Slobodan i bez posla
Ponedjeljak, 19. travnja 1993.
Danas
je održana konstituirajuća sjednica Gradskoga vieća Dubrovnika, što je znak
kako sam konačno slobodan i bez posla.
Jure
Burić, koji je za župana izabran na osnivačkoj sjednici županijske skupštine u
prošli utorak, u svojemu današnjem pozdravnomu govoru je izabranoga gradonačelnika
Čića Obuljena uzporedio s carem Salamunom!
I
jedna i druga osnivačka sjednica održane su u kazalištu, pa su na taj način i
simbolički potvrdile svoje sličnosti s
predstavama. Predstave su se
nastavile na objedima. Danas u Gradskoj
kavani, a prošli utorak u Argentini.
Oba
puta su mi se nametnule uzporedbe s osnutkom Izvršnoga vieća prije tri godine.
Tada nije bilo ni najmanjega čašćenja. A
onda smo bili neuzporedivo bogatiji.
Već
u utorak se potvrdilo u kojemu smjeru sve ovo ide. Uz Juru Burića kao župana,
izabrana su i dva dožupana, Luka Šiljeg i Franko Burmas, a Vinko Brnadić je
izabran za profesionalnoga predsjednika skupštine. Dakle u prvom koraku sam
dobio tri a Pero jednoga nasliednika. Ili bolje rečeno Pero i ja smo dobili četiri
nasliednika. Danas smo dobili još četiri, a bit će ih još puno kad se
organiziraju sve nove obćine.
Župan,
dožupani i predsjednik županijske skupštine su na prošlotjedni objed u Argentini pozvali Marina Miletu, Petra
Djukana, Pera Poljanića i mene.
Tiekom
objeda Djukan me je upitao što ću dalje raditi.
“On
je softwareaš i lako će naći posao, “ odgovorio mu je Čićo prije nego sam uzpio
progovoriti.
”U
stvari sam magistar znanosti, odnosno inženjer elektrotehnike. Namieravam se
javiti na natječaj za dosadanje Čićovo mjesto direktora pošte,” dopunio sam
Čića.
“Pa
ja sam mislio kako si ti odustao od toga,“ javio se Čićo.
„Neugodno
me iznenadjuješ, Čićo. Pa u subotu, kad smo išli kod biskupa, pitao sam te kad
će biti natječaj u pošti, kako bih se javio. Rekao si mi kako ćeš me nazvati u
svezi s tim. Nisi me nazvao, pa sam
mislio kako nisi imao vriemena.“ odgovorio sam mu.
„Ne će
biti natječaja. Ostavio sam Curića na mojemu mjestu. Mislio sam kako ti nisi
zainteresiran,” rekao je na to Čićo s razvidnom s neugodom u glasu.
“Kako
si to mogao misliti? Zašto me nisi pitao? Zar ne bi bilo normalno kad bi bio
razpisan natječaj.”
Za
stolom je nastalo neugodno ozračje.
“Stojim
vam na razpolaganju. Mogu vam pomoći u traženju posla,” javio se Djukan
razvidno nastojeći popraviti stanje.
Zahvalio
sam mu se. Onako čisto formalno, ne znajući što bih mu rekao. Bio sam težko
iznenadjen s onim što sam čuo od Čića.
Nakon
objeda me Čićo odvukao u stranu:
“Ova
politika je toliko nesigurna. Morao sam misliti na sebe. Ako dodje do problema
za mene vratit ću se u poštu. Curić će se u tomu slučaju povući. Tako smo se
dogovorili. A ja sam mislio da si se ti odlučio za diplomaciju,” rekao mi je s izpričavajućim
tonom.
“Dobro
znaš što smo se dogovorili. Nisi se držao dogovora i to je činjenica. Ti sad
imaš dva sigurna posla, a ja ni jedan. A što se tiče diplomacije, mogao si me
pitati. Tu sam samo nešto razgovarao i nemam nikakove konkretne ponude.
Razočarao si me Čićo,” rekao sam mu i odvojio se od njega.
Od
Uzkrsa dalje, kroz svoje posljednje dane u Obćini, pokušavao sam barem procieniti
kakove mi mogućnosti uzdržavanja obitelji realno stoje na razpolaganju.
Rezultati
procjene nisu osobiti.
Predstavničtvo
IBM-a se razformiralo i osnovane su neke nove privatne tvrdke.
Pošta
je evo propala, a s diplomacijom ne će ići ni malo lako, jer tamo Mileta preko
Sanadera ima jak utjecaj, a nesretno imenovanje u upravni odbor Atlantske plovitbe dovelo me je u
situaciju gdje se moji dosljedni stavovi sukobljavaju s Miletinim interesima.
Druga sjednica upravnoga odbora održana prošle sriede bila je potvrda tomu.
Svi
ostali članovi upravnoga odbora postavili su se prema Mileti kao prema
dugogodišnjem predvodniku, a odnosi Milete s Kristom Memedom djeluju kao odnosi
dvaju prijatelja iz djetinjstva, premda se sigurno poznaju tek od nedavno, a
medju njima je i ozbiljna generacijska razlika.
Načelo
se pitanje pretvorbe i vidljivo je kako će se pokušati iz toga izvući osobne
koristi.
Osnovna
zamisao je zadržati cielo vlastničtvo u Atlantskoj
plovitbi, odnosno izigrati zakon i spriečiti vlastničtvo nad Atlantskom od strane republičkoga fonda
za privatizaciju.
Prijateljski
par Mileta Memed pohvalio se kako je u tomu smislu već uzpješno prošao ključnu preprjeku
u osobi novoga direktora Fonda Ivana
Penića, a preostaje im svladavanje i uvjeravanje izvjestnoga Jurića i izvjestne
Emilije Rajić.
U
čudu sam gledao i slušao. Neupućeni promatrač bi mogao dobiti dojam, kako se
radi o ljudima koji se bore za svoje privatno vlastničtvo, koje im eto ugrožava
neka tamo država Hrvatska!
U
tomu ozračju se razpravljalo i u svezi stavljanja brodova pod hrvatski stieg. Atlantska je, razpadom Jugoslavije, na
svoje brodove iztaknula barjake Malte.
Špiro
Savin je rekao kako „ne bi trebalo ploviti pod hrvatskom zastavom“, a Kristo Memed
ga je dopunio rekavši kako se, iz nekih njemu jasnih razloga, ploviti pod
hrvatskim barjakom „ne izplati“, premda nije objasnio tu tvrdnju.
Ironično
sam im replicirao, kako se objektivno, nama u Dubrovniku, a i drugdje po
Hrvatskoj, izticanje hrvatskoga barjaka
doista nije izplatilo, nego smo zbog njega silno osiromašili i stradali, ali ga – volimo. Koliko god brodovima Atlantske to ne odgovaralo, sigurno je kako zbog toga ne će pretrpjeti ni djelić štete,
koju je pretrpjelo dubrovačko ozemlje.
Premda
sam i u ovoj temi bio usamljen sa svojim stavom, nije bilo velikoga suprotstavljanja,
nego je riešenje pronadjeno s - prielazom na sliedeću točku.
Moglo
je netkomu izgledati, kako to činim iz prkosa, ali doista kod glasovanja o
zaključcima kod svih točaka, morao sam biti suzdržan ili protiv, jer baš ni
jedan zaključak nije bio onakav kakov je
po mojemu mišljenju trebao biti.
Direktoru
Savinu je ovaj put odobrena osmerostruka prosječna plaća, a pokrenuto je i
pitanje novčane naknade za članove upravnoga
odbora.
Premda
mi je samo dan ranije, za vrieme objeda u Argentini
rekao kako se odriče svake moguće naknade, Mileta je u medjuvriemenu promienio
mišljenje i predložio mjesečne naknade u visini od sedamdeset pet posto od
prosječne plaće u Atlantskoj plovitbi.
Na
taj način je u biti izišao baš u susret
meni, koji vrlo vjerojatno uzkoro ostajem bez posla i prihoda, ali sam se suprotstavio
rekavši, kako članovi upravnoga odbora smiju imati maximalnu naknadu u visini
od sedamdeset posto prosječne plaće u Hrvatskoj, što je puno manje. S točke
motrišta pragmatičnih i prilagodljivih ljudi pokazao sam na taj način, kako taj
moj gubitak posla i prihoda ima puno opravdanja.
Na dnevnomu redu bila je i žalba zbog izbacivanja s posla izvjestnoga
Zorana Paskovića. Direktor Savin je predložio prihvaćanje žalbe, bez ulaženja u
meritum stvari, pa i čitanja same žalbe.
Kad sam zatražio objasnitbu i uvid u žalbu replicirao mi je
Niko Kapetanić rekavši kako „ima povjerenja u direktora“. Ostali su se odmah
složili s njim.
Zatim se priešlo na odobravanje zahtjeva za novčanu pomoć.
Najveći zahtjev, u visini od četrdeset tisuća američkih
dolara, stignuo je od vojske s podpisom Nojka Marinovića.
Rekao sam kako je dosta upitno to što se ovdje na kopnu
odlučuje o davanju novca kojega su u biti zaradili pomorci na brodovima, a u
konkretnom slučaju sam predložio neka se svaki ovakov zahtjev riešava preko
ministarstva obrane. Atlantska plovitba
je praktički jedini zdravi gospodarski subjekt na dubrovačkomu području, koje
je pretrpjelo težku agresiju i na svojim ledjima iznielo golemi teret obrane,
pa bi bilo pravednije kad bi u zadovoljavanju vojnih potreba više sudjelovale
snažne tvrdke iz drugih krajeva Hrvatske, a novci Atlantske, ako se već daju, onda mogu biti uporabljeni u neke
specifično dubrovačke svrhe.
A takovih je bilo i ovaj put. Svećenik Vuletić je preko
Krista Memeda zatražio osam tisuća njemačkih maraka za dvije tone mesa pučkoj
kuhinji. Odobreno mu je pet tisuća. Predložio sam ne davanje novaca nego
plaćanje računa do te visine, ali je to Mileta izbjegnuo s glasovanjem, u
kojemu sam, prirodno, bio usamljen.
Dapače, družtvo je zaključilo kako se ubuduće ne bismo
trebali zamarati razpravljajući o zahtjevima o manjim sumama, pa je, opet uz
moje protivljenje, izglasovano povjerenje Savinu za samostalno odobravanje
iznosa do visine pet tisuća njemačkih maraka! Jer ti su iznosi kao sitnica!
S jedne strane gledajući, moja odluka o osobnom uključenju
u upravni odbor Atlantske se pokazuje
dobrom, jer igram ulogu svojevrstnoga regulatora, a s druge strane ta odluka je
bila loša, jer se pokazuje kako sam podpuno usamljen, pa se odluke donose mimo
mojih stavova. U stvari samo se uzrujavam, a uz to, suprotstavljajući se
Mileti, smanjujem svoje izglede za odlazak u diplomaciju. Ali što je tu je.
Nakon sastanka pošao sam u Obćinu gdje me je preko
brzoglasa pronašla Sonja Djodan zbog intervencije u korist neke svoje
prijateljice.
Nije izabrala dobar trenutak. Upitao sam je kako je mogla
Misiru pričati izmišljotine o tomu, kako sam prodavao oružje Crnogorcima, a ona
se branila, kako je to Misir izmislio, jer ona nikad nitkomu nije rekla nešto
slično. Uputio sam je neka u svezi sa svojom prijateljicom zove župana Juru
Burića, ili nekoga od njegovih dožupana, ili pak neka pričeka do ponedjeljka i
nazove novoga gradonačelnika Obuljena.
Na isti način sam savjetovao i redatelja Veljka Bulajića,
koji me je nazvao nešto kasnije u svezi sa snimanjem filma o Marinu Držiću.
Bulajić je našao potrebitim zahvaliti mi se na suradnji. Na
odredjeni način me je iznenadio s entuzijazmom i prijateljstvom s kojim je
hvalio moj rad. Rekao mi je kako sam za svaku godinu rada u Obćini zaslužio
priznanje pet godina radnoga staža!
Premda
mi je posljednji tjedan u Obćini na izvjestan način proteknuo u preusmjeritbi zadaća
i problema prema nasliednicima, bilo je i poslova koje sam obavio u svojemu starom
svojstvu. Poput interviewa koji sam dao Sabini Jaganjac iz Radia 101. A čak
sam, zajedno s Perom Poljanićem predsjedao oproštajnom zajedničkom sjednicom Izvršnoga
vieća i Predsjedničtva.
S
idejom održavanja te sjednice došao mi je Pero Poljanić, koji se kroz cielo ovo
vrieme, a evo i na kraju, pokazao praktičnijim od mene.
Kad
mi je predložio sazivanje te oproštajne zajedničke sjednice nisam znao što
smjera. Posljednju sjednicu Izvršnoga vieća sam bio održao, a konstituirajuća sjednica županijske
skupštine je već bila održana, pa sam bio mišljenja kako bilo kakove sjednice
bivše obćine više nisu legalne.
Rekao
sam to Peru, ali me je on zamolio, neka ga poslušam, jer bi mu bilo drago na
službeni način se razstati s članovima Predsjedničtva i Izvršnoga vieća.
Pristao sam procienivši kako mu je do toga jako stalo.
Tako
smo u četvrtak zajedno sjeli za predsjedavajući stol u Velikoj viećnici i nakon
što je to učinio Pero, i sam sam izgovorio nekoliko oproštajnih rečenica.
A
onda je usliedilo iznenadjenje. Za mene, ali ne i za Pera.
Davor
Miloglav je predložio izplatu po tri mjesečne plaće za neiskorištene godišnje
odmore Peru i meni!
Po
licima se vidjelo kako je sve unapried pripremljeno i samo ja ne znam ništa o tomu.
Svi su priedlog popratili s blagonaklonim smieškom i odmah dignuli ruke
podržavajući priedlog. Posebice se s veselim izrazom lica izticao Luka Korda.
Bio
sam zatečen. Novci su mi nuždni, ali ovaj prihod nisam planirao ni očekivao.
Medjutim, nisam se imao snage suprotstaviti. I zbog prijateljskih osmieha mojih
dosadanjih kolega, ali i zbog toga što bi odbijanje doista bio grieh prema
mojoj obitelji, koja je puno propatila sa mnom i zbog mene. Uostalom i nisam
mogao ništa učiniti. Moj glas nije bio bitan.
Glas
mi je pak bio dosta bitan iste večeri u Argentini,
na oproštajnoj večeri, koju je nama na odlazku, ali i za novoga župana i
gradonačelnika vriedno sponzorirao direktor Argentine
Niko Koncul.
Pokazao
sam svojim iznenadjenim kolegama dio svojega pjevačkoga umieća. Samo dio, jer
inače ne volim pjevati a cappella, bez pratnje na gitari.
Kroz
koliko napeto razdoblje sam prošao, najbolji je dokaz u tomu, što, izim u dva
navrata s bratom u Cavtatu, za cielo ovo vrieme nisam uzeo gitaru u ruke i
zapjevao. Sad ću imati puno više prigoda.
Osim
što su me Pero Poljanić i Jure Burić liepo sliedili u pjesmi, nisu se na
pjesmi, poput mene, i zadržali. Pokazali su se izvrstnim na području pričanja
viceva.
Na
kraju smo tako svoj ozbiljni rad zaključili s pjesmom i smiehom.
A
i s jelom i pićem.
U
tomu smislu evo dolaze neka nova vriemena. Samo neka se, premda ima i dosta
takovih naznaka, ne vrate ona stara.
I neka nam bude svima sa srećom.