Slobodan i bez posla

Ponedjeljak, 19. travnja 1993.

Danas je održana konstituirajuća sjednica Gradskoga vieća Dubrovnika, što je znak kako sam konačno slobodan i bez posla.
Jure Burić, koji je za župana izabran na osnivačkoj sjednici županijske skupštine u prošli utorak, u svojemu današnjem pozdravnomu govoru je izabranoga gradonačelnika Čića Obuljena uzporedio s carem Salamunom!
I jedna i druga osnivačka sjednica održane su u kazalištu, pa su na taj način i simbolički potvrdile svoje sličnosti s  predstavama. Predstave su se  nastavile na objedima. Danas u Gradskoj kavani, a prošli utorak u Argentini.
Oba puta su mi se nametnule uzporedbe s osnutkom Izvršnoga vieća prije tri godine. Tada  nije bilo ni najmanjega čašćenja. A onda smo bili neuzporedivo bogatiji.
Već u utorak se potvrdilo u kojemu smjeru sve ovo ide. Uz Juru Burića kao župana, izabrana su i dva dožupana, Luka Šiljeg i Franko Burmas, a Vinko Brnadić je izabran za profesionalnoga predsjednika skupštine. Dakle u prvom koraku sam dobio tri a Pero jednoga nasliednika. Ili bolje rečeno Pero i ja smo dobili četiri nasliednika. Danas smo dobili još četiri, a bit će ih još puno kad se organiziraju sve nove obćine.

Župan, dožupani i predsjednik županijske skupštine su na prošlotjedni objed u Argentini pozvali Marina Miletu, Petra Djukana, Pera Poljanića i mene.
Tiekom objeda Djukan me je upitao što ću dalje raditi.
“On je softwareaš i lako će naći posao, “ odgovorio mu je Čićo prije nego sam uzpio progovoriti.
”U stvari sam magistar znanosti, odnosno inženjer elektrotehnike. Namieravam se javiti na natječaj za dosadanje Čićovo mjesto direktora pošte,” dopunio sam Čića.
“Pa ja sam mislio kako si ti odustao od toga,“ javio se Čićo.
„Neugodno me iznenadjuješ, Čićo. Pa u subotu, kad smo išli kod biskupa, pitao sam te kad će biti natječaj u pošti, kako bih se javio. Rekao si mi kako ćeš me nazvati u svezi s tim.  Nisi me nazvao, pa sam mislio kako nisi imao vriemena.“ odgovorio sam mu.
„Ne će biti natječaja. Ostavio sam Curića na mojemu mjestu. Mislio sam kako ti nisi zainteresiran,”  rekao je na to Čićo s  razvidnom s neugodom u glasu.
“Kako si to mogao misliti? Zašto me nisi pitao? Zar ne bi bilo normalno kad bi bio razpisan natječaj.”
Za stolom je nastalo neugodno ozračje.
“Stojim vam na razpolaganju. Mogu vam pomoći u traženju posla,” javio se Djukan razvidno nastojeći popraviti stanje.
Zahvalio sam mu se. Onako čisto formalno, ne znajući što bih mu rekao. Bio sam težko iznenadjen s onim što sam čuo od Čića.
Nakon objeda me Čićo odvukao u stranu:
“Ova politika je toliko nesigurna. Morao sam misliti na sebe. Ako dodje do problema za mene vratit ću se u poštu. Curić će se u tomu slučaju povući. Tako smo se dogovorili. A ja sam mislio da si se ti odlučio za diplomaciju,” rekao mi je s izpričavajućim tonom.
“Dobro znaš što smo se dogovorili. Nisi se držao dogovora i to je činjenica. Ti sad imaš dva sigurna posla, a ja ni jedan. A što se tiče diplomacije, mogao si me pitati. Tu sam samo nešto razgovarao i nemam nikakove konkretne ponude. Razočarao si me Čićo,” rekao sam mu i odvojio se od njega.

Od Uzkrsa dalje, kroz svoje posljednje dane u Obćini, pokušavao sam barem procieniti kakove mi mogućnosti uzdržavanja obitelji realno stoje na razpolaganju.
Rezultati procjene nisu osobiti.
Predstavničtvo IBM-a se razformiralo i osnovane su neke nove privatne tvrdke.
Pošta je evo propala, a s diplomacijom ne će ići ni malo lako, jer tamo Mileta preko Sanadera ima jak utjecaj, a nesretno imenovanje u upravni odbor Atlantske plovitbe dovelo me je u situaciju gdje se moji dosljedni stavovi sukobljavaju s Miletinim interesima. Druga sjednica upravnoga odbora održana prošle sriede bila je potvrda tomu.
Svi ostali članovi upravnoga odbora postavili su se prema Mileti kao prema dugogodišnjem predvodniku, a odnosi Milete s Kristom Memedom djeluju kao odnosi dvaju prijatelja iz djetinjstva, premda se sigurno poznaju tek od nedavno, a medju njima je i ozbiljna generacijska razlika.
Načelo se pitanje pretvorbe i vidljivo je kako će se pokušati iz toga izvući osobne koristi.
Osnovna zamisao je zadržati cielo vlastničtvo u Atlantskoj plovitbi, odnosno izigrati zakon i spriečiti vlastničtvo nad Atlantskom od strane republičkoga fonda za privatizaciju.
Prijateljski par Mileta Memed pohvalio se kako je u tomu smislu već uzpješno prošao ključnu preprjeku u osobi novoga direktora Fonda Ivana Penića, a preostaje im svladavanje i uvjeravanje izvjestnoga Jurića i izvjestne Emilije Rajić.
U čudu sam gledao i slušao. Neupućeni promatrač bi mogao dobiti dojam, kako se radi o ljudima koji se bore za svoje privatno vlastničtvo, koje im eto ugrožava neka tamo država Hrvatska!
U tomu ozračju se razpravljalo i u svezi stavljanja brodova pod hrvatski stieg. Atlantska je, razpadom Jugoslavije, na svoje brodove iztaknula barjake Malte.
Špiro Savin je rekao kako „ne bi trebalo ploviti pod hrvatskom zastavom“, a Kristo Memed ga je dopunio rekavši kako se, iz nekih njemu jasnih razloga, ploviti pod hrvatskim barjakom „ne izplati“, premda nije objasnio tu tvrdnju.
Ironično sam im replicirao, kako se objektivno, nama u Dubrovniku, a i drugdje po Hrvatskoj,  izticanje hrvatskoga barjaka doista nije izplatilo, nego smo zbog njega silno osiromašili i stradali, ali ga – volimo. Koliko god brodovima Atlantske to ne odgovaralo, sigurno je kako zbog toga ne će pretrpjeti ni djelić štete, koju je pretrpjelo dubrovačko ozemlje.
Premda sam i u ovoj temi bio usamljen sa svojim stavom, nije bilo velikoga suprotstavljanja, nego je riešenje pronadjeno s - prielazom na sliedeću točku.
Moglo je netkomu izgledati, kako to činim iz prkosa, ali doista kod glasovanja o zaključcima kod svih točaka, morao sam biti suzdržan ili protiv, jer baš ni jedan zaključak nije bio onakav kakov  je po mojemu mišljenju trebao biti.
Direktoru Savinu je ovaj put odobrena osmerostruka prosječna plaća, a pokrenuto je i pitanje novčane naknade  za članove upravnoga odbora.
Premda mi je samo dan ranije, za vrieme objeda u Argentini rekao kako se odriče svake moguće naknade, Mileta je u medjuvriemenu promienio mišljenje i predložio mjesečne naknade u visini od sedamdeset pet posto od prosječne  plaće u Atlantskoj plovitbi.
Na taj način je u biti  izišao baš u susret meni, koji vrlo vjerojatno uzkoro ostajem bez posla i prihoda, ali sam se suprotstavio rekavši, kako članovi upravnoga odbora smiju imati maximalnu naknadu u visini od sedamdeset posto prosječne plaće u Hrvatskoj, što je puno manje. S točke motrišta pragmatičnih i prilagodljivih ljudi pokazao sam na taj način, kako taj moj gubitak posla i prihoda ima puno opravdanja.
Na dnevnomu redu bila je i žalba zbog izbacivanja s posla izvjestnoga Zorana Paskovića. Direktor Savin je predložio prihvaćanje žalbe, bez ulaženja u meritum stvari, pa i čitanja same žalbe.
Kad sam zatražio objasnitbu i uvid u žalbu replicirao mi je Niko Kapetanić rekavši kako „ima povjerenja u direktora“. Ostali su se odmah složili s njim
Zatim se priešlo na odobravanje zahtjeva za novčanu pomoć.
Najveći zahtjev, u visini od četrdeset tisuća američkih dolara, stignuo je od vojske s podpisom Nojka Marinovića.
Rekao sam kako je dosta upitno to što se ovdje na kopnu odlučuje o davanju novca kojega su u biti zaradili pomorci na brodovima, a u konkretnom slučaju sam predložio neka se svaki ovakov zahtjev riešava preko ministarstva obrane. Atlantska plovitba je praktički jedini zdravi gospodarski subjekt na dubrovačkomu području, koje je pretrpjelo težku agresiju i na svojim ledjima iznielo golemi teret obrane, pa bi bilo pravednije kad bi u zadovoljavanju vojnih potreba više sudjelovale snažne tvrdke iz drugih krajeva Hrvatske, a novci Atlantske, ako se već daju, onda mogu biti uporabljeni u neke specifično dubrovačke svrhe.
A takovih je bilo i ovaj put. Svećenik Vuletić je preko Krista Memeda zatražio osam tisuća njemačkih maraka za dvije tone mesa pučkoj kuhinji. Odobreno mu je pet tisuća. Predložio sam ne davanje novaca nego plaćanje računa do te visine, ali je to Mileta izbjegnuo s glasovanjem, u kojemu sam, prirodno, bio usamljen.
Dapače, družtvo je zaključilo kako se ubuduće ne bismo trebali zamarati razpravljajući o zahtjevima o manjim sumama, pa je, opet uz moje protivljenje, izglasovano povjerenje Savinu za samostalno odobravanje iznosa do visine pet tisuća njemačkih maraka! Jer ti su iznosi kao sitnica!
S jedne strane gledajući, moja odluka o osobnom uključenju u upravni odbor Atlantske se pokazuje dobrom, jer igram ulogu svojevrstnoga regulatora, a s druge strane ta odluka je bila loša, jer se pokazuje kako sam podpuno usamljen, pa se odluke donose mimo mojih stavova. U stvari samo se uzrujavam, a uz to, suprotstavljajući se Mileti, smanjujem svoje izglede za odlazak u diplomaciju. Ali što je tu je.
Nakon sastanka pošao sam u Obćinu gdje me je preko brzoglasa pronašla Sonja Djodan zbog intervencije u korist neke svoje prijateljice.
Nije izabrala dobar trenutak. Upitao sam je kako je mogla Misiru pričati izmišljotine o tomu, kako sam prodavao oružje Crnogorcima, a ona se branila, kako je to Misir izmislio, jer ona nikad nitkomu nije rekla nešto slično. Uputio sam je neka u svezi sa svojom prijateljicom zove župana Juru Burića, ili nekoga od njegovih dožupana, ili pak neka pričeka do ponedjeljka i nazove novoga gradonačelnika Obuljena.
Na isti način sam savjetovao i redatelja Veljka Bulajića, koji me je nazvao nešto kasnije u svezi sa snimanjem filma o Marinu Držiću.
Bulajić je našao potrebitim zahvaliti mi se na suradnji. Na odredjeni način me je iznenadio s entuzijazmom i prijateljstvom s kojim je hvalio moj rad. Rekao mi je kako sam za svaku godinu rada u Obćini zaslužio priznanje pet godina radnoga staža!
Premda mi je posljednji tjedan u Obćini na izvjestan način proteknuo u preusmjeritbi zadaća i problema prema nasliednicima, bilo je i poslova koje sam obavio u svojemu starom svojstvu. Poput interviewa koji sam dao Sabini Jaganjac iz Radia 101. A čak sam, zajedno s Perom Poljanićem predsjedao oproštajnom zajedničkom sjednicom Izvršnoga vieća i Predsjedničtva.
S idejom održavanja te sjednice došao mi je Pero Poljanić, koji se kroz cielo ovo vrieme, a evo i na kraju, pokazao praktičnijim od mene.
Kad mi je predložio sazivanje te oproštajne zajedničke sjednice nisam znao što smjera. Posljednju sjednicu Izvršnoga vieća sam bio  održao, a konstituirajuća sjednica županijske skupštine je već bila održana, pa sam bio mišljenja kako bilo kakove sjednice bivše obćine više nisu legalne. 
Rekao sam to Peru, ali me je on zamolio, neka ga poslušam, jer bi mu bilo drago na službeni način se razstati s članovima Predsjedničtva i Izvršnoga vieća. Pristao sam procienivši kako mu je do toga jako stalo.
Tako smo u četvrtak zajedno sjeli za predsjedavajući stol u Velikoj viećnici i nakon što je to učinio Pero, i sam sam izgovorio nekoliko oproštajnih rečenica.
A onda je usliedilo iznenadjenje. Za mene, ali ne i za Pera.
Davor Miloglav je predložio izplatu po tri mjesečne plaće za neiskorištene godišnje odmore Peru i meni!
Po licima se vidjelo kako je sve unapried pripremljeno i samo ja ne znam ništa o tomu. Svi su priedlog popratili s blagonaklonim smieškom i odmah dignuli ruke podržavajući priedlog. Posebice se s veselim izrazom lica  izticao Luka Korda.
Bio sam zatečen. Novci su mi nuždni, ali ovaj prihod nisam planirao ni očekivao. Medjutim, nisam se imao snage suprotstaviti. I zbog prijateljskih osmieha mojih dosadanjih kolega, ali i zbog toga što bi odbijanje doista bio grieh prema mojoj obitelji, koja je puno propatila sa mnom i zbog mene. Uostalom i nisam mogao ništa učiniti. Moj glas nije bio bitan.
Glas mi je pak bio dosta bitan iste večeri u Argentini, na oproštajnoj večeri, koju je nama na odlazku, ali i za novoga župana i gradonačelnika vriedno sponzorirao direktor Argentine Niko Koncul.
Pokazao sam svojim iznenadjenim kolegama dio svojega pjevačkoga umieća. Samo dio, jer inače ne volim pjevati a cappella, bez pratnje na gitari.
Kroz koliko napeto razdoblje sam prošao, najbolji je dokaz u tomu, što, izim u dva navrata s bratom u Cavtatu, za cielo ovo vrieme nisam uzeo gitaru u ruke i zapjevao. Sad ću imati puno više prigoda.
Osim što su me Pero Poljanić i Jure Burić liepo sliedili u pjesmi, nisu se na pjesmi, poput mene, i zadržali. Pokazali su se izvrstnim na području pričanja viceva.
Na kraju smo tako svoj ozbiljni rad zaključili s pjesmom i smiehom.
A i s jelom i pićem.
U tomu smislu evo dolaze neka nova vriemena. Samo neka se, premda ima i dosta takovih naznaka,  ne vrate ona stara.
I neka nam bude svima sa srećom.

Nastavak