Podsjetnik na zbiljnost

Utorak, 23. ožujka 1993.

Srbi iz Hercegovine se trude podsjetiti nas na pogibeljna vriemena. Počeli su krajem prošlog mjeseca s pucanjem po rubovima Konavala. Nastavili su predprošloga utorka s granatiranjem Župe. 

Prekjučer su nastavili sa Župom, ali su dobacili i do Kalamote i do Šipana.

Danas su se odlučili svoje explozivne podsjetnice poslati i na područje Grada izpod Srdja. Njihovi projektili su explodirali po Gospinomu polju i po Batali, gdje je jedna žena težko ranjena.

Premda skrbim, reagiram, činim što se učiniti može, ne primjećujem kod sebe neko uzrujavanje. Vjerojatno nisam usamljen. Dapače imam dojam kako se ni dosta drugih gradjana ne uzrujava osobito.

Strahote kroz koje smo prošli učinile su nas manje osjetljivima. Ovi sadanji povremeni kratki napadi doimlju se poput benignoga vatrometa u uzporedbi s onim napadima JNA.

Najviše od svega umirujuća je naša sadanja snaga. Imamo svoju vojsku, kontroliramo u podpunosti svoje ozemlje i u stanju smo snažno uzvratiti.

Samo mi nismo spodobe koje bi iz osvete granatirale škole ili civilna naselja. Na žalost Srbi u Hercegovini su toga sviestni, pa se stoga izživljavaju.

Radi li se jednostavno o nekakovoj demonstraciji Vietnamskoga sindroma? Tek neosjetljivost na opasnost sigurno nije pokazatelj normalnoga ponašanja.

Nakon današnjeg granatiranja užeg područja grada nazvao sam Nojka Marinovića i rekao sam mu kako ću doći do njega kako bismo razpravili što bi trebalo poduzeti glede zaštite gradjana. Pero, koji se nekako neprimjetno ušuljao natrag iz Zagreba u Obćinu, bio je u svojemu uredu pa sam pozvao i njega. On mi je odgovorio kako će poći, ali nakon što prodje opasnost. Sirene koje su objavile prestanak obće opasnosti oglasile su se odmah nakon toga.

Kad smo izišli iz Obćine sirene su se oglasile ponovno. Pero se malo uztresao, što je pokazatelj, kako ga vietnamski sindrom nije zahvatio. Ili ga nije zahvatio toliko koliko je zahvatio mene.

Ponovno sam se uvjerio kako me opasnost uobće ne zanima. Dapače, čini mi se čak privlačnom. Objektivno gledajući, to je znak izlazka iz psiholožke ravnoteže.

Prvi put sam postao toga sviestan prošle godine kad sam posjetio Osiek dok su po njemu padale granate. Potvrdilo se to i ovih dana kad su po Župi počele padati granate.

Čim su me, u predprošli utorak, iz Sriedišta za obavješćivanje informirali o tomu lociravši pri tomu područje oko škole kao cilj hercegovačkih Srba, izišao sam iz ureda, pozvao sa sobom Davora Miloglava i Miha Katičića, koji su se našli u blizini, sjeo u Golfa i zaputio se u Župu. I Miloglav i Katičić su mi djelovali podpuno neosjetljivo na opasnost, što je na neki način za mene dobar znak. Ako sam glede normalnoga ljudskoga osjećaja i reagiranja, kad je u pitanju opasnost, izišao iz ravnoteže, u tomu barem nisam usamljen.

U Župi smo sretno ustanovili kako nije bilo ljudskih žrtava, premda su granate, razvidno velikoga kalibra,  pale su u neposriednoj blizini zgrade osnovne škole.

Nije bilo ni osobite materialne štete. Ipak raznesen je zid izpred jedne privatne kuće, a vlastnici će morati zatrpati i poveliki krater kojega je jedna od granata napravila medju njihovim narančinima pozadi kuće.

Prva granata izpred, a druga iza kuće. To se zove sreća.  Takodjer srećom, zlotvori više nemaju mogućnosti vidjeti gdje im padaju granate.

Od toga predprošloga utorka do danas po Župi je palo još dosta granata, ali nisu napravile nikakove ozbiljnije štete, a posebice je krasno što nije bilo ljudskih žrtava.

I tu se pokazuje još jedan refleks vietnamskoga sindroma. Srušeni zid, izrešetana fasada i uništeni dio voćnjaka djeluju kao štete koje su zanemarive. Ne samo meni, nego i medijima, koji štete uobće ne spominju.

Mediji dapače ne tretiraju Župu kao dio Dubrovnika. Na to sam jučer, kad sam ga susreo, upozorio Joška Jelavića, ali, sudeći po onome što se na krugovalu danas moglo čuti, Joško moju kritiku nije prihvatio, ili je pak nije prenio svojima u Radio Dubrovniku. 

Na krugovalu se moglo čuti kako su danas granate eto počele padati i po gradskim četvrtima! To je bila još jedna potvrda kako se područje Župe ne drži gradom!¨A Župa je gradska četvrt.

Uostalom, zar nije svejedno je li nešto dio grada ili nije. Ljudi su svugdje ljudi i jednako su ugroženi.

Medijska zemljopisna segregacija je možda i utjecala na preciznost hercegovačkih Srba koji se uz pomoć granata podsjećaju na svoje nedavne “slavne” pljačkaške pohode. Da su naši mediji javljali o padanju granata na Grad, a ne na okolicu, četnici možda ne bi preusmjerivali svoje topovske cievi.

U Župi sam, već kod onoga prvog napada, s osupnutošću bio uztvrdio kako tamo nema sirena za oglašavanje opasnosti.  Od Župljana sam saznao kako do duše postoji jedna sirena u Kuparima, ali je pod kontrolom naše vojske, koja je ne želi niti rabiti niti predati Župljanima na uporabu!

Umjesto provjere i mogućega natezanja i dokazivanja nazvao sam Sesara u republičkomu Sriedištu za obavješćivanje i predložio mu neka pronadje neku sirenu u neugroženim dielovima Hrvatske i dostavi nam je. Obećao je to učiniti, ali sirena još nije stignula..

U razgovoru s ljudima iz Mjestne zajednice Župa zaključio sam kako su objave početka i završetka obće opasnosti preko radija loše, jer neprijatelji slušaju naš krugoval i počnu granatirati nakon što čuju objavu prestanka opasnosti.

Isto je i s informacijama o radu ili prestanku rada škola. Odlučili smo se za objavu ustmenom predajom i preko župnika i misa.

Danas sam pak, nakon što smo Pero i ja razgovarali s Marinovićem, podpuno na svoju ruku poslao poruku dubrovačkim školskim ustanovama, neka sutra ne rade. U Župi sam ranije bez problema na isti način odgodio školu za cieli tjedan.

Dobio sam povratnu informaciju, kako su na Pomorskom fakultetu zbog toga bunili. Moj nekadašnji prijatelj i kolega Teo Milković izgleda nije protiv zatvaranja fakulteta, ali se uvriedio što ga se o tomu ništa nije pitalo! Vjerojatno najviše stoga što sam odluku donio ja, a na odlazku sam i ne bih trebao više donositi odluke. Tko bi ih onda donosio?

Četnike vjerojatno nije briga za naša izborna i organizacijska pitanja. Ne požuruju oni valjda granatama moj odlazak?

U stvari, kad bi se gledale samo brojke vezane uz nacionalni dohodak i standard, odlazak dosadanje obćinske garniture na vlasti, pa i nestanak obćine kao takove, krajnje je opravdan! Uz zanemarivanje „sitnice“ koja se zove agresija.

Ipak brojke su doista težke. Za vrieme mojega mandata nacionalni prihod po glavi stanovnika na području obćine Dubrovnik je smanjen za gotovo dvadeset puta!

Premda „odredjeno opravdanje“ imam u agresiji JNA, netko iz svega ovoga može u donositbi zaključaka zamieniti uzroke i posljedice.

„JNA nas je i napala vidjevši kamo nas ovaj vodi, a na kraju se pokazalo kako je bila u pravu,“ može reći taj netko, i pri tomu formalno biti u pravu.

Te za mene obtužujuće brojke, koje govore više od rieči, prezentirao sam predprošli četvrtak našemu gostu, gradonačelniku Venezie Ugu Bergamu, koji nas je posjetio u pratnji i na iniciativu našeg bogatoga izseljenika Mate Vekića iz Trsta.

Računao sam kako će brojčane činjenice kod naših gosti izazvati dodatnu sućut, premda su i sućut i hrabrost pokazali samim dolazkom u Dubrovnik.

1990. bili smo na razini od dvije tisuće stotinu i jedanaest dolara per capita, a danas smo se „uzpjeli“ spustiti na stotinu i dvadeset jedan dolar!

Prosječna plaća nam je danas doista nevjerojatno biednih dvadeset sedam dolara mjesečno, a 1990. je bila četiri stotine sedamdeset dolara!

Bio je to moj ulog za izazivanje sućuti kod Talijana. Perov protokol sućut je pak nastojao izazvati suprotnim načinom. Za Talijane je organizirao objed u Argentini,  pa koncert gudačkoga kvarteta u Kneževu dvoru, a sliedećega dana nakon pokazivanja novinarima i dalekovidničkim kamerama u porušenom Slanome, objed u Stonu i večeru u Kominu na Babinu kuku!

O poražavajućim brojkama sam Talijanima govorio za vrieme objeda, na koji sam došao nakon sjednice Izvršnoga vieća na kojoj sam,  kako bih pak barem još nešto učinio za nesretne gradjane, kojima je standard tako drastično pao, te iste brojke bio uporabio za donositbu zaključka o  neprihvaćanju povećanja bilo kakovih ciena iz naše mjerodavnosti do završetka našeg mandata.

Doista u ovakovim uvjetima jednostavno nema smisla povećavati ciene.

Komunalne tvrdke na tomu inzistiraju, premda ne bi ni nakon zahtievanih povećanja ciena  poslovali pozitivno. Svakako im je potrebita pomoć sa strane.

Kad ih se već subvencionira, zašto ih se ne bi subvencioniralo nešto više, a gradjanima dubrovačke obćine na taj način olakšalo život?

Istina je, novac za subvencije ne može se generirati ovdje, ali toliko smo zaslužili, zar ne! Oni koji pomažu u pravilu su u puno boljoj situaciji od onih kojima je pomoć nuždna.

Članovi Izvršnoga vieća su složno prihvatili moj priedlog, pa smo na taj način, barem nakratko ublažili patnje velikoga diela pučanstva.

Željeli smo tim svojim zaključkom dati primjer i drugim obćinama u Hrvatskoj.

Automatsko podizanje ciena uklapa se u inflacijsku spiralu, koju treba zaustaviti, na ovaj ili onaj način. Jer poslije svega što su ljudi doživjeli prieti im i inflacijska sablast.

Pravilo "misli globalno, a djeluj lokalno" nije samo deklaracija nego ga treba provoditi u djelo gdje god je to moguće.

Medijima se naš potez, ma kako bio riedak i neobičan učinio u podpunosti nezanimljivim. Nigdje nisam primietio kako su ga prenieli. Ima u tomu dosta logike. I medijima i njihovoj publici je puno zanimljivije što misli i što će učiniti ta oveća skupina novih čelnika, kad zauzmu svoja mjesta.

Najavljene točke dnevnoga reda o podizanju ciena, prievoza, vode i odvoženja odpada, zamienjene su tako s jednim obćenitim zaključkom, koji odbacuje i njih i sve buduće takove zahtjeve, a nakon toga sam, predhodno odobrivšiveć uobičajeni popis zahtjeva za dobivanje zajamčenih plaća, kao pravi predvodnik siromaha, prekinuo sjednicu, jer se nekoliko članova Izvršnoga vieća tužilo na neizdrživu hladnoću.

Grijanja u Obćini nema zbog redukcije struje.

Na sreću uzpio sam barem sriediti struju za pekarnu, TUP i Prvo Dalmatinsko. Premda mi je Dvornik iz Splita bio obećao kako će sve sam sriediti, morao sam se opet uključiti. Pri tomu sam se našao i u šaljivoj situaciji kad sam od sadanjega glavnoga dispečera Elektrojuga Vanje Regja u četvrtak tražio neka uključi pekarnu.

“Zašto to tražite od mene? Pa mene svi smatraju komunjarom,” odgovorio je Regjo na moj zahtjev, implicitno mi na taj način prigovorivši zbog toga jer je dolazkom Hrvatske izgubio svoje dotadanje mjesto direktora u Elektrojugu. .

Regja sam upoznao dok je vriedno dežurao u Kriznomu stožeru u najtežim našim danima. Bilo je to vrieme kad nismo imali vriemena za šalu, pa bila ona i utemeljena na činjenicama.

Sad sam se nasmijao i rekao mu:

“Ne tražim to od vas kao komunjare nego kao glavnoga dispečera.”

I on se nasmijao, ali mi je rekao kako sam ne smije ništa učiniti bez odobrenja od njemu sada nadredjenih u Elektrojugu.

Čuli smo se ponovno, nakon što sam predhodno razgovarao s Vrnjasom i Šautom u Elektrojugu te Lovrićem, glavnim dispečerom u Splitu.

Uspio sam i sad barem ova tri objekta u Dubrovniku imaju struju tiekom dana. O tomu je čuo i novinar Slobodne Dalmacije Nino Salvia, pa me zbog toga nazvao.

Izpričao sam mu što ga je zanimalo.

U petak je u Slobodnoj Dalmaciji izišao Salviin sastavak u kojemu me prikazuje izuzetno pozitivno. Strujne probleme je sukladno mojim riečima, proširio na obću situaciju. Posebice mu se svidjela moja uzporedba nas u dubrovačkoj obćini s Indijancima.

Sudeći po Šehovićevom i Salviinom pisanju moglo bi se pomisliti kako su se novinari počeli prema meni postavljati drugčije, ali Večernji list se potrudio pokazati kako su to ipak samo iznimke od pravila. 

Predprošli ponedjeljak novinar Klario Obradović je izvukao iz kontexta moje ime napisavši kako sam sam sebe postavio u upravni odbor Atlantske plovitbe.

Izvršno vieće je do sad predložilo po jednoga člana u sedamdesetak upravnih odbora. Potrebito je za to puno imena, pa nije ni malo čudno što smo uporabili i sva imena članova Izvršnoga vieća, neka i dva puta. I ni jedno ime se nije spominjalo kao sporno, sve do mojega imenovanja u Atlantsku plovitbu.

Igrom slučaja baš nakon što sam vidio Obradovićev sastavak, susreo sam Čića Obuljena.

Izpričao sam mu o članku u Večernjem listu.

“Da sam ja bio izabran, ne bi bilo reakcije. Pogriešio si. Rekao sam ti,” bila je Čićova reakcija..

“To bi se moglo protumačiti kako si u dosluhu s novinarom koji me je napao. Ovo bi mogla biti potvrda onih sumnjivih pisanja, kad si ti prikazivan kao svetac, a ja kao vrag,” uzvratio sam mu srdit zbog njegove bezćutnosti, i odmah zatim otišao ne dopustivši mu komentirati moje rieči.

S pravom sam u svezi s njegovom reakcijom na sastavak u Večernjaku prigovorio Čiću i posumnjao u njega. To je čista logika.

Članak u Večernjemu sam prezentirao članovima Izvršnoga vieća u prošli utorak, tiekom nastavka one, zbog hladnoće prekinute sjednice.

Odmah su pali priedlozi kako se svakako na sastavak treba reagirati i složen je odgovor, koji je postao dielom zapisnika o imenovanjima osoba u upravne odbore. Po prvi put smo se službeno oglasili na ovaj način.

I taj nastavak sjednice je samo potvrdio koliko je težak posao naći dostatan broj odgovarajućih osoba za upravne odbore.

Imenovanja upravih odbora su sad dominantne teme, jer je puno sigurnije i brže donositi takove odluke dok postojimo, nego taj posao ostaviti budućim brojnim obćinama, gradu i županiji, koji se trebaju formirati na ovomu području.

Zatim su, na istoj sjednici, na red došla imenovanja upravnih odbora u šest dubrovačkih javnih tvrdka, sukladno s novim uztrojstvima prihvaćenim na predhodnoj sjednici obćinske skupštine.

Antun Kisić je predložio ostavljanje te točke onima koji će nas nasliediti.

Iznenadio me je, jer smo se svi ranije bili složili, kako ćemo učiniti dobar posao i za tvrdke i za buduće lokalne vlasti, ako obavimo imenovanja dok smo još tu, je bi se u protivnom moglo dogoditi predugo razdoblje u kojemu tvrdke ne bi imale legalno vodstvo.

Vjerojatno je u medjuvriemenu, izmedju onoga zbog hladnoće prekinutoga diela sjednice i ovog nastavka, netko nezadovoljan intervenirao kod Kisića.

A nezadovoljnih uviek ima. Pomislio sam na to kad su mi se, malo prije toga nastavka sjednice na vratima pojavili direktori Boninova, Sanitata i Vrtlara  Iveković, Kapetanić i Vukojević.

Pokazalo se kako mi je procjena bila pogriešna. 

U stvari bilo mi je težko procieniti koji je bio zbiljni motiv njihova zajedničkoga dolazka.

Darko Iveković je mislio, kako sam u dosluhu s izvjestnim Tonkićem, u svezi s dodjelom poslovnih prostora, pa je bio sretan kad je shvatio kako toga gospodina uobće ne poznajem, ali mi se ta tema nije učinila zajedničkom za svu trojicu, nego sam više imao dojam kako ju je Iveković potaknuo, tek kako bi nešto rekao.

Jednako mi je izgledao i Niko Kapetanić, kad je počeo objasnjivati kako je prijatelj Anti Srhoju premda je protiv Srhoja u upravnom odboru Sanitata

Taj Kapetanićev čudni način dokazivanja prijateljstva pak nije bio nuždan. Srhoj je  i onako bio predvidjen za razrješitbu, jer je već  imenovan u upravni odbor Gorice.

Svi zajedno su našli potrebitim naglasiti, kako su na mojoj strani! Pa ma što to značilo. Nije mi preostalo ništa drugo nego njihov posjet shvatiti kao svojevrstnu demonstraciju zahvalnosti na razstanku s čovjekom, koji ih je imenovao prije tri godine.

Kako smo tad imali vrlo malo vriemena, Mladen Vukojević mi se najavio i došao i sliedećega dana. I opet mi je izkazivao prijateljstvo i podporu. 

Valjda kako bi održao ravnotežu, pokušao mi je i ponešto prigovoriti. Pri tomu nije osobito pazio na dosljednost i logiku stvari, a i vratio se u već davnu prošlost.

Po njegovu mišljenju, kriv sam jer je u Dubrovniku bilo premalo smjena na vodećim položajima, ali sam takodjer i kriv što je smienjen Stiepo Raguž s mjesta direktora bolnice!

Njegove rieči su mi zvučile kao jeka nekadašnjih prigovora Jure Burića. 

Upozorio sam ga na proturječnost njegovih zamjerki i spomenuo mu kako i sam spada medju one koji su na direktorsko mjesto došli s promjenama.

Namieravao sam mu spomenuti, kako mi ga je Vinko Brnadić u jednomu razgovoru, osam dana ranije, opisao kao čovjeka, koji mi je protivnik i koji čak izraziva veliko nezadovoljstvo jer je Brnadića vidio sa mnom u družtvu.

Odustao sam. Možda je osjetio grižnju savjesti, pa je to došao izpraviti. Ako je već promienio stav prema meni u pozitivnomu smislu, zašto bi taj svoj novi stav vratio na staro spominjući nešto neugodno,.

Kisićeva intervencija inače nije bila uzpješna. Uz njegov glas protiv, i još dva suzdržana glasa, koje je Antun povukao sa sobom, imenovali smo upravne odbore u Libertas, Vodovod, Boninovo, Vrtlar, Sanitat i Čistoću. Za to nam je  trebalo čak dvadeset i šest osoba, medju kojima je šesnaest novih.

Kao osvježenje, u uzporedbi s razporedom ljudi, na kraju sjednice je došla razporedba koza iz jedne donacije. U stvari za taj posao smo zadužili Balda Bećira, koji će to obaviti uz pomoć Obćinskoga komunalnoga fonda  i Ureda za prognanike.

Razporedba koza osiromašenomu pučanstvu je mali, a ponovno četničko granatiranje veliki podsjetnik na činjenicu kakove nam je susjede dodielila sudbina.  Nitko medju nama, nikad u budućnosti ne smije to zanemariti.

Trebati ćemo puno uložiti u izgradnju i čuvanje primjereno čvrste hrvatske kopnene granice na ovomu području. Oni koji se s nostalgijom sjećaju svojih jugoslavenskih dana, morati će se pomiriti sa sudbinom. Naše kopnene granice su kraj našeg svieta. Tamo prieko nas čeka samo mržnja.

Nema nam potrebe žaliti se, premda smo u uzporedbi s drugim krajevima Hrvatske u izuzetno nepovoljnijemu zemljopisnomu položaju. Što bi onda moglo reći pučanstvo nekih pacifičkih otočkih država!

Trebat će izgraditi izvrstnu cestu i željezničku prugu prema zapadu, povezati se sa svietom s brzim brodovima. I zaboraviti na ove divljake koji nam i sad šalju granate iz haubica kao podsjetnik na svoju nevjerojatnu mržnju prema nama. Samo ih predhodno moramo smiriti na jedini način koji razumiju.

I ako jednoga dana s te strane prestanu dolietati ubojite granate, naša djeca i unuci se ne smiju opustiti. Treba ih u obiteljima i u školi neprestano podsjećati na težku i neugodnu stranu činjenice života na ovomu inače po mnogim značajkama blagoslovljenomu području.

Pri tomu se ipak ne smiemo prestati nadati. Možda i tamo odakle nam dolieću granate, jednoga dana izraste generacija, koja nas ne će toliko mrzjeti i s kojom će biti moguće imati normalne susjedske odnose. 

Na koji način  će naši ljudi, koji to dočekaju, procieniti znati, kako se opet ne radi o prievari nakon  koje će usliediti agresija?

Jedini pravi i sigurni pokazatelj bit će, ako ti možebitni budući normalni susjedi počnu  plaćati miliarde dolara štete koje su napravili njihovi očevi, djedovi ili pradjedovi!

Nastavak