Utješno „možda“

Petak, 11. prosinca 1992.

U ponedjeljak sam, nakon nešto dulje stanke, održao sjednicu Izvršnoga vieća.

Nastavio se tužni niz  popisa tvrdki i pojedinaca, koji su izpunili uvjete za dobivanje zajamčene plaće, te za uvjete visoke inflacije nuždni niz promjena ciena vode, prievoza u gradskomu i prigradskom prometu i za uporabu mjesta na tržnicama.

Obavljena su neke razrješitbe i neka imenovanja u inšpekcijama, upravi prihoda i uredu za obranu.

Nakon onoga sastanka kojega sam bio organizirao u mojemu uredu, i službeno smo se pozabavili zaštitom mladeži od droge, kocke i pušenja. Uvažavajući peticiju sriednjoškolskih profesora donieli smo odgovarajući zaključak.

Na svoja ledja smo od Vodovoda preuzeli vraćanje zajma za sanaciju izpusta gradske kanalizacije, financijski smo pomogli Matici Hrvatskoj u organizaciji skupa Hrvati i Novi sviet, a dali smo i načelne podpore na različitim područjima obnove i razvoja gospodarstva: tvornici „Radeljević“ za obnovu srušenoga pogona za proizvodnju vodika, Niku Musladinu na Lopudu za obnovu maslinika, Mihu Matiću za izgradnju tvornice piva.

Osigurali smo financijska sriedstava za rad Ureda za obnovu, za nabavu grijalica u nekim obćinskim uredima, za uredjenje novoga prostora za smještaj obćinskih inšpekcija u bivšoj bolnici.

Pokušali smo iz svih ovih nevolja s rušitbama naših dobara izvući i neku malenu korist za Grad. Kad je već na Pilama srušen montažni objekt za prodaju suvenira, koji se slabo uklapao u okoliš, povoljan je trenutak za nalazak neke bolje riešitbe. Zavod za prostorno planiranje i zaštitu čovjekove okoline dobio je u tomu smislu odgovarajuću zadaću.

Dugoročno sigurno najvriedniji zaključak je prijava razvojnih projekta s područja izgradnje vodoobskrbnih i kanalizacijskih sustava na području ciele Obćine, od Pelješca, Mljeta, Elafita, Slanoga do Župe i Konavala. Za očekivati je kako će se predloženi projekti u ovoj situaciji povećane osjetljivosti za Dubrovnik,  popeti na ljestvici državnih prioriteta.

U ponedjeljak se nastavio i niz u svezi s Družtvom prijatelja dubrovačke starine. Bio sam na proslavi šestdesete obljetnice Duštva.

Na žalost, premda se neko vrieme činilo kako je prekinut niz medijskih podmetanja, toga dana sam se uvjerio u nastavak toga niza. Ovaj put je štafetnu palicu preuzeo Večernji list.

Kad sam ono na dubrovačkom krugovalu u kontakt emisiji dvije ure odgovarao na pitanja slušatelja, pomislio sam kako se odnos domaćih medija prema meni počeo mienjati na bolje.

Odašiljba je trajala izuzetno dugo, pa sam imao prigodu odgovarati na upite bez vriemenskoga pritiska. Nije bilo zlobnih upadica, niti zlobnih pitanja voditelja, nije bilo “slučajnih” poziva na moje ubojstvo. Sve je prošlo ugodno i konstruktivno.

Počeo sam nakon toga pomišljati kako su se moj protivnici možda zasitili napadaja ili su možda  odustali vidjevši kako sam se povukao u očekivanju kraja mandata, i kako nemam namieru nakon toga ostati u politici.

Zaključak zasnovan na već neuobičajeno dugomu vriemenu u kojemu nisam doživio nikakove podvale, činio se poprilično utemeljenim.

A onda je u Večernjemu listu objavljen interview sa mnom u kojem je praktički u podpunosti ignorirano ono što sam rekao i u usta su mi stavljene neke podpuno izmišljene rečenice.

Interviewu sam se odzvao u dobroj vjeri i ne sluteći ništa. U stvari, sukladno izkustvu,  poduzeo sam sve mjere opreza. Tražio sam napisana pitanja. Novinarica Tanja Božić mi ih je dalekopisom poslala iz Zagreba, pa sam imao vriemena o svatkomu odgovoru dobro promisliti. Objektivno sam se na taj način našao u do tad najpovoljnijoj situaciji, kad je u pitanju komunikacija s medijima. A izpostavilo se kako se radilo samo o još jednomu medijskomu podmetanju.

Dok sam pisao odgovore, najviše su mi problema zadala pitanja o generalu Bobetku. U prvomu trenutku sam krenuo odgovoriti, kako o Bobetku jednostavno nemam što reći jer je u tim, za Dubrovnik najgorim, vriemenima jednostavno bio daleko. Onda sam stvar riešio na najjednostavniji mogući način. Pitanja vezana za Bobetka jednostavno sam preskočio, a ostala pitanja sam, kako ne bi bilo nikakove zabune prepisao prije svojih odgovora. Čak sam neka, koja su mi se učinila nezgrapnima, malko prilagodio kako bi bila čitljivija i zanimljivija. Pri tomu nisam dirao u njihovu bit. 

Na kraju sam, u predprošlu sriedu, s dalekopisom poslao cieli interview u Zagreb. Brzoglasom mi je potvrdjen njegov priam i nakon toga sam, podpuno siguran, kako će sve biti u redu, na interview bio podpuno zaboravio. Jer prepisivanjem pitanja i slanjem svojih preciznih odgovora napravio sam najviši oblik auktorizacije.

Netko drugi na mojemu mjestu bi vjerojatno ostao šokiran, kad bi vidio koliko je ono, što je tiskano, daleko od onoga što je izjavljeno. Naviknut na podvale, samo sam se trpko nasmijao. Moji su odgovori bili u podpunosti preradjeni, puno toga što sam izjavio nije uobće tiskano, a stavljeno mi je u usta ono što nisam spomenuo ni s jednom rieči. Cieli sadržaj, ali i koncept interviewa nije imao gotovo nikakove sveze s onim što sam poslao u Zagreb i na taj način auktorizirao. Sve što je bilo napisano uobće mi nije sličilo. Činilo se kako je sve to izjavila neka druga osoba.

Nazvao sam Večernji list i pronašao novinaricu. Nisam joj uobće trebao govoriti zbog čega zovem. Odmah se stala izvlačiti na svoje uredničtvo koje nije željelo objaviti moje izvorne odgovore, pa su onda preradjeni na način koji je za njih bio prihvatljiv!

Upitao sam kako me onda nisu nazvali i upitali za dopuštenje objave drugčijega texta, ili pak za novu auktorizaciju, ali je nastalo samo novo izmotavanje.

Razmišljao sam što mi je činiti i kako odgovoriti na tu nevjerojatnu bezobraznost.

Poslati demanti i polemizirati sam sa samim sobom? Moglo bi izpasti smiešno.

Odlučio sam pričekati i ne javljati se. Sastavak je do duše zauzeo cielu stranicu, ali je napisan silno neatraktivno, pa će ga većina čitatelja preskočiti. U očima ljudi, nisam izpao osobito pametan, ali ni gluplji od prosjeka. Oni koji su to pročitali, zaboravit će sve to nakon petnaest minuta.

Zašto se uzrujavati i gubiti vrieme na to? Barem nisam izravno napadnut, zaključio sam i odlučio taj interview jednostavno potisnuti u stranu i pokušati ga zaboraviti.

Steknuo sam već u svemu ovomu veliko izkustvo. Svako reagiranje u pravilu potiče nova podmetanja, pri čemu žrtva prolazi još gore, a novine iz svake razprave izvlače korist za sebe, jer im takove stvari samo potiču prodaju. Ovako im barem ne ću pomagati u zaradi novaca. A Večernji list ubuduće može zaboraviti na bilo kakove moje izjave.

U donositbi odluke pomogla mi je i činjenica što je, uz svetčanost slietanja prvoga zrakoplova u provizorno popravljenu dubrovačku zračnu luku, u Dubrovnik trebala uzkoro stignuti velika skupina stranih i domaćih novinara,  a ja sam im trebao biti domaćinom. I s te strane gledajući, činilo se neuputnim baš sad se upuštati u neke prosvjede i razprave. Izgledalo je pametnije tu prigodu uporabiti za široku medijsku promičbu dubrovačkih nevolja i ne gubiti snagu na samo jednomu sastavku, koji je u biti benigan, ako je već napisan slabo, neatraktivno i netočno. 

U utorak, na pripremnomu sastanku na kojemu smo razgovarali o dočeku i programu boravka novinara, Nojko Marinović je predložio prekid nastave u školama i rada u tvrdkama, te prievoz većeg broja ljudi autobusima u Ćilipe, kako bi se stvorio dojam živosti i dobrodošlice!

Odbio sam sa zgražanjem njegov priedlog sjetivši se jugokomunističkih vriemena i tadanjih Potemkinovih sela. Nojko se na to odmah povukao, shvativši kako je njegov priedlog bio samo refleks iz vriemena koje je prošlo.

Marinović je inače promaknut još jedan put i to u zapoviednika južnoga bojišta. Nisam se baš propitivao precizno, ali po svemu sudeći, na taj način je Janko Bobetko službeno iztisnut s ovoga područja, na kojemu je pokušao steknuti slavu.

Nojko Marinović je to svoje novo promaknuće dočekao nekako bojažljivo, barem se mogao dobiti takov dojam. Na tomu pripremnomu sastanku, kojega je upravo on upriličio u vili Lapad, nekoliko puta je ponovio kako bi bio sretan, kad bi Bobetko doputovao s novinarima. Za razliku od ekstrovertiranoga Bobetka, Marinović je povučen i tih, a te njegove osobine su se pojačale nakon što je bio ranjen.

Nojko nije bio sretan, kad sam mu rekao kako će, po svemu sudeći, na novinarska pitanja o našoj obrani morati odgovarati upravo on. Vesna Škare iz ureda predsjednika Tudjmana upravo zbog Bobetka me je bila nazvala u ponedjeljak i rekla mi kako je Tudjman spriečio Bobetka u njegovoj žarkoj želji za dolazkom u Dubrovnik, pa stoga Bobetko ne će doputovati.

Na tomu sastanku u vili Lapad sam upoznao i novoga upravitelja dubrovačke zračne luke, Tonča Peovića. Ostavio mi je simpatičan dojam, premda se njegova pojava na čelnomu mjestu zračne luke uklopila u meni antipatični već dobro znani trend uvoza direktora na dubrovačko područje. Mato Budman je tako izbačen s posla.

Zar je doista bilo nuždno mienjati Mata Budmana? Taj čovjek se pokazao vriednim i lojalnim Hrvatskoj državi. Prigodom posjeta predsjednika Tudjmana samo je rekao istinu. Možda je bio previše impresioniran, ali zar je to mogao biti razlog za njegovu smjenu? Pa zračnu luku ne će moći popraviti njezin direktor ili njezini djelatnici. Potrebit je golem novac, a jedina sriedstva na koja se sigurno može računati za brzu obnovu su državna sriedstva.

Ako Hrvatska želi doista čim prije podpuno osposobiti dubrovačku zračnu luku, onda treba u nju puno uložiti. Radove  će izvesti specijalizirane tvrdke. A sami zaposleni u zračnoj luki u tomu samo mogu pomoći, ali ne mogu dati ključni prinos.

Zračna luka je uz novoga direktora dobila i novoga pomoćnika direktora. To je Luka Korda, koji je na taj način počeo kapitalizirati svoje povlačenje s mjesta predsjednika obćinskoga odbora HDZ-a. Luka je, izgleda, brzo zaboravio svoju blizkost s Matom Budmanom i sretno je stao uz bok mladjahnomu Splićaninu Peoviću.

Uz spriečitbu refleksnoga vraćanja u jugoslavenska vriemena i dječjeg mahanja s barjačićima, u utorak sam spriečio i gubitak prihoda za Luku Gruž.

U ovoj težkoj situaciji za silno stradalu Luku, njihovi kolege iz Ploča su se, izražavajući na čudan način svoje razumievanje i solidarnost, dosjetili konkurirati im s nižim cienama!

U nedostatku dostatne količine vlastite soli, solana u Stonu je krenula u uvoz soli iz Tunisa. Direktor solane Djanović je, nakon što je dobio povoljniju ponudu iz Ploča, pokušao iste uvjete osigurati u Dubrovniku, ali su ga naši dokeri odbili, a zatim su se došli meni potužiti na gubitak posla i prihoda zbog nelojalne konkurencije.

Nakon što sam u razgovoru utvrdio kako bi Luka Gruž, i uz primjenu pločanskih ciena ipak ostvarila zaradu, još jedan put sam postupio protiv svojih načela i umiešao sam se u poslove, s kojima se ne bih smio baviti. Zatražio sam od Turka i Bratoša iz Luke neka spuste ciene izkrcaja na razinu pločanskih, a oni su to ovaj put prihvatili. Bio sam razvidno uvjerljiviji od direktora solane. Ili je pak za direktore u Luki bila uvjerljiviji položaj koji zauzimam.

Djanović je takodjer odmah prihvatio promjenu mjesta izkrcaja, pa će se sol izkrcati u Gružu, a ne u Pločama, a u dubrovačkoj obćini će se zavrtjeti cieli novac od toga posla.

Sve je više takovih posriedničko zaštitničkih misija koje obavljam. Istoga toga dana obavio sam još dvije.

U prvoj sam, što je zbog odredjenih razloga pravi paradoks, branio Frana Nalbania, koji se u obćinskom sekretarijatu za zdravstvo bavi s invalidskim i boračkim pitanjima, od napada skupine naših vojnika i vojnih invalida, u kojoj su bili Gabričević, Radić, Lozančić, Glavinja i Lučić. S njima je došao i Antun Kisić, za koga mi nije bilo jasno je li u razgovoru došao pomoći meni ili mojim gostima.

Skupina je došla tražiti stanove i zaposlenja za invalide, te  izpričati kako je neprimjereno Nalbania držati i dalje na tomu mjestu, jer je on „stari kadar“!

Rekao sam im kako se Nalbani, još od 1990. godine pokazao kao lojalan Hrvatskoj, a kako je pomirba medju Hrvatima dala velike rezultate i u njoj su, na primjer, prihvaćeni častnici JNA; koji su priešli na našu stranu, pa ne bi imalo smisla iste kriterije ne primieniti i na Nalbania.

Nalbani mi je doista u nekoliko navrata dolazio pokušavajući naglasiti, koliko je odan Hrvatskoj i kako je odbacio svoje jugokomunističke koriene i navike. Vrhunac dokaza njegove odanosti bio je u veljači prošle godine, kad me je došao informirati, kako su neke obćine u Hrvatskom zagorju doniele odgovarajuće odluke po kojima ukidaju posebnu skrb, koju su do tad uživali pripadnici partizanske vojske iz drugoga svjetskoga rata, pa bi to bilo dobro provesti i na području obćine Dubrovnik..

Dao sam tom prigodom Peru Marinoviću u zadaću neka provjeri  Nalbanieve navode i predloži riešitbu, ali mi je kasnije ta tema jednostavno pala u zaborav.

Na Nalbanievu sreću ili nesreću nisam zaboravio dogodjaj s prielaza iz mojega sriednješkolskoga u sveučilišno obrazovanje, kad se Frano bio „iztaknuo“ težko ugrozivši moj studentski život.

U to doba se u Zagrebu, uz zamolbu za smještaj u studentskomu domu obvezno moralo dodati i pismo s „karakteristikama“, koje je izdavao tadanji takozvani Savez omladine u mjestu odakle budući student dolazi u Zagreb.

Posao pisanja tih „karakteristika“ obavljao je u to doba baš Frano Nalbani, koji je kao perspektivni komunist, u početnom razdoblju svojega uzpona na komunističkoj ljestvici, profesionalizirao svoj omladinski status.

„Karakteristike“, koje mi je napisao i koje sam u zatvorenomu pismu bio donio iz Dubrovnika u Zagreb, bile su po mene izuzetno loše, pa ne samo što nisam dobio mjesto u studentskomu domu na prvoj godinu fakulteta, nego ni kroz ostale godine. Premda sam bio siromašan, a u isto vrieme i izvrstan student. Možda su me baš te „karakteristike“ i njihove posljedice dodatno motivirale, pa sam fakultet završio prvi od ciele svoje sriednjoškolske dubrovačke generacije.

Frano je inače imao pravo. Napisao je istinu. Po jugoslavenskim komunističkim kriterijima doista sam bio negativac. I nisam se prilagodio tim kriterijima sve do propasti komunizma i Jugoslavije.

Frano se pak odmah prilagodio na Hrvatsku, pa je zaslužio moju zaštitu.

Moji gosti u odorama su u utorak opet vrlo lako prihvatili moje pomirbene argumente, jer su se neki od njih sjetili kako i oni spadaju u kategoriju „stari kadar“, koju su mi došli prokazivati i kako su priešli na hrvatsku stranu poslije Nalbania.

Čudno sam se osjećao braneći od mladih dana uvjerenoga komunista od nedavnih komunističkih častnika JNA.

Težko je pobjegnuti od osjećaja za pravednost. Nije pravedno netkomu zaboravljati, a netkomu  izticati lošu prošlost. Zbog toga u svakoj prigodi dajem do znanja kako se neprimjerena  prošlost može i treba opraštati, ali ju zbog pravde i istine ne treba zaboravljati.

Jure Burić me u tomu smislu čak nadmašio. Nalbani i njegova škvadra dio su Jurina ureda za zdravstvo i Jure se svim silama trudi osigurati im priznavanje internih kvalifikacija, jer su se “posebice dobro izkazali”! Tako bi, kad bi se pitalo samo Juru, Nalbani i njegova škvadra, mogli postići u Hrvatskoj više nego u do jučer voljenoj im Jugoslaviji. Na njihovu nesreću, tomu se suprotstavljaju njihovi dojučerašnji partijski kolege.

Koji su to absurdi!

U sliedećoj svojoj mirovnoj misiji istoga dana sam pokušao i uzpio izgladiti nesporazume oko izgradnje spomen groblja na Boninovu.

Družtvo žrtava koje je predvodio gospodin Maračić i udruga  roditelja poginulih branitelja, koju su predvodili majka i otac pokojnoga Siniše Tkaleca, našli su se na suprotnim stranama. Jedni su se stavili pod patronat svećenika Pera Vuletića iz župe svetoga Petra na Boninovu, a drugi su bili čvrsto protiv patronata takove vrste. I jedni i drugi su za sebe željeli uzeti zasluge za izgradnju groblja.

Sa sobom su doveli direktora pogrebne tvrdke „Boninovo“ Darka Ivekovića, a ja sam na sastanak pozvao Hrvoja Macana, koji me je prije sastanka u kratko informirao o situaciji.

Umirio sam sve iztaknuvši kako u cielomu poslu ipak najveće zasluge imaju  Obćina i Hrvatska vojska. Obćina je dala zemljište, a preko svoje pogrebne tvrdke i platila projekt, a Hrvatska vojska je odobrila sriedstva u visini dvije i pol tisuće njemačkih maraka po grobnom mjestu. Nakon izlaganja makete i prihvaćanja projekta, Obćina će u suradnji s Hrvatskom vojskom i uz možebitnu podporu nekih donatora, projekt i realizirati, pa se udruge nemaju nikakove potrebe prepirati. A nije im nuždno ni urgirati jer sve ide maximalno brzo i sigurno će se ostvariti.

Moja objasnitba je prihvaćena u podpunosti. Bio sam sretan što sam učinio zadovoljnom jednu doista nesretnu i tužnu skupinu ljudi.

Ovotjedna saga u svezi s medijima nastavila se i u sriedu. Odgovarao sam na pitanja austrijskoga ORF-a, a nisam bio poštedjen ni informacija o Bobetkovu dolazku. Vesna Škare me nazvala i značajno mi priobćila kako će Bobetko ipak doputovati sliedećega dana s novinarima, ali mu je zabranjeno davati bilo kakove izjave!

Tu informaciju sam samo „primio na znanje“. Nije mi se dalo pitati ni zašto su mu izjave zabranjene, ni tko mu je to zabranio, a ni kakove veze imam ja s tim. Pa nisu valjda očekivali kako ću, kad stigne, stati uz Bobetka i braniti mu kontakte s novinarima.

Vesna Škare razvidno od mene i nije očekivala nikakove upite. U nastavku našega razgovora informirala me o neobičnomu zahtjevu UNPROFOR-a, koji dopušta posjet Prevlaki najviše osmero novinara, a predsjednik Tudjman inzistira na omogućitbi posjeta svih koji budu doputovali. Zatim se prepustila izljevima zadovoljstva što će, zajedno s glavnom Tudjmanovom tajnicom Zdravkom Bušić,  i sama imati prigodu s novinarima doputovati u Dubrovnik. 

Bobetko se jučer ipak nije pojavio u Dubrovniku, kad je zrakoplov na promotivnomu lietu Croatia Arlinesa, pun naših i stranih novinara, sletio na popravljeno uzletište u Ćilipima.

Nakon slietanja zrakoplova sve je išlo po planu.

U ime Vlade kao glavni gost doletio je pomoćnik ministra turizma Nino Bulić.

Kao domaćin na pisti sam dočekao goste u družtvu Nojka Marinovića.

Na uzletištu i u predvorju zračne luke vladalo je veliko veselje i medju nama koji smo dočekali zrakoplov i medju pristignulim putnicima.

Pozdravio sam goste riečima dobrodošlice, a zatim Ninu Buliću prepustio čast proglašivanja zračne luke otvorenom.

Nakon toga sam u živo za Radio Dubrovnik slušateljima opisivao veličanstvenost i vriednost dogodjaja i osjećaj sreće koji me je bio obuzeo.

Novinare smo zatim ukrcali u autobuse i uputili ih u razgledanje Konavala.

S cielim družtvom sam se našao opet na objedu u “Argentini”.

Za vrieme objeda došlo je do prvih naznaka nastavka moje neravnopravne borbe s domaćim novinarima. Jesam li pri tomu dolio ulje na vatru, ili bi se sve odvijalo na isti način i uz moje drugčije ponašanje? Vjerojatnije je ovo drugo.

Uglavnom, u svojoj zdravici sam svoju zahvalnost i pohvale usmjerio prema stranim novinarima, napominjući kako su oni, odnosno njihove kolege koje su bile tu za vrieme rata, puno pomogli u prodoru u sviet istine o nama i našoj patnji, što je, zajedno s našim oružanim odporom i disciplinom pučanstva, bilo iznimno bitno za naš obstanak.

Naše novinare sam samo liepo pozdravio, ali nisam našao za potrebito bilo na čemu im se zahvaljivati.

Učinio sam to iz dva razloga. Prvi je bio što je to što sam rekao bila prava istina i što su strani novinari moje pohvale doista zaslužili, a njihova daljnja promičba Hrvatske nam je daleko više bitna nego domaće piskaranje.

Drugi, u biti emocionalni razlog bio je u tomu što doista nisam imao snage suzbiti u sebi gnjev i hvaliti skupinu ljudi s pojedincima, koji su mi sa svojom zloćom pričinili toliko nevolja i neugodnosti. Najviše što sam si mogao dopustiti bilo je ne uzporedjivati ih s njihovim inozemnim kolegama, jer bi uzporedbe bile za domaće novinare krajnje nepovoljne.

Pored mene za objedom je, kao novinarski doajen, sjedao Carl Gustaf Ströhm, koji je bio iznimno zadovoljan s mojim riečima. Njegovo oduševljenje nisu dielili neki naši novinari iz čijih se redova, čim sam sjeo nakon završetka zdravice, čulo gundjanje i neodobravanje mojih rieči. Medju njima je prednjačio Milovan Baletić, do nedavni novinar i glavni urednik Vjesnika, koji je sad u Vladi zadužen za informiranje.

Nakon objeda sam skupini naših novinara objasnio kako je moja zdravica bila usmjerena prije svega na uporabu prigode za daljnju svjetsku afirmaciju patnje Dubrovnika, kako bismo nakon simpatija koje smo pobrali za vrieme agresije sad barem donekle održali zanimanje svieta za svoju patnju i na taj način dobili što je moguće više pomoći u obnovi. Rekao sam im kako bi hvaljenje domaćih novinara na neki način obezvriedilo pohvale strancima.

Stranci su nam bitni. Njihovo pridobivanje je ključno. Našim novinarima pak gradjanska je dužnost pisati u korist svoje domovine. To se samo po sebi razumije.

Imao sam dojam kako su moji argumenti prihvaćeni, barem od većine. Medjutim, pokazalo se kasnije, kako neke, kojima je bila povriedjena taština, ipak nisam uzpio uvjeriti. Ili, bolje rečeno, nisam ih ni imao mogućnosti u bilo što uvjeravati, jer bi rezultat bio isti, čak i u slučaju kovanja naših novinara u zviezde za vrieme zdravice.

Za neke jednostavno spadam u one koji su nepodobni i s kojima se treba obračunati. A načina za to uviek se može naći. Poput onoga izvrtanja mojih rieči u “Večernjaku” ili ponašanja za vrieme tiskovne konferencije koju sam održao jučer u predvečerje.

U 18 sati, kad je konferencija trebala početi,  u kongresnoj dvorani u Argentini pojavilo se samo nekoliko novinara.

Bilo mi je čudno i neugodno kad sam vidio gotovo praznu dvoranu. Prišao sam maloj skupini naših novinara koji su nešto razpravljali izmedju sebe.

“Kad ste danas doputovali, ali i za vrieme objeda dobio sam dojam o velikoj zainteresiranosti za naše probleme. Sad izgleda kako je interes naglo splasnuo. Nema gotovo nikoga, a tiskovna konferencija je trebala započeti,” rekao sam im.

“Ne razumiemo o čemu govorite. Još je rano. Vaša konferencija počinje za pola sata, a onda vas u 7 ura zamjenjuje general Marinović. Tako nam je rečeno. Mi smo ovdje ušli vidjevši vas, jer smo se zateknuli u blizini,” dobio sam složan odgovor .

Upitao sam ih od koga su dobili informaciju o promjeni termina i dobio odgovor kako im je tako rečeno na recepciji hotela.

Odtrčao sam do recepcije i tamo saznao kako su doista svoje novinarske goste informirali o promjeni termina moje tiskovne konferencije, jer ih je tako uputio - Mišo Mihočević!

Jedva sam se suspregnuo od odlazka i dizanja ruku od svega. Vratio sam se u dvoranu i rekao onoj malenoj skupini, kako sam odlučio pričekati pola sata, kad je već došlo do promjene termina. Nisam mogao izbjegnuti njihovo čudjenje s činjenicom što nisam bio informiran o odgodi početka konferencije. U zraku se osjećalo kako medju nama, ovdje u Dubrovniku, odnosi nisu baš najskladniji.

Sjeo sam na jednu pokrajnju stolicu i čekao. Dvorana se polako punila i na koncu se izpunila do kraja.

Točno u 18 i 30 popeo sam se na podij i otvorio konferenciju izpričavši se odmah u početku zbog nesporazuma oko termina. Izpričao sam se premda sam baš ni u čemu tu nisam bio kriv. Ne znam zbog čega sam to učinio. Možda mi se jednostavno učinilo kako je to najbolji način za otvorenje konferencije.

S moje desne strane sjedao je sjajni prevoditelj Maraković, kojega je inače moguće redovito vidjeti uz predsjednika Tudjmana za razgovora sa strancima. Do ugladjenoga i izuzetno dobronamiernoga gospodina Marakovića sjedao je Pavo Handabaka, a s moje lieve strane je pred sobom hrpu papira držao Jurica Carić.

Unatoč Marakovićevu vrhunskomu prevoditeljskom umieću, baš zbog prevodjenja,  razgovor s novinarima je tekao uzporeno.

Zamišljenu koncepciju prikaza patnji Dubrovnika iznio sam u puno skraćenijem obliku u uzporedbi s planom. Ipak uzpio sam dobro naglasiti visoku razinu organizacije, koja je provedena zahvaljujući civiliziranom ponašanju i urodjenoj kulturi većine gradjana, praktički  cjelokupnoga pučanstva.

Moje se rieči razvidno nisu svidjele Milovanu Baletiću. Na licu mu se vidjelo kako je jedva  dočekao kraj mojega izlaganja, kako bi mogao izraziti svoje nezadovoljstvo. Održao je dugačku tiradu o potrebi okretanja prema budućnosti, omalovaživajući na taj način moje opise nedavne dubrovačke prošlosti.

Iz njega je izbijalo neskriveno neprijateljstvo. A bio je tu samo promatrač, a ne novinar, pa se nije ni trebao javljati za rieč  Na kraju svojega demagožkoga nastupa nije propustio upozoriti me na kratkoću u izlaganju.

Nisam mu ostao dužan.  Odgovorio sam mu kako smo doista, pogrieškom protokola, u vremenskom tjesnacu, medjutim ako i drugi budu postavljali pitanja na tako dugačak način kao što je to učinio on, onda nema razloga za zabrinutost glede duljine mojega izlaganja, jer u tomu slučaju ne ću stignuti izgovoriti više niti jednu rieč.

Novinari su se nasmijali, a Baletićevo lice se još jače smrknulo. Nisam mu dao prigodu za repliku okrenuvši se drugim novinarima koji su dignuli ruke. Pri tomu sam namierno birao strance. Domaći novinari nisu se na to imali temelja buniti, jer je ciela ova novinarska ekspedicija ipak organizirana prije svega kako bi se u sviet odaslala čim primjerenija i kvalitetnija poruka o dubrovačkim patnjama i potrebama.

Strani novinari su postavljali očekivano suvisla i pametna pitanja.

Brzo u sebi potisnuvši nelagodu zbog Baletićeva pokušaja miniranja, opušteno sam, kad bi to sadržaj zahtievao, preusmjerivao pitanja Handabaki i Cariću, očekujući kako će oni, svaki za svoje područje, pokazati kako smo se doista kakvoćno organizirali i kako ćemo sad, nakon što je glavna opasnost minula, naći snage i sposobnosti za svladavanje golemih zahtjeva koje pred nas postavlja skrb o prognanicima i obnova porušenoga.

Bio sam siguran kako će novinari ostati impresionirani s preciznosti naših podataka i planova.

Handabaka je svoju zadaću obavio korektno, premda sam od njega očekivao ipak bolji nastup. Činilo se kako je bio previše impresioniran. 

S nastupom Jurice Carića doživio sam pravo razočaranje. Umjesto davanja preciznih odgovora, Carić je zamuckivao, nabrajao neke podpuno nevažne činjenice i čak se upustio u davanje nekakovih svojih političkih ocjena i procjena. Tako nastala nelagodna situacija dostignula je svoj vrhunac kad se Carić, na pitanje kolika je do sad izračunata ukupna materialna šteta prouzročena agresijom, podpuno zbunio, i nakon što je neko vrieme prevrtao po svojim papirima izjavio - kako ne zna odgovor.

U trenutku mi je kroz glavu prošlo kako je i Carić možda dio namještaljke.

Kako mi to nije palo na vrieme na pamet. Mogao sam ga izbjegnuti i dovezsti nekoga drugoga. Dobio je zadaću i obavlja je. Nisam mu smio vjerovati. Pa zar se nije pokazao krajnje nepouzdanim prošle jeseni kad je bio u skupini zaduženoj za zarušivanje ulaza u Obćinu, a zarušivanje nije obavljeno. Do nedavno je bio u Zapoviedničtvu obrane sa svim tim komunistima. Sigurno je dobio zadaću.

Prekinuo sam Carićevu zbunjenost uzevši mikrofon od njega i preuzevši na sebe davanje odgovora. Rekao sam kako ukupna do sad zbrojena šteta iznosi nešto preko dvije miliarde dolara, te kako procjena nije završena, a u brojku nije zbrojena izgubljena dobit. Pokušao sam opravdati Carića rekavši kako je, na žalost, razvidno zaboravio donieti list na kojemu je bio zbroj, pa se zato zbunio.

“Dvije miliarde dolara je golema brojka za ovaj maleni grad i obćinu. Precizna brojka u dolar, složit ćete se uobće nije bitna u ovomu trenutku. Uostalom ona se svakim danom mienja i raste. Povjerenstva za procjenu koja smo osnovali i koja vriedno rade svakim danom dolaze s novim sumama koje treba pribrojiti. Ipak, kako precizna brojka doista djeluje vjerodostojnije od zaokružene, obećajem vam. Sutra ću vam osobno priobćiti u dolar točnu do sad izračunanu sumu,” rekao sam na taj način završivši neugodnu epizodu.

Dok sam govorio u dvoranu su ušli Marinović, Mihočević i još nekoliko osoba u prikrivnim odorama. Nepristojno su se odmah počeli meškoljiti i pogledavati na sat. Vrieme za početak njihove predstave doista je bilo stignulo, medjutim morali su uzeti u obzir kako je moje razpoloživo vrieme, upravo s Mihočevićevom “zaslugom” bilo svedeno na polovicu.

Nije tu bilo niti pokušaja bilo kakovog razumievanja i tolerancije. U stvari sve se uklapalo. Njihovo ponašanje je bilo točno u skladu s Mihočevićevim podmetanjem i Carićevim zamuckivanjem. Sad je samo trebalo poantirati i do kraja omalovažiti moju prezentaciju.

S ljudima u odorama ušla je i Zdenka Golušić. Kao osoba iz obćinskoga protokola nije našla potrebitim biti nazočna na tiskovnoj konferenciji koju vodi obćinski čelnik, nego se samovoljno uključila u vojni protokol! Dapače davala mi je na krajnje neukusan način znakove kako je moje vrieme izteknulo, a u jednom trenutku je našla odvažnosti i prišla mi glasno šapćući kako se trebam povući.

Odšaptao sam joj neka se ona povuče i neka mi nikad više u životu ne pridje blizu.

Unatoč svemu uzpio sam zadržati mirnoću i zaključiti konferenciju, izpričavši se pri tomu Ninu Buliću što nije dospio reći novinarima ono što je namieravao.

Bulić se ipak snašao. Dok su se osobe u prikrivnim odorama smještale za stol, ustao je s mjesta u prvomu redu, gdje je do tad sjedao, i novinare je informirao s nekoliko podataka o turističkom potencialu Dubrovnika.

Priča Nojka Marinovića bila je popraćena slikama i snimkama dubrovačkih ratnih scena, koje su uglavnom napravili strani snimatelji ili dubrovački amateri.

Marinovićeve rieči na englezki je na svoj pretenciozni način prevodio Mišo Mihočević. Zlurado sam u sebi primietio kako Mihočeviću nije ni malo lako, jer se kao prevoditelj pojavio nakon sjajnoga Marakovića, pa su Mihočevićevi prievodi zbog toga djelovali krajnje amaterski.

Daljnje promatranje mi je prekinuo jedan madjarski novinar, upitavši me kad bi sa mnom mogao napraviti interview. Odgovorio sam mu kako to možemo obaviti odmah. Bio je razvidno ugodno iznenadjen.

Izišli smo i sjeli u susjednu prostoriju. Odgovarao sam na pitanja postavljana na englezkom jeziku  s madjarskim naglaskom, dok su kroz vrata dopirali glasovi Marinovića i Mihočevića pojačani preko razglasa.

Na Madjarova pitanja odgovarao sam korektno, ali nekako mehanički. Iz glave mi nikako nisu mogle izići netom pretrpljena podmetanja, koje su se doimale planiranima.

Pokušavao sam odgonetnuti postoji li glavni pokretač i stoji li netko iza svega toga. Ima li to možda veze s Perom, odnosno s njegovim odlazkom?

Iste misli me nisu napustile ni za vrieme večere, koju je kao moj sudomaćin ovaj put za novinare priredio Nojko Marinović

Jutros mi je nesretni Jurica Carić, sav pokisnuo,  na komadu papira donio zbroj ratnih šteta. Do sad smo srušeni za dvije miliarde i stotinu milijuna dolara. Moj odgovor novinarima se pokazao točnim, pa sam zbog toga osjetio zadovoljstvo, premda bi bilo puno bolje kad bi suma bila puno manja.

Odmah zatim je došao Ante Srhoj i razveselio me je izpričavši mi kako su u UNIDO-u odlučili pomoći nam na nekoliko izuzetno konkretnih i vriednih načina.

Taj oddjel Ujedinjenih Naroda za industrijski razvitak, darovat će nam dvije tisuće i dvije stotine tona brašna, što je negdje polovica potreba naše obćine za proizvodnju kruha kroz godinu dana. Procienili smo kako bismo, čim pošiljka stigne, mogli kroz sliedeću godinu ciene kruha na našem području smanjiti na pola.

U UNIDO-u su pametno zaključili kako se ljudima, u nevolji poput nas, najbolje može pomoći kroz olakšanje obskrbe s osnovnom prehranom. Nisu se zadržali samo na brašnu, nego su spremni darovati našoj mljekarni industrijsku liniju za punjenje deset tisuća litara mlieka dnevno, a kako su  naše krave sa sobom odveli jugoslavenski pljačkaši, a u UNIDO-u su i o tomu dobro informirani, darovati će nam dostatnu količinu mlieka u prahu za proizvodnju kroz prvu godinu dana. A kasnije ćemo se valjda snaći i za krave.

U UNIDO-u su se uz kruh i mlieko sjetili i ulja, pa su obećali popraviti uljarnu u Banićima. Možda se sjete i vina, pa bi na taj način priča bila zaokružena.

Danas je doista bio dan konkretnih sjajnih viesti. Iz Zagreba me je nazvao Miroslav Herceg i rekao mi kako je Vlada odobrila osam stotina milijuna dinara za popravak naše zračne luke i dvije miliarde i dvije stotine milijuna dinara za povezivanje hidroelektrane u Platu s našim glavnim razklopnim postrojenjem u Komolcu, pa bi se na taj način riešila nesigurnost obskrbe dubrovačkoga područja električnom energijom, i dapače, znatan dio energije bi se mogao prosliediti prema drugim područjima Hrvatske.

Herceg me je usrećio i s viesti kako je njegovo povjerenstvo za obnovu odobrilo  i dosta novaca za dobavu gradjevnoga materiala preko Dubrovkinje.

Odmah zatim sam nazvao Milana Novaka u Hidroelektranu. Rekao mi je kako mu je ciela stvar oko perspektive spajanja Plata i Komolca već poznata i kako je moguće jedan od transformatora u hidroelektrani premotati s 220 na 110 KV i na taj način, preko novoga dalekovoda do Komolca, osigurati prienos snage od oko 100 MW, što je za naše područje više nego dostatno, a iz potrošača bismo se opet pretvorili u proizvodjača električne energije. 

Zbog brašna, mlieka, kruha i struje gotovo sam zaboravio na novinarsku ekspediciju koja je  današnji dan provela na zapadu Obćine. Za završetak cieloga dogodjaja domišljato je  izabran objed u Stonu. A gdje drugdje ima kamenica?

Stignuo sam u hotel u Stonu kad se objed bio primaknuo kraju. Kad sam krenuo reći nekoliko oproštajnih rečenica i pročitati obećanu točnu brojku dosadanjih ratnih šteta, sin Hrvoja Macana Krešimir, koji se izvrstno snašao u Ministarstvu informiranja i doputovao  je iz Zagreba u Dubrovnik prateći novinare, upozorio me kako bi bilo puno prikladnije kad bih ono što želim reći izgovorio u autobusima prije polazka, a do tad bih, umjesto govora, mogao nešto pojesti.

Ne znam zašto sam ga poslušao. Vjerojatno stoga što mi je godilo spoznati kako eto postoji netko tko mi želi pomoći. Jelo sigurno nije bilo presudno, jer nisam bio gladan. Uobičajeno jedem puno kasnije i spajam objed s večerom.

Dok su novinari, nakon objeda, polako izlazili iz restauranta i prilazili dvama autobusima, uzpio sam dati izjavu za slovensku dalekovidnicu.

Zatim sam ušao u jedan, pa u drugi autobus i tamo se u ime Obćine zahvalio novinarima na dolazku, zaželio im sretan put i rekao im kako sam takodjer došao izpuniti svoje jučerašnje obećanje, pročitavši s papira trenutačnu sumu šteta s kojima nas je „obdarila“ JNA sa svojom agresijom. Čitanje centa, odnosno znamenki iza decimalnoga zareza,  izazvalo je dobronamierni smieh.

Stajao sam zatim i mahao novinarima, a oni su mi odmahivali iz autobusa, koji su ih odvezli prema Splitu i tamošnjoj sigurnijoj i udobnijoj zračnoj luki.

Sve u svemu, ovaj množtveni dolazak novinara u Dubrovnik je bez sumnje bio izuzetno koristan.

A podmetanja koje sam doživio djelo su ipak malene skupine. Većina naših novinara doimala se krajnje prijateljski i dobronamierno.

Ipak, i dalje se puno bolje osjećam odgovarajući na pitanja stranih novinara. U stvari domaći novinari su ostali dosljedni i nisu me baš obteretili sa svojim upitima. Za razliku od stranaca kojima sam i dalje ostao jako zanimljiv. Na njih sam se nekako naviknuo i osjećam se sigurno i zaštićeno dajući im izjave.

S domaćim novinarima opreza nikad nije dosta. Vjerojatno sam nepravedan generalizirajući, ali kaže se koga zmija ujede i gušterice se boji. Zasigurno, barem sudeći prema izrazima lica, i većina naših novinara nema prema meni nikakovih loših namiera. U svakoj ljudskoj skupini uviek prevladavaju častni, pošteni i dobri ljudi. Medjutim, iznimke znaju prouzročiti neugodnosti, koje tjeraju na obći oprez.

Ipak, najbolje je ne poobćivati. Ako sam doživio neugodnosti i podvale u Večernjem listu, te od strane toga nadobudnoga Milovana Baletića, onda se to treba pošteno gledati upravo na takov način. I gotovo.

Uostalom možda u svemu i nije bilo neke planirane i organizirane namiere.

Možda su u Večernjaku zaključili kako su moji odgovori bili iznad razine njihova lista, pa su ih pokušali prilagoditi uobičajenom prosjeku.

Možda je Mihočević, samo kako bi se na neki način iztaknuo i pokazao, čisto na svoju ruku  i bez nekih loših namiera,  izveo odgodu početka konferencije za tisak.

Možda je Baletić samo želio svojim donedavnim novinarskim kolegama pokazati kako je napredovao, priključivši se vlasti.

Možda je Carić doista samo bio impresioniran i uplašen.

Tko zna?

Možda.

Nastavak