Viadukt prema Konavlima

Petak, 19 veljače 1993.

“Došao sam te pozvati na otvorenje radova u Platu. Našli smo sriedstva i viadukt će brzo biti obnovljen. Ti bi trebao održati jedan prigodni govor,” rekao mi je u utorak šef dubrovačke izpostave Hrvatskih cesta Dominik Brigović.

Razveselio sam se. Taj viadukt je  svojevrstan most prema Konavlima i bez njega su Konavle praktički odsječene od ostalog diela Obćine. I sam sam, gdje god bi se ukazivala prigoda, spominjao nuždnost obnove toga srušenoga objekta.

Hrvatske ceste i Dominik Brigović su eto stignuli do početka realizacije te nuždnosti.

“To je doista liepa viest. Samo, ne znam koliko je dobar i sam moj dolazak, a kamo li govor,” odgovorio sam mu.

“Kako to misliš? Kako to može biti loše,” upitao me začudjeno Brigović.

“U medijima sam nepoželjan. To je izuzetan dogodjaj i ne želim ga pokvariti. Neka novinari prenesu što je moguće više o tomu. Neka se narod veseli. Ako ja budem tamo, dogodjaj će biti prenesen šturo. Ako uobće bude prenesen.

“Ne razumiem. Nemam takov dojam,” čudio se Brigović.

“Ti to ne moraš znati. Baviš se drugim poslovima. Vjeruj mi tako je. Situaciju oko mene najbolje znam ja sam. Nadji nekoga drugoga. Ja mogu doći i gledati sa strane, ali najbolje je, ako uobće ne dodjem.

“Nema smisla. Moraš doći i moraš baš ti otvoriti radove. Ja sam mojima u Zagrebu obećao kako ću te nagovoriti. Njima bi bilo drago. Izim toga koga drugoga bi mogao naći. Pero više nije ovdje. Čićo je direktor pošte i ništa više. Ti si ovdje prvi i jedini,” rekao je na to Brigović razvidno odbacivši sve dvojbe.

U kratkim crtama mu na to izpričao dogodjaj s otvorenja hidroelektrane u Mlinima. Nije se pokolebao.

“Sve je to gadno, ali molim te, dodji, reci nešto i otvori radove. Nemoj me odbiti. Ja ću sve pripremiti. I novinare. Nemoj me ostaviti na cjedilu,” molio me Brigović.

Na moje ponovno odbijanje nije odustao nego je uporno nastavio s molbama. Na kraju sam ipak popustio i sretnoga ga izpratio iz ureda.

Kad sam se jučer po krasnomu vriemenu dovezao do budućeg gradilišta, na zaravni prije srušenoga viadukta zateknuo sam dosta svieta, uredjenu govornicu i stolove sa smokvama i rakijom. Moj dolazak popratila je limena glasba. Braco Brigović se doista svojski potrudio od početka radova napraviti medijski dogodjaj.

Održao sam kratak ali izuzetno liep i sadržajan govor i proglasio radove otvorenima. Bio je to dan kad sam imao inspiraciju. Nisam propustio reći kako smo u stanju izgraditi više nego su barbari s iztoka sposobni srušiti, što se, očekivano, nije svidjelo reporteru ili urednicima HTV-a, koji su u večernjem dalekovidničkom dnevniku emitirali samo neke moje rečenice, koje su svaka za sebe, izvučene iz kontexta, zvučile podpuno bezznačajno.

Ipak, nisu me preskočili pokazati, što je bilo poprilično neočekivano. Braco Brigović si je izgleda dao truda oko novinara.

U današnjoj Slobodnoj Dalmaciji takodjerje spomenuto kako sam otvorio radove. Marljivi maleni novinar Ahmed Kalajdžić me je ovaj put ipak uočio, premda nije u svojemu članku spomenuo niti jednu rieč koju sam izgovorio.

Za trenutak sam tako prestao biti nevidljiv, što je onako športski zanimljivo, premda podpuno nebitno. Bitno je što su  vidljivi napori na obnovi države.

Na povratku iz Plata svratio sam s Hrvojem Macanom u njegovu staru kuću na Dupcu.

Ostao sam zgrožen i zadivljen u isto vrieme.

Macani obnavljaju svoju staru kuću na fantastično marljiv i organiziran način. Dio kuće i okućnice je već obnovljen, a u dielu je još uviek vidljiva vrhunska razina barbarstva jugoslavenskih vojnika.

Uredni Macani su se dosjetili i od samoga početka obnove sve dokumentiraju s fotografijama, kako ništa kasnije ne bi bilo sporno.

Jugoslavenski barbari su doista uništili baš sve što se dalo uništiti. Uništavali su i zagadjivali čak i prostorije u kojima su spavali ili boravili. Čak su vlastitim izmetom šarali po zidovima! Ležaji su im bili obkoljeni hrpama smeća.

Toliko smeće nije moglo nastati samo onoga dana kad su dobili zapovied za povlačenje. Živjeli su u njemu!

Premda se ne može od svih naših ljudi, kojima su kuće uništene, očekivati urednost kakovu razvidno posjeduju Macani, sigurno je u svima, kroz vrieme izbjegličtva, ojačao motiv. Naši ljudi će, nema sumnje, svojim vlastitim radom ubrzo obnoviti svoje domove. U tomu im naravno treba pružiti pomoć.

Organiziranje državne pomoći tim ljudima velika je zadaća. Na žalost takove velike poteze ja više ne mogu pokretati. To će morati učiniti moji brojni nasliednici. Bit će im lakše jer ih ima puno. Samo se moraju dogovoriti i uzkladiti.

Dok se svi ti nasliednici ne pojave treba obaviti ono što je moguće. Otvorenje radova u Platu jedan je od poslova koji, ruku na srdce, nisu od mene iziskivali neki napor.

U stvari mogao bih slobodno prestati raditi i čekati kraj. Medjutim, ako sam lišen mogućnosti davanja velikih iniciativa, malih poslova ima na pretek. Mogao bih se pokušati izključiti, ali to ne bi bilo pošteno, a zadovoljstvo zbog riešavanja tih takozvanih malih stvari je veliko.

Naravno neke stvari su riešive, neke nisu. Neke su jednostavne, neke su čudne.

U riešive i čudne spada i spor izmedju carine i redarstva! Kod šefa carine Željka Dominisa morao sam prije deset dana intervenirati kako bi carina iz svojega skladišta pustila vozilo koje je donirano redarsvu i namienjeno je redarstvenicima na Mljetu!

Redarstvenici se nisu sami mogli dogovoriti s carinicima!

U slične spada i riešitba smještaja za talijanske „zelene“, koji bi željeli ovdje bezplatno raditi uz skromne uvjete života. Kad su me prekjučer podsjetili, kako je vrieme za nalazak odgovarajućeg riešenja, sjetio sam se hotela Orlando u Župi, koji je sad, s obzirom na oštećenja, samo po nazivu hotel, pa sam Bezića koji me je nazvao, uputio u tomu smjeru.

Pozabavio sam se ponovno i s APZ-om.

Danas mi je nakon sastanka s upravom hrvatskih cesta, Željan Konsuo pokazao pismeni nalog za izseljenje obćinskoga zavoda za prostorno uredjenje, koje je podpisao dubrovački sudac Lovor Uglješić.

Nazvao sam Uglješića i upozorio ga na rieči predsjednika vrhovnoga suda Hrvatske Vukovića, koji tvrdi kako je sudska presuda u korist APZ-a poništena, o čemu se na dubrovačkom sudu razvidno ništa nije znalo. Na taj način sam obavio i ulogu posriednika izmedju  hrvatskih sudova!

Slučaj APZ nije neka iznimka. Samo se na njihovu žalost ciela priča ticala dubrovačke obćine i stignula je do mene, a preko mene i do predsjednika Vrhovnoga suda.

Vjerojatno je puno takovih priča. Ovo su takova vriemena. Još jedan sličan slučaj izpričala mi je u utorak, kad sam primao gradjane, Mirjana Alavija.

Radila je u Globtouru i propustila je kupiti nekoliko dionica te tvrdke, koja je prošla kroz proces privatizacije. Vlastničtvo nad dionicama za sad je občuvalo radna mjesta ostaloj trojici zaposlenih u dubrovačkoj poslovnici. 

U cieloj priči se najbolje snašao Miro Čutura koji je, po Alavijinim riečima, uz pomoć dugoročnoga zajma podignutoga u Sloveniji, došao do osamdeset četiri posto vlastničtva i na taj način do dva atraktivna poslovna prostora na Stradunu.

Neki naši ljudi će vjerojatno iz svega ovoga izići kao bogataši. Čutura se pokazuje takovim. Na neki način je ohrabrujuće što se i u Dubrovniku mogu identificirati takovi snalažljivi ljudi.  Koliko god to bili izpravno ili neizpravno, pošteno ili nepošteno.

Dubrovčani su, na žalost, ipak uglavnom sad siromašni i prikraćeni za uporabu mogućnosti koje pruža cieli taj slabo definirani proces privatizacije. Uz strašne nevolje kroz koje su prošli, užasne gubitke koje su pretrpjeli, to je još jedan udarac njima, odnosno svima onima koji bi se inače znali snaći.

Čutura sigurno spada medju one koji znaju. Pošao je u Zagreb  na vrieme i na vrieme se tamo skrasio. Vrieme će pokazati, ali za predpostaviti je kako je većina snalažljivaca tu svoju osobinu  realizirala uz pomoć svoji putovanja u Zagreb ili boravaka u Zagrebu.

Ciela ta privatizacijska priča je ne samo krajnje čudna nego i bezkrajno nelogična. U slučajima kad su privatnici u svemu tomu ostvarili korist ima još i neke logike, ali kad državne tvrdke nastoje jedna od druge preoteti vriednosti, to ima na prvi pogled malo veze s logikom. 

Samo na prvi pogled. Bez obzira na činjenicu što se sve nalaze u istomu, državnomu vlastničtvu, one tvrdke koje su imale više sreće i manje su stradale od jugoslavenske agresije, svojim djelatnicima omogućivaju dobivanje većih plaća, a kod privatizacije i veću nadu u dodatne osobne dobitke.

Ovo je izgleda vrieme pogadjanja i trgovine s velikim vriednostima na jednoj nevjerojatno voluntarističkoj osnovi. 

Istina je kako ni direktori ni zaposlenici državnih tvrdki nisu njihovi vlastnici, ali  se stvari sve više odvijaju u smjeru, kad to oni mogu postati. Ili barem iz svega ovoga izići podielivši vlastničtvo s još nekim.

Ljudi su pametni. Znaju, ako su u posjedu velikih vriednosti, i njima bi moralo nešto ostati. Na primjer, dolazak u posjed hotela, zaposlenima u Dubrovačkoj banki znači održanje ili čak povećanje razlike u plaćama prema zaposlenima na drugim mjestima.

Ima i iznimka poput mene, koji na toj, ali ni bilo kakovoj drugoj vrsti svoje budućnosti ne radi ama baš ništa. Ili poput Iva Grgurevića, kojemu su smjene kao takove bile i ostale najzanimljivije.

Brige Mirjane Alavije ili upravnoga odbora Libertasa su na neki način u ovomu vriemenu tipične i očekivane za gradske ljude.

Ljude u poharanim selima muče drugčiji problemi. Iz Lisca su me, baš nakon što je bila otišla Alavija, došli zamoliti, bi li im pomognuo naći bager koji bi osposobio njihova polja uklonivši prsobrane i utvrdnice koje je izgradila jugoslavenska vojska.

Iskoristio sam nazočnost i entuzijazam čelnika Hrvatskih cesta i od njih dobio obećanje kako će u tomu pogledu pomoći Lisćanima.

Današnji sastanak s ljudima iz Hrvatskih cesta, inženjerima Matom Jurišićem, Josipom Škornjakom i Božom Korešom, bio je logički nastavak jučerašnje svetčanosti u Platu i prigoda  Dominiku Brigoviću za pokazivanje svojih sposobnosti sebi nadredjenima.

Braco Brigović je na sastanku vodio glavnu rieč i to u dobrom smjeru. Dobiveno je obećanje o proširenju devet kilometara Jadranske ceste na spuštanju prema neretvanskoj dolini, što je, kroz skratitbu vriemena putovanja,  sigurno prometno približivanje dubrovačkoga područja zapadu.

S tim nije okončano prijateljevanje s cestarima odnosno s njihovim vodstvom. Nastavljeno je na objedu u stonskoj Koruni, gdje su danas cestari dio novca za održavanje i obnovu cesta utrošili u održavanje proizvodnje kamenica.

Braco Brigović je zasigurno bio posebice zadovoljan, jer su se kao gosti na objedu uz mene pojavili i Čićo i Pero sa ženom Vanjom. Peru  Poljaniću je na tjedniičkomu putovanju iz Zagreba, preko Dubrovnika za Trstenik, Ston bio izvrstno odmorište.

Odlučio sam se opustiti i pojeo sam hrpu kamenica. Kad više nisam mogao jesti zabavio sam se brojenjem. Bilo ih je četrdeset. Pokazao sam tanjur praznih kamenica Peru, koji je sjedao do mene. On mi je uzvratio pokazivanjem svojega tanjura. Njegova hrpa je bila znatno veća! Ali ne i najveća.

Pilo se i nazdravljalo, a na kraju i liepo zapjevalo.

Ako je simbolički suditi po današnjoj temeljitosti uživanja u kamenicama i brzini svladavanja njihova znatnoga broja,  viadukt u Platu bit će izgradjen temeljito i brzo.

Nastavak