Izložba patnje

Srieda 15. srpnja 1992.

Nakon što je završila epizoda s urbanističkim mukama Korčulana i Mljećana, koji na sreću nisu osjetili zločinačke ludosti Jugoslavenske armije, proveo sam tjednicu s obitelji na Korčuli. To je doista bio jedan divan odmor. Na žalost sve je trajalo prekratko. U nedjelju predvečer sam morao krenuti natrag prema Dubrovniku.

Ukrcao sam sa sobom Frana i Ladu Kršinić i novinara radio Dubrovnika Nana Vlašića, koji je onako krupan, morao pomaknuti unatrag sjedalo suvozača i na taj način stisnuti Kršiniće, koji su se smjestili straga.

Nano Vlašić je poput puno dubrovačkih mužkaraca tjednicu uporabio za posjet svojoj obitelji  u Bon Reposu, a Frano Kršinić je zaljubljen u svoju Lumbardu, pa tamo odlazi kad god to može.

Kad sam se u nedjelju vratio doma našao sam upaljena svjetla, jer je u medjuvriemenu ponovno osigurana obskrba s električnom energijom, a kad sam odlazio na Korčulu zaboravio sam spustiti glavnu sklopku u stanu.

Kad nema struje čovjek sve jedno nastoji tu i tamo upaliti svjetlo, a onda zaboravi vratiti prekidač u predhodno stanje. Liek kod odlazka iz stana je spuštanje glavne sklopke, ali i toga se treba sjetiti. Ako je bilo još puno ljudi koji su pokazali istu vrstu zaboravljivosti poput mene, onda je došlo do nepotrebitoga razsipanja dragocjene električne energije.

Bilo bi izvrstno kad bi to bio naš glavni problem. Osnovna težkoća življenja u Dubrovniku i dalje je neselektivno zvjersko granatiranje s kojim nas JNA podsjeća na svoju nazočnost na našemu ozemlju. Stari dio Grada je i dalje najviše izložen.

Jučer su „junačni“ vojnici JNA jednom svojom granatom unutar gradskih zidina na području Mrtvoga zvona usmrtili jednu staricu. Bio sam u uredu i čuo zvižduk te granate. Bilo je to neposriedno prije nego smo Pero i ja otišli u Gruž dočekati Franja Gregurića, Davorina Rudolfa i Pera Kristu.

Baš to nesretno zločinačko granatiranje, o kojemu sam često razgovarao brzoglasom s Gregurićem i slao mu pismena izvješća, potaknulo ga je na dolazak.

Kad smo se iz Gruža dovezli do Pila, Gregurić je zaželio prošetati preko Straduna do Obćine.

Bilo je 10 ura u jutro, a Stradun je bio doslovce u podpunosti prazan. Na snagi je bila obća opasnost i ljudi su bili u skloništima.

Gregurić se zgražao. U isto vrieme bio je impresioniran s doživljajem prazne dubrovačke glavne ulice. Zamolio je fotografa koji ga je pratio neka nas zajedno snimi u ovoj, za normalne krajeve krajnje neuobičajenoj situaciji.

Rudolf nije bio u podpunosti zadovoljan sa skupnom fotografijom, pa je zatražio od fotografa neka ga slika samoga izpred svetoga Vlaha. Poziranje pred objektivom fotoaparata na kratko je kod naših gosti iz Zagreba ublažilo stravičan dojam praznoga Grada, čije se pučanstvo nalazi u skloništima kako bi izbjegnulo pogibeljne granate koje izpaljuju ludi Jugoslaveni.

Svratili smo na kratko u Obćinu, a zatim produljili prema hotelu Argentina. Tamo su nas čekali članovi Izvršnoga vieća, te čelnici redarstva i suda. Održali smo sastanak, preko kojeg sam na razne načine ponavljao koliko je Obćina Dubrovnik sada ovisna o sriedstvima iz republičkoga proračuna.

Jučerašnji dan je tako proteknuo u pokazivanju republičkim čelnicima situacije na području Grada, što je uključilo i posjet ranjenicima u bolnici.

Danas smo pak cieli dan proveli na izvan gradskim područjima Obćine. Prvo smo otišli u Župu dubrovačku. Iz ruševnih soba hotela u Kuparima promatrali smo Cavtat. Tamo su naši ljudi još pod okupatorskom čizmom. Nemamo dostatno informacija o razini života na tomu području. Čini se kako nema neke represije, ali informacije su ipak škrte. U izmaglici ljetnoga dana ni s dalekozorom se ništa nije moglo vidjeti. Medjutim, vidjelo se nešto drugo i to prostim okom. Iz brda poviše hidroelektrane u Platu izvirao je snažni vodeni slap.

Saznali smo kako je  popustila vodosprema vodovoda za Herceg Novi. Vodeni slap je preskakao Jadransku turističku cestu i slievao se u more.

Uvjerili smo se kako naši vojnici budno motre svaki pokret JNA. Upozoravali su nas kako je objekt, iz kojega smo gledali, čest cilj neprijateljskoga topničtva. Na našu sreću, za vrieme dok smo bili tamo, sve je bilo mirno. Pored razrušenoga i devastiranoga hotela i prekrasna pjeskovica je sa svojom pustosti upozoravala kako naizgled mirni vrući ljetni dan izpod mirne krinke krije opasnost od razornoga oružja, koja svaki trenutak može smrtonosno progovoriti.

Na Bosanki smo posjetili topničku postrojbu. S ovog mjesta i sa Žarkovice Dubrovnik se vidi kao na dlanu. Do nedavno ovdje su bili zločinci s iztoka. Naši gosti se nisu mogli načuditi, kako smo toliko dugo mogli obstati pred uperenim oružjima neprijatelja. 

Zatim smo se popeli na već kultni Srdj. Zaustio sam izpričati kako sam za vrieme najveće krize skupljao ljude i slao ih na Srdj i Bosanku gdje im je glavna svrha bila pojaviti se tamo u cilju zavaravanja JNA. Odustao sam od te priče. Sad bi to izgledalo nevjerojatno.

Nakon Srdja otišli smo u Slano. Predsjednik Vlade i ministri su tako imali mogućnosti osobno se uvjeriti u krajnji barbarizam branitelja Jugoslavije. Zatim smo se odvezli u maleni Lisac i tamo je dojam bio zaokružen. Samo patoložka mržnja može prouzročiti takova razaranja.

Dok smo tako putovali, gledali i zgražali se dobivao sam sve snažniji dojam koliko je bitno pokazivati i prezentirati razmjere ove katastrofe koja nas je pogodila.

Izuzetno je bitno pokazivati i pokazivati. Ne samo predsjedniku Vlade, nego svatkomu tko bi mogao pomoći ili pronieti informaciju o stupnju razaranja po Hrvatskoj i svietu. Ovi živi dojmovi su najupečatljiviji. Nikakovi slikopisi ni knjige to ne mogu dočarati.

Turističke vodiče, koji su ranije vodili ljude i pokazivali im ljepote krajolika, trebat će prekvalificirati u tumače nevidjenih razaranja u srdcu Europe, za vrieme mira i prosperiteta te iste Europe. Umjesto turističkih kataloga trebat će složiti kataloge razaranja. Jer u ovakovomu okruženju proći će dugo vriemena dok gospodarski stanemo na noge. A dotad treba preživjeti, obstati. Koliko ću još puta sam morati pokazivati uglednim gostima sve strahote, koje nam je doniela nerealna ambicija Jugoslavena, koji su nas nastojali zadržati u svojemu okrilju?

Gregurić je ostavljao dojam razumievanja naše situacije. Ipak kao opravdanje unapried, zvučile su njegove rieči kako uzkoro odlazi, jer je preumoran. A na kormilu Vlade tek je godinu dana. Kako bi se tek umorio bivajući mjesecima pod obsadom, a okolo njega su cielo vrieme zviždale  granate? Ipak, nije moje ocjenjivati njegove mogućnosti. Ako se umorio, neka se odmori. Bolje je to nego izgorjeti.

Nakon dubrovačkoga primorja na kratko smo se zadržali u Stonu, a zatim smo nastavili prema Trsteniku. Pero je na taj način uzpio tamo stignuti i sriedinom tjedna. Kao već dokazano dobar i gostoljubiv domaćin za nas je organizirao objed u svojoj kući.

Na sve nas  Trstenik je, onako neoštećen, djelovao umirujuće, nakon svih onih razaranja koje smo vidjeli. Pero sad doista ima još jedan snažan razlog ovamo dolaziti što je moguće češće.

Brodić splitske lučke kapetanije, s kojim je Gregurić s pratnjom bio doplovio u Dubrovnik, u medjuvriemenu je doplovio u Trstenik. Nakon objeda prošetali smo obalom do rive i izpratili naše goste, koji su zatim odplovili  prema Splitu. Dakle još dalje od mjesta strave i užasa koje su bili obišli. Siguran sam kako će imati o čemu razmišljati i pričati. Za nadati se je kako će i nešto poduzeti. Na primjer osigurati otvorenje Jadranske ceste prema Splitu. Naša vojska još ne dopušta promet. Zbog toga je čak i predsjednik vlade morao doploviti u Dubrovnik, premda je ciela cesta i područje oko nje u našim rukama i cesta doista nije ugrožena ni na koji način. Tu i tamo je malo oštećena. Želio sam i o tomu razgovarati s Marinovićem.

Ali pokazuje se kako mi je lakše stupiti u kontakt s načelnikom glavnoga stožera ili s predsjednikom vlade nego s Nojkom. U stvari Nojko mi je postao nedohvatan. Mogao bih ga pokušati potražiti izravno, a ne preko brzoglasa, ali se još ne mogu osloboditi onoga gadljivoga  osjećaja kojega sam steknuo za posjeta hotelu Zagreb. Ne mogu sebi dopustiti još jedno neugodno izkustvo one vrste. Ne znam kako bih reagirao i bi li se mogao kontrolirati kad bi me još jedan put netko, govoreći srbskim jezikom, pokušao odtjerati.

Tus do danas nije izpunio obećanje, barem glede otvorenja ceste. Valjda će sad osovina Gregurić - Tus ipak uzpjeti svladati dubrovačke vojne šerife i prisiliti ih na izlazak u susret izmučenomu pučanstvu.

Puno više od ceste i dalje brine neaktivnost glede pregovora sa „suprotnom stranom“ o odlazku. Pokušao sam Greguriću i ovom prigodom spomenuti tu temu, ali sam odustao, vidjevši kako mu nije drago o tomu govoriti.

Odmah nakon što smo izpratili predsjednika vlade i ministre, Pero i ja smo se zajedno, formalno ilegalno, kao i ja preko vikenda, odvezli u suprotnom smjeru, kroz razorena mjesta dubrovačkoga primorja prema Dubrovniku koji je još izložen razaranju.

Ovo je sad doista pozornica ili izložba barbarskih “postignuća”. Izložbu treba pripremiti za sliedeće posjetitelje.

Nakon Niemca Güntera Wegnera i neki Švedjani su se ponudili napraviti projekt prikupljanja pomoći pod nazivom „Švedska za Dubrovnik“.  Predstavnici te švedske skupine su već trebali doputovati u Dubrovnik, ali su, kao razumni ljudi, odgodili svoj dolazak, shvativši kako bi ovdje netko od njih mogao izgubiti glavu. Zaštita u brojitbenom obliku nije im se učinila dostatnom. O tomu nas je na prekjučerašnjoj sjednici Izvršnoga vieća informirala Luce Glavić, koja je sa Švedjanima u stalnom kontaktu.

Na žalost početak sjednice smo potrošili na razpravu o točki, koja je krajnje neprimjerena našoj situaciji – nepotrebitim prijevremenim izborima za Sabor. Opisima težkoća koje su u svezi s tim iznosili predsjednik izbornoga povjerenstva sudac Ivo Besjedica, njegov imenjak Golušić i Baldo Franić, pridružio sam se  tražeći neka se napravi precizan proračun do sad utrošenih i do kraja potrebitih financijskih sriedstava. Za to smo zadužili Besjedicu, Franića i Davora Miloglava, a na sebe sam preuzeo posao traženja naknade novaca od Vlade. Bio sam ugradio i tu stavku u jučerašnji razgovor s Gregurićem i ministrima u Argentini.

Zbog brige o sigurnosti gradjana predložio sam neka se predizborne aktivnosti, odnosno predstavljanja obave maximalno uz pomoć dalekovidnice. Predstavnik koordinacije stranka, Antun Matić se odmah pohvalio, kako su stranke već takov priedlog uputile HTV-u.

Jure Burić je pametno predložio ograničavanje održavanja predizbornih skupova na skloništa, što smo ugradili u zaključak.

Priprema izbora nam je jedan dodatan teret i sigurno ćemo potrošiti na njih dosta vriemena i novaca, koliko god se trudili naknaditi troškove iz republičkoga proračuna. Nakon te točke okrenuli smo se objektivno puno vriednijim temama u kojima su prevladavale  potrage za vlastitim riešenja uz pomoć obćinske blagajne.

Uz već standardne pozajmice javnim tvrdkama, a ovaj put je opet na red došao Libertas te uobičajeno odobrenje nove liste tvrdki koje su stekle pravo na zajamčene plaće,  pobrinuli smo se i za Dubrovački vjesnik , kojemu smo bezplatno dodielili tri prostorije u kući na Stradunu, gdje će novinari ovog lokalnoga tjednika moći nastaviti svoj rad, dok se ne sanira njihova razorena redakcija na Gradcu, ili se pronadje neka druga riešitba.

Na žalost, proteknulo razdoblje je, izmedju ostaloga, pokazalo kako treba imati i zamjenske riešitbe glede odlaganja odpada, pa smo se sjetili kako bi  trebalo razmisliti o pokretnoj spalioni i u tomu smislu smo osnovali odgovarajuće povjerenstvo.

Kao osvježenje nam je došla razprava o iniciativi Aerokluba Dubrovnik glede nabave višenamjenskoga zrakoplova, koji bi služio za transport ranjenika u druge gradove, potragu i spasitbu na moru, protupožarne izvidnice,  a u budućnosti i za potrebe turizma.

Od svega najviše veseli njegova namjena glede kontrole graničnoga, obalnoga i morskoga pojasa, jer je to još jedna potvrda, kako smo postali nezavisna država. Glede dubrovačkoga područja dokaz je to i onim nevjernim Tomama koliko smo se u objektivno težkoj situaciji nalazili, kad nas je s mora i s kopna napala jugoslavenska vojska. Ako se napadaji iz zraka čak podpuno zanemare! Morali smo braniti granicu dugačku 946 kilometara! I zrakoplovu treba puno vriemena za obići je.

Dali smo podporu iniciativi Aero kluba sa svojim zaključkom. U zaključak nismo ugradili svoju nemoć glede davanja novaca u tu svrhu, jer bi to moglo zvučiti obezhrabrujuće. Iniciatori su sigurno sviestni kako novce trebaju potražiti negdje drugdje.

Na dubrovačkomu području ne će se tako brzo moći početi ostvarivati normalna dobit kroz gospodarski razvitak i rast. Ovdje se prva prava zarada može očekivati tek preko izložbe naših stradanja. Ako tu budemo dostatno spretni.

Nastavak