U žrvnju protokola

Utorak, 22 prosinca 1992.

U 5 i 45 ura sam  jutros s Antunom Kisićem u Zagrebu izpred Esplanade uzalud čekao Vlaha Benkovića, kako bismo se, prema dogovoru,  zajedno taxijem prevezli u zračnu luku. Nije se pojavio. Našli smo ga u zračnoj luki. Rekao nam je kako je pred Esplanadom bio u 4 i 45! Nije nas našao tamo, pa je uzeo  taxi i odvezao se sam.

Nisam ga izpitivao je li to samo bio krivo shvatio naš dogovor oko vriemena polazka ili je odlučio otići ranije čisto iz opreza.

Zrakoplov je uzletio točno prema razporedu u 6 i 30.

Sve u svemu, ipak vrlo brzo nakon onoga promotivnoga novinarskoga leta, Dubrovnik je s najbržom mogućom vezom evo povezan sa Zagrebom, a prema tomu i sa svietom.

Doduše dubrovačka zračna luka još nije osposobljena za noćna slietanja i uzlietanja, ali i dnevne linije su izuzetan napredak.

Još u subotu uvečer let iz Dubrovnika nije bio moguć, pa sam morao poletjeti iz Splita, odnosno vozač Mato me je morao dovezsti do splitske zračne luke. Nije mi bilo moguće čekati na početak lietova iz dubrovačke zračne luke, jer je dodjela “plave vrpce” Vjesnika dubrovačkomu odredu naoružanih brodova bila zakazana za nedjelju.

U stvari mogao sam izbjegnuti putovanje, jer sam za to imao opravdan razlog. Pozivnicu sam dobio tek u petak. U prvi trenutak sam je srdito stavio sa strane. A onda mi je proradio prkos.

Ako mi je netko pozivnicu namierno poslao sa zakašnjenjem, kako bi na taj način izpunio formu, a mene izbjegnuo, onda će se neugodno iznenaditi kad se pojavim.

Zaključak mi je na neki način bio potvrdjen tiekom samoga obreda u “Esplanadi”. Na prigodnomu domjenku stajao sam za vrieme dodjele nagrada i govora posve u pozadini. Kao što to priliči čovjeku koji je jedini od svih nazočnih političara bio u pozadini osnutka samoga nagradjenoga odreda.

Pred kamere i fotoaparate su se uz slavljenike ugurali oni koji, u vrieme prepravka švercerskoga glisera u naoružani brod, čime je stvorena jezgra odreda, o tomu nisu imali pojma, a za cielo vrieme obsade Dubrovnika, držali su se mudro daleko.  Medju njima se poput istinskoga ratnoga veterana doimao Hrvoje Kačić, koji se prošle jeseni o situaciji u Dubrovniku barem svakodnevno zanimao putom brzoglasa, a svoje izuzetno domoljublje je pokazao i dokazao dopustivši sinu Anti odlazak na dubrovačko bojište.

U stvari moja nazočnost dodjeli nagrade bila je izuzetan napredak u uzporedbi s dubrovačkom proslavom osnivanja odreda, kad nisam uobće bio pozvan.

Nije izključeno kako sam ovaj put sa svojom nazočnosti dao snažan prinos održavanju istine. Bez mene bi neki, vjerojatno s puno žara, pričali o stvarima koje su im nepoznate i o dogodjajima od kojih su bili udaljeni stotinama kilometara.

Jutros smo Kisić i ja, nakon slietanja u Ćilipima,  u provizorno osposobljenoj lučkoj zgradi zateknuli Pera Poljanića, kako čeka zrakoplov za Zagreb.

„Kakov  je bio liet,” upitao me je nakon što smo se pozdravili. Bio je u družtvu sa Željanom Konsulom

“Ovo se zove standard.. Odnosno povratak standarda. Još ne mogu vjerovati. Ovo je prekrasno,” odgovorio sam mu.

“Znaš što. Ovo vrieme koje sam proveo u Trsteniku, vriedilo mi je zlata. Novi sam čovjek. Sad idem u Zagreb i tamo ću se dogovoriti sve točno oko odlazka u diplomaciju,“. rekao mi je

Na to me uhvatio za rukav i odvukao nekoliko koraka u stranu.

“Zamisli, onaj Filičić ponovno je izabran za tajnika obćinskoga odbora HDZ-a” rekao mi je s naglašeno zgražajućim glasom, onako kako to samo on zna.

Nisam želio komentirati. Već mi je na vrh glave ta igra oko obćinskoga odbora HDZ-a.

Kao neka vrsta asociacije na latinsku izreku “lupus in fabula” pojavio se Luka Korda u družtvu s novim direktorom zračne luke Tončom Peovićem. Moglo bi se reći “Lukus in fabula”.

Nakon što smo se pozdravili ponovno sam imao prigodu izražavati svoje zadovoljstvo s uzpostavom redovite zračne veze Dubrovnika i Zagreba. Luka je napadno izbjegnuo pružiti ruku Peru.

Susret smo brzo okončali. Pero i Konsuo su krenuli na “check in”, a ja sam požurio u Obćinu, jer me je čekala hrpa poslova.

Prvo sam se prihvatio podpisivanja popratnih pisama uz novčane doznake u iznosu od po stotinu tisuća HRD-a obiteljima poginulih. Zatim sam na sjednici Predsjedničtva Obćine na sebe odnosno na Izvršno vieće preuzeo predlaganje Kathy Wilkes za počastnu gradjanicu Dubrovnika.

Neposriedno nakon te sjednice Pero Poljanić me je nazvao iz Zagreba.

“Što misliš, kako bi bilo kad bismo u diplomaciju pošli zajedno,” upitao me veselim glasom..

“Hvala ti na skrbi. Ne bih imao ništa protiv, samo za ljude bi to bio pravi šok. Pa svi misle kako se mi mrzimo,” odgovorio sam mu.

“Hajde ne zafrkavaj me. Ja mislim ozbiljno, rekao je na to Pero.

“Dobro, samo tebi je lako. Oslobodio si se svega, a ja ovdje ne mogu disati od poslova.” odgovorio sam mu.

“Polako, ima vriemena. Ni ja ne ću žuriti,” rekao je na to Pero.

Činjenica je kako se Pero u stvari izvrstno snašao. I dok nije bilo ovoga njegova povlačenja imao sam puno više posla od njega. Ipak obavljao je većinu protokolarnih poslova, što mu je kao predsjedniku obćinske skupštine i bila dužnost. Sad, kad se udaljio od Obćine, na ledja su mi se svalile i njegove protokolarne obveze. Čićo Obuljen, koji je trebao to preuzeti, to jednostavno nije učinio.

Prvi razlog je u tomu što se Čićo osjeća donekle izigranim od strane Pera, jer je Pero do sad uzpio izbjegnuti službeni opoziv, koji bi Čića doveo zbiljno na Perovo mjesto.

Iz toga prvog razloga proizišao je i drugi. Čića nitko ne uzima osobito ozbiljno. Oni koji žele u svojemu životopisu ubilježiti sastanak s čelnikom dubrovačke obćine ili Grada Dubrovnika u Čiću ne vide takovu osobu. On je za sve samo direktor dubrovačke pošte. Takovima sam ostao samo ja. Zbog toga sam doista raztrgan na sve strane. Jer koliko god se za neke protokolarne razgovore doista ne može tvrditi kako su izuzetno zahtjevni, oni jednostavno oduzimaju vrieme koje nije lako naknaditi.

S druge pak strane gledajući, lagodni protokolarni razgovori ne mogu se označiti u podpunosti bezkoristnima. Dapače. Iz njih mogu proizići velike i nemjerljive koristi. Jedan od takovih poslova bio je i priam koji sam u obćinskom salonu prošloga četvrtka priredio za Gorana Ivaniševića.

Ivaniševićev dolazak u Dubrovnik organizirao je Luko Bratičević, koji me je o tomu najprije izviestio brzoglasom,  rekavši kako bi bilo dobro kad bih u svojemu razporedu našao vriemena i napravio mali priam za našega tenisača. Upozorio sam ga kako su protokolarne stvari u djelokrugu poslova predsjednika skupštine i uputio ga na Obuljena.

“Bi li ja mogao doći do vas. Možete li barem za to naći malo vriemena,” rekao mi je na to Bratičević.

U glasu mu se osjećalo nezadovoljstvo.

Rekao sam mu neka dodje.

“Vi znate koliko je Goran zaslužan za promociju Hrvatske u svietu. Osvajač je kolajna na Olimpijadi. Popularan je u cielomu svietu. Ne biste ga trebali odbiti,” rekao mi je Bratičević čim je došao.

“Nisam ga odbio. Samo sam Vas uputio na Čića Obuljena, koji zamjenjuje Pera Poljanića i to je sve. Ne vidim u tomu nikakovo odbijanje s moje strane.” odgovorio sam mu.

“Ali molim vas. Tko je Čićo? Ja to ne ću moći objasniti Goranu, niti Brunu Orešaru koji bi došao s njim. Goran je svjetska marka i doista zaslužuje najvišu razinu. Organizirao sam njegov dolazak u Dubrovnik ne radi njega, nego radi Dubrovnika. Sve će novine to prenieti. Od toga će  Dubrovnik sigurno imati koristi i to velike. Molim vas. Shvatite me i ne ostavljajte me na cjedilu, “ govorio mi je Bratičević poprilično uzrujan.

Nisam ga želio mučiti. Izim toga zaključio sam kako Bratičević misli logično i kako bih i ja na njegovom mjestu zaključivao slično.

“Dobro, ako mislite kako vam baš ja trebam, onda ćemo to obaviti,” rekao sam mu.

Dugo mi se zahvaljivao. Na njegovu licu je bilo vidljivo veliko olakšanje.

Ivaniševića i Orešara je u Obćini zajedno sa mnom dočekao liepi broj naših novinara.

Rekao sam Ivaniševiću kako sam i sam veliki ljubitelj tenisa, kako sam već prije petnaestak  godina u osobnoj rekreaciji  nogometnu loptu zamienio s teniskom i kako sam sinovima, dok su bili posve mali, kupio rekete i dao ih u školu tenisa, ali je na žalost zbog mojih poslovnih obveza, s tim činom za njih završila moja skrb o njihovu teniskom napredku.

Pohvalio sam doista iznimna Ivaniševićeva športska postignuća. Rekao sam kako ciela Hrvatska pozorno prati njegove teniske susrete  i iznio primjer od predhodne subote, kad sam u Imotskomu zajedno sa svojim domaćinima gledao njegov nastup, zbog čega nam se svima ohladio objed.

---

Na taj posjet Imotskomu bili su me nagovorili mladići iz Imotske bojne. U obrani Hrvatske poglavito na Južnom bojištu poginulo je dvadeset dvoje Imoćana. Bio je to dostatan argument za moje prihvaćanje poziva bez oklievanja.

Zajedno s Imoćanima došli su mi bili i njihovi dubrovački prijatelji, nogometaši veterani HNK Dubrovnika. U nagovaranju su upotrebljavali argumente slične Bratičevićevima. Glavna osoba u organizaciji dogodjaja s dubrovačke strane bio je Frano Cetinić, vlastnik  kavane "Talir" i nekadašnji igrača "Dubrovnika".

Kad su dobili moj pristanak, Imoćani su mi rekli kako su izuzetno ugodno iznenadjeni, jer su očekivali odbijanje. Nisam ih izpitivao zbog čega su očekivali nešto takovo. Jasno je kako o meni kruži priča kako nisam čovjek kojemu je lako prići i na nešto ga nagovoriti, u čemu u stvari ima puno istine.

Na kraju mi je bilo jako drago što sam se dao nagovoriti i otići u Imotski po prvi put u životu, te na taj način sudjelovati u obilježavanju snažne povezanosti Imotskoga i Dubrovnika, nastale s plemenitim priskakanjem u pomoć mladih Imoćana težko ugroženim Dubrovčanima. Prijateljstvo nastalo u takovim težkim okolnostima ima golemu težinu.

Kad je po sunčanom ali poprilično hladnom danu mene i Antuna Kisića vozač Mato dovezao u Imotski, tamo su već s autobusom bili stignuli veterani nogometaši "Dubrovnika" a s njima i još jedan član Izvršnoga vieća, Mario Mrkušić.

Dočekao nas je predsjednik Obćinske skupštine Imotski Tomislav Misir.

Zajedno smo otišli u crkvu položiti vienac u čast  poginulim imotskim mladićima. Zatim smo u Obćini  razgovarali o mogućoj suradnji. Imotski je siromašan gradić i čini se kako smo mi u Dubrovniku, unatoč svim razaranjima, i dalje  financijski i gospodarski moćniji.

Na utakmici Imotske bojne s veteranima HNK Dubrovnika nije bilo puno gledatelja, ali je ozračje bilo izvanredno prijateljsko i srdačno.

Maleni stadion je zadivljujuće dobro uklopljen u prirodnu kotlinu, pored čuvenoga imotskoga jezera.

Kako sam i sam već poprilično davno igrao nogomet u nekadašnjem “Dubrovniku”, koji, razumljivo za to vrieme, nije imao slovo H na početku, predloženo mi je neka i ja odigram nekoliko minuta, ali sam to odbio. Nisam želio izpasti smiešan onako nepripremljen.

Trčanje sam nadomjestio riečima. Govorio sam preko razglasa gledateljima i nogometašima.

Nakon utakmice u hotelu "Imota" sjedali smo na kasnomu objedu i uz put svi zajedno gledali na dalekovidnici teniski susret izmedju Ivaniševića i Changa.

Tomislav Misir je, poput svih nas ostalih, navijao za našega tenisača svim srdcem, ali mu razvidno sam tenis kao šport nije osobito prirastao srdcu, pa se usried meča sjetio izpričati mi kako drži Gojka Šuška glavnim krivcem za nedovoljnu opremljenost Hrvatske s oružjem na početku rata! 

Dok je Ivanišević gubio svoj dvoboj, jelo nam se ohladilo, a razpoloženje splasnulo. Razpoloženje se vratilo, kad se netko sjetio započeti s pjesmom.

---

Razgovor s Ivaniševićem i Orešarom trajao je dulje nego sam očekivao. Orešar je govorio uvjerljivo puno više od svojega mladjeg kolege, koji se pak pokazao izuzetno plahim i sramežljivim.

Simpatičnomu visokomu mladcu i njegovu nešto nižemu kolegi pred kraj razgovora sam predložio neka se popnu i prošeću po gradskim zidinama. S visine zidina će moći najbolje vidjeti srušene kuće i provizorno pokrpljene krovove.

Nisam naglasio kako će zajedno s njima to moći vidjeti i novinari, ako se odluče biti im u pratnji, ali sam to očekivao.

I dogodilo se tako. Ivanišević i Orešar poslušali su moj priedlog. Napustili su Obćinu  i popeli su se na zidine. Koliko je novinara od velike skupine, koja je izišla iz Obćine, prateći ih, odlučilo svoju novinarsku zadaću nastaviti i uzpinjući se strmim stubama – nisam saznao.

“Onaj Stubljar iz HTV-a pratio je Ivaniševića po Gradu i to prikazao na dugo i široko, dok je priam u Obćini prikazao minimalno, “rekao mi je sliedećega dana Gjuro Vukić s razvidnim nezadovoljstvom u glasu.

“Nije potrebito zbog toga se žestiti. Bitan je Ivanišević i bitan je Dubrovnik. Ako je to dobro prikazano i povezano onda je cilj postignut,” odgovorio sam mu.

Luko Bratičević je bio u pravu. Ivaniševićev boravak ovdje bio je vriedniji za promociju Dubrovnika od boravka bilo kojega političara. Fotografije rupa u dubrovačkim mirima i krovovima zajedno s Ivaniševićem obići će sviet i pronaći još ponekoga koga će dirnuti naša tragedija.

Novinarima, koji mi nisu skloni vjerojatno težko pada što se trenutno sav protokolarni obćinski život okreće oko mene, ali im za utjehu može poslužiti činjenica što to meni pada još teže, jer koliko god se i sebi i drugima trudio dokazati kako su protokolarne predstave u stvari dobre i koristne, volio bih kad bi me mogla mimoići njihova izpraznost. Poput epizode s Ivaniševićem u kojoj smo se u biti obojica osjećali neugodno.

Jer mi smo dva različita svieta. Mladoga svjetski poznatoga tenisača, silno popularnoga i medijski atraktivnoga, te već izuzetno bogatoga, primio je dvostruko stariji, medju novinarima uglavnom omraženi razmjerno siromašni protukomunist i protujugoslaven, koji se na čelu jedne težko stradale hrvatske obćine drži s čudnom inercijom.

Ipak, unatoč različitostima, izmedju nas postoje poveznice, koje su možda samo meni pale na pamet dok smo sjedali u obćinskomu salonu.

Obojica smo poprilično tvrdoglavi i skloni pronalazku i provedbi vlastitih zamisli i riešenja. Jedan u tenisu, a drugi u politici.

Tvrdoglavost na športskom terenu Ivaniševića može stajati izpadanja s nekoga turnira, a mene će moja tvrdoglavost, već je posve izvjestno, stajati nastavka političke kariere.

Trenutno svoju nezavisnost tvrdoglavo dokazujem opiranjem utjecajima kod sastavljanja upravnih odbora. Na taj način se konstantno suprotstavljam onima koji se sad nalaze pozvanima za postavljanje svojih ljudi na mjesta koja bi u budućnosti osiguravala utjecaj i moć.

Dopredsjednik HDZ-a Vinko Brnadić se izgleda u svemu tomu povukao i sve prepustio predsjedniku Matku Bupiću, kojega u stopu prati novopečeni član HDZ-a Čićo Obuljen. Zajedno su mi u subotu prije mojega odlazka u Zagreb bili došli s listom priedloga ljudi, koji bi po njihovu mišljenju bili najprikladniji.

Na vrh liste stavili su Mitra Vukića, jednoga od komunističkih direktora, koji se nije bio snašao i izgubio je svoje mjesto, te Gordana Grbića, zaposlenika u obćinskoj administraciji, kojemu su najveće postignuće otvorena pisma medijima u kojima bitno mjesto zauzimaju njegovi napadi na mene osobno!

Bupić i Obuljen nisu samo  izticali tko im se čini podobnim, nego su nabrajali i nepodobne. Na čelu takovih se našao Pakiša Radica.

Na prvi pogled bi se moglo činiti paradoksalnim. Vodeći ljudi HDZ-a promiču dojučerašnjega komunista, a protiv su jednoga izrazitoga nekomunista i člana HDZ-a od njegova osnutka!

Po tomu bi se moglo zaključiti kako su i Obuljen i Bupić u stvari partijski “spavači“!

Kao svojevrstna potvrda postojanja snage koja nastoji srušiti paradigmu stvorenu o meni i oko mene, nakon Obuljena i Bupića posjetili su me Nojko Marinović s Lukšom Glavinjom, jednim od svojih novih pobočnika koji se vratio iz izbjegličtva i obukao vojničku prikrivnu odoru početkom ove godine, točno kad je to bilo zgodno. S njima su došli i šef tajnih službi Petar Luburić, te novi šef redarstva Damir Jasprica.

Ni ta skupina se nije osobito provela. Krenuli su prigovarati radu obćinskih inšpekcija, na čijem je čelu Pakiša Radica, koji je inače jedan od riedkih koji ne kriju, kako stoje čvrsto na mojoj strani.

Možda je sve to bilo i slučajno, ali prvo dvojica čelnika obćinskoga odbora HDZ-a, a odmah  zatim vrh vojske i redarstva, dolazi mi ukazivati na nepodobnost čovjeka kojega sam upravo ja postavio i koji mi se pokazao odanim.

Ni jednima ni drugima nisam izišao u susret. Sve kad bi mi Radica bio i antipatičan, a sigurno nije, nego je podpuno obrnuto, bio bih blesav, kad bih još i pomagao njegovu eliminaciju i uobće smjenu ljudi u koje se mogu pouzdati.

Marinoviću, Luburiću i kompaniji uzvratio sam s protuudarom. Čvrsto sam od njih zatražio neka sprieče šetnju naoružanih vojnika Gradom, parkiranje vojnika na Pilama i njihove ulazke samovozima u Grad, vožnju neregistriranih samovoza i t.d.

Bila su to dva sastanka i dva razgovora koji su se mogli okvalificirati  neugodnima. Na sreću, ipak manje za mene, nego za moje sugovornike. Prava suprotnost prema razgovorima koje sam vodio dan ranije, u petak, kad su moji gosti bili Hercegovci. Ovaj put ne domaći dubrovački, nego baš iz Hercegovine.

Prvo me je posjetio Lovro Misir, koji je svoju voljenu Zapadnu Hercegovinu iz čisto praktičkih razloga zamienio s Njemačkom, gdje je lakše mogao realizirati svoje poslovne zamisli na području turizma. Sad je steknuo popriličan kapital koji bi želio uložiti u ostvarbu svojega životnoga sna: povezao bi svoje rodne Soviće s Makarskom, s deset kilometara dugim tunelom kroz Biokovo. Tako bi Hercegovina dobila izlaz na Makarsko primorje!

Ne znam samo zašto je Misir potegnuo čak do Dubrovnika, kako bi baš meni iznio tu zamisao. Zasigurno djelovao je osvježavajuće. I on i njegova tunelska ideja.

Nakon Misira u Maloj viećnici sam primio vodstvo Herceg Bosne s Jadrankom Prlićem na čelu.

Prlić i njegova škvadra bili su puni hvale pričajući o obrani toga diela ozemlja naseljenoga s prevladavajuće hrvatskim pučanstvom. Naglašivali su kako je obrana Mostara u isto vrieme značila i obranu Dubrovnika.

Nisam želio ugasiti njihov žar sa spominjanjem kako bi se s još više razloga moglo kazati kako je obrana Dubrovnika u isto vrieme značila i obranu Hercegovine i Mostara. Nisam ih želio povriediti i prešutio sam upozoriti kako su zrakoplovi JNA, koji su nas napadali, uzlietali uglavnom iz mostarske vojne zračne luke. Zadržao sam na taj način krajnje prijateljsko ozračje izmedju nas.

Saznao sam pri tomu i neke poprilično neobične stvari. Hrvatima u Hercegovini se muslimani sve više ukazuju kao neprijatelji, opasniji od Srba. Sa Srbima im se puno lakše dogovoriti i puno su pouzdaniji od muslimana, govorili su.

Nakon sastanka u Obćini zajedno smo otišli u športsku dvoranu na košarkašku utakmicu izmedju Juga i mostarskoga Zrinjskog.

Sve u svemu naši Hrvati iz Hercegovine učinili su mi taj dan ugodnim i zabavnim. Pokušao je to, a donekle i uzpio i filmski redatelj Veljko Bulajić dan ranije, u četvrtak, kad me je nazvao i rekao kako je sve spremno za početak snimanja filma o Marinu Držiću.

Bulajić je kao glavnoga junaka zamislio glumca dubrovačkoga kazališta koji je u nedavnoj agresiji JNA težko ranjen, a u komi se sjeća života Marina Držića!

Poprilično drugčiji bio je moj razgovor brzoglasom sa skladateljem dielom Jusićem prošle sriede.

U jednomu razgovoru u družtvu,  na osnivačkoj skupštini obćinske turističke zajednice u hotelu President, na koju me je uporna Luce Glavić ipak na kraju uzpjela dovući, nakon što je sama sudjelovala u osnutku turističkih zajednica po svim mjestnim zajednicama, zgrozio sam se kad sam čuo priču o izjavi Djela Jusića.

Nazvao sam Jusića čim sam se vratio u ured.

Kad se javio rekao sam mu:

“Čuo sam kako ste u nekoj odašiljbi na HTV-u 6. prosinca izjavili kako su nakon neke vaše svirke gradski čelnici poderali papir o predaji grada. Već sam vam nekoliko puta rekao kako izuzetno cienim vaš glasbeni odnosno umjetnički rad. Zbog toga sam, uz vaš pristanak, bio i pokrenuo proceduru za vaš izbor za člana Izvršnoga vieća. Medjutim, ako je istina to što sam čuo, žao mi je što sam to pokušavao. Strašno ste me razočarali. Kakovi su vam to papiri o predaji Grada mogli pasti na pamet.”

Nisam u glasu ni pokušao skriti svoju srčbu.

Jusić je bio razvidno potresen mojim riečima.

“To vam je netko izpričao nešto što je krivo zaključio. Nije mi bilo ni na kraj pameti izjaviti nešto takovo. Ako se to tako moglo protumačiti, onda mi je strašno žao. Imam snimku te emisije. Pogledat ću je i javiti vam ako sam rekao nešto kako nije trebalo,” koprcao se.

Više po načinu nego po sadržaju njegova odgovora zaključio sam kako su informacije koje sam dobio bile utemeljene.

Jusić me je nakon toga nije nazvao. Možda još uviek pregledava snimku.

Ne ću ga više nazivati. Imam puno žurnijih poslova. Koliko god ih uzpijem riešiti, toliko ih se novih pojavi.

Po svemu sudeći riešen je dovoz „cargo lifta“ u dubrovačku zračnu luku. O tomu sam prošlog utorka razgovarao brzoglasom s generalom Bobetkom i predložio mu neka organizira mobilizaciju takovog uredjaja u riečkoj zračnoj luci, gdje sad nije nuždan. Bobetko je to odmah prihvatio i obećao mi kako će postupiti po mojemu naputku.

Nakon toga me je nazvao ministar prometa Mudrinić i rekao kako je on već pokrenuo cielu stvar, pa Bobetka u to nije bilo potrebito uplitati, a onda se javio i Šime Djodan koji mi je rekao kako je on osobno sriedio cielu stvar oko dovoza „cargo lifta“ u Dubrovnik.

Premda nisam imao i još uviek nemam jasnu sliku tko je u stvari tu što poduzeo, bitno je što sam naišao na bezpričuvni odziv.

Možda baš nisam omiljen, ali se moje rieči uzimaju s velikom težinom. Za Obćinu i pučanstvo to je izuzetno dobro. Za mene osobno možda i nije, ali kud bih stignuo kad bih skrbio o sebi. Imam se o komu skrbiti.

Slično Mudriniću, Djodanu i Bobetku, ponašali su se ministar pravosudja i uprave Ivica Crnić i njegov zamjenik Marijan Ramušćak, te predsjednik Vrhovnoga suda Milan Vuković, kad sam ih jednoga po jednoga posjetio jučer u Zagrebu i izpričao im slučaj zagrebačke tvrdke APZ, koja se čudnom privatizacijskom kombinatorikom domognula vlastničtva velikoga broja stanova i poslovnih prostora u Dubrovniku. Sve su to spretno sudski realizirali rabeći pri tomu trojicu svojih dubrovačkih zaposlenika, koji su APZ-u u miraz donieli golemo bogatstvo samo iz razloga što su ranije bili zaposleni u bivšemu Zavodu za izgradnju Dubrovnika! Stvar je doista nevjerojatna ali je istinita.

Ministar i njegov zamjenik su se zgražali i obećavali učiniti što bude u njihovoj moći, a predsjednik Vrhovnoga suda bio je najoštriji i vrlo konkretan. Rekao mi je kako je uvjeren u poništenje cieloga provedenoga postupka. 

U razgovoru s njim osjetio sam istinsko razumievanje i blagonaklonost, što je vjerojatno želio podcrtati izvukavši iz jedne police bocu Martela i natočio nam po gutljaj.

Tako je moj dvodnevni boravak u Zagrebu u nedjelju započeo uz čašicu za vrieme domjenka kod dodjele plave vrpce,  nastavio se uz čašicu iste večeri u “Hard Rock“ kavani, gdje je Ivo Banac promovirao svoju knjigu “Protiv straha”, u kojoj je prikupio sve što je rekao, izjavio ili napisao u posljednju godinu dana, te se završio uz čašicu dan kasnije u Vrhovnomu sudu.

Na promociji Bančeve knjige vlastnik “Hard Rock“ kavane, Albert Papo, kojega znam još iz gimnazijskih dana, rekao mi je kako mu „nije stalo do novca“, što mi je djelovalo po malo groteskno znajući kako je Papo bogat čovjek, a bogatstvo mu se iz dana u dan samo povećava.

Bančevu knjigu je s pozitivnim osvrtom popratio Dušan Bilandžić, a pljeskali su mu Savka Dapčević Kučar i nezaobilazni Slobodan Lang. Razgovarao sam sa svima njima na onaj čudno blizak način, onako kako razgovaraju ljudi koji se medjusobno poznaju jednostavno iz razloga što su - poznati.

Nastavak