Zaostalost je ponekad koristna

Petak, 10. srpnja 1992.


Opet sam proveo dan koji je bio dosta različit od dubrovačke sadanjosti. I ponovno su mi se nametale asociacije o vriemenskomu stroju. Ovaj put me je stroj odvezao u kombinaciju budućnosti i prošlosti.
Ministar  graditeljstva Ivan Cifrić mi je brzoglasom prije dva dana bio najavio svoj dolazak na Mljet i rekao mi tom prigodom kako bi mu bilo drago kad bih mu se tamo pridružio.
“U petak ujutro ću doći na Korčulu. Zadržat ću se s Korčulanima neko vrieme a onda ću produljiti prema Mljetu. Bilo bi mi drago kad biste došli u Korčulu, a onda  bismo mogli na Mljet otići zajedno,” rekao mi je ljubazno tom prigodom.
Razgovarali smo poput starih prijatelja. Upoznali smo se onih dana oko svetoga Nikole prošle godine, a te dane i sve što je u svezi s njima, težko će moći zaboraviti bilo tko, tko ih je proživio.
Kad sam se sa samovozom dovezao u Korčulu, Cifrić i njegova pratnja već su bili stignuli s policijskim brzoplovom iz Splita. Našao sam ih kako sjede i razgovaraju u hladovini izpred hotela Korčula s  predsjednikom Skupštine obćine Korčula Gavranićem, predsjednikom Izvršnoga vieća Franulovićem i njihovim suradnicima.
Moj dolazak je na kratko prekinuo njihovu razpravu.
Nakon što sam se pozdravio sa svima, sjeo sam sa strane nastojeći uporabiti prigodu za odmor. Bio sam sretan što sam nazočan jednomu sastanku, na kojemu se od mene ništa ne očekuje. Ipak tema je ubrzo probudila  znatiželju i nije mi dopustila izključiti se.
Učinilo mi se u početku kako sanjam i kako sam s vremeplovom prebacio u prošlost. Žučno se razpravljalo o potrebi rušenja bezpravno izgradjenih objekta!
Nije mi bilo bitno što su došljaci iz Zagreba uglavnom zagovarali uvodjenje reda u prostoru kroz rušenja, a domaćini su nastojali obraniti izgradjeno. Činila mi se nebitnom činjenica  što je glavni kamen spoticanja bezpravna izgradnja Renca Pecotića, mojega kolege iz pučkoškolskih dana, koji je za svetoga Vlaha teretnim brodom po oluji u Dubrovnik bio doveo onu skupinu nesretnih Talijana s humanitarnom pomoći!
Nisam procjenjivao tko je u pravu, a tko nije. Bio sam jednostavno osupnut s činjenicom, što je u nama susjednoj obćini ovo glavni problem. Dok se mi naprežemo, kako bismo ruševine adaptirali za kakov  takov smještaj, skupina za stolom je razpravljala o redu u prostoru. Kao što smo to mi razmišljali još 1990. I ne samo što smo razmišljali već smo i smislili što trebamo učiniti, te već tad zaustavili bezpravnu izgradnju.
Kako su mi se samo dalekim učinili to vrieme i te brige! A na Korčuli je ta problematika tek stignula na riešitbu!
Razlika izmedju nas tada i Korčulana danas nije bila samo vremenska. Mi smo onda sve riešivali i riešili sami. Zaustavili smo bezpravnu izgradnju, a onda svoj koncept stavili na razpolaganje ministarstvu u Zagrebu.
Sad su se izgleda posla oko pravljenja reda u prostoru prihvatili u ministarstvu u Zagrebu, a korčulanski obćinski čelnici su se u cieli proces uključili sa suprotne strane, kao svojevrstni zaštitnici bezpravne izgradnje, protiveći se nastojanjima došljaka iz Zagreba.
Pitao sam se zna li Cifrić koliko mi je ta tema poznata i koliko smo mi u Dubrovniku učinili na tomu području. On tada nije bio ministar. Medjutim odlučio sam se ne uplitati u razpravu i šutjeti. Ipak u tomu nisam uzpio do kraja.
“Možda bi bilo dobro kad bi nam predsjednik Izvršnoga vieća obćine Dubrovnik, kad je već tu s nama, rekao svoje mišljenje o ovoj temi,” u jednom trenutku se ministar Cifrić upitno okrenuo prema meni.
“Ova pitanja su mi dobro poznata. U stvari bila su mi dobro poznata. Sad je nama u Dubrovniku ovo o čemu vi ovdje razpravljate, po prioritetima na samom začelju. Vjerujte mi, bio bih iznimno sretan kad bi u našoj obćini ovakove teme opet došle u sriedište pozornosti. Medjutim, sad sam podpuno izvan te problematike, pa držim kako vam moje mišljenje ne bi moglo pomoći,” odgovorio sam smiešeći se kako bih na taj način kompenzirao ironiju u svojemu odgovoru.
Ministar me nije dalje pokušao nagovarati. Razprava je nastavljena, ali s nešto slabijom intenzivnosti. I završila je dvadesetak minuta kasnije.
Mogao sam im reći kako po mojemu mišljenju Korčulani imaju pravo, jer je nuždno občuvati svaku kuću koja se može občuvati. Mogao sam naglasiti i kako ljudi iz ministarstva imaju pravo, jer treba spriečiti one koji u ratnomu razdoblju vide mogućnosti za ostvarbu svojih osobnih ciljeva. Mogao sam ih upozoriti kako je vjerojatno riešenje u kompromisu, s kojim bi se bezpravnoga graditelja snažno udarilo po žepu, a občuvalo se sve što se može občuvati.
Dobro je što se nisam umiešao, nego sam nastavio šutjeti, slušati i promatrati sa strane. Ne bih postignuo nešto osobito, a sastanak bi se produljio.
S liepe Korčule nas je policijski gliser brzo prebacio na prekrasni Mljet, i to  u Korčuli najbližu Pomenu.
U hotelu su nas dočekali Mljećani vidno naoštreni na zagrebačko poslanstvo. Ubrzo sam shvatio kako su im posjetitelji iz Zagreba poznati iz jugoslavenskih vriemena. Vjerojatno su im i onda kao i sad  obećavali mogućnost izgradnje kuća na nacionaliziranomu zemljištu Nacionalnoga perivoja, koje je nekad bilo njihovo. Kako obećanja nikad nisu bila izpunjena, u Mljećane se uvuklo veliko nepovjerenje.
Mljećani ne traže nekakovu intenzivnu izgradnju, nego samo izgradnju nekolicine kuća, za njih domaće ljude, na svojemu bivšemu zemljištu, kako bi se osigurao obstanak pučanstva na tomu otoku koji izumire.
Odgovori Cifrićeve škvadre su bili razvidno isti kao i ranije, što je kod Mljećana izazvalo poveliku srčbu. Ozračje je bilo sve neugodnije.
Pokazalo se kako je Cifrić dobro procienio što me je doveo sa sobom. Moje uključenje u razpravu je smirilo strasti. Mljećani su razvidno bili sviestni kako ne spadam u skupinu, koja ih je, po njihovom mišljenju, došla prevariti još jedan put. 
Pozvao sam Zagrepčane neka uzkoro naprave konkretne pismene priedloge glede ovoga prostorno-demografskoga problema. Cifrić i njegova škvadra su bez oklievanja prihvatili moj priedlog, a Mljećane je to umirilo.
Pokazalo se na taj način kako u Korčuli nisam bio posve u pravu. Jednostavno sam bio smetnuo s uma kako i u Obćini Dubrovnik  postoje područja  koje agresija nije izuzetno pogodila, pa mogu razmišljati i o drugim stvarima.
Mljećanima su prioritetne teme slične onima, s kojima se bave Korčulani. U ovomu  težkomu i turbulentnom vriemenu, nastoje sebi izboriti neke dugoročne prednosti, koje im ranije nije bilo moguće ostvariti. Doduše Mljećani su razvidno sviestni situacije u kojoj se nalazi većina njihove obćine, pa svoj problem nisu ni pokušali riešiti preko nas u Dubrovniku, nego su se obratili izravno ministarstvu u Zagreb. Kad sam se ipak pojavio, bilo im je drago i možda je to bio dodatan razlog za njihovo blagonaklono prihvaćanje mojih rieči i priedloga.
Dok smo se u prekrasnomu ljetnomu predvečerju vraćali prema Korčuli, na brzoplovu je vladalo opušteno razpoloženje ljudi koji su upravo iza sebe ostavili neugodnu zadaću. Nisam ga želio kvariti s nekim ozbiljnijim temama. Razmišljao sam o sreći kao bitnom činbeniku situacije u kojoj se čovjek, kraj ili država nalazi, bez obzira na svoju razvienost i svoj položaj.
Do početka jugoslavenske agresije, obćina Korčula je bila bitno nerazvijenija od obćine Dubrovnik, a Mljet je pak bio jedan od slabije razvijenih područja u našoj Obćini. Sad se situacija bitno promienila. I ove teme zbog kojih je ministrova škvadra potegnula iz Zagreba to dokazuju.
Stupanj razvitka u cieloj ovoj priči oko agresije nije bio ključan. Bitan je bio samo zemljopisni položaj. Ipak kroz glavu mi je u jednom trenutku prošla asociacija na šalu o pastiru, kojemu je neki vozač sa samovozom pregazio ovcu, dok je ovaj tjerao stado preko puta. Na sudu je pastir na upite sudca davao nesuvisle odgovore, pa ga je iznervirani sudac u jednom trenutku upitao zašto je tako zaostao.
"Da nisam zaostao, i mene bi bilo pregazilo" odgovorio je  pastir.
Po povratku u Korčulu priključio sam se obitelji u malenomu apartmanu u Bon Reposu. Dok smo večerali slušali smo kako Tomo Vlahutin i Pero Poljanić iz studija u Radio Dubrovniku otvaraju “Ljetne igre”.
U tomu trenutku sam shvatio kako doista nisam bio u pravu kad sam onako s ironičnim odmakom promatrao Korčulane i njihove urbanističke muke. U Dubrovniku je, uz pomoć mojega kolege, održana daleko snažnija manifestacija neosjetljivosti za zbiljnost!
Izgleda kako tako mora biti. U takovom okružju sam proveo dosadanji život. Takovo okružje me bez sumnje očekuje i dalje do kraja života. To se ne da izkorieniti. Najbolje mi je sve promatrati i komentirati sa smieškom. Kao što sam to činio danas na Korčuli i na Mljetu.
I riešavati ono što nam je puno više bitno od spriečitbe poticanja izgradnje na problematičnim područjima ili od fiktivnoga otvorenja nekakovoga festivala. Premda je ponekad čak i dobro prisjetiti se mirnodobskih tema
Odlazak na Korčulu i Mljet mi je prije svega bio odmor od života u ratnomu stanju i riešitba ratnih problema.
Na našemu području još se svakodnevno gine. U ponedjeljak sam uostalom bio na pogrebu trojici naših mladića koji su poginuli od mina na Ivanici. Naše snage su zauzele to granično mjesto u Hercegovini. I ne samo njega, nego i Zaplanik i Uzkoplje koji se nalaze u još većoj dubini. Koliko god to veselilo i koliko god bilo izvrstno što je područje iznad Rieke dubrovačke čvrsto u našim rukama, uključujući i onaj nesretni Golubov kamen, toliko ostaje zebnja kako to Jugoslaveni mogu uporabiti kao dokaz agresivnih namiera Hrvatske, zbog čega dalje mogu stradati naši ljudi u Cavtatu i Konavlima.
Sve se više pokazuje kako je predsjednik skupštine obćine Trebinje Vučurević doista iz straha i panike poslao onaj miroljubivi priedlog za pregovore. Takodjer je vjerojatno kako su čelnici obćine Herceg Novi u Crnoj Gori sliedili Vučurevićev priedlog, prije nego li se i njima dogodi isto i naše snage udju i na njihovo područje.
Morali smo uporabiti taj njihov strah, razgovarati s njima i osigurati odlazak JNA s našeg ozemlja i prestanak bombardiranja. Ako smo zatišja znali osiguravati s pregovorima u vrieme kad smo bili izuzetno slabi, sad, kad smo vojno daleko snažniji, a naša država je medjunarodno priznata, to bi nam trebalo biti lako ostvarljivo. A uz prestanak bombardiranja, ovaj put bi smo lako mogli dograditi i dogovor o povratku vojski u svoje granice, s čime bi nam bilo ostvareno ono o čemu smo do nedavno mogli samo sanjati.
Umjesto što svoje posjete u pravilu na brzinu završavaju na objedima u hotelu Zagreb, naši ministri bi trebali poći na pregovore. Kao što su to činili Cifrić, Kriste i Rudolf prošle jeseni. Ili Kouchner.
Na žalost tu me se ne sluša i ne mogu ništa učiniti, jer se čelničtvo naših vojnih snaga maximalno distanciralo. Iz istoga razloga još nisam uzpio ništa učiniti ni glede ostavke Pava Handabake na mjesto predstojnika ureda za prognanike.
Opet sa suzama u očima, Handabaka mi je u utorak došao reći kako odlazi jer mu je hrvatski vojnik Njirić prietio nožem i gurao mu kalachnikov u usta, kako bi ga „uvjerio“ u opravdanost ostanka svoje žene u hotelu Minčeta , premda bi se gospodja Njirić, jer je to područje sad slobodno, trebala vratiti u svoj stan u Mokošicu.
Kako bih ponovno spriečio Handabakin odlazak pokušao sam stupiti u kontakt s Nojkom Marinovićem, ali nisam uzpio. Pokušao sam to ostvariti preko Čića Obuljena, kao „častnika za vezu Obćine i Zapoviedničtva vojske“.
Čićo se vriedno prihvatio zadaće i u sriedu mi je sretno rekao, kako je za četvrtak u Obćini ugovorio moj sastanak s Marinovićem, na koji bi trebao doći i šef redarstva Kukuljan.
Kukuljan se jučer pojavio, ali Marinović, koji je ključan za riešenje problema -  nije.
Nakon toga sam nazvao i dobio načelnika glavnoga stožera hrvatske vojske generala Antona Tusa u Zagreb i objasnio sam mu situaciju. Obećao je pomoći, premda nisam osobito siguran u njegov auktoritet na našemu području. Uporabio sam prigodu i zamolio ga neka sa svoje strane pomogne u otvorenju Jadranske magistrale od Dubrovnika prema Splitu, a i glede osiguranja odvoza našeg odpada.
Tus je sve obećao, ali je, s obzirom na dosadanje izkustvo - težko u tomu pogledu biti optimist.
Treba gurati dalje. Ne treba se previše uzrujavati zbog sporosti i zaostajanja nekih stvari koje bi po svojoj prirodi trebale već biti riešene. Zaostajanje, kako se pokazalo, znade biti spasonosno.