Uvoz mozga

Srieda, 12. kolovoza 1992.

Novačenje za hrvatsku vojsku je još jedan vriedan i krupan korak u ostvarbi hrvatske državnosti, i to na u ovomu trenutku sigurno najvriednijemu području. Prošle sriede sam nazočio izpraćaju prvih dubrovačkih novaka na vojnu izobrazbu u Drniš. Bilo je dirljivo gledati njihov oproštaj s ponosnim roditeljima. Premda ne za dugo vrieme, jer je Drniš relativno blizu i novaci će imati čestu prigodu vidjeti svoje obitelji..

Svojevrstna ravnoteža i spuštanje na zemlju bio je istoga toga popodneva pogreb šestorice naših junaka, poginulih na Bosanki prošle jeseni. Sad ih se konačno uzpjelo exhumirati i dostojno izpratiti i pokopati.

Sliedeći dan, odnosno u četvrtak dugo sam razgovarao sa šefovima misija  EZ-a i UNPROFOR-a i po tko zna koji put sam od njih zatražio njihovo stacioniranje u Cavtatu.

Bili su to novi ljudi koji su tek bili stignuli na ovo područje. Iznenadilo me je što im je moj  zahtjev bio novost. Trebali su od svojih predhodnika o tomu biti informirani. Moj zahtjev i objasnitbu prihvatili su kao razumne i opravdane, ali je, s obzirom na dosadanje izkustvo,  težko nadati se, kako će ih i realizirati. 

Čuvši kako naše pučanstvo u Cavtatu ima problema s vodom, rekao sam ljudima u bielomu i modromu, kako smo spremni poslati vodu s našim vodonoscem, ako oni u tomu smislu sve dogovore s JNA.

Kraj našega razgovora  je bio iznenadjujući i ponešto ohrabrujući. Rekli su mi kako povlačenje JNA s našeg područja sad ovisi samo o Paniću! Malko sam se pokolebao u naglo naraslom optimizmu, kad sam, upitavši ih o kojemu se to Paniću radi, predsjedniku jugoslavenske vlade ili načelniku jugoslavenske vojske, dobio odgovor, koji nije djelovao sigurno, što se pokušalo prikriti s tvrdnjom o vrlo velikoj vjerojatnosti kako je Panić, pa ma tko on bio, po njihovim informacijama “spreman zapoviediti povlačenje“.

Nisam uztrajao u potragi za jasnoćom. Ako je ključ povlačenja u rukama i dvojice Panića, a oni su oba spremni povući jugoslavenske snage u svoje granice – opet izvrstno.

Ipak volio bih kad bi ovi stranci zvučili sigurnije odnosno manje šuplje. Na žalost, nakon toga sam i njihovu izjavu kako će „ako se JNA ne povuče, UNPROFOR zauzeti Prevlaku i dio crnogorskoga ozemlja“ - uzeo s pričuvom.

Dobro je što su mi se voditelji misija došli javiti odmah po svojemu dolazku u Dubrovnik. Pohvalio sam ih zbog toga i rekao kako bi to trebalo opet postati pravilo, a ne iznimka, a oni su se čvrsto složili sa mnom.

Nakon odlazka stranaca, Mario Mrkušić mi je doveo skupinu koja je, iz meni nejasnih razloga, svakako željela platiti obrok zajma za vodovod prema Elafitima. Predstavnici Dubrovačke banke, Atlasa i Hotelskoga poduzeća Dubrovnik, koji su članovi odbora za izgradnju toga vodovoda, govorili su kako bismo trebali naći novac i platiti u cilju održanja ugleda Dubrovnika.

Ugleda Dubrovnika!

Ponovio sam im kako se ne moraju brinuti, jer sam na najvišim razinama hrvatske politike i uprave dobio čvrsta obećanja, glede preuzimanja duga od strane naše države. Umjesto očekivanoga zadovoljstva, na licima sam vidio odredjeno razočaranje.. Živnuli su tek kad sam im rekao, kako, ako žele i znaju na koji način će to ostvariti, mogu platiti kamate, a ne dirati se u odplatu glavnice. Izpratio sam ih čudeći se njihovom neobičnom ponašanju i stavu.

Iz te dosta iznimne situacije u uobičajeni okoliš zahtjeva i zamolbi za pomoć vratio me je direktor Čistoće Joško Lulić, došavši mi kazati, kako bi za njegovu tvrdku bilo spasonosno kad bi se pronašlo stotinjak tisuća maraka za nabavu jednoga zbijača smeća i dva vozila  za prikupljanje i odvoz smeća.

Usrećio sam Lulića nazvavši direktora Atlantske plovitbe Savina, koji mi je bez i malo oklievanja rekao kako će mu biti zadovoljstvo u ime svoje tvrdke podpisati donaciju u traženomu iznosu.

Iste večeri sam s obitelji pratio polufinalni susret naših košarkaša na Olimpijadi u Barceloni. Kad smo na kraju svladali Ruse i osigurali srebrnu kolajnu na prvoj poslieratnoj Olimpijadi na kojoj hrvatski športaši sudjeluju pod svojim barjakom, skakali smo od veselja. U veselju nas je prekinuo nestanak struje.

Sliedeća tri dana su mi proteknula u znaku intervencija u svezi s popravkom dalekovoda prema Stonu.

Splićani, koji su bili osposobili dalekovod, vratili su se odmah nakon toga u Split  kako bi tamo bili „u stanju pripravnosti“, a trebali su se smjestiti u za to predvidjeni smještaj u Prapratnomu.

Kakov  je to stupanj pripravnosti bio pokazala je činjenica što su se saznavši za kvar u petak ujutro, na dubrovačkomu području pojavili tek u subotu, ali umjesto u Gromaču, gdje je uočen kvar, nastavili su prema Dubrovniku, jer su od „nekoga saznali kako se u Gromači puca“. Iz Dubrovnika su zatim otišli u Prapratno, rekavši kako će kvar poći odkloniti po noći, jer se tako osjećaju sigurnijima. Kad je pala noć, primietili su kako nemaju nuždnu opremu za noćni rad!

Pričekali su jutro, ali se nisu predomislili i pošli obaviti popravak danju, nego su samo iz Splita naručili ono što im treba i nastavili nedjelju provoditi u Prapratnomu, odgodivši radove za ponedjeljak.

Koliko sam samo puta zbog toga od petka do nedjelje nazivao i  razgovarao s  direktorom Elektrojuga Željkom Franušićem i direktorom Hrvatske Elektroprivrede Ivanom Putancem!

Nejasno je tko je to uplašio splitske radnike. Po svemu sudeći učinio je to na svoju ruku netko od vojnika s terena. Na svoju ruku, jer sam i od Bobetka i od Marinovića čuo kako se popravak, što se hrvatske vojske tiče, može obaviti bez ikakovih smetnji.

S dvojicom generala sam razgovarao prošli petak u Vili Banac. Uz pitanja u svezi sa sigurnosti radnika koji popravljaju dalekovod, donio sam im i presliku odobrenja zapoviednika 163. dubrovačke brigade Veselka Gabričevića, izvjestnoj gospodji s prezimenom Komnenić, za posjet njezine kuće u Župi. U stvari, kad su mi ljudi iz Župskoga kriznoga stožera odnosno Mjestne zajednice Župa donieli taj papir, bio je to primarni razlog za moju odluku o odlazku u Lapad, jer mi se učinilo kako se stvar na taj način može riešiti puno brže i jednostavnije, u uzporedbi s razgovorom preko brzoglasa. Želio sam Bobetku i Marinoviću pokazati papir, koji je sa svojim sadržajem govorio više nego se to moglo opisati na daljinu.

Samo odobrenje ne  bilo nešto čudno, i Župljani ne bi reagirali, ali taj isti Gabričević je odbio višekratne službene zamolbe Mjestne zajednice Župa, da Župljani prema razporedu i sustavno posjete svoje kuće. Takodjer nije udovoljio ni svim drugim pojedinačnim zahtjevima. Jedino se raznježio i nije odolio toj gospodji Komnenić.

Ljudi iz župskoga kriznoga stožera su se srdili, jer im se to učinilo neugodnim pokazateljem, kako osobe sa srbskom pozadinom, u njihovom kraju opet počinju imati prednost pred Hrvatima. Nakon traumatičnoga izkustva iz vriemena Jugoslavije i još traumatičnijeg iz vriemena donedavne okupacije njihovog kraja od strane jugoslavenske vojske, u kojoj su dominirali vojnici srbske narodnosti, opravdano su to vidjeli kako novu veliku nepravdu.

Dok sam Bobetku pričao o prosvjedima Župljana i pokazivao mu dokument, shvatio sam kako tu ne će biti nekoga osobitoga  učinka. Pristojno me je saslušao ali je ne odgovorivši hoće li nešto poduzeti, prebacio naš razgovor na drugo područje.

“U sekretarijatu za poslove obrane je ponovno aktivan KOS,” rekao mi je napadno spustivši ton svojega glasa.

“O komu se radi,” upitao sam ga.

“To vam još ne mogu precizno reći, ali Jadrana Delaša treba smieniti,” odgovorio mi je Bobetko.

“Ne čudim se puno vašim riečima. Stare snage svuda pletu svoje mrježe. Medjutim, generale, ako znate o komu se radi, trebalo bi ga uzaptiti. Jadran Delaš mi djeluje kao pouzdan čovjek. Ako se varam, ako je on povezan s KOS-om, ne treba ga samo smieniti, nego i pritvoriti. To su opasne stvari.”

“Ne trebate se vi o tomu brinuti. Samo sam vam spomenuo. Ja ću već poduzeti ono što treba poduzeti,” rekao mi je na to Bobetko izbjegnuvši izravni odgovor.

„Mogu li znati što namieravate učiniti“, upitao sam ga.

„Jednostavno ću Delaša smieniti i sam postaviti novoga sekretara,“ odgovorio  mi je.

„Pazite, nemojte se formalno zaletjeti. Jadran Delaš je doduše samo vršitelj dužnosti, ali sekretar je po definiciji član Izvršnoga vieća i novoga sekretara može postaviti samo obćinska skupština na moj priedlog,“ rekao sam mu na to.

„Oprostite. U stvari hvala vam. Ne želim praviti ništa nezakonito. izpitati ću sve detaljno, a onda vam javiti ako bude trebalo nešto poduzeti,“ odgovorio mi je Bobetko.

Cieli naš razgovor proteknuo je u krajnje prijateljskom tonu. U našim odnosima došlo je do razvidne promjene na bolje.

Smjena Jadrana Delaša je tako bila odgodjena, a tko zna hoće li do nje uobće doći. Delaš mi doista djeluje kako čovjek na mjestu. Ostao mi je dojam kako je Bobetko spomenuo Delaša ipak prije svega u cilju neutralizacije iztrage protiv Gabričevića.

Bobetkova reakcija je bila proturječna. Pokazao je spremnost za upuštanje u lov na vještice, a s druge strane zatvarao je  oči pred jasnim pismenim dokazima o sumnjivim potezima njemu podredjenoga častnika.

Dok smo razgovarali, prisjetio sam se dogodjaja od prošlog ljeta, kad je u Sriedište za obavješćivanje bio stignuo dalekopis upućen širom Hrvatske iz Ministarstva obrane, u kojemu se Miljenku Bratošu pripisivala nepouzdanost, zbog čega sam tada pismeno oštro reagirao, a nikad nije bilo odgovora. Zaustio sam izpričati Bobetku o tim dogodjajima, ali sam u istom trenutku odustao. Možda sam pogriešio. Medjutim, učinilo mi se kako ne bih polučio neki uzpjeh i samo bih gubio vrieme i živce.

Zadovoljio sam se s njegovom bezpričuvnom podporom aktivnostima u svezi s popravkom dalekovoda prema Stonu i vratio sam se u Obćinu kako bih nastavio svoje napore u tomu  smjeru.

Pred Gradskom kavanom su me dočekali reporteri austrijskoga ORF-a i njemačkoga ARD-a, koji pripremaju material za zajedničku kontakt odašiljbu tih dvaju dalekovidničkih postaja, predvidjenu za sliedeći četvrtak, dakle za sutra. Bilo bi zanimljivo vidjeti, što su izabrali od onoga što sam im izjavio. A pričao sam im dosta dugo prije nego sam se oprostio od njih i vratio se u ured kako bi se nastavio baviti s naponom i strujom.

Srećom svi mi u Dubrovniku smo očvrstnuli i nestanak struje nam ne pada težko, kao što bi to bio slučaj s ljudima u drugim krajevima Hrvatske. Nestanak struje nam je uostalom samo treći po rangu naših nevolja. Dvije glavne nevolje su sad ipak riešene, barem za ovo područje do Plata. JNA se udaljila, a voda se crpi s pomoću agregata.

Svoje osobne strujne probleme „sebično“ sam riešio u nedjelju popodne zaputivši se prema Zagrebu preko Splitske zračne luke. Mariana i djeca su se pak odlučili za odlazak u Sugjuradj.

Na području povezanosti Dubrovnika sa Zagrebom došlo je do golemoga pomaka nabolje.

Put do zračne luke sad doduše ne traje dvadesetak minuta, kao u vrieme dok su Ćilipi bili slobodni, ali se ipak stigne za nekih tri sata. A onda se i uštedi petnaestak minuta, koliko bi zrakoplovu trebalo za preletjeti od Dubrovnika do Splita.

Vožnja Jadranskom magistralom pokazala je različitost života s dvije strane Neretve.

Cesta je još tu i tamo oštećena, uglavnom na dubrovačkomu području, ali sve u svemu po njoj se putuje brzo, jer je dobrim djelom, sve do blizu Splita, praktički bez prometa. U stvari cesta je u podpunosti bila pusta sve od Dubrovnika do doline Neretve, a zatim se promet polako počeo povećavati, kako bi oko Splita postao izuzetno gust. Bilo je vrieme povratka s tjednice! Na prilazima Splitu je bilo silno puno vozila,  pa bi trebalo izgraditi obilaznicu rade bolje propustnosti.

Kako bi na vrieme stignuli na zrakoplov, dopredsjednika vlade Matu Granića i novoga predstojnika ureda predsjednika Tudjmana Juru Radića, u povratku je s njihove tjednice u Baškoj vodi pomognulo prometno redarstvo, probijajući im put s upaljenim rotirajućim svjetlima svojih vozila. Imao sam sreće, pa nisam morao stajati sa strane dok ne prodju, jer sam u zračnu luku stignuo prije njih, što mi je još omogućilo vidjeti predstavu s plavim svjetlima, koja se zaustavljaju pred lučkom zgradom.

Uporabio sam prigodu i započeo razgovor o dubrovačkim nevoljama s Granićem i Radićem, kojega sam evo susreo u novoj ulogi, nakon što sam ga upoznao prošlog prosinca kad je bio došao u Dubrovnik u svojstvu predsjednika skupštine sveučilišta u Zagrebu. U medjuvriemenu je, kod rekonstrukcije vlade u travnju, bio imenovan ministrom znanosti, a sad evo preuzima mjesto predstojnika ureda predsjednika Tudjmana, jer Hrvoje Šarinić  od Franja Gregurića preuzima štafetu predsjednika hrvatske vlade.

Premda, na prvi pogled, prielaz s pozicije predsjednika, preko položaja ministra na mjesto predstojnika ureda izgleda poput snizitbe ranga, u stvari se radi o velikomu uzponu u karieri. Jer bolje je biti prvi do značajnoga predsjednika nego sam zauzimati predsjedničko mjesto, koje nema osobit značaj. Mjesto odmah uz Tudjmana u stvari je drugi najmoćniji položaj u državi. Tako se barem do sad pokazalo.

Nisam, na žalost, imao prigodu dugo razgovarati s Radićem i Granićem, jer su nam se pridružili veleposlanik u Ujedinjenim Narodima Zvonimir Šeparović i novi saborski zastupnik Hvaranin Marin Mileta, pa se priešlo na druge teme. Šeparović mi se javio izuzetno srdačno, ali nije spominjao američke ratne brodove. Nisam ih spomenuo ni ja njemu.

Po ulazku u zrakoplov svi zajedno su se odvojili od mene. Čekala su ih mjesta u prvomu redu zrakoplova, a ja sam se smjestio u peti red.

U Croatia airlinesu su razvidno dobro informirani kad se s njihovim zrakoplovima voze VIP osobe. Jedna stjuardesa je za cielo vrieme leta skrbila samo o tomu uglednom prvom redu i svoju skrb je izkazivala neprestano nudeći piće žednim političarima, koji su za vrieme kratkoga lieta uzpjeli izprazniti zavidan broj čaša.

U ponedjeljak sam svoju zagrebačku misiju počeo s posjetom Josipu Manoliću. Kad ga je prije godinu dana Franjo Gregurić zamienio na mjestu predsjednika vlade, Manolić se prihvatio vodjena Službe za zaštitu ustavnoga poretka kako se nazivaju naše tajne službe. U tomu svojstvu sam ga ranije bio samo čuo brzoglasom.

Naš razgovor o dubrovačkoj financijskoj i sigurnostnoj situaciji, tiekom kojega me Manolić slušao s vidnim respektom i pozornosti, prekinuo je baš Franjo Gregurić, predsjednik vlade na odlazku, upadnuvši Manoliću u ured.

Gregurić me je srdačno pozdravio, a onda mi rekao kako žurno treba Manolića, pa me moli za kasniji nastavak razgovora.

Manolić me je zamolio isto i rekao kako mi stoji na razpolaganju kad god želim nešto kasnije ili sutradan. Na žalost nisam ga ponovno dospio posjetiti. Razpored sastanaka mi je bio previše gust, pa sam tako našao vriemena za razgovor s dosadanjim predsjednikom Sabora Žarkom Domljanom samo za vrieme objeda u saborskomu restaurantu. Domljan mi je ostao jednim od najsimpatičnijih ljudi u Zagrebu

Novi Sabor je u stadiju konstituiranja, a Domljan mi je rekao kako je njegovo ime samo jedno od onih koja se spominju u kombinacijama za predsjednika. Zvučio je pesimistički glede mogućnosti održanja svoje dosadanje pozicije.

Na objedu sam susreo i ministra financija Martinovića i njegova krupnoga pomoćnika Zavorea. Dogovorili smo se za sastanak sliedećega dana.

Najvriednije susrete imao sam u Hrvatskoj Narodnoj banki i Ministarstvu obnove.

Novi guverner Hrvatske narodne banke Pero Jurković je kao i njegov predhodnik Čičin Šain pokazao izuzetno razumievanje za dubrovačku situaciju. Kad smo se dotaknuli odplate zajma za vodovod prema Elafitima, Jurković mi je rekao kako trebam spriečiti bilo kakovo plaćanje, pa i samih kamata.

Njegova strategija plaćanja dugova je nešto drugčija nego Čičin Šainova. On naše dubrovačke dugove ne bi prebacio na teret hrvatske države, nego bi ih uklopio u djelitbenu bilancu Jugoslavije, u što bi trebale biti ukalkulirane i štete koje su nam nanesene.

U Ministarstvu obnove sam kod doministra Oreškovića zateknuo donedavnoga predsjednika Izvršnoga vieća skupštine obćine Osiek Srećka Lovrinčevića, koji se evo skrasio u Zagrebu, a njegovo mjesto u Osieku je sad zauzeo raniji sekretar za narodnu obranu Branimir Glavaš.

S Oreškovićem i njegovim novim suradnikom razgovarao sam dugo i plodonosno. Dogovorili smo kandidiranje obnove „istoƒe, Vodovoda i Libertasa, kao pilot projekta, koji spadaju u skupinu nuždnih za preživljavanje Dubrovnika. Čim programi budu gotovi, te naše obćinske tvrdke će se naći pod snažnom zaštitom ministarstva i njihovo daljnje nesmetano djelovanje bit će osigurano.

Za Šimu Djodana sam uzpio naći termin u večernjim urama. Posjetio sam ga u njegovom stanu. Djodan i njegova gospodja su me primili na izvanredno prijateljski način, ali nisam siguran koliko su shvatili i prihvatili ono o čemu sam im govorio. Pokušavao sam objasniti našu financijsku situaciju, ali smo se uviek ponovno vraćali nekim političkim pričama.

Djodan je pametan čovjek. Možda sam podcienio njegovu brzinu shvaćanja. Nesumnjivo se radi o čovjeku koji je spreman učiniti za Dubrovnik koliko god više može. Djodan će nešto pokušavati, a gospodja Sonja će mu napominjati, u to sam siguran.

Vraćajući se jučer sa zrakoplovom iz Zagreba prema Splitu, imao sam prigodu uživati u pogledu jer sam ovaj put dobio mjesto pored prozora. Obala i otoci vidjeli su se kao na dlanu, jer zrakoplovi, zbog nemogućnosti leta preko okupiranoga sriedištnjega diela Hrvatske, od Zagreba do Rieke lete tik uz Slovensku granicu, ili čak unutar Slovenije, a od Rieke do Splita prate obalnu crtu, za svaku sigurnost leteći nešto bliže sriedini Jadrana.

Ranije su zrakoplovi izmedju Zagreba i Splita  letjeli kopnenim koridorom, pa su putnici s jedne strane zrakoplova mogli dielom puta promatrati obalni rub i otoke u daljini. Sad se leti iznad  preliepoga otočja, a putnici s obje strane zrakoplova mogu izpod sebe vidjeti more. Premda sam gledajući iz zrakoplova bio očaran s prizorom, osjećaj mi jer kvarila činjenica što  zrakoplovi ne lete na ovaj način, kako bi se putnici divili panorami, već iz sigurnostnih razloga. Naše, hrvatsko kopneno ozemlje je na nekim mjestima toliko tanko i nesigurno je letjeti iznad njega, pa se leti iznad mora i iznad Slovenije, kako bi se izbjegnula blizina područja okupiranoga od strane srbskih odmetnika.

Put od Splita do Zagreba je na taj način gotovo dvostruko dulji, ali što znači tih dvadesetak minuta više, kao uostalom i triurno putovanje izmedju Dubrovnika i Splita u uzporedbi s ranijom plovitbom izmedju Dubrovnika i Rieke  koja je trajala dvadeset i četiri ure.

Već smo nesporno bitno bolje prometno povezani. Vrieme nuždno za putovanje se drastično skratilo. Odputovao sam u Zagreb u nedjelju popodne, a već danas, u sriedu, u Dubrovniku sam održao sjednicu Izvršnoga vieća.

Jedna od zadovoljnih osoba nakon sjednice je vjerojatno bila Luce Glavić, jer je progurala osnutak radne skupine za formiranje turističkih zajednica, a bila je sviestna koliki odmak imam prema poslovima koji se na odredjeni način nalaze izvan vriemena i situacije u kojoj se nalazimo. U ovomu trenutku baš ništa nije u stanju potaknuti dolazak turista, pa prema tomu ni  nekakove radne skupine, koje bi se bavile s odabirom prikladnih osoba za formiranje turističkih zajednica nemaju smisla!

Frano Kršinić je pak nesumnjivo bio jako zadovoljan jer je, s našim zaključkom, prema realizaciji snažno krenula njegova ideja o očuvanju zbirka i smještaju prirodoslovnoga muzeja. Najnesretniji je sigurno bio Davor Miloglav, kojemu je tiekom sjednice stignula viest o majčinoj smrti. Napustio je sjednicu, ali njegova tuga je ostala snažno medju nama.

Tek nakon sjednice sam uzpio prelistati tisak, koji me je dočekao od nedjelje.  Nisam se iznenadio kad sam pronašao nove podvale u Slobodnoj Dalmaciji. Ipak uočljiva je promjena. Blaćenja bez pokrića sad se prihvatio novinar Mato Jerinić, a Nino Salvia se preorientirao na neutralniji i sofisticiraniji pristup, premda u članku o ostavci i mobilizaciji Pava Handabake, nije propustio spomenuti moje ime u neodredjenomu kontextu, koji ipak naginje prema negativnosti.

U listanju novina i dokumenata prekinuo me je Pero Poljanić koji se vratio iz Barcelone. Rekao mi je kako je kod njega došao ravnatelj Hrvatske carine Branko Skok, koji je sa sobom doveo novoga šefa dubrovačkoj carini i želio bi ga predstaviti, pa bi bilo dobro kad bih sišao vidjeti, što smo to dobili.

Pošao sam do Perova ureda bez neke osobite volje i znatiželje. Kad bi se, kad je rieč o novom šefu carine, radilo o Pakiši Radici, ili netkomu drugomu od ljudi koje poznajem i podržavam, već bih sigurno o tomu nešto bio znao.

Malo nakon što sam ušao u Perov ured uvjerio sam se u točnost svojih predpostavki .

Pero mi je predstavio Skoka, a Skok mi je zatim rekao kako se odlučio skočiti do Dubrovnika, jer je držao nuždnim osobno predstaviti čovjeka za kojega je siguran kako će za nas ovdje biti veliki stručni dobitak, kad su u pitanju carinski poslovi. Upravo zbog toga se odlučio obdariti nas s novim ravnateljem iz Rieke!

Izgovorio je ime čovjeka, ali ga nisam zapamtio. Ako mi bude potrebito lako ću ga saznati. Ali  malo je vjerojatno kako će mi trebati.

Što dubrovački carinici sad mogu raditi? Ne će valjda otići na Debeli brijeg i kontrolirati okupatorske jugoslavenske vojnike pri dolazku i odlazku u Konavle! Ili na Ivanici  zaustavljati naše vojnike kod odlazaka i povrataka s položaja? Ili kontrolirati stranu prema Neumu kojega je obranila i brani Hrvatska vojska i gdje žive sami Hrvati?

Osnovna dužnost carinika je sad primanje plaće iz državne blagajne. To je dobro i olakšavajuće, jer je na taj način zbrinut odredjeni  broj obitelji, a odredjeni novac stiže na naše područje. I to je manje više sve.

A Riečanin se prihvatio predstavljanja u kojima je kao dominantnu osobinu  izticao kako ima petnaestogodišnje direktorsko carinsko radno izkustvo!

Petnaest godina direktorskoga izkustva u vriemenu komunizma. I to u Rieci koja je i danas čvrsto u komunističkim rukama, razmišljao sam slušajući ga.

Pogledao sam prema Peru. Oči su mu govorile kako zna o čemu mislim.

Kad je za šefa Policijske uprave u Dubrovnik bio postavljen Riečanin Kukuljan, za kojega sam kasnije saznao kako je čak bio blizak prijatelj jugoslavenskoga generala Čada, nije bilo za predpostaviti kako će se dovoz direktora iz Rieke nastaviti. A evo nastavio se.

U stvari nije bitno dolaze li na čelna mjesta u Dubrovnik ljudi iz Rieke ili iz nekih drugih mjesta, premda svaki dolazak iz Rieke nekako najviše bode oči, s obzirom na činjenicu što su u tomu gradu komunisti i kroz demokratske izbore zadržali vlast.

Bitno je što dovodjenje komunističkih direktora iz daljine postaje sve uočljivijim pravilom.

Kad je Pero Poljanić zajedno s Hrvojem Kačićem i Perom Kristom slavodobitno za direktora DTS-a bio doveo Nevena Barača, spominjući mi u povjerenju kao veliku Baračevu prednost njegovo prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem, nadao sam se kako će to biti izuzetak od pravila. Na žalost prevario sam se. Sve je jasnije kako se izuzetak pretvorio u pravilo.

U medjuvriemenu su komunisti zauzeli čelna mjesta u Službi za zaštitu ustavnoga poretka i u Službi družtvenoga knjigovodstva. Nastavilo se s vojskom, pa s redarstvom, a evo sad i s carinom.

Ispostavlja se kako mi ovdje nemamo dostatno sposobne ljude za obnašanje vodećih dužnosti u službama, koje su pod izravnom ingerencijom republičkih ministarstava, odnosno Zagreba, jer se tamo možda drži kako je komunistička prošlost svojevrstno jamstvo stručnosti.

Ako se već aktiviraju komunisti, ako su opet neizbježni, zar ne bi bilo jeftinije upotriebiti naše domaće, dubrovačke? Zar komuniste doista moramo "uvoziti"? Zar ih nemamo dostatno?

Protiv ovoga postupka koji uzima sve više maha težko se može nešto učiniti. U Zagrebu se o ovomu problemu nema s kim podieliti zabrinutost.

U Dubrovniku su komunističke snage osobito ojačale s "uvozom" bivših častnika JNA.

S vriemenom se eto povećava broj došljaka, koji na dubrovačkom području preuzimaju ključne pozicije. Čak i u slučaju izbora za Sabor, ovdašnje pučanstvo je za svoje zastupnike, jednostavno po logici glasovanja za nesporno najpopularniju stranku, HDZ predsjednika Tudjmana, bilo prisiljeno izabrati ljude sa strane.

Uvoz ravnatelja na dubrovačko područje s vriemenom je postao nesporna činjenica i razvidno se nameće iz Zagreba.

Ako se to radi sustavno onda se mora priznati kako komunisti na području rekonstrukcije svoje vlasti pokazuju upornost, slogu  i domišljatost. Vidljiv uzpon ovdašnjih komunista možda bi bio preuranjen i mogao bi u narodu izazvati odpor i gadjenje, pa su posegnuli za prielaznim riešenjem – uvozom komunista sa strane. Pod krinkom uvoza sposobnih stručnjaka, odnosno – uvoza mozga!

Ipak, kad bi nam ovdje to postao glavni problem, bilo bi izvrstno. Treba se izboriti za slobodu cieloga područja Obćine i početi živjeti u miru. A onda neka se različiti ljudi i različite opcije izmedju sebe na demokratski način bore za položaje. I neka u tomu osobno ne budem više imao nikakovog udjela. Čak ni kao promatrač sa strane.

Nastavak