Različite vrste oduška

Četvrtak, 20. kolovoza 1992.

Nitko nam ne može reći kako smo sebični. Predlagati smanjenje stope obćinskoga poreza u vriemenu kad su prihodi iz te stavke u obćinski proračun i onako minimalni, pravi je pokazatelj kako u Izvršnomu vieću prije svega i iznad svega skrbimo o sveukupnoj dobrobiti pučanstva. I nema tu nikakove demagogije, ili prietvornosti, ili izvlačenja na objektivne okolnosti.

Kad je u prošli četvrtak propalo održavanje sjednice obćinske skupštine, jer nije bilo punomoćnosti, predložio sam obćinskomu predsjedničtvu neka u ime u ime skupštine usvoji smanjenje obćinskoga poreza na 4%. Moj je priedlog prihvaćen. Predsjedničtvo je podmetnulo ledja, unatoč zakonske upitnosti toga svojega poteza. 

Bio sam jako zadovoljan što sam naišao na razumievanje i podporu, pa sam se kako bih se s nečim nagradio zbog uzpjeha – otišao ošišati.

Sliedeći dan mi je proteknuo u znaku sastanaka za koje se ne može kazati kako su bili učinkoviti.

Maškarić i družtvo iz Aero kluba su mi doveli direktora Atlantske plovitbe Savina i ravnatelja bolnice Cikatića, kako bismo zajedno nagovorili Savina na davanje novaca za kupovinu malenoga hidrozrakoplova. Sigurno su se razočarali što nisam čvrsto stao na njihovu stranu. A nije to učinio ni Cikatić premda su ga doveli s tom namierom.

Savin se odupro zahtjevu. Nisam ga nagovarao. Nabavu zrakoplova bi logičnije bilo realizirati preko ministarstva obrane, a u tu svrhu bi se mogla i prikupiti neka sriedstva u izseljeničtvu. U stvari vrlo je vjerojatno kako bi se medju hrvatskim domoljubima u inozemstvu s lakoćom mogao u tu svrhu prikupiti novac, jer bi se precizno znalo koja mu je namjena, odnosno kako će se na taj način poboljšati sigurnost jednoga napaćenoga hrvatskoga grada. Atlantsku moramo čuvati za teže slučajeve.

U petak me posjetio i ravnatelj osnovne škole na Ilijinoj glavici Ćaleta i zamolio me za nazočnost na nekomu skupu ravnatelja osnovnih škola, u čemu nisam vidio neku osobitu svrhu. A nakon  toga me je posjetio Odbor Konavala. Bio je to sastanak ljudi, uključujući moju malenkost,  koji samo nešto žarko žele,  ali nisu gotovo ništa u mogućnosti učiniti, kako bi realizirali svoju želju. Konavle i Cavtat su i dalje okupirani i praktički nedostupni.

Ipak u subotu sam se zbog toga opet sastao s voditeljima europskih promatrača i UNPROFOR-a. I ovaj put sam uztvrdio kako im se, iz njima znanih razloga,  ne da dio svojih ljudi stacionirati  u Cavtatu, što bi inače trebala biti relativno laka zadaća. Za razliku od prošlog puta, bili su oprezniji u izjavama i nisu se baš razbacivali s „Panićima“ ili sa svojim „zauzimanjem Prevlake“.

Milo i ja smo iste večeri u razgovoru zaključili, kako je jedino što bismo u ovoj situaciji dodatno mogli učiniti – organiziranje krugovalne odašiljbe namienjene specijalno Cavtatćanima i Konavljanima, kako onima koji se nalaze pod jugoslavenskom okupacijom, tako i onima koji se kao prognanici nalaze u Dubrovniku.

U ponedjeljak sam objasnio  cielu ideju Jošku Jelaviću. Rekao mi je kako će je razmotriti i izviestiti me o tomu. Bilo je to prije press konferencije koju sam održao kako bi se preko novinara javnost informirala o radnjama koje se poduzimaju glede povratka i obnove.

Zajedno sa mnom su novinarima davali objasnitbe i na njihova pitanja odgovarali Ante Stojan, Hrvoje Macan, Mario Mrkušić i Pavo Handabaka.

Uporabio sam prigodu i u uvodu kazao, kako bi i novinarima i javnosti djela trebala govoriti sama za sebe, ali razvidno to nije tako i rieči su puno više bitne. Kad je već tako onda se treba prilagoditi, pa ćemo pokušati održavati redovite press konferencije, o svemu što se radi, što se napravilo i što se namierava učiniti.

Nisam odolio osvrnuti se i na neke nesuvisle napise u novinama i spomenuo kao primjer novinara koji, asocirajući s Obćinom sve što je loše,  u jednom svojemu sastavku tvrdi kako se ne radi ništa a u sastavku sliedećega dana opet u negativnom kontextu navodi  kako se ne zna što se radi, što je čisto logično proturječje. Nisam spomenuo Slobodnu Dalmaciju i novinara Mata Jerinića, ali će se sigurno prepoznati.

Jerinić nije podpuno u krivu. Moglo bi se učiniti nešto više, kad bi bilo više suradnje izmedju naše vojske i civilne vlasti. Na sreću u tomu smislu je ipak došlo do ohrabrujućih pomaka. Iznad svega veseli to što sam našao zajednički jezik s generalom Bobetkom, koji je medju vojnicima veliki auktoritet. Premda se činilo, kako je ignorirao onu pritužbu Župljana na ponašanje zapoviednika 163. brigade, izgleda kako je ipak intervenirao. Veselko Gabričević me je u utorak došao posjetiti. Sa sobom je doveo Lukšu Glavinju iz takozvanoga IPD-a, ma što to značilo i još dvojicu častnika, kojima nisam uzpio zapamtiti i zapisati kako se zovu. Valjda ta IPD kratica znači informativno promičbenu djelatnost.  Zaboravio sam ih to upitati. Nije mi se učinilo osobito bitnim, a nisam ih želio povriediti s činjenicom kako do sad nisam našao potrebe informirati se o značenju te kratice. Saznat ću već o tomu preciznije nekom drugom prigodom.

Ciela škvadra je bila naglašeno pristojna i blagonaklona. Osnovni, u stvari jedini cilj njihova dolazka, bio je izkaz želje za suradnjom, što je izuzetno dobar pokazatelj.

Jednako neodredjeni cilj imao je i Djelo Jusić, koji me je posjetio malo nakon što su otišli ljudi u odorama. Simpatični skladatelj mi je došao reći kako putuje u Zagreb sastati se sa Stipom Mesićem! Nisam našao ništa drugo nego zaželjeti mu sretan put.

Jusić bi želio postati članom Izvršnoga vieća, što bi meni bilo prihvatljivo, ali nije prihvatljivo u dubrovačkom HDZ-u, pa zbog toga nije ni ostvarivo, jer člana Izvršnoga vieća treba imenovati obćinska skupština, u kojoj su viećnici HDZ-a dominantni.

Možda će Stipe Mesić, koji je u HDZ-u formalno prvi do Tudjmana, a evo je izabran i za predsjednika Sabora, stati na Jusićevu stranu i pokušati uvjeriti Luku Kordu i njegovu škvadru u opravdanost prihvaćanja Jusića.  

Joško Jelavić je pak sa svojom škvadrom dobro promislio i prihvatio se organiziranja krugovalne odašiljbe posvećene Cavtatu i Konavlima. Nazvao me je prekjučer i najavio mi odašiljbu za sliedeći dan pozvavši me, kao iniciatora,  na sudjelovanje.

Kako bih imao najsvježije informacije, odmah sam nazvao Vladimira Šeksa, koji je u ime Hrvatske osoba za vezu s UNPROFOR-om. Šeks mi je potvrdio kako su one najave odlazka JNA i uvjerenje kako je sve u rukama Panića, koje sam čuo za predprošloga sastanka s ovdašnjim UNPROFOR-cima, bile utemeljene i Cedric Thornberry je, u svojstvu šefa UNPROFOR-ovog sektora za civilna pitanja, ma što to značilo, upravo poslao predsjedniku jugoslavenske vlade Paniću pismo u kojemu ga podsjeća na njegovo obećanje o povlačenju i traži održanje obećanja.

Poslije razgovora sa Šeksom zapisao sam u osnovnim crtama ono što će trebati reći preko krugovala.

Nakon što sam jučer zaključio sastanak Koordinacije za povratak, zajedno s Milom sam otišao u Radio Dubrovnik.

U studiju sam, u družtvu s voditeljem Dubravkom Cotom, zateknuo Pera Poljanića i Čića Obuljena!

Nisam odolio primietiti, kako bi bilo logičnije razporediti nas u tri odašiljbe, ali sam bez oklievanja sjeo na za mene predvidjeno mjesto.

Sve je počelo korektno i fino. Pero, Čićo i ja smo se obraćali nevidljivim Cavtatćanima i Konavljanima, kako onima koji se nalaze pod okupacijom i u družtvu crvenih petokraka, tako i ovima ovdje u Gradu, koji su izbjegnuli rizik ostanka u svojim domovima. Tješili smo te nesretne ljude i uvjeravali ih kako se približiva dan sveukupne slobode dubrovačke obćine. Sokolili smo ih i poručivali im neka ne posustanu. Obećavali smo  nastavak slanja pomoći i sve bolji nadzor promatrača Europske zajednice. Kod mojega prvog obraćanja, a kako ne bih propustio bilo što bitno, jednostavno sam pročitao ono što sam zapisao dan ranije.

Bližio se kraj odašiljbe. A onda Dubravko Cota nije mogao odoljeti i ovu prigodu uporabiti za povezivanje mojega imena s nevoljama pučanstva.

"Što vi mislite, gospodine Šikiću, obćenito o razini života u Gradu? Što ste poduzeli da se na Stradun vrati uobičajeni život? Kad ćete organizirati popravak izloga i otvorenje više mjesta za zabavu mladih?"

Dok mi je postavljao pitanje, razvukao sam usta u široki osmieh. Pero i Ćićo su me gledali u čudu. Pogledao sam značajno prema Milu, koji je sve promatrao i pratio iza stakla u sobi ton majstora. Bratov pogled mi je govorio kako sluti što će usliediti.

"Gospodine Cota, vaše pitanje je u najmanju ruku neumjestno. Razgovarati o životu na Stradunu u ovoj odašiljbi, koju smo uzpostavili iz solidarnosti s našim ljudima u Konavlima i Cavtatu, znači pokazati elementarno neshvaćanje njihove situacije. Što bi oni dali kad bi se slobodno mogli šetati po svojemu Cavtatu ili Grudi, pa ma kako tamo izlozi trgovina bili srušeni. Iz respekta prema njihovu trpljenju, na vaše pitanje ne želim odgovoriti u ovoj odašiljbi," odgovorio sam mu.

Moj ton je bio vrlo oštar i osmieh mi je bio nestao s lica

Dok sam govorio Cota se bio primjetno uzvrtio. Na Perovu i Čićovu licu čitala se takodjer strepnja i nelagoda.

"Molim Vas, odgovorite mi samo kratko na moje pitanje. Nisam mislio ništa loše" inzistirao je Cota.

Pero i Ćićo su takodjer počeli nepozvani nešto izgovarati.

Moje rieči su ih ušutkale:

"Na Vaše postavljeno pitanje i na bilo koje drugo pitanje koje biste mi željeli postaviti o Gradu, odnosno o sada slobodnomu djelu naše obćine, odgovorit ću u sliedećoj odašiljbi, ako takovu želite uzpostaviti nakon ove. Doći ću, po vašoj želji, ponovno večeras, ili sutra, ali sad, iz osjećaja solidarnosti prema ljudima, koji nas slušaju kriomice preko baterijskih priamnika, trebamo biti okrenuti samo prema njima."

Ton majstor je nakon mojih rieči ubacio  glasbu. U nepredvidjenoj stanci Cota me je još jedan put pokušao nagovoriti na odgovor. Pero i Čićo su mu u tomu zdušno pomagali.

Oštro sam zatražio neka prestanu.

Coti nije preostalo drugo nego prekinuti glasbu i svakoga od nas zamoliti za još nekoliko završnih rieči ohrabrenja Cavtatćanima i Konavljanima. 

U sebi sam osjećao zadovoljstvo. Ovaj put ne ono kršćansko zbog okretanja drugog obraza, nakon pljuske po jednom, već zbog uzvraćenoga udarca.

Dubravka Cotu poznajem od djetinjstva. Moja majka i njegov otac su rodjaci i to su  izticali i tako su se ponašali. Dubravko i ja smo se liepo gledali, ali nismo osjećali neku rodbinsku povezanost, što se medju ljudima uobičajeno dogadja kad su u pitanju udaljenija rodbinska koljena.

Više od te za jedno koljeno veće rodbinske udaljenosti u tomu nam je „pomogao“ i  različit životni put i svjetonazor

Nema se smisla zavaravati. Premda medju nama nema neke osobne mržnje ili nesnošljivosti, nego se samo radi o različitim političkim i  moralnim životnim stavovima i pozicijama,  Dubravko će mi vrlo vjerojatno uzvratiti. Ima on vriemena. Svaki dan je mikrofon izpred njega, a mene ne će biti u blizini. Takodjer je vrlo vjerojatno kako će izbjegnuti moju izkrenu ponudu za javni razgovor o gradskim problemima. Uostalom za to i on i drugi novinari neprestano imaju prigodu, ali je ne rabe. Moja rieč preko krugovala je za njih i njihove preopasna i nastoje je svesti na minimum.

Cota je imao nesreću što mu je napredak u njegovoj komunističkoj karieri osujetio rezultat prvih višestranačkih izbora. Nakon što ga je nova, na demokratski način izabrana obćinska skupština, smienila s mjesta sekretara za prosvjetu, kulturu i šport, gdje je unatoč nedovoljnoj stručnoj spremi bio postavljen za vrieme komunizma, uz blagoslov Joška Jelavića vratio se na krugovalnu postaju

Trebao bi se tješiti kako je to u stvari bila sreća za njega. Na drugim područjima bi se trebao dokazivati. Možda bi se pokazao sposobnim, ali ovdje je sigurniji, jer je  posao voditelja na krugovalu izučio i nesporno ga dobro znade raditi.

Cota je ipak, u stvari posve ljudski,  prirodno i opravdano, zadržao nesklonost prema struji koja ga je smienila. U svoj slovar je postupno uveo hrvatske izraze, toliko koliko je minimalno bilo potrebito, a u svojim voditeljskim izstupima podvaljivao je novoj vlasti toliko koliko je mogao. U tomu se svakako nije osjećao usamljen, jer je okružen s istomišljenicima.

Po povratku na rad u krugovalnu postaju,  više ili manje izravno ili perfidno, nesumnjivo je učinio jako puno na području razaranja ugleda ljudi koji su se pojavili u politici, a nemaju komunističku prošlost. U isto vrieme je, poput puno svojih drugih kolega novinara, upeo sve svoje snage u cilju  izticanja ljudi koji su kao i on svoju karieru za vrieme komunizma gradili uz pomoć crvenih partijskih knjižica.

Mora se priznati kako se ta u medijima prevladavajuća opcija kroz ovo vrieme pokazala spretnom, domišljatom i uzpješnom. Povratak komunista je sve snažniji.

Kroz medije je krajnje jednostavno u javnosti stvoriti dojam o bitnoj razlici izmedju dva čovjeka ističući sve pozitivne osobine jednoga i sve negativne osobine drugoga. Onaj koji pravi maleni broj pogriešaka na taj način može biti prikazan velikim griešnikom, a onaj koji čini vrlo malo dobrih stvari - velikim dobrotvorom.

Drugi jednostavni način  izticanja jednih, a razvriednotba drugih ljudi u očima javnosti je pružanje prigoda za pojavljivanje u medijima. Nečija svakodnevna ili česta pojava, čak ako čovjek i nije vješt govornik, i ako njegove rieči zvuče šuplje, stvaraju dojam vriednosti. Nepojavljivanje stvara dojam nerada i bezvriednosti. Ako i ta taktika za obračun s nekim ljudima nije dostatna, onda je tu žuti tisak. Sve sam to itekako osjetio na svojoj koži.

Krugovalna postaja Dubrovnik je uporišna točka sustavne politike perfidnoga veličanja svih onih koji su na različite načine bili na iztaknutim mjestima za vrieme komunističke Jugoslavije, te podvaljivanja nama riedkima koji smo se pojavili na političkoj sceni niodkud, s margina, bez političke komunističke prošlosti.

Oni koji su se naviknuli na vlast i privilegije, žele to občuvati u svojim krugovima. Jugoslaviju i komunizam mogu zanemariti, ali vlasti se ne žele odreknuti. Vlast i privilegije su im na prvom mjestu i iznad svega. To ne bi bilo osobito opasno samo po sebi, kad ne bi postojala mogućnost sliedećega koraka. Nakon učvrstitbe na vlasti, komunistima bi moglo pasti na pamet rekonstruirati državu u podpunosti prema ne tako davnomu modelu, poglavito jer je taj jugo komunistički model povezan s njihovim mladjim danima. Uzpomene iz mladosti uviek bude nostalgiju.

Ako će pak komunisti čuvajući svoje položaje uz put čuvati i Hrvatsku, onda im se sve može tolerirati. Uključujući i uvoz službeničtva s komunističkoga sjevera na antikomunistički jug.

S druge strane, dok je još moguće, mi koji imamo takovu prigodu, trebamo činiti sve, kako bi se postupci koji su započeli 1990. nastavili odvijati u istomu smjeru. Uzpomene iz mladosti, nama koji nismo bili komunisti, bude samo loše asociacije.

Na našu žalost ili na sreću, našu stranu obterećuju obziri i stavovi, koji komunistima nikad, pa ni sad nisu bili teret. S naše strane se moglo i još uviek se može nešto poduzeti, ali dugoročno je dosljednije, pametnije i poštenije, pustiti to medijsko perfidno slavljenje starih i degradiranje novih ljudi, nego se uplitati. To je  nuždnost  borbe za demokraciju. Bolje je doživjeti i najveće neugodnosti, nego pokušati na bilo koji način spriečiti njihov rad. Oni su jednostavno protivnička opcija, a u demokraciji su sve opcije dopuštene.

Jednoga dana će vjerojatno i sami početi shvaćati. Demokracija će se tim izdancima jugo komunizma u budućnosti možda početi svidjati više od negdašnjih samovlastnih smjernica iz komiteta, pa će se početi približivati objektivnosti.

S vriemenom bi iz njih trebala izići mržnja. Doći će dan kad će početi shvaćati kako su im slobodu odabira koga će promicati, a koga napadati, omogućili baš oni koji su bili objekti njihovih napadaja.

Unatoč svim tim svojim demokratskim načelima nemiešanja, jučer sam barem uporabio prigodu i uzvratio na svoj način. Pošteno trebam priznati, kako mi je taj osvetnički nagon bio barem jednako snažan motiv, kao i izkrena skrb o ljudima kojima smo se obraćali. Poslužio sam se implicitnom metodom i voditelja odašiljbe označio nedovoljno brižnim i osjetljivim za pučanstvo u nevolji, pa ga na taj način medju pučanstvom označio negativcem.

Ciela zamisao odašiljbe uostalom i bila je zasnovana prvenstveno na davanju oduška ljudima. Dao sam ga malo i sebi.

Nakon odašiljbe Joško Jelavić nam je rekao kako su on i njegovi u postaji procienili kako ne će biti moguće davati Konavljanima i Cavtatćanima odušak na ovaj način svaki dan, kao što sam to ja u svojemu obraćanju obećao, nego samo jedan put tjedno. Svake nedjelje.

-       "Od zla dužnika i kozu bez mlika!", znao je reći prijatelj Frane Matejčić iz Splita.

Danas sam, prije sjednice Izvršnoga vieća, zajedno s privitcima, poslao pismo, koje sam bio obećao Vladimiru Šeksu. Morao sam pričekati dva dana, kako bi mi se pripremili nuždni privitci. Dao sam pismo poslati i novinarima, neka ga objave. Tako sam se dogovorio sa Šeksom, inače to ne bi bilo baš prijateljski izpravno i pristojno.

Sa sjednice smo uputili priedlog promjene naziva osnovnih škola obćinskoj skupštini. Doista je školama primjerenije dati imena po književnicima, znanstvenicima, umjetnicima, nego po problematičnim likovima iz partizanske prošlosti.  Samo što to sve jače jugo komunističko službeničtvo ne će shvatiti na takov način. Ali što se može. Moraju se pomiriti sa zbiljnošću. Ovo je demokratska Hrvatska i u njoj se povlače potezi koji ne mogu biti u skladu sa svačijim sklonostima i ukusima. A i mi drugi trebamo odušak, i evo uzpievamo ga ostvariti ma razne načine.

Ovo je još uviek djelomično okupirana obćina Dubrovnik u čijem je sjedištu život svih gradjana svakodnevno na kocki. Zbog toga smo na istoj sjednici odgodili početak školske godine za 14. rujna. Djeca su zbog toga sretna. Vjerojatno i profesori. Dali smo im još malo oduška

Kako je ljudima, u ovoj situaciji poput kruha dragocjeno vidjeti neke pozitivne pomake zatražili smo uključitbu javne razsvjete. U večernjim urama sliedećih dana to će biti doista zoran pokazatelj kako stvari idu na bolje. Još jedan vidljivi odušak.

Iz istoga razloga od Zapoviedničtva obrane i redarstva odlučili smo zatražiti mišljenje o ukinuću redarstvene ure.

Ipak pravi i jedini odušak za većinu nas ovdje, bez obzira na naše stavove, poglede i strane koje zauzimamo je samo jedan; odlazak JNA s našeg područja i uzpostava normalnih civiliziranih uvjeta života.
Nastavak