Voda za struju

Utorak, 9. ožujka 1993.

“Pozvao sam vas kako bismo pokušali zajedno naći riešenja za ove probleme s obskrbom električnom energijom,” rekao je u petak predsjednik Vlade Hrvoje Šarinić čim je sjeo za čelo dugačkoga stola, za kojim smo se predhodno bili smjestili mi predstavnici dalmatinskih obćina zajedno s nekoliko predstavnika Hrvatske elektroprivrede.
Na stolicama uza zid sjedali su novinari.
“Kako sad stvari stoje redukcije izporuke električne energije se jednostavno moraju uvesti kako se ne bi razpao cieli elektroenergijski sustav,” nastavio je Šarinić.
Govorio je čistu istinu.
U stvari bilo bi čudno kad ne bi bilo problema sa strujom. Velika je suša i zima u isto vrieme. Dio elektrana i dalekovoda se nalazi na okupiranomu području. Dio je izvan pogona, južni dio Hrvatske je praktički odsječen od sjevernoga.
Kad se čovjek samo sjeti jugoslavenskoga doba od prije desetak godina i onih redukcija, koje su ondašnje nesposobne vlasti nametnule pučanstvu, poglavito na području Hrvatske, treba se dapače diviti činjenici kako danas u doba težke borbe za slobodu, ipak sve, pa i obskrba s električnom energijom, funkcionira bolje nego onda u  miru. Ipak neke potežkoće su jednostavno neizbježive.
Nakon Šarinićevog uvoda usliedili su izstupi predstavnika dalmatinskih obćina. Svatko je na svoj način opisivao kakove sve potežkoće za njegovo područje može donieti smanjenje obskrbe električnom energijom.
Nisam se uključivao čekajući što će biti rečeno.
Zatim su predstavnici Hrvatske elektroprivrede iznieli priedloge riešenja.
Treba nabaviti i instalirati elektrane na mazut i plin. Na taj način bi se relativno brzo, ali ne preko noći, mogli proširiti kapaciteti za desetke megawata. Kao drugo odnosno dodatno riešenje predložili su ulaganju u pokretanje termoelektrane u Tuzli i prienosu energije iz uzavrele Bosne.
Priedloge stručnjaka su moji kolege prihvatili s odobravanjem i razumievanjem. Za stolom je zavladao konsenzus.
Razmišljao sam bi li se uključio u razpravu sa svojom idejom, odnosno riešenjem, koje se razlikovalo od svega do tad spomenutog.
Ako to ne spominju ovi iz HEP-a, a morali bi biti toga sviestni, onda vjerojatno i oni misle kako taj priedlog ne će naići na dobar priam. Zašto bih se izlagao? A možda sam previše oprezan. Možda će sve biti prihvaćeno kako treba, kolebao sam se.
Ipak odlučio sam se progovoriti.:
"Moj prinos ovoj razpravi bit će nešto drugčiji. Držim kako su sva do sad predložena riešenja primjenjiva u jednom prielaznom razdoblju do pronalazka optimalnih i pouzdanih načina obskrbe električnom energijom. Sva takova prielazna riešenja su skupa, donose relativno malo snage i potrebito je dosta vriemena za njihovu realizaciju. Ja ću Vam predložiti riešenje koje, uz gotovo bezznačajna ulaganja, može donieti jako puno praktički bezplatne energije."
Glave ljudi za dugačkim stolom okrenule su se odmah prema meni i gledale me sa sumnjičavošću.
Nastavio sam:
"Hidroelektrana Plat je popravljena, ali je sad izvan pogona. Za vrieme Jugoslavije ona je bila s dalekovodom povezana s razklopnim postrojenjem Mokro polje kraj Trebinja, a s toga mjesta vodi dalekovod prema Komolcu kod Dubrovnika. Oba ova dalekovoda su, po svemu sudeći, neznatno oštećena i mogla bi se popraviti vrlo brzo. Hidroelektrana bi se trebala uputiti u pogon i struja preko Trebinja dostaviti u Dubrovnik. Ako hidroelektrana bude radila samo s jednim od svoja dva agregata, bit će dostatno struje za Dubrovnik i moći će se prema drugim krajevima Dalmacije poslati toliko energije koliko može izdržati kapacitet dalekovoda koji vodi od Dubrovnika prema zapadu. U ovomu trenutku to bi bio kraj redukcije za kućanstva u Dalmaciji.”
Moje rieči su naišle na odziv kojega sam se bojao.
"To ne dolazi u obzir. Ne možemo mi pregovarati s četnicima kako bi nam dopustili prienos struje preko dalekovoda na njihovu području." čule su se reakcije jednih.
"Uostalom zašto bi četnici na to pristali?", javili su se drugi.
Pričekao sam trenutak neka se izpušu, a onda rekao kako nisam završio svoj priedlog i zamolio ih neka mi dopuste iznieti ga do kraja.
“Molim vas pustite gospodina Šikića,” pridružio mi se Šarinić.
Na njegovu licu nije bilo odbojnosti. Dapače vidjelo se kako ga jako zanimaju moje rieči.
"Onima koji su tako glasni protivnici četnika mogu reći kako ovdje medju nama težko postoji čovjek koji je zbog četnika prošao veće strahote od mene. Ali ja ovdje ne govorim na osnovu osjećaja nego razuma. Kad bih bio mislio samo sa srdcem, tko zna što bi se do sad dogodilo. Trebamo biti realni. Imamo hidroelektranu, u koju dotječe voda tunelom čiji je ulaz na neprijateljskom području, pa ga oni, kad god hoće, mogu zatvoriti. Znači li to kako se mi zauviek odričemo snažne i pouzdane hidroelektrane Plat? Bez dogovora s tim četnicima ona ne će nikad proraditi. A imamo li mi svoje argumente? Imamo. Dio vode koja dotječe kroz tunel odlazi cjevovodom kroz Konavle prema Herceg Novomu. Dakle, mi možemo kad god želimo zatvoriti cjevovod prema Herceg Novom, koji je, za vašu informaciju, već jednom uporabljen kao činbenik u pregovorima, onda kad se JNA povlačila s našega područja. Onima koji govore kako s četnicima ne treba pregovarati, kažem kako mi to već dugo radimo na cielomu graničnom području. Rezultat pregovora je i povlačenje s dubrovačkoga područja, rezultat je i razmjena zarobljenika. Možemo uostalom ovaj problem tretirati kao razmjenu zarobljenika. Oni su nama zarobili struju, jer je ne možemo prenieti dalekovodom, kao uostalom ni proizvoditi je bez dostatne količine vode, a mi pod svojom kontrolom imamo vodovod kojim se dostavlja voda u grad na njihovu području. Zašto uostalom gradimo dalekovod izmedju Plata i Komolca? Istina je kako ćemo tad imati cieli dalekovod pod svojom kontrolom, ali i on je nepotrebit, ako hidroelektrana ne bude proizvodila struju, a proizvodit će struju jedino ako s neprijateljima u istočnoj Hercegovini dogovorimo puštanje vode. Dapače ciela mi se situacija čini daleko jednostavnijom i pouzdanijom nego ulaganje u elektranu u Tuzli. Zar mislite kako struja od te elektrane do Hrvatske ne treba proći kroz neprijateljska područja? A situacija u cieloj Bosni i Hercegovini je i sami znate težka. Ovo riešenje koje spominjem je u uzporedbi s tim daleko sigurnije, brže i jeftinije.”
Dok sam govorio više me nitko nije pokušao prekinuti, a kad sam prestao govoriti zavladala je znakovita šutnja. U zraku je ostala nelagoda zbog one nagle i razvidno nepromišljene reakcije. Težko je bilo očekivati kako će se do maloprije glasni protivnici mojih stavova, odjednom posuti s pepelom po glavi.
Šutnju je prekinuo Hrvoje Šarinić.
“Priedlog gospodina Šikića je izvrstan. Držim kako ga svakako treba realizirati. Kolege iz HEP-a, na vama je sad red. Medjutim, razumijem one koji su reagirali protiveći se. Takova su vriemena. Zbog toga molim vas predstavnike medija, ako možete preskočite pisati o ovomu.”
Ostao sam na trenutak zatečen sa završetkom Šarinićevih rieči. Pa nisam valjda predložio nešto što je protiv hrvatskoga interesa!
Ipak, shvatio sam Šarinića. Kao političar, pokušao je ne stvoriti neprijatelje medju onima  koji su reagirali neprimjereno, a zbog taštine ne žele prihvatiti svoju pogriešku.
Što se tiče zatajivanja u medijima, na to sam barem ja naviknuo. To mi je jednostavno postala sudbina. Ili je sve to samo igra slučaja?
Primjeri se nižu i dalje.
Predprošlesubote sam primio odpravnika poslova Austrijskoga veleposlanstva, predsjednikaAustrijskoga crvenoga križa i njihove suradnike. Austrijanci su svojom akcijom "Susjed u nevolji" zaslužili našu pozornost i zahvalnost. I opet nije bilo novinara.
Ipak, Pavo Handabaka, koji je bio na priamu u svojstvu pročelnika ureda za prognanike, nije se dao prepustiti sudbini. odtrčao je vani i dovukao odnekud nekoliko novinara.
S Pavom Handabakom, Mariom Mrkušićem i Antom Srhojem sam se nakon toga odvezao u Slano na otvorenje hotela "Osmine", koji je donacijama Austrijanaca već osposobljen za priam prognanika. Neki su se uselili i prije otvorenje.
Održao sam prigodni govor. Nakon mene je nekoliko rieči rekao i Slanjanin Nikola Dobroslavić.
Pavo Handabaka, koji je ranije sa sumnjom prihvaćao moju priču o medijskoj blokadi, nakon otvorenja Osmina promienio je mišljenje. Sam mi je u prošli ponedjeljak došao izpričati kako je Radio Dubrovnik emitirao Dobroslavićeve rieči u cielosti, dok je moj govor preskočen. Čak mi u nabrajanju nazočnih nisu spomenuli ime!
Ipak, pojavio se konačno i jedan drugčiji slučaj, na koji me je upozorio Frano Kršinić kad sam ga prekjučer, nakon mise, susreo na Stradunu.
„Fedja Šehović te je u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji opisao pozitivno. Kako se to dogodilo,“ upitao me Frano dobronamierno se smijući na svoj način.
„Je li me spomenuo baš po imenu ili si me samo u članku prepoznao,“ upitao sam Frana pomislivši, kako se zabunio i slučajno vidio onu novinu od prije dva tjedna, u kojoj me je dosta ljudi bez potežkoća identificiralo kao kapetana u onoj Šehovićevoj inačici mojih razmišljanja i uzporedbi o putovanju brodom  iz Jugoslavije u Hrvatsku.
„Kako te nije spomenuo po imenu! Pa članku je naslov Gospar Šikić,“ uzvratio mi je Frano.
Pošao sam do trafike i kupio Slobodnu Dalmaciju.
I doista jedno od svojih „Pisama čaći u Zagorje“, Fedja Šehović je opet bio posvetio meni!
Fedja je pokazao kako ima petlju. Pozornijemu čitatelju ne može promaknuti pozitivan kontext, bez obzira na činjenicu što je Fedja pozorno vagao rieči i odlučio se za ironičan prikaz moje osobe kroz naočale neprijatelja. Pri tomu nije baš osobito vodio računa o vremenskoj preciznosti iznošenja dogodjaja, ali mu se mora priznati izvrstno pamćenje, jer je evo i drugi sastavak napisao dielom i iz podataka, koje je čuo za vrieme dva naša poprilično kratka susreta.
Šehovića sam, kao profesora hrvatskoga jezika, upoznao dok sam pohadjao Gimnaziju. Zapamtio sam ga kao doista izuzetnu osobu, koja je na učenike željela i uzpievala prenieti svoju ljubav prema književnosti, ne sliedeći školski program u kojega su inače knjige i književnici bili uvršteni najviše po ideoložkim i poviestnim kriterijima. Jedini Fedjin kriterij bila je istinska vriednost književnih diela, a logičan rezultat takova njegova stava je bila izključiva orientacija na čitanje i proučavanje djela stranih pisaca.
Na žalost, ta epizoda je trajala vrlo kratko, svega jedno polugodište. Fedja je otišao i ostavio nas je profesurici, koja se vriedno vratila proučavanju domaćih, to jest jugoslavenskih pisaca, te učenju pravopisnih pravila po Vuku Karadžiću.
U pamćenje  su mi se urezale Šehovićeve rieči s posljednje školske ure, prije njegova odlazka.
„Od sad ćete jahati na Kozarcu,“ rekao je tad kroz smieh, koji je u sebi sadržavao odredjenu trpkost.
U medjuvriemenu se Šehović afirmirao kao plodan i priznat književnik, a  životne staze su nam se evo opet susrele u vrieme stvaranja Hrvatske.
Osjetio sam ponos vidjevši po drugi put u ovih petnaestak dana, kako je na mojoj strani jedna nesporna dubrovačka duhovna i intelektualna veličina.
Hvala Fedji na liepomu mišljenju. Hvala Franu što me je upozorio na sastavak, jer bih ga inače vjerojatno bio propustiti vidjeti.
Ako je Fedja i vagao rieči kako se ne bi krajnje explicitno pokazala njegova naklonost, pozitivno mišljenje o meni je ipak podpuno jasno. Još je jasnija nenaklonost, koju Fedja u svojim „pismima“, kroz ismijavanje, pokazuje prema nekim drugim lokalnim političarima, poput Milete i Brnadića, pa i Obuljena. Pri tomu je omiljeno Šehovićevo sriedstvo  naglašivanje sklonosti jelu i piću.
Šarinić je nakon te vodeno strujne priče, koju sam potaknuo, zaključio sastanak. Kad smo ustali od stola, prišao mi je, pružio ruku i naglašeno prijateljski rekao kako mi se zahvaljuje na konstruktivnomu priedlogu.
Od nazočnih novinara prišla mi je zatim Olga Ramljak iz Slobodne Dalmacije, izrazila svoju podporu i pohvalila moj priedlog. 
Otišao sam sa sastanka zadovoljan. Manje zbog toga što je moj priedlog prihvaćen, a više iz razloga što se mukama s obskrbom električnom energijom mogao vidjeti kraj.
Na žalost, i za realizaciju te razmjene vode za struju trebat će odredjeno vrieme, a struja je svima nuždna baš danas, odnosno u svatkomu trenutku. Svakodnevno izkopčavanje je težak teret za pučanstvo, poglavito jer to podsjeća na nedavnu jugoslavensku agresiju, a i na jugoslavensko doba uobće.
Zbog toga svakodnevno tražim načine u smjeru riešitbe ovoga problema. Jučer sam puno truda uložio u uvjeravanje direktora dubrovačkoga Elektrojuga Željka Franušića.  Na kraju je ipak prihvatio moje argumente. Onako na svoju ruku Dubrovnik će držati manje izkopčanim nego Korčulu i Pelješac, i na taj način će gradjanima Dubrovnika barem minimalno kompenzirati ne tako davnih stotinu četrdeset  dana bez struje. I vode.
Nisam se zadržao na Franušiću. Nazvao sam Vojmira Dvornika u Elektrodalmaciju u Split i kod njega uzpio izazvati sućut i razumievanje.
Rekao sam mu kako ovdje nema velikih potrošača, nema turizma, manje je stanovnika, troši se štedljivije, pa je naša potrošnja ionako na razini jedne trećine uobičajene prije rata. Sad bismo i tu trećinu trebali reducirati!
Kao osnova proračuna za štednju uzima nam se sadanja siromašna potrošnja, dok gradovi, koji nisu pretrpjeli razaranja, kao osnovu za redukciju uzimaju svoju normalnu potrošnju. Zatražio sam osiguranje neprekidnoga napajanja barem za pekarnu, Prvo dalmatinsko i TUP.
Dvornik mi je obećao povoljniji tretman za dubrovačku obćinu, ma što to značilo. Rezultat ćemo vidjeti. Jučer kasno popodne, nazvao me Mladen Vedriš iz Zagreba. Kao dopredsjedniku vlade Šarinić mu je stavio u zadaću nadzor nad realizacijom mojega priedloga “struja za vodu”.
Kako nije bio na onomu sastanku, Vedriš je od mene želio čuti preciznije o čemu se radi. izpričao sam mu. Nakon toga me je zamolio za kratki pismeni opis toga što sam mu rekao. Jutros sam odmah po dolazku u ured sastavio traženi dopis i poslao mu ga.
Prošla su već četiri dana od onoga sastanka u Zagrebu. Trebalo bi brže reagirati. Bez obzira što je u medjuvriemenu bila tjednica.
Je li Šarinić s odabirom Vedriša za ovaj posao postupio izpravno?
Vedriš je ekonomist, i sigurno mu nisu baš blizke priče o elektranama, dalekovodima, razklopnim postrojenjima.
Vjerojatno je sve baš kako treba.
Čelnici HEP-a, koji su bili na sastanku, nesumnjivo su dobili svoju zadaću, ali oni nisu političari. Šarinić je napravio pravi potez s uvrstbom Vedriša. Cielu stvar treba riešiti na razini država, ma što to značilo kad je u pitanju sadanja Bosna i Hercegovina. Dopredsjednik vlade je sigurno za pregovore o tomu puno pogodnija osoba nego bilo kakovi stručnjaci iz HEP-a.
Kad on obavi svoje, oni dolaze na red. U medjuvriemenu se mogu pripremati.
Premda nisam zanemario ni nastojanja glede osiguranja pomoći za pučanstvo dubrovačke obćine i na drugim područjima, koja se u biti sva svode na potragu i dobivanje novaca, pa sam u tomu smislu samo jučer razgovarao s  dopredsjednikom Vlade Matom Granićem, direktorom Hrvatske banke za obnovu Juricom Pavelićem i direktorom hrvatske agencije za obnovu Miroslavom Hercegom, razgovor s Vedrišom, odnosno tema poboljšanja obskrbe s električnom energijom mi je nekako najbliža srdcu. Možda i iz razloga što mi je to struka, s kojom doista kroz cielo ovo vrieme imam vrlo malo dodira.

Nastavak