Zadnja sjednica na Veliki petak

Petak, 9. travnja 1993.


Danas, na Veliki petak, došla je do kraja priča s Izvršnim viećem.
U znaku pripreme za zadnju sjednicu proteknuo mi je ne samo ovaj tjedan, nego i dva predhodna mjeseca, dok sam pisao svoj dio sažetka, slagao u zajedničku cjelinu ono što su napisali drugi članovi Izvršnoga vieća i još nekoliko ključnih ljudi u Obćini, a na koncu i razmišljao o načinu komu i kako dodieliti priznanja.
Neki članovi Izvršnoga vieća vidjeli su simboliku u tomu što je posljednja sjednica održana baš na Veliki petak. Dali su mi misliti.
Kad sam odredjivao termin sjednice, petak se, kao posljednji dan u radnomu tjednu nametao kao idealno riešenje. Sliedeći utorak se treba konstituirati županijska skupština, a nakon toga gradska i obćinske skupštine. Dakle danas je bio doista posljednji službeni tjedan i dan u tjednu, kad je bilo moguće organizirati sjednicu. Premda držim kako se na Veliki petak ne bi trebalo raditi.
Veliki petak je još uviek radni dan, pa ipak nisam napravio veliki grieh. Izim toga sjednica je bila kratka i na njoj nije bilo rada u smislu razprava i traženja riešenja. 
Na dnevnomu redu su bile samo dvije točke.
Prva je bila dodjela naših priznanja, a druga usvajanje sažetka .
Sažetak našega rada izuzetno je vriedan material, pa žalosti osjećaj kako ga, po svemu sudeći, naši nasliednici ne će baš puno rabiti. Možda me osjećaj ipak vara.
Na sažetku sam osobno radio doista dugo, predano i uporno, ali je još vriednija činjenica što je u njegovu izradu puno truda uložilo još dosta drugih osoba, članova Izvršnoga vieća i čelnika bitnih obćinskih službi.
Sve zajedno sam složio u poglavlja, koja su, podpuno prirodno, više ili manje obsežna i sadržajna, sukladno sposobnostima i entuzijazmu svojih auktora.
Zasigurno, ako netko bude želio vidjeti što se na dubrovačkomu području planiralo i ostvarilo i kroz kakove sve težkoće smo bili prisiljeni proći, imat će prigodu naći to na jednomu mjestu – u ovomu sažetku.
Kako brojke u pravilu govore više od rieči, najbrža referenca bit će kroz uključene križnice.
Samo kratak pogled na neke od njih jasan je pokazatelj naše situacije.
Križnice koje su dio izvješća složenih  u Uredu za prognanike pod vodstvom vriednoga Pava Handabake, u isto vrieme govore o razmjerima humanitarne katastrofe i o skrbi za one koji su težko pogodjeni.  Tako jedna malena križnica u sebi krije strašnu činjenicu o još uviek neuseljivih pet tisuća i tri stotine domova, koje su Jugoslaveni opljačkali, uništili, srušili, spalili! Obnova je u tieku, ali i kad bi u pomoć stignule i Sjedinjene Američke Države, bila bi to zadaća, koja još ne bi mogla biti obavljena. A Amerikanci su daleko i u biti ipak slabo zainteresirani.
U stvari Hrvatska se morala i mora se i dalje uzdati prvenstveno sama u sebe. Širina hrvatske solidarnosti ogleda se u činjenici što se onima koji su potrebiti dostavljaju ne samo osnovne životne namirnice, nego i delikatesi poput čokolade i keksa, a posebice se skrbi o starcima, djeci i bolestnicima, što je takodjer vidljivo iz jedne križnice.
Iz sliedeće križnice se može uočiti kako humanitarnu pomoć još uviek prima preko petnaest tisuća  stanovnika obćine, odnosno oko dvadeset posto ljudi, a križnički su prikazane i  količine po jednoj osobi,  koje se mjesečno dostavljaju.
U podatcima koje je pripremio Ured za obnovu pod vodstvom agilnoga Ante Srhoja, razdvojena je u četiri skupine sveukupna do sad procienjena šteta u visini od preko dvije miliarde američkih dolara. Bez uvrstitbe izgubljene dobiti!
Obćinski gospodarski odjel dao je svoj prinos s izuzetno zanimljivim i indikativnim izračunima. Kroz križnicu je prikazana inercija sustava, jer je, na primjer, u turizmu danas zaposleno, u postotku od ukupnoga broja zaposlenih, čak više osoba nego prije agresije, premda turista praktički uobće nema, a puno hotela je uništeno.
U stvari ove brojke odkrivaju nešto što je na prvi pogled skriveno. Djelatnici u hotelima skrbe o prognanicima, pa tako u stvari, relativno gledano, imaju više posla od djelatnika u nekim drugim gospodarskim granama, poput na primjer prometa, koji je za vrieme agresije praktički bio podpuno odumro.
Sigurno najdrastičnije uzporedbe mogu se dobiti pogledom na križnicu u kojoj se uzporedjuje predagresijski i prošlogodišnji družtveni proizvod, što sam, kao izvrstan pokazatelj razmjera nesreće koju smo doživjeli, do sad već rabio nekoliko puta u susretima sa strancima.
Brutto družtveni proizvod nam je pao čak sedamnaest puta!
Trebati će nam puno godina za vratiti se na razinu na kojoj smo bili. Na one dvije miliarde dolara izravnih šteta trebat će godinama dodavati nove sume izgubljene dobiti, pa će sigurno sveukupne štete biti veće od četiri miliarde dolara.
U tomu kontextu gledajući, novi  uztroj lokalne uprave koji zahtieva veći broj zaposlenih i koji nameće dvojbe oko mjerodavnosti oko pojedinih područja, čini se doista protuproduktivnim. Izim što će se na taj način održavati kakova takova razina zaposlenosti.
Na moju sreću s tim se pitanjima više ne ću morati obterećivati, jer će se s time baviti moji brojni nasliednici.
Na posljednjoj sjednici smo izglasovali i listu priznanja.
Prije nešto više od mjesec dana došao sam na zamisao kako bi sa strane Izvršnoga vieća bilo pristojno i liepo, kad bi dodielilo odredjena priznanja nekima koji su kroz ovo vrieme vriedno radili.
Na težkoće, kroz koje smo zajedno prošli, dobro je prisjetiti se u budućnosti. Najbolje uzpomene bude pozitivna priznanja koje netko dobije za svoj rad. Izvršno vieće je pak kroz cielo ovo vrieme bilo u Obćini vrh vlasti, pa je daleko najmjerodavnije za ocjenu i procjenu, tko je u ovomu razdoblju zaslužio pozitivni spomen na svoje djelovanje.
Zamisao mi se sama po sebi učinila nespornom i vriednom provedbe, ali su se odmah ukazale i dvije ozbiljne potežkoće. Kako procieniti, tko je zaslužio priznanje i kakova bi formulacija priznanja trebala biti?
Svoja razmišljanja i dvojbe podielio sam prije tri tjedna s Dubravkom Šuicom.
Prihvatila je na sebe slaganje popisa primatelja priznanja.  Dogovorili smo se kako popis može biti po volji širok, ali na njemu ne mogu biti osobe, nego ljudske skupine, ustanove, tvrdke, institucije, vojne postrojbe. Spominjanje imena i prezimena ograničili smo samo na obitelji poginulih.
Na taj način je popis za priznanja ograničen na prihvatljivu mjeru. Inače, ruku na srdce, cielo pučanstvo dubrovačke obćine koje je  osjetilo agresiju zaslužuje priznanje. A tiskanje jednoga malo debljeg i svjetlijeg  lista papira s njihovim imenom najmanje je s čime ih se može nagraditi. Ipak, nekoliko stotina priznanja je nešto s čime je moguće nositi se, a desetci tisuća bili bi preveliko obterećenje.
Dubravka se vriedno prihvatila posla i složila popis, ali ni ona ni osobe s kojima se savjetovala nisu našli prihvatljivu formulaciju.
Na sreću, prekjučer sam se u hotelskoj sobi u Zagrebu probudio u 5 ura ujutro s riešenjem: ”za prinos dobrobiti Hrvatske u razdoblju 1990 – 1993“.  Te rano jutarnje zamisli uviek priskoče u pomoć. Ustao sam se i zapisao rečenicu, pa se vratio spavati. 
Kasnije, nakon zajutraka, a prije odlazka u Sabor na  sastanak čelnika obćina u svezi s načinom rada nove lokalne uprave, nazvao sam u Dubrovnik Gjura Vukića i izdiktirao mu rieči, kako bi se odmah pokrenulo tiskanje.
Dok se prekjučer sabornica pomalo punila i ljudi su se smještali po saborskim klupama, prišao sam predsjedavajućem stolu i čestitao novomu predsjedniku Vlade, a donedavnom direktoru INA-e Nikici Valentiću.
Valentić mi je, primajući čestitke, rekao kako se ne osjeća osobito sretnim, što se prihvatio toga posla.
Sam sastanak je na odredjeni način potvrdio Valentićeve rieči, odnosno pokazao razloge zbog kojih novi predsjednik vlade nije osobito sretan što je izbor pao na njega i morao je ostaviti mjesto direktora INA-e, te tako zamieniti sigurnost rada u bogatoj i dobro organiziranoj tvrdki, za nesigurnu i slabašno organiziranu državnu upravu.
Paradoksalno je bilo i samo pozivanje na razpravu o nečemu što se treba uztrojiti za nekoliko dana, a pozvalo se osobe, od kojih neke, poput mene, u novom sustavu lokalne uprave uobće ne će sudjelovati. Premda moj primjer možda nije reprezentativan i većina dosadanjih obćinskih čelnika će se vjerojatno uklopiti u novi sustav. Broj novih čelničkih mjesta se silno povećao, pa je logično popuniti ih barem djelomice s ljudima koji su steknuli izkustvo na tomu području. 
Pokazalo se kako  ni ministar pravosudja Crnić, ni dopredsjednik Vlade Šeks nisu osobito upućeni u problematiku. Još slabije znanje pokazao je pomoćnik ministra  Kramarić, koji je predstavljen skupu kao glavni stručnjak.
Svatkomu tko je nazočio moglo je biti jasno kako model lokalne uprave i samouprave uobće nije dobro promišljen i izpitan, što je inače moglo biti obavljeno bez težkoća.
Jednostavno je trebalo pozvati nekolicinu čelnika dosadanjih obćina i pustiti ih neka postavljaju upite. Upit na kojega ne bi bilo moguće dati jednostavan odgovor, ukazivalo bi na propuste u zakonu i zakon bi trebalo prilagoditi.
Zatim je trebalo dovezsti novu skupinu obćinskih čelnika. Sve dok se stvari podpuno ne razčiste. To nije trebalo trajati više od dva mjeseca i moglo se odavno obaviti. Ovako je jasno kako će biti velikih problema, poglavito u procjenama ingerencija županija i obćina.
Nisam odolio, po posljednji put izići i za saborsku govornicu i reći neke svoje primjedbe. Vladimir Šeks ih je očekivano odmah odbacio, bez argumenata. Postavio se kao nekakov čuvar i zaštitnik nove koncepcije, koji ne trpi prigovore.
Nakon završetka sjednice prišao mi je predsjednik skupštine obćine Solin Ivan Perković. Iznenadio me je kad mi je rekao kako mi se divi zbog svega što sam učinio.
Dok mi se nije predstavio nisam uobće znao o komu se radi, pa mi je bilo čudno odakle uobće nešto zna o meni. Iz pristojnosti ga o tomu nisam ništa pitao, nego sam mu se samo zahvalio na liepim riečima i mišljenju.
 Na današnjoj našoj posljednjoj sjednici Izvršnoga vieća svim se članovima izuzetno svidio moj izum naslova priznanja, koji obćenito pokriva svakovrstnu pozitivnu djelatnost. Posebice je zadovoljna bila Dubravka Šuica, jer sam je oslobodio daljnje muke.
Zahvalio sam se svim članovima Izvršnoga vieća, kako sadanjima tako i onima koji su u medjuvriemenu otišli. Pohvalio sam ih, a na taj način i sebe, zbog činjenice što za vrieme cieloga našeg mandata nikad dnevni red sjednice Izvršnoga vieća nije predhodno išao bilo gdje na konzultacije prije njegove objave pri pozivu za sjednicu.
“Sve naše odluke bile su baš samo naše, i utjecaj sa strane je bio u podpunosti izključen. Ostali smo do kraja posve nezavisni. Po prvi put nakon dugih desetljeća zaokruženo je jedno razdoblje, u kojem je izabrana izvršna vlast djelovala po svojoj savjesti, ostavljajući skupštini koja ju je izabrala, a  konačno i biračima koji su izabrali skupštinu, samo mogućnost smjene. Bilo je doduše pokušaja pojedinaca i skupina. Medjutim svi pokušaji su bili odbijeni. To ne znači kako smo se izolirali i bili smo nepristupačni. Dapače bili smo otvoreni za sve konstruktivne priedloge i zahvalan sam svima onima koji su nam na taj način omogućili bolji rad i rezultate. Naravno svaka kovanica ima dvije strane. Ta naša načela se zasigurno nisu svidjela onima, koji politiku gledaju kroz mogućnost ostvarbe osobnih interesa.” rekao sam na neki način olakšavši dušu.
U zadnjim rečenicama mi je pomogao nitko drugi nego - Miroslav Krleža.
Čudnim slučajem tek u predprošlu subotu zastao sam u Velikoj viećnici izpred ploče s textom o Franu Supilu, kojega je napisao Krleža.
Ranije se nisam zaustavio pročitati što tu piše. Razlog je svakako bio u kroničnoj nestašici vriemena, ali je sigurno tu bila i predrasuda, odnosno nevoljkosti čitanja nečega što su dubrovački komunisti postavili u čast svojim Jugoslavenima.
Predrasude u pravilu nisu dobre. Pokazalo se to i u ovomu slučaju. 
To što sam pročitao bilo mi je pravo odkriće, pa sam odmah pošao u ured po papir i olovku, vratio se i prepisao cieli text.
 Od dubrovačkih dana, za Supila je politika, kad je bio pao pod magnetski utjecaj Starčevićanstva, ostala pozivom viteškog, idealističkog morala u starozavjetnom smislu. Politika kako ju je on zamišljao, nije bila nikakav dućan u kome se trguje po poznatom političkom receptu gutanja gnjilih kompromisa sa jednom jedinom političkom nadom: kada se jednog dana dokopamo vlasti, ostvarit ćemo svoje ideale. Postat ćemo poštari, trafikanti, veliki župani, perzidijanci, ordinarijusi i tako dalje.
Franu Supilu politika je bila opasna igra, koju je godinama igrao o vlastitu glavu. Politika mu je bila fanatična vjera u pobjedu pravde i istine, a politički programi služili su mu trajno kao igraće karte u smrtonosnoj partiji na život i smrt. Politiku on nije nikada smatrao sredstvom podmićivanja vlastitih pristaša, ni trgovačkim dopisivanjem o koncesijama, i, što se praktične strane toga posla tiče, demagoške metode stjecanja simpatija u redovima birača bile su mu antipatične.
Zbog svojega zaokreta od pravaštva prema jugoslavenstvu Supilo mi nikad  nije bio simpatičan, a nikad mi nije bio drag ni salonski komunist Krleža.
Ipak u Krležinim riečima našao sam definiciju politike i političara s kojom se u podpunosti slažem. Sretan sam što je, slično meni, jednoj tako važnoj disciplini, kao što je to politika, prije gotovo jednoga stoljeća prilazio netko drugi, a netko treći je u medjuvriemenu s razvidnim oduševljenjem pisao o tomu.
Politika je doista područje na kojemu čovjek može najlakše realizirati svoje ideale i zamisli. Lakše je kao političar nego kao inženjer izgraditi cestu ili most. Političar lakše osniva bolnicu nego liečnik, utječe više na školstvo nego profesor. Dakle politikom se treba baviti jer se kroz politiku može realizirati puno dobrih stvari koje se inače drugim načinima ne bi mogle ostvariti.
Medjutim, političar ne smije sebi dopustiti stavljanje vlastitoga interesa izpred obćega.
Krležino hvaljenje Supilova  pristupa naslanja se bez sumnje upravo na načelo postavljeno za vrieme Dubrovačke republike kad je i uklesano iznad vrata u Kneževu dvoru. OBLITI PRIVATORVM PVBLICA CVRATE. 
Stari Dubrovčani su za osnovicu i predpostavku obstanka i dugovječnosti svoje republike izabrali načelo o predanosti tadanjih dubrovačkih vlasti obćemu dobru uz zanemarivanje osobnih interesa.
U medjuvriemenu su politika i političari postajali biti sinonimima za podkupljivost, bezidejnost, raztrošnost, licumjerstvo. Uostalom i nadpis na Kneževu dvoru je nakon pada Dubrovačke republike s vriemenom bio skriven i odkriven je ponovno tek 1902. godine u vrieme obnove Kneževa dvora. Supilo ga je mogao uzeti kao potvrdu svojih načela.
Text o Supilu sam, nakon prepisivanja, pokazao nekolicini prijatelja i svi su se složili kako je izniman.
U ime članova Izvršnoga vieća zahvalio mi se s biranim riečima Jure Burić, što je bilo logično s dva aspekta. Od svih članova Izvršnoga vieća jedino s Jurom sam prijatelj od gimnazijskih dana, a Jure će uzkoro početi obnašati i dužnost župana, pa su mi njegove rieči zvučile i kao priznanje od strane budućega najvišega čelnika na dubrovačkom području.
Nakon onoga našeg izkrenoga razgovora, odnosi izmedju mene i Jure su se približili onoj nekadašnjoj našoj prijateljskoj razini.
Slušajući ga, sretno sam zaključio kako odlazim, a iza sebe ne ostavljam baš niti jednoga suradnika s kojim sam u bilo kakovom konfliktu. To se odnosi i na one osobe koje su bile moj izbor, ali i na druge osobe u Obćini i u svezi s Obćinom.
Glede mojega izbora, nakon što je vrieme proteknulo, ne mogu si prigovoriti kako sam pogriešio.
U svim slučajevima je kroz cielo vrieme bila dominantna ona uklesana rečenica iz doba Dubrovačke  Republike. Svatko je dao doprinos koliko god je mogao, a prisjećajući se, praktički ne mogu pronaći primjer ničega što ne bi bilo usmjereno obćoj dobrobiti.
Dok je Jure govorio, pogledao sam oko sebe.
Bili su nazočni svi članovi Izvršnoga vieća izim Ivana Vukića, koji se, s izuzetkom kratkoga razdoblja „vlastitih nemira“, pokazao čvrstim i pouzdanim osloncem.
Razumljivo, nije bilo ni poginulog Miljenka Bratoša, kojega sam kroz cielo ovo vrieme, i spontano i namierno, zadržao kao člana i nisam predložio nikoga na njegovo mjesto.
Nisam tako postupio samo u Bratoševu slučaju. I na mjesto jedinoga člana Izvršnoga vieća kojega sam zadržao od naših predhodnika, Vlaha Lečića, kad je otišao, nisam predložio nikoga drugoga. U ovomu slučaju čisto iz razloga što se bližio kraj mandata, pa mi se nije dalo upuštati u skupštinske procedure.
Lečić se inače, unatoč razdoblju u kojemu je demonstrirao nesklonost prema meni,  pokazao kao dobar i pošten suradnik.
Nakon njegova odlazka, nisam na mjestu zaduženom za kulturu, s novim članom zamienio ni na svoj način zanimljivoga, konstruktivnoga i domišljatoga Zdravka Kobenzla, premda se kao riešenje neko vrieme tu nametao Djelo Jusić
Nisam tražio ni zamjenu na mjestu člana zaduženoga za urbanizam, nakon što se povukla Ivanka Jemo, veliki borac za dosljednu primjenu propisa i urbanističku zaštitu, jer sam procienio kako na taj način olakšavam poziciju njezinom kolegi arhitektu, pragmatičnomu Anti Stojanu, a kad je inače izuzetno vriedni Stojan otišao, opet sam se odlučio posegnuti za riešenjem „unutar kuće“ i na njegovo mjesto sam postavio primjerno radišnog, upornoga i učinkovitoga Hrvoja Macana.
Politiku netraženja zamjene primienio sam i u slučaju odlazka člana zaduženoga za promet, Borisa Orešića, oslonivši se glede te problematike na znanca iz gimnazijskih dana Dominika Brigovića, kojega sam progurao na mjesto direktora Hrvatskih cesta.  Pokazalo se kako sam u tomu pogledu donio odličnu odluku.
Od ovog redukcijskoga pristupa odstupio sam samo u slučaju Antuna Kisića koji nije bio u onom prvom sastavu Izvršnoga vieća, nego sam ga doveo kasnije kao člana zaduženoga za obrtničtvo, s čime se bavio manje i pravnu problematiku, s kojom se bavio s velikim entuzijazmom, ne zamienivši na taj način bilo koga, nego dodavši Izvršnom vieću još jednoga člana.
Unatoč odredjenim manjim i zanemarivim odstupanjima, Antun je svoje vriednosti i znanje ugradio u donositbu niza bitnih odluka.
Odlazak Zdravka Mratovića, kojega praktički nisam bio ni upoznao, nadomjestio sam na području poljodjelstva s Baldom Bećirom, koji se pokazao lojalnim i dobrim suradnikom, premda, zbog okolnosti, područje koje je pokrivao nije bilo baš u žarištu dogadjanja.
Dubravka Šuica se, sa svojom nenametljivom upornošću i svojim umjereno ambicioznim pristupom riešitbi problema pokazala finom zamjenom za  krajnje poštenu i sklonu drastičnim potezima, Nadu Šeparović Lušić.
Uglavnom, broj članova Izvršnoga vieća je s vriemenom opadao, a od početka do danas sam se s velikim pouzdanjem mogao osloniti na izuzetno produktivnoga i skromnoga Frana Kršinića, tihu, samozatajnu i pouzdanu Lucu Glavić, te na radišni, čvrsti, hrabri i optimistični par koje je složno pokrivao područje financija, volontera Maria Mrkušića i profesionalca Davora Miloglava.
Sve u svemu, pokazalo se kako sam imao dobar osjećaj za izbor ljudi. Kako u Izvršno vieće, tako i na druga mjesta u Obćini.
Sve su to bile pozitivne i dobre osobe, kojima je na srdcu obće hrvatsko dobro.
Bitni dio njih nazočio je ovoj našoj posljednjoj sjednici. Uz Braca Brigovića, bili su tu nerazdvojni prijatelji, šef inšpekcija Pakiša Radica i šef uprave prihoda Miho Popović, pa šef obćinskoga komunalnoga fonda Ivo Gjaja i voditelj obćinskoga zavoda za informatiku Baldo Franić. Svi su se oni, bez iznimke, pokazali kao sjajna riešenja na svojim područjima.
Jure je u svojem govoru naglasio kako je danas doista Veliki Petak, ali kako medju članovima Izvršnoga vieća nije bilo Juda.
U pravu je. Možda je bilo nekih „judaških“ naznaka, ali pravih izdaša nije bilo.
Uostalom te stvari više nemam ni snage ni volje iztraživati i izpitivati. Sad se moram od svega odmaknuti na neko vrieme. Na žalost odmicanje ne će biti baš jednostavno, jer moram misliti i od čega ću živjeti ubuduće. Točnije od čega će mi živjeti obitelj. U svezi s tim, odnosno o mojemu odlazku u diplomaciju sam jučer u Zagrebu razgovarao s pomoćnikom ministra vanjskih poslova Sanaderom.
Trebao sam se sastati s ministrom vanjskih poslova Škrabalom, ali je on bio spriečen i samo me preko Sanadera srdačno pozdravio. barem mi je tako rekao Sanader, dodavši odmah kako u ministarstvu vanjskih poslova izuzetno računaju sa mnom.
Nije mi djelovao baš uvjerljivo. Možda sam tako zaključio, jer sam ga gledao kroz prizmu susreta predhodne večeri, kad je kod Gverovića večerao u družtvu s Marinom Miletom.
U Gverovićevu restaurantu sam bio zahvaljujući Peru Poljaniću, koji se u Zagrebu snašao kao riba u vodi.
Prije odlazka do Gverovića, Pero i ja smo prošetali trgom Bana Jelačića, gdje smo susreli Perova prijatelja iz studentskih dana, kojega Pero izuzetno cieni i voli. Preziva se Šikić kao i ja, iz Karlobaga je, a u razgovoru se pokazao kao izuzetno pametan i domoljuban čovjek.
U Gverovića sam susreo Maria Knega, kojega nisam dugo vidio, pa sam se zadržao u razgovoru s njim. Pero je za to vrieme prihvatio poziv i sjeo s direktorima Viadukta Hamom Čokljatom i Hidroelektre Djordjem Šaranovićem.
Čokljata poznam iz gimnazijskoga doba. Premda nas je dielio generacijski razmak, zbližio nas je šport. Već u mojim početnim gimnazijskim danima, Hamo, koji je kao izvrstan športaš bio neprieporni predvodnik gimnazijskih športskih selekcija, uočio je moje športske sposobnosti i ubacio me na treninge medju starije generacije. Od tada se uviek srećemo prijateljski srdačno.
Šaranovića sam za tomu večerom prvi put susreo, a Pero mi je prišapnuo kako se radi o  Crnogorcu koji voli Hrvatsku.
Direktori su nas počastili večerom. A počastili su i Marina Miletu, koji se pojavio u Gverovića nakon nas, i odmah, nepozvan i uobće ne poznavajući naše domaćine, sjeo za naš stol i prihvatio se jela i pića.
Napustio nas je kad su se pojavili Sanader i njegova gospodja i prešao za njihov stol.
Tako sam Sanadera, igrom slučaja susreo večer prije nego smo se trebali sastati.
Kad je Pero od mene saznao kako sa Sanaderom imam zakazan sastanak sliedećega jutra u 10 sati, pošao je do Sanaderova stola i dobio termin uru prije mene.
Pera jučer nisam zateknuo u ministarstvu vanjskih poslova, a nisam ni saznao o čemu je pričao sa Sanaderom.
Na početku razgovora Sanader i ja smo odmah uočili neke poveznice medju nama.
Složili smo se kako, stjecajem okolnosti, kad se radi o diplomaciji, u Hrvatskoj ima izuzetno malo ljudi poput njega, koji je živio i radio u Austriji,  ili mene, koji zna strane jezike, ima puno inozemnih izkustava iz vriemena rada za IBM, a proveo je cieli mandat na izuzetno težkoj političkoj dužnosti. Povrh svega, premda sam živio u Dubrovniku,  nisam bio član partije za vrieme Jugoslavije i tu nepripadnost sam dapače demonstrirao svojim načinom života.
Takova kombinacija je jednostavno riedka. Za predstavljanje Hrvatske u inozemstvu može se birati izmedju jugoslavenskih diplomata kojima je, blago rečeno, upitno hrvatsko domoljublje,  ili pak ljudi neizkusnih u politici i u ponašanju u inozemstvu.
Nakon što smo uztvrdili, kako na odredjeni način pripadamo istoj riedkoj ljudskoj skupini u Hrvatskoj, Sanader mi je rekao kako bi bilo dobro kad bih u Zagrebu iznajmio neki stan.
To mi je odmah zazvučilo loše. Od Pera Poljanića to nije traženo, nego mu je na razpolaganje stavljen stan, do odlazka u inozemstvo.
Još lošije me je dojmilo što moj sugovornik nakon toga nije spomenuo kamo bih, kad se već na mene toliko računa, mogao biti upućen. Opet bitno različito od načina postupanja s Perom, uz čije se ime, od samoga početka, spominju konkretne dužnosti veleposlanika ili generalnoga konzula.
Iznajmiti stan u Zagrebu mi je financijski nemoguće. Dapače nemam novaca ni za najosnovnije potrebe. Ozbiljan teret mi je i mjesečni obrok odplate stana u kojemu živim.
Doista nisam mislio o sebi i svojoj obitelji. Do samoga kraja sam se borio samo za Obćinu odnosno za Hrvatsku. Pa i nakon razgovora sa Sanaderom otišao sam u Ministarstvo financija kod Zavorea i Štulića, koji su preda mnom dali nalog stanovitom Sikirici za uplatu 170 milijuna kuna u proračun Obćine Dubrovnik.
Stignulo je evo vrieme kad se moram početi brinuti o sebi i svojoj obitelji, ali prielaz na taj režim života ne će mi biti toliko lagan koliko sam očekivao.
Dragi Bog će već nešto pomoći.
Bio sam na večernjoj misi u stolnici, a zatim išao u procesiji kroz ulicu od Puča i preko Straduna.
Tužnoj  i dostojanstvenoj procesiji prkosila je vesela glasba iz kafića u pokrajnjim uličicama.
Nastavak