Jača Yugo

Petak, 26. veljače 1993.

Kad me je jutros rano u Zagrebu taxist upitao kamo se želim odvezti, odgovorio sam mu:

"U zračnu luku."

"Molim, nisam dobro čuo", upitao me na to taksist u isto vrieme smanjujući glasbu s krugovala.

"U zračnu luku," ponovio sam.

Taksist me je pogledao začudjeno i upitao:

“Oprostite, molim vas. Nisam shvatio vaše rieči. Možete li mi malo bolje objasniti?

"Želio bih u zračnu luku. Čudno mi je što ne znate gdje je. Svaki taksist bi to trebao znati. Kako bih vam objasnio? Zračna luka je smještena na području koje se zove Pleso, “odlučio sam nastaviti rano jutarnju igru.

U trenutku su se čovjekova usta razvukla u široki prijateljski osmieh.

"Pa da, razumiem. Ali vjerujte mi, vi ste prvi kojega sam čuo kako tako naziva aerodrom."

"To mi je poprilično čudno. Zračna luka je hrvatski naziv. Nalazimo se u Hrvatskoj, a ovdje je službeni jezik hrvatski,” nastavio sam sa svojom nadahnutom podukom za taksiste.

Riešivši dvojbe oko mjesta gdje me treba odpeljati, taksist je pokrenuo vozilo i pružio mi ruku.

“Znate, silno mi se dopada ovaj vaš način. Ja sam Hrvat i jako volim Hrvatsku. Svojim ću kolegama izpričati ovo. Svi zajedno se moramo truditi poput vas. Svojim putnicima ću od sad govoriti zračna luka umjesto aerodrom. Zovem se Ribičić.”

Stisnuo sam čovjekovu pruženu ruku rekavši mu kako mi je drago što su moje rieči pale na plodno tlo.

Premda smo nezavisna država, jugoslavenstvo i jugoslavenski refleksi ne jenjavaju. Dapače, do sad nedirnute sheme, procesi, običaji i nazivlje ustanovljeni za vrieme Jugoslavije, sve se snažnije učvršćuju, a neke stvari, koje su se promienile, dolaze pod udar pokušaja vraćanja na staro.

“Doista sam sretan što sam vas susreo,” rekao je taksist, još jednom mi pruživši ruku, kad smo se zaustavili u zračnoj luci.

“I meni je drago što sam vas upoznao. Ipak nisam osobito sretan spoznajom kako sam iznimka. Doista mi je nevjerojatno što nitko od vaših dosadanjih klienata nije uporabio rieč zračna luka. Ili se možda ljudi kojima je hrvatski jezik prirastao srdcu ne voze s taxiem,” odgovorio sam mu nasmijavši se.

Ostavio sam ga sretnoga i nasmijanog.

Po dolazku u Dubrovnik, čim sam došao u ured, suočio sam se ponovno s tomu nesretnom jugoslavenskom problematikom.  Ovaj put još više explicitno.

Nazvao me je tajnik obćinskoga HDZ-a brkati Boris Filičić:

“Dobar dan vam želim. Drago mi je što sam vas našao,” rekao mi je sa svojim osobitim naglaskom.

Iz njegova glasa ipak je bilo lako zaključiti kako je zbog nečega poprilično uzrujan.

Nakon što sam mu uzvratio pozdrav i upitao ga za razlog njegovog poziva, izpričao mi je kako je prije dva dana na placi u gradu na jednoj zgradi netko preko noći naslikao jugoslavenski barjak. Još više od toga slikovnoga pokušaja oživljivanja Jugoslavenstva, Filičića je uzrujala činjenica što do sad nitko nije reagirao.

Složio sam se s njim i obećao mu kako ću odmah nešto pokrenuti.

Čim smo završili razgovor, nazvao sam šefa inšpekcijskih službi Pakišu Radicu. Obećao mi je kako će organizirati pranje jugoslavenskih boja.

Glas mu je inače zvučio drugčije nego ranije, puno manje srdačno. Radica je razočaran sa mnom, jer sam se odmaknuo od svega. Krivo mu je što ne želim ostati.

Meni je pak drago jer se on sam uključio u skupinu koja će na lokalnoj razini upravljati s ovim područjem nakon konstituiranja nove lokalne uprave. On i njegov najbolji prijatelj, ravnatelj Uprave prihoda, Miho Popović, koji se, sigurno uz Radičinu asistenciju, takodjer nedavno priključio HDZ-u, napustivši HKDS u kojemu je bio od početka, spadaju u ne tako brojne ljude čiji je ostanak u dubrovačkoj politici uteg na izkreno hrvatskoj strani vage.

Vjerojatno je baš taj stadij velikoga napora u manevriranju na tomu sutrašnjemu političkomu polju bio dodatni razlog odredjenoga nerazpoloženja u Radičinu glasu, kad je čuo zbog čega ga zovem, jer  mu se pranje zidova, radilo se i o izpiranju jugoslavenskih boja,  možda doimalo kao gubitak vriemena.

Zagrebački taksisti su eto morali pričekati moju poduku, kako bi naučili gdje se u Zagrebu nalazi zračna luka, a evo u Dubrovniku se opet mene čekalo kad je u pitanju brisanje zagadjenja s jugoslavenskim bojama.

Čini se kako su u Hrvatskoj samo pojedinci osjetljivi na jugoslavenske simbole i jugoslavenski slovar. I samo pojedinci i danas imaju hrabrosti napasti Jugoslaviju?

Dirati u naziv Jugoslavija i jugoslavenske simbole nekako nije baš zdravo. Kad se spominju napadači na Hrvatsku, riedko tko, izim mene, spominje Jugoslaviju i Jugoslavene.

Spominju se Srbi, Crnogorci, četnici, agresori, zločinci, ali Jugoslaveni nikada.

Valjda je zbog toga do nedavno i mogla u zagrebačkoj zračnoj luci stajati velika reklama "Atlas Yugoslav travel agency". Stajala bi i dalje ali sam ja to uočio i poslao prosvjedno pismo Atlasu i Zagrebačkoj zračnoj luci. Nakon dva dana dobio sam pismenu obaviest kako je ta reklama skinuta.

Ta reklama inače nije smetala ni djelatnicima zračne luke, ni hrvatskim pilotima i drugomu letačkom osoblju, ni hrvatskom redarstvu, ni hrvatskoj carini, ni putnicima koji su tuda prolazili.

Možda netkomu reklama i nije godila, ali nije imao energije ili volje pokrenuti njezino skidanje. Najvjerojatnije je pak kako su ljudi naviknuli na sve što je jugoslavensko i jednostavno ne primjećuju kako jugoslavenski refleksi stoje svuda uokolo, premda Jugoslavije više nema. Barem ne na području koje je pod našom kontrolom.

Ne znam i ne ću provjeravati je li priča sa skidanjem jugoslavenske reklame Atlasa doprla do direktorice Pave Župan. Medjutim, uvjerio sam se kako je Pave nakon Pera Poljanića doprla i do vjerojatnoga budućeg gradonačelnika Čića Obuljena.

Prekjučer ujutro je u Palaceu čekala dok Čićo završi zajutrak, a onda ga je negdje odvezla. Čića sam bio susreo na ulazku u hotelsku dvoranu i odmah sam primietio kako mu nije baš osobito drago što me vidi. Bio je to za mene nepoznati Čićo, koji je inače primjer srdačnosti u svakoj situaciji.

U prvi trenutak sam zaključio kako je razlog možda u tomu što je Čićo ujutro obično nerazpoložen, a do tad ga nisam imao prigodu susresti u rane jutarnje sate, ali sam, nakon što se pojavila Pave, promienio zaključak. Jednostavno mu je bilo neugodno što je preda mnom morao još jedan put demonstrirati svoje ponašanje,  koje se bitno razlikovalo od one slike nezavisnoga čovjeka kakovu mi je nekad crtao o sebi. Sad je postao gorljivi član HDZ-a, a u isto vrieme i blizak s jednom direktoricom iz jugoslavenskih vriemena.

Iznenadio se Čićo i kad me je nakon dvije ure ugledao u dvorani Lisinski na obćemu saboru HDZ-a. Ovaj put je bio opet, kao i obično, izuzetno prijateljski razpoložen. Sjeli smo jedan do drugoga, pronašavši dva pokrajnja mjesta negdje po sriedini dvorane. Dok smo tražili mjesta za sebe, u prvim redovima sam vidio puno meni poznatih ljudi, medju kojima se, zbog svojega  karakterističnoga brka  izticao pomoćnik ministra turizma, a nekadašnji predstavnik Yougotoursa u Londonu, Nino Bulić, koji je i na ovaj način demonstrirao promjene koje su ga zahvatile.

Čićo je, zajedno s većinom ljudi u prepunoj dvorani, žestoko pljeskao i ustajao se kad bi bilo koji od govornika spomenuo ime Franja Tudjmana.

On je sad pravi Tudjmanovac, premda mi je kad smo se upoznali govorio kako se nikad ne bi upisao u HDZ, dok mu je na čelu jugoslavenski general. Dapače zbog pljeskanja na samo spominjanje generalova imena i zbog nekih poslova s direktoricom “Yugoslav travel agency”, na put u Zagreb Čićo je krenuo preko Splita, kako bi izbjegnuo moguće zatvaranje dubrovačke zračne luke zbog bure.  Na to su me upozorili njegovi MOB kompanjoni Mileta i Brnadić dok smo u utorak popodne sa zrakoplovom nove hrvatske zrakoplovne tvrdke “Anić” putovali u Zagreb izravno iz Dubrovnika.

Put je bio udoban premda je let trajao uru i pol, kako zbog sporosti malenoga zrakoplova s elisama, tako i zbog zaobilaznoga puta, koji je zadnjim svojim dielom išao i preko Slovenije u cilju sigurnoga izbjegnuća nadlietanja okupiranoga hrvatskoga ozemlja.

Od četrdeset mjesta u zrakoplovu je bilo popunjeno samo petnaest. Čićo je mogao svoj lokal patriotizam izraziti i kroz punjenje zrakoplova koji polieću iz Dubrovnika.

Pričajući o Čiću MB su grcali od smieha spominjući kako se evo on pokazuje gorljivijim HDZ-ovcem od njih samih.

Inače baš Mileta i Brnadić su bili zaslužni za moj odlazak u Zagreb dan ranije nego sam planirao. Prošlu subotu su mi došli u punom MOB sastavu u ured i tražili od mene poticanje uvodjenja novoga upravnoga odbora u Atlas.

Atlas nije bio na popisu tvrdki za koje se na sliedećoj sjednici pripremalo imenovanje člana upravnoga odbora od strane Izvršnoga vieća, što je bilo logično, jer smo svoj posao glede Atlasa  u tomu smislu bili obavili već prije dugo vriemena . 

Rekao sam im, kako je , što se mene tiče, priča s imenovanjem upravnoga odbora u Atlas već davno završena, pa , ako žele neke promjene, neka pričekaju dok Čićo postane gradonačelnik, ili neka to Čićo sam potakne kao Perov zamjenik.

Nisu inzistirali. Ne znam je li Čićo nešto podpisao, ali je Pave Župan, kao što sam se to mogao uvjeriti u Palaceu, s njim već uzpostavila kakvoćan kontakt.

Na kraju toga njihova  neuzpješnoga pokušaja, Brnadić mi je pružio pozivnicu za obći sabor HDZ-a, a zatim su me on i Mileta stali zdušno nagovarati neka je prihvatim. Kako sam i onako namieravao putovati u Zagreb, nisam ih želio odbiti još jedan put.

Čićo je pak uporabio prigodu i upitao Brnadića ima li jednu pozivnicu i za njega. Brnadić se na to nasmijao i pružio mu jednu.

Brnadić i Obuljen su mi se opet pojavili na vratima u ponedjeljak, u vrieme priprema za sjednicu, koja se trebala održati sliedećega dana. Donieli su mi popis osoba, koje je Gospodarska zbornica upravo imenovala u upravne odbore, kako bi se izbjegnulo dvostruko imenovanje. Začudilo me što je obćinska gospodarska zbornica požurila to učiniti neposriedno prije sjednice Izvršnoga vieća, jer je bilo logično očekivati kako će u zbornici pričekati na odluke tiela višeg ranga. Zahvalio sam se što su mi donieli popis, jer su mi na taj način olakšali posao, a oni su na to otišli zadovoljni.

Tek kad sam nakon toga pozornije pogledao popis, primietio sam kako u upravni odbor Atlantske plovitbe Zbornica nije imenovala mene nego Nika Kapetanića.

Nazvao sam Čića.

„Što se dogodilo? Zašto nisam imenovan u Atlantsku,“ upitao sam ga.

„Ne znam. To je njihova odluka,“ odgovorio mi je nesigurno.

„Ali ti si mi to predložio, kad si me molio, neka u Atlantsku Izvršno vieće imenuje tebe umjesto mene, a ti ćeš preko svojega prijatelja Duška Guzine, osigurati moje imenovanje od strane zbornice.“

„Nešto se zakompliciralo, i ja nisam mogao utjecati. Žao mi je,“ odgovorio mi je.

„Onda je i meni žao. Sutra bismo imenovali tebe, a ovako ću umjesto tebe predložiti sebe.

„Ali molim te. Stavi me tamo. To mi je važno,“ zavapio je.

„Ponavljam ti, žao mi je, ali trebao si se držati dogovora.“

„Ali u Atlantskoj očekuju mene. Možeš ih nazvati i pitati. Ne znam kako će oni reagirati na tvoje ime,“ pokušavao je dalje.

„Odluke Izvršnoga vieća su nezavisne. To barem znaš. Izim toga ni mene ni Izvršno vieće se nije pitalo koga će sa svoje strane u upravni odbor imenovati Atlantska plovitba, pa zašto bismo sad mi njih nešto pitali,“ odgovorio sam mu.

„Trebalo bi se znati njihovo mišljenje. Radi se o njima,“ komentirao je.

„Nisi imao takovo mišljenje kad se radilo o tvom postavljanju za direktora pošte. A ja tada nisam uobće ljude u pošti pitao za stav o tomu, nego sam u Zagrebu jednostavno tebe predložio. A radilo se o promjeni direktora, a ovdje se radi samo o imenovanju jednoga od članova upravnoga odbora,“ rekao sam mu na to.

„U redu, ali molim te. Stavi mene kako smo se dogovorili. Ti i onako ne želiš biti nigdje,“

„Iznimke potvrdjuju pravilo. Odlučio sam ipak ostati barem negdje. Da promjena i za mene i za druge ne bude prenagla. Ako ti je toliko bilo stalo trebao si bolje paziti,“ završio sam razgovor.

Tako se u riešenju Izvršnoga  vieća medju čak četrdeset osam imena za četrdeset i osam upravnih odbora našlo i moje ime. Čićov priedlog sam bio prihvatio, pomislivši kako bi bilo prikladnije, kad ne bih morao podpisivati riešenje za samoga sebe, ali u stvari to izbjegavanje bi bilo licumjerno, jer i drugi članovi Izvršnoga vieća glasuju za postavljanje samih sebe u upravne odbore. Procedura je takova, a prikladnih osoba je premalo i podpuno je logično što na neka mjesta imenujemo sami sebe. Poglavito sad, kad smo na kraju mandata i kad naša imena vrlo brzo ne će biti povezana s obćinskom vlasti.

Temu mojega imenovanja u Atlantsku plovitbu, na kratko su spomenuli Mileta i Brnadić, za vrieme našeg lieta prema Zagrebu. Iznenadili su me kad su mi rekli, kako im je drago što sam imenovan ja, a ne Čićo.

U utorak smo, uz upravne odbore, odradili još imenovanja. Na priedlog Dubravke Šuice koordinacijsko tielo za skrb o mladeži osnažili smo s predstavnicimasudstva i državnoga odvjetništva, a uz Juru Burića, koji je volonter, u tielo je uključen i Pero Pendo, koji je zaposlen u sekretarijatu za zdravstvo i socialnu skrb.

Na sjednici smo osnovali i radnu skupinu za izradu projekta prezentacije stradalih naselja u Obćini i tako oživotvorili ideju bivše članice Izvršnoga vieća Ivanke Jemo, koju smo u riešenju logično postavili koordinatoricom.

Koliko god bili sviestni kraja, nismo se uztručavali donieti još nekoliko dugoročnih odluka. U stvari to činimo baš iz razloga, što je za očekivati razdoblje u kojemu će se slične odluke težko moći donositi, jer ne će biti podpuno jasno, tko je od brojnih novih oddjela lokalne uprave za nešto mjerodavan.

Obavili smo dva humanitarna posla. Iznajmili smo u tomu smislu prostor častnim sestrama Službenicama milosrdja , a ljekarnu Caritas u podpunosti oslobodili plaćanja najma.

Još jedan put smo se pobrinuli za dovoz vode područjima Obćine, gdje nema vodovoda, uz pravedne uvjete, a osnutkom povjerenstva, koje će to odobravati, izišli smo u susret onima, koji su se, zbog prošlogodišnjih nevolja uzrokovanih agresijom, sad našli u težkoćama oko sastavljanja završnoga godišnjeg financijskoga obračuna.

Sukladno zakonu pokrenuli smo procjenu vriednosti javnih poduzeća.

Formalno smo završili svoje jedino, ali krajnje nuždno uplitanje u privatne posjede, definiranjem prvog srpnja ove godine, kao nadnevka početka prienosa pokojnikaiz privatnih grobnica u koje su bili smješteni zbog lanjskih i preklanjskih izuzetno težkih okolnosti.

Uz niz paliativnih poteza, poput pomoći vatrogascima u svezi s popravcima vozila i hidrauličkih ljestvi, poslužili smo se i s davanjem mišljenja, koje bi moglo imati dugoročno pozitivne posljedice, kad bi to pomognulo u realizaciji ambicioznoga projekta obnove hotela Imperial.

Zbog plodonosne sjednice, za Zagreb sam krenuo dosta dobro razpoložen, jer se još jedan put potvrdilo kako u ovomu prielaznomu razdoblju rad Izvršnoga vieća i dalje ima i te kako puno smisla.

Po dolazku u Zagreb ustanovio sam kako sam zaboravio sa sobom ponieti novac. Spomenuo sam to Vinku Brnadiću i upitao ga ima li možda nešto novaca za posuditi mi.

Stajali smo izpred  hotela Intercontinental, gdje nas je dovezao taxi iz zračne luke i gdje su MB trebali noćiti. Ja sam s taxijem trebao nastaviti prema Palaceu, gdje mi je bila rezervirana soba.

“Novaca? Predsjedniče, pa kakov  bi ja bio čovjek kad ne bih imao novaca. Koliko ti treba,” rekao mi je Brnadić smiešeći se blagonaklono.

“Tek toliko kako ne bih bio praznih špaga. Sutra ću poći na banku. Večer je i nisam siguran kako su banke otvorene?”

“Ne trebaš mi objasnjivati. Pa zašto postoje prijatelji. Samo moramo ući unutra.” rekao mi je Brnadić.

Ušli smo u hotel i prišli jednomu od nizkih stolova postavljenih u predvorju uz naslonjače. Otvorio je ručni kovčežić koji je bio izpunjen kuvertama s novcem!

“Kao što vidiš nije nikakov problem. Koliko ti treba samo reci.”

“Recimo trideset tisuća,” odgovorio sam mu nastojeći prikriti iznenadjenje.

“Ma samo toliko. Nema smisla. Uzmi sto tisuća. Pa ti moraš imati barem toliko kod sebe. Vidiš koliko toga ja nosim.”

“Dobro posudi mi pedeset tisuća. To mi je više nego dostatno. Vratit ću ti sutra.” rekao sam mu.

Osjetio sam nelagodu. Činilo mi se kako sudjelujem u nečemu nečastnomu. Razgovarali smo pored otvorenoga kovčegića punoga novaca. U trenutku sam požalio što sam odlučio posudjivati novce. Želio sam završiti s tim i izići na svježi zrak.

Brnadić je izvadio iz jedne kuverte pedeset tisuća HRD i pružio mi ih.

“Sve je ovo od biznisa kojega imam. Mora se od nečega živjeti predsjedniče. Ja dnevno zaradjujem oko sto tisuća HRD-a. I znaš, nije to ništa prema nekima drugima. To ti je život, moj predsjedniče. U Hercegovini imam u garaži novoga mercedesa,” hvalio mi se Brnadić dok je zatvarao kovčegić.

U tomu trenutku nam je prišao Mileta.

“Nazvao sam Gverovića. Idemo tamo čim se smjestimo. Gladni smo, je li tako. Put je bio naporan,” rekao je kroz smieh, a Brnadić mu se u smiehu složno pridružio. Pridružio sam se iz pristojnosti i ja, a zatim im mahnuo rukom i krenuo prema vratima hotela.

Zaustavio me Mileta:.

“Stani rekao sam Gveroviću kako i ti dolaziš. Molim te, sjedni i pričekaj. Mi ćemo se samo prijaviti na recepciji, pa idemo odmah. Uz put možemo stati u Palaceu, pa se i ti možeš prijaviti.”

Pomislio sam oduprieti se, ali nisam imao snage. A i onako sam morao negdje večerati. Samo sam im rekao kako, umjesto odlazka tamo, mogu nazvati Palace i reći kako sam doputovao u Zagreb, ali ću stignuti nešto kasnije.

Restaurant Nika Gverovića u Petrovoj ulici za relativno kratko vrieme postao je okupljalištem poznatih osoba. Kako bi to postignuo Gverović je uporabio svoja brojna poznanstva. Na taj način je svoj restaurant učinio atraktivnim i onima koji nisu poznati, ali bi to voljeli biti. Poznate osobe su, uz kakvoću jela i pića, pouzdan dodatni mamac za ljude.

Kad nas je ugledao Gverović nam je pohrlio u susret, a zatim nas odveo do pripremljenoga stola.

Susjedni stol su bili zauzeli Prosperov Novak, Željko Žutelija, Albert Papo i Marin Gozze. Pri pozdravljanju su nam rekli, kako su tu radi dogovora oko sastanka PEN-a, koji će se u travnju održati u Dubrovniku. Uz Gverovićeve specijalitete zasigurno će imati bolju inspiraciju.

U jednomu trenutku se MOB sjetio kako mu nedostaje sriednje slovo. Brnadić je otišao do brzoglasa i nazvao, a ubrzo nakon toga se taxi s Čićom Obuljenom zaustavio izpred restauranta.

Krenuli smo s prstićima i nastavili sa škampima.

Nenamierno sam pokvario nastavak gostbe.

“Sad bi bilo vrieme za šanpiera kojega si spominjao, je li tako,” upitao je Mileta Gverovića koji je gotovo cielo vrieme sjedao s nama za stolom.

“Samo vi nastavite, ali nemojte računati na mene, pojeo sam doista dostatno. Bilo je izvrstno ali ne mogu više, “ rekao sam na to.

“Pa pojeo si samo dva škampa,” prosvjedovao je Mileta, koji je uz svoj, razvidno stignuo nadzirati i tanjure ostalih.

“Zaboravio si na prstiće. Ovo je večera i bilo mi je dosta. Samo vi nastavite, ali ja ne mogu.”

Mileta je nakon toga odustao od šanpiera i priešli smo izravno na dezert.

Promatrajući ih za vrieme večere, pokušavao sam shvatiti MOB razloge za ovakovo prijateljsko ponašanje prema meni. 

Možda vjeruju kako će na liep način lakše osigurati moj odlazak iz Dubrovnika i ne žele u meni probuditi prkos. A možda su njihovi izkazi prijateljstva i izkreni. Možda im nedostaje netko poput mene, onako za osvježenje. Ili bi im jednostavno bilo drago kad bi me uzpjeli uključiti u svoje družtvo i pri tomu prilagoditi moje ponašanje i stavove, premda su sigurno sviestni kako su im u tomu smislu izgledi silno maleni. Mogućnosti za moju prilagodbu jednostavno ne postoje.

U tomu smislu se nalazim u paradoxalnoj situaciji. Grozim se svega što podsjeća na Jugoslaviju odnosno na ondašnji komunistički sustav, a protivim se manifestacijama ponašanja koje je u stvari svojstveno kapitalizmu.

Brnadić je sa svojom torbom punom novaca, proizišlog iz nekoga njegova poslovanja, primjer pojedinca koji se snašao i iz težke ratne krize izlazi kao bogat čovjek.

Zašto bi mu se to trebalo zamjeriti? Pa u kapitalizmu netko treba biti bogat. Zašto medju bogatima ne bi bio netko i iz težko stradaloga Dubrovnika?

Za kapitalizam je takodjer svojstvena simbioza novca i politike. Ako se u to ne uklapam, to je znak kako sam u stvari protiv kapitalizma! A toliko sam opet protiv svega što podsjeća na stari sustav!

U stvari, kapitalizam je jedina bitna promjena koja se dogodila i koja se sve jače učvršćuje. Druge promjene su dosta klimave.

Istina je, Hrvatima se čak gorljivo deklariraju i oni koji su do nedavno bili neodlučni, ili su pak bili još gorljiviji Jugoslaveni, medjutim sve je to upitno.

Hrvatstvo se sad poistovjećuje s demonstracijama odanosti velikom vodji, kao što se to moglo vidjeti na saboru HDZ-a u Lisinskomu. Svaki govornik je, bez iznimke, barem jednom, a u pravilu nekoliko puta, spominjao ime Franja Tudjmana, a publika se obvezno na svako takovo spominjanje ustajala i pljeskala.

Asociacija s Titom i sa Savezom Komunista nametala se sama od sebe. Te uzporedbe sa zločincem i njegovim sljedbenicima, od kojih su mnogi takodjer bili zločinci silno su me raztužile. Tješio sam se kako su to ipak samo sličnosti na deklarativnoj razini kulta ličnosti i ni u čemu drugomu, što je u stvari benigno. Ipak, nisam mogao sebi dopustiti daljnji ostanak u tomu ozračju i odlučio sam otići za vrieme prve stanke. Izim toga, pomislio sam kako bi za Obćinu bilo puno koristnije, kad bih svoje vrieme proveo na konkretnomu poslu, umjesto što sjedim u publici i slušam ponavljanje istih tema na različite načine.

Pri odlazku sam potražio i pronašao  Vinka Brnadića i vratio mu novac, jer sam prije odlazka u Lisinski bio svratio u banku. Imao sam dojam kako se Brnadić uvriedio, što sam toliko požurio s vraćanjem.

Uz Brnadića je naravno bio Mileta.  Odvukao me do pomoćnika ministra vanjskih poslova Iva Sanadera.

“Znam puno o vama, a saznao sam još i više iz pisma koje ste nedavno uputili Predsjedniku. Dao mi ga je Jakšić, “ rekao mi je Sanader.

Zaustio sam komentirati kako mi je čudno što se moja pisma prosliedjuju bez mojega odobrenja, ali sam odustao. Možda je Sanader od Jakšića dobio samo moj curriculum vitae. Ipak rekao je “pismo”.

Očekivao sam kako će Sanader barem na kratko potvrditi ili spomenuti kako me čeka mjesto veleposlanika, sukladno riečima Pera Poljanića koji me nazvao iz Zagreba predprošlu sriedu i rekao mi kako se on nalazi medju deset veleposlanika koji bi uzkoro  trebali dobiti vjerodajnice, a moje se ime nalazi medju sliedećih deset. Pero se pri tomu sprema za odlazak u Grčku. To mi je, opet u kratko, koliko su to družtvo i kamenice dopustile, ponovio i u prošli petak u Stonu.

Sanader ni jednom riečju nije spomenuo ništa slično. Porazgovarali smo uljudno i jedino što je bilo konkretno, bio je njegov poziv na sastanak u ministarstvo vanjskih poslova. Inzistirao je neka dodjem za tjedan dana. Možda je to ipak bio znak kako bih ubrzo trebao pakirati kovčege za inozemstvo?

Pera Poljanića pak nisam uzpio susresti. Vjerojatno je otišao u Dubrovnik ili svoj Trstenik. Tko zna?

Činjenica je kako Pero svoje radne dane provodi uglavnom u Zagrebu ili Trsteniku pripremajući se za diplomaciju. Činjenica je takodjer kako Čićo Obuljen s velikim entuzijazmom provodi svoje dane zamjenjujući Pera. Mjesto direktora pošte mu sad samo služi za logistiku, pa ga na primjer vozač pošte vozi u zračnu luku, ovog puta čak u Split.

Pero je zaposlenik Obćine Dubrovnik i tu prima plaću, Čićo je direktor pošte i tamo prima plaću. Čudne su to kombinacije.

Nakon susreta sa Sanaderom krenuo sam prema izlazu. Zaustavio me Žarko Domljan i upitao hoću li ja biti župan u Dubrovniku, ili će to biti netko drugi. Iznenadio se kad je vidio kako o tomu znam manje nego on.

Iz dvorane mi zatim nije bilo težko izići. Sva je pozornost bila usmjerena prema jelu i piću na brojnim punim stolovima, ili pak prema predsjedniku Tudjmanu, oko kojeg se sjatila poprilična gomila. Predsjednik je stajao u sriedini i podpisivao se na pozivnice.

U ministarstvu financija sam opet izvlačio novce za dubrovačku obćinu, i ponovno od pomoćnika ministra Zavorea, koji me upoznao s još jednim pomoćnikom, koji se preziva Štulić. Dogovorili smo se za još jedan sastanak sliedećega dana.

Na taj jučerašnji sastanak pomoćnici su doveli svojega pomoćnika, odnosno savjetnika Pamukovića, kojemu je osnovna zadaća plaćanje dugova koje je napravila hrvatska vojska..

Detaljno smo prošli sve stavke liste tako nastalih dugova, koju mi je prije odlazka pripremio moj “ministar financija” Davor Miloglav.

Uvjerili su me kako će prema dubrovačkim tvrdkama, kojima je to sad osnovni izvor prihoda, odmah poći uplate. To još nešto novca, koji će pomoći, ako ne osobito dobrom životu, a ono barem  obstanku krcato dubrovačkih obitelji, učinilo je svoje u potiskivanju neugodnoga osjećaja koji sam dobio u Lisinskomu.

Sve se više osjećam poput trgovačkoga putnika koji prodaje i uzpieva prodati, za mirno doba i sriedjene životne uvjete, poprilično čudnu robu - nevolju. Ta prodaja nevolje i naplata dugova je najvriednije što sad mogu činiti.

A demontiranje jugoslavenskoga nasliedja mi je i dalje poput hobija. I sve je jasnije kako se nalazim na onoj slabijoj strani.

Jer jugoslavenstvo se vraća i pokazuje na razne načine, više ili manje otvoreno. Prošle nedjelje su tako na Stradunu Župljani rieč „karnevo“ izjednačivali s riečju „Hrvatska“.

Cieli dogodjaj mi je izpričala Mariana, koja je bila na Stradunu i sve gledala i slušala, a ja sam se, na svoju sreću, bio odlučio ostati doma.

Župljanin Miše Galjuf je, pokazavši uz put kako izvrstno govori srbski jezik, u svojemu nazovi šaljivomu nastupu,  tražio zamjenu postojećih naziva  dubrovačkih ulica s nekim srbskim nazivima. A pri tomu je spominjao ulicu Oktobarske revolucije, bulevar Lenjina, ulicu Maršala Tita, koje bi eto Srbi htjeli promieniti u svoje, čisto srbske.

Na taj način je, izpod žita, pokušana biti skrivena činjenica, što su nazivi tih dubrovačkih ulica već prije dvije godine promienjeni i dobili imena Bana Jelačića, kralja Tomislava, Ante Starčevića. Ili su šaljivi Župljani baš promjene naziva ulica iz jugo komunističkih u hrvatske, željeli prikazati kao loše.

I u jednom i u drugom slučaju izvire jasna jugonostalgija.

Činjenica je što se niti u šali Jugoslavija ne spominje u negativomu kontextu. Oštrice su okrenute prema Srbima i Hrvatima.

Župljani, podpuno očekivano, nisu tom prigodom preskočili podkačiti ni mene ni Pera Poljanića. I ovaj put smo spomenuti u tandemu. I opet kao dubrovački čelnici koji su predavali Dubrovnik!

Neupućeni promatrač bi mogao zaključiti, kako je Jugoslavenska vojska u stvari zaslužna za obstanak Dubrovnika izvan Srbije, jer nije prihvatila predaju Dubrovnika Srbima od strane nas Hrvata!

Zasigurno, držim se i držat ću se svojega protujugoslavenskoga hobija.

Koliko god napravio, dobro sam napravio. Jer danas, dok su rane svježe sigurno je lakše brisati ono što podsjeća na jugoslavensko doba, nego što će to biti ubuduće. 

Mnogi, koji izgovaraju velike rieči i govore o velikim koracima na velikim skupovima, zaboravljaju kako sadanjost i budućnost Hrvatske treba graditi i na naizgled malim stvarima, poput jezika ili nazivlja.

U stvari puno njih to dobro zna. Na žalost, medju njima prevladavaju oni kojima se najviše svidja kada puše Yugo.

Jugo je na dubrovačkom području vjetar trulog vriemena koji na moru podiže velike valove. Dok sam prije desetak dana pisao rezime rada Izvršnoga vieća na pamet mi je pala upravo asociacija na brod koji sam vodio kroz olujni vjetar. Ugradio sam to u zaključak rezimea. 

Doista ciele ove zadnje tri godine sličile su upravljanju trošnim brodom po olujnom moru. Luka polazka se zvala Jugoslavija, a luka dolazka Hrvatska. Kad je konačno brod uplovio u luku, koja ovako razrušena izgleda lošije od polazne, iz salona, kabina i podpalublja, gdje su povraćali za vrieme plovitbe, putnici izlaze na zrak.

Ne nalaze snage žaliti se na izgled luke u koju su stignuli i oštećenost broda. Ne žele pokazati svoje nezadovoljstvo, jer ipak taj put su, ako i nesviestno, sami izabrali. Medjutim, ne maleni broj njih obtužuje baš mene za loše vrieme, koje nas je pratilo na putu, pa izpada kako sam ja naručio oluju! S druge strane pak, neki od tih iz podpalublja sebi u zaslugu uzimaju navigaciju iako na zapoviednički most nisu ni povirili.

Svoje velike zasluge ističu i oni koji su nam s kopna preko krugovala slali poruke ohrabrenja. Kako pak netko ipak treba dobiti priznanja dobivaju ih mornari palube i poslužitelji u strojarnici.

Igrom slučaja izpričao sam ovu asociaciju književniku Fedji Šehoviću, a on ju je objavio prošlu nedjelju u Slobodnoj Dalmaciji u jednomu od serije svojih "Pisama čaći u Zagorje". Nije spomenuo, tko je bio kapetan broda. A nije spomenuo ni kako su se zvale luke polazka i dolazka. Možda iz opreza, jer je sviestan okolnosti. 

Yugo je i dalje snažno i u trendu je pojačanja. Na žalost.

Nastavak