Upornost i domišljatost

Petak, 31. srpnja 1992.

Na sastanku koordinacije za povratak kojega sam sazvao u prošli petak naša vojska je poslala svojega zastupnika, što je bio dobar znak. Vojsku je zastupao brigadir Mimica, koji je u vrieme, nakon Marinovićeve ozljede vodio obranu, ali je nakon toga izgleda bio pao u nemilost, pa je do mene doprla i informacija kako je čak smienjen sa svih dužnosti.

Nakon Mimice neko vrieme je na čelu obrane bio Veselko Gabričević, ali je i on, s dolazkom Bobetka,  na odredjeni način maknut u stranu. Doduše Gabričević se izgleda bolje snašao od Mimice. Postavljen je za zapoviednika 163. dubrovačke brigade i za svoje zapoviedničtvo je zauzeo još jedan dubrovački hotel – Villu Dubrovnik.

O nazivu brigade u kojoj su koncentrirani Dubrovčani i njegovom novom smještaju saznao sam kad me je Gabričević nazvao izrazivši želju za sastankom sa mnom. Njegov poziv se poklopio i s mojom željom, jer sam namieravao razgovarati s nekim iz vojnoga zapoviedničtva u svezi s prosvjedima nekolicine Župljana, koji su mi se došli potužiti kako naša vojska po Župi nastavlja s odvozom, uništavanjem i paljenjem onoga što je ostalo nakon odlazka JNA.

Ljudi su me upozorili kako uzrok paleži nije u euforiji zbog povlačenja JNA, nego se kuće pale kako bi se prikrile pljačke.

U pravilu se radilo o kućama Srba koji su napustili Hrvatsku i priešli na stranu agresora, ali to uobće ne može biti neko opravdanje. Te kuće bi se moglo pametno uporabiti. One predstavljaju ozbiljnu vriednost. U njih se, ovisno o zakonskom utemeljenju, mogu privremeno ili stalno smjestiti oni koji su divljanjem agresora ostali bez vlastitih kuća.

Drugi način je konfiskacija i buduća uporaba za turističke, školske, kulturne ili druge namjene.

Treća mogućnost je zbrajanje njihove vriednosti u djelitbenu bilancu bivših jugoslavenskih republika, koja nam kad tad predstoji. Vjerojatno ima još dobrih kombinacija. Najgora inačica je uništenje. Te kuće su sad naše, hrvatsko dobro.

Kad sam prošle subote došao u Villu Dubrovnik, očekivao sam razgovarati samo s Gabričevićem. Iznenadio sam se kad me je brkati častnik dočekao u družtvu sa skupinom svojih pomoćnika. Dapače, u razgovoru se pokazalo kako su ti ljudi, uglavnom Dubrovčani, bili puno glasniji i govorljiviji od svojega zapoviednika. Medju njima se  u tomu smislu  izticao Ivica Sentić, donedavni službenik u obćinskomu uredu za stanbeno komunalne poslove, a sad zapoviednik topničtva.

Krenuli smo s temom paljenja kuća po Župi i tu me odmah dočekalo iznenadjenje. Moji sugovornici su o tomu pričali  kao o nečemu pozitivnomu, nečemu što se samo po sebi razumije. Srbi su popalili i srušili toliko toga, pa je sad podpuno normalno barem malo im uzvratiti.

Do duše nisu se izjašnjavali kao izravni sudionici, već su se u predstavljali  nekom vrstom navijača.

Svi zajedno sa svojim zapoviednikom Gabričevićem, koji pohvalno brzo uči govoriti hrvatski, sjedali su nasuprot meni u svojim prikrivnim odorama i naoružani, nekako ratoborno. Povezivali su rušenja i palež na neki čudni način s potrebom mienjanja, jer “oni imaju riešenja za sve probleme”.

“Ako ne ide mirno ići će silom,” naglašivali su svoju snagu i povezivali je ili izjednačivali sa svojom sposobnosti. Implicirali su kako je voditi civilne poslove ništa prema vojnim, pa ako su sposobni voditi ratne operacije, kako bi tek bili sposobni obavljati poslove u civilu. Nakon uvodnoga  iznenadjenja u svezi s njihovim tolerantnim i ciničnim stavom u svezi s paljenjem srbskih kuća, taj nastavak mi je bio na izvjestan način očekivan.

Iznenadio sam ih svojom reakcijom.

"Gdje su bili ti koji ruše kuće na našem ozemlju u našoj državi Hrvatskoj, za vrieme komunističke Jugoslavije? Gdje su im tada bili exploziv i hrabrost? Koliko su tad srušili kuća Srbima, kako bi ih upozorili da ovo nije njihova država? Ne sjećam se tih explozija. Jedino se sjećam kako sam prije rata imao petlje, u cilju stvaranja reda u prostoru,  organizirati rušenje bezpravnih objekata, medju kojima je nadprosječan broj bio onih u vlastničtvu Srba, u skladu s nadprosječnim brojem bezpravnih objekata u njihovom vlastničtvu. Za vrieme Jugoslavije oni su se osjećali sigurniji i zaštićeniji od Hrvata, ovdje u Hrvatskoj! Koliko sam samo zbog toga pritisaka podnio. Prema tomu ja mogu o tim rušenjima govoriti kvalificiranije nego vi. Sad se pojedinci iživljavaju s explozivom, na kućama koje su legalne i koje su obće hrvatsko dobro! Gdje su bili na početku rata kad je trebalo urušavati putove, kojima je nadirala JNA? Bilo je exploziva, ali slabi su nam bili stručnjaci. Gospodo, kao častnici Hrvatske vojske vi biste trebali spriečavati rušenja i pljačke, a ne se zbog toga zadovoljno smijuljiti! Glede ratnih zasluga, najbolji negativni primjer su dogodjaji nakon drugog svjetskoga rata, kad su stvar u svoje ruke preuzeli partizani. To ova država ne će dopustiti," rekao sam.

Glas mi je što sam dulje govorio bivao sve snažniji.  Umjesto ukora meni, na što su se očito bili spremili, ukorio sam ja njih

Pokušavali su mi nakon toga parirati sa standardnom "nepripremljenosti" Dubrovnika za obranu, a ja sam ih odmah upitao gdje su bili oni tada. Što se nisu organizirali?

“Neki koji danas pričaju o nepripremljenosti bili su tada čak na suprotnoj strani,” podviknuo sam u jednom trenutku na što se Gabričević počeo meškoljiti od nelagode.

“Draga gospodo znam ja puno bolje od vas kakova je pripremljenost bila i kakova je mogla biti. Poznate su mi sve zaprjeke. Pripremljenost je zbiljno mogla biti bolja, ali zato sam ja najmanje kriv. Ako već ja ne obtužujem, a mogao bih i te kako, to ne znači kako ću trpjeti neutemeljene obtužbe,” rekao sam.

Moje je rieči dočekala šutnja.

“Vrieme je za prestanak razgovora o poviesti. Prebacimo se na konkretne stvari. Rekao sam vam što mislim o rušenju kuća. Isto tako držim kako bi se vojnici, dok su izvan službe trebali primjerenije ponašati. Dobivam dosta pritužbi. Tu vi kao zapoviednici možete sigurno dosta učiniti. Sad mi vi recite što bih vam ja odnosno obćinska vlast mogla pomoći. Stojim vam na razpolaganju. Mi jednostavno moramo biti od koristi jedni drugima,” završio sam svoje predavanje.

Na licima mojih sugovornika vidio sam olakšanje.

„Trebalo bi se nešto učiniti na povećanju postotka odziva na mobilizaciju,” javio se Gabričević.

“Sramota je koliko malo ljudi se odziva. Puno mužkaraca je pobjeglo. Trebalo bi ih pohvatati. Nije red pa se jedni izlažu a drugi skrivaju,” dopunjavali su svojega zapoviednika njegovi pomoćnici.

Odgovorio sam im kako nisam zadovoljan ni ja, ali je problematika mobilizacije bliže njima samima  nego Izvršnomu vieću.

"Ipak spreman sam predložiti na Izvršnom vieću donošenje zaključka o traženju informacije o uzpješnosti provedbe mobilizacije i to je sve što se s naše strane može učiniti. Za sve ostalo su mjerodavni Ured za poslove obrane, Obćinsko javno tužiteljstvo i policijska uprava, ali i vojno redarstvo," zaključio sam.

Obećanje sam održao. Na jučerašnjoj sjednici Izvršnoga vieća donieli smo odgovarajući zaključak.

Razstali smo se poprilično srdačno. Ipak tu se čovjek ne smije zavaravati. Bio je to primjer sastanka s ljudima koji razvidno već sada nastoje osigurati svoje  pozicije u budućnosti i tako kapitalizirati svoj ratni udjel. Razgovor sa mnom je bio pokušaj odmjeravanja snaga. Ne će oni stati, ali su se uvjerili kako preko mene ne će u tomu smislu puno postignuti.

Te prošle subotnje večeri me je nazvao Jure Burić i sa sebi svojstvenom zabrinutošću u glasu izpričao mi kako je skupina dubrovačkih žena i djece u blizini Salzburga smještena u nekakov krajnje neprimjeren kamp, kojega vode neki Albanci. Obećao sam mu kako ću odmah u nedjelju ujutro pokušati dobiti Adalberta Rebića i preko njega pokušati riešiti taj slučaj.

U nedjelju sam dobio Rebića. Predložio sam mu neka organizira povratak te naše nesretne izbjegličke skupine natrag u Dubrovnik.

Ljubazni i susretljivi šef republičkoga ureda je bezpričuvno prihvatio moju sugestiju i čvrsto mi obećao kako će taj slučaj biti brzo riešen. I Jure i ja smo nakon toga bili sretni. Kako zbog brzog nalazka riešenja za jednu doista neugodnu stvar, tako i zbog toga što smo se barem kroz kratko vrieme vratili u one naše negdašnje prisne prijateljske okvire.

U subotu sam, nakon razgovora s Jurom, uključio dalekovidnicu. Igrom slučaja Mate Granić je baš u tomu trenutku govorio o smještaju prognanika. Nakon Granićeva nastupa, kao nevjerojatni kontrast prema težkoj hrvatskoj situaciji, prenošeno je otvorenje Olimpijade u Barceloni. Od novaca koji se utroše na deset dana održavanja Olimpijskih igara, mogla bi se obnoviti ciela Hrvatska!

Za sad je nama ovdje kao jedina mogućnost preostalo to gledanje normalnoga razvienoga svieta preko dalekovidničkih odašiljbi, a onda se svakodnevno vraćati u težku zbiljnost. Osobitu demonstraciju težine života naših ljudi, s kojoj su nas „počastili“ jugoslavenski barbari doživio sam u družtvu s Pavom Handabakom u utorak kad smo zajedno bili u Stupi.

Već na ulazku u selo bila je primjetna  golema razlika prema situaciji od prije dva mjeseca, kad smo medju pustim kućama s fasadama, koje su granate učinile sličnima švicarskomu siru, susreli samo ono troje ljudi, koji su iz progonstva stignuli vidjeti je li im ostalo nešto od imanja. Unatoč stravičnim prizorima razaranja i praznine, prije dva mjeseca je prevladavao uzhit jer se zločinačka JNA upravo bila povukla iz blizine toga sela u koje nikad nije uzpjela ući.

Sad je selo puno. Ljudi su se jednostavno vratili ne čekajući ničije odobrenje. Ta činjenica se za neke od njih pokazala kobnom. Otac, sin i zet vozili su se s traktorom po drva. Na polazku su bili lagani, pa su prošli sretno, ali u povratku su natovareni bili dostatno težki za aktiviranje jedne protutenkovske mine i sva trojica su poginula.

Zbog toga smo se Handabaka i ja odlučili doći. Zbog toga je ovaj put ondašnji uzhit bio nadomješten s tjeskobom i nelagodom.

U kući koju je pogodila tragedija našli smo puno ljudi. Uplakanu obitelj došli su tješiti i pomagati im njihovi susjedi i prijatelji. Pavo i ja smo im se tiho pridružili. Ako su naše rieči  i trunak ublažile njihovu bol, onda je i te kako imalo smisla doći.

Iz onoga što se dogodilo i dogadja u Stupi, mogla bi se napisati dojmljiva priča, svojevrstna saga o povratku, o vraćanju života na beživotne i surove prostore primorskoga kamenjara, o vezanosti naših ljudi za drago im domaće ognjište, zbog čega su u stanju riskirati i evo gubiti živote.

Ti ljudi izvrstno poznaju svoje kraško polje, koje se prostire niže od  sela smještenoga podno strmoga brda, uzke seoske putove i šume u kojima drveće raste izmedju kamenja. Na žalost sad je to područje, njima tako blizko, zasijano s minama.

Civilna zaštita naporno radi na razminiranju. Preko krugovala i u tisku neprestano upozoravamo koja su područja očišćena od mina, a koja još nisu, uz obveznu napomenu krajnjeg opreza i tamo gdje je razminiranje već obavljeno. Poznato je uostalom koliko godina nakon drugoga svjetskoga rata je bilo stradavanja od zaostalih explozivnih naprava. A mi smo tek na početku čišćenja terena.

Pokazalo se kako se ljudi vraćaju unatoč svim upozorbama. Prevelika je želja za obnovom sela, za radom na svojemu dobru. Treba se nadati i moliti Boga pa ove žrtve budu dostatna opomena svim našim ljudima u selima i u blizini sela gdje je bio okupator.

S druge strane treba se nadati kako ovaj nesretni slučaj ne će prouzročiti demoraliziranje, jer objektivno gledajući povratak ljudi njihovim domovima nema puno smisla, ako nemaju mogućnosti poći u polje, ili u sječu drva za ogrjev..

Život na selu je neraskidivo vezan s poljskim radovima. Neke poljodjelske kulture, poput vinograda, zahtievaju redovitu njegu, inače brzo propadaju. Pero Poljanić, nesporni stručnjak za vinovu lozu, već mi je nekoliko puta pričao i tumačio, kako samo jednogodišnje zanemarivanje vinograda znači njihovo uništenje. A sad su vinogradi, na područjima gdje ih nije bilo moguće obradjivati, već zarasli u draču, a neobrezani trsovi su se razrasli i izprepleli.

Priroda nema razumievanja za razloge nebrige. Sviestni su toga naši ljudi i nastoje zbog toga čim prije početi spašavati svoja dobra. Na žalost, njih trojica su bili previše neoprezni.

Pavo i ja smo obećali pomoć očajnoj obitelji, razstali se od ljudi koje smo tamo zateknuli i izišli iz kuće. Krenuli smo prema mjestu gdje smo ostavili samovoz jer, zbog toga što je puteljak do kuće bio previše uzak, dalje nismo bili mogli.

Zaustavili su nas neki mještani i gotovo na silu su nas uveli k sebi u kuću.

Sjeli smo  za stol na terasi i pred nama se munjevito stvorila topla pogača, pršut i crno vino. Jeli smo i pili u tomu prijateljskom domaćem ozračju i nisu nas smetali rojevi muha, koji su nas nadlietali očekujući svoj dio obroka.

U gradu muha praktički više ni nema. Zagadjenje okoliša s izpušnim plinovima i drugim sriedstvima za olakšanje čovjekova života je prvo ubilo muhe. Ljudi su izdržljiviji, premda će vjerojatno i na njih doći red, ako ne prestanu s utrkom za vlastitom udobnosti.

Na selima ljudi žive drugčije, u simbiozi s prirodom. I njihove rieči su dručije, jednostavnije. I njihov optimizam je više izkren i jače utemeljen.

Naši domaćini su izražavali veliku sućut za svoje nastradale susjede, ali se iz njihovih pogleda i rieči vidjelo kako ih to ne može obezhrabriti niti zaustaviti. Pored nas na tipičnim seoskim stupovima od drva raznolike debljine, čvornatoga i krivog, stajala je ravna betonska ploča, salivena prije tri dana.

Kruh, vino, pršut i izgradnja. Bili smo zadivljeni s neslomljivim duhom tih ljudi. Potresnim slikama ucviljenih udovica i djece, suprotstavila se ta pionirska uztrajnost.

Toliko malo treba, i ovdje u rubnim područjima obćine, opet će  bujati život. Velika je ljubav tih ljudi prema ovomu kršu. Moramo sve učiniti, kako bismo pomogli u njihovomu zadržavanju na svojim ognjištima. Koliko god to bude stajalo.  

Prije dva mjeseca u selu je bilo samo troje ljudi, a sad je selo puno. Treba svim silama nastojati održati ga takovim. I ne samo Stupu, nego sve "Stupe" u našoj obćini.

Vozeći se natrag prema Dubrovniku, Handabaka  i ja smo zajednički zaključili, kako je naš posjet ovomu nevjerojatnomu mjestu u isto vrieme za nas bio i tužan i ohrabrujući. Jer tu u našoj blizini žive, a evo na žalost i pogibaju, neki posebni izuzetno pozitivni ljudi. Razgovor nam je na trenutak prekinula i vratila nas u gradsku zbiljnost, krugovalna viest o dolazku Stipe Mesića u Dubrovnik.

Mesićevo nejavljanje obćinskim vlastima, se uklopilo u novi običaj, premda je njegov dolazak vezan prije svega za stranačku predizbornu promičbu HDZ-a. Tako se može protumačiti i njegova izjava o „osam dana“ do povlačenja okupacijskih snaga s našega ozemlja. Taj broj se evo ponavlja. I uviek čekamo novih osam dana!

Zašto je ljudima tako drago najavljivati ili odgadjati nešto za osam dana, a tjedan se sastoji od sedam dana, zapitali  smo se Pavo i ja, nasmijavši se zajedno. Nasmijali smo se gorko, jer nam je trebao nekakov odušak, zbog frustracije koju smo osjetili čuvši spominjanje još jednoga roka za odlazak okupatora. Hoće li se konačno dogoditi i ostvarba jedne od tih silnih prognoza!

U ova Mesićeva očekivanja najteže je povjerovati. Ne će se valjda oni tamo iz JNA, ako su čuli prognozu vodećeg dužnostnika HDZ-a, početi  odmah povlačiti, kako bi na taj način pomogli predizbornu kampanju HDZ-a! Puno je vjerojatnije kako će ih Mesićeve rieči zadržati i ako su namieravali otići.

Kad bi u sebi osjećao zbiljnu brigu za ovdašnje pučanstvo, Mesić bi dobro promislio i ne bi se iztrčavao s ovakovim izjavama. Na žalost nije jedini. I iz svih drugih stranka dopiru izjave čiji je jedini cilj privlačenje birača. Prvenstveno u tomu cilju Šime Djodan je u utorak, obučen u bielo odielo, u kinu Sloboda dodjeljivao priznanja obiteljima poginulih većinom odjevenih u crno. Srećom, unatoč pozadini i kontrastu, ozračje u vrućoj dvorani je bilo svetčano i dostojanstveno.

Pero Poljanić je izbjegao sudjelovati u dogodjaju. odputovao je u Zagreb, ovaj put kako bi tamo pronašao neke novce za vinariju Dingač.

Čićo Obuljen se pak nije u ovomu slučaju trsio pokazati se u svojstvu Perova zamjenika i nije se pojavio u Slobodi.

Jučerašnja sjednica Izvršnoga vieća proteknula je opet u znaku obnove. Dok smo na predhodnoj sjednici postavili temelje načina uporabe Zavoda za obnovu, sad smo krenuli detaljnije. Imenovali smo Antu Srhoja za nadzornika sanacije objekata u Dubrovačkomu primorju i na Pelješcu, s posebnim naglaskom na Mali Ston i Slano. Uzpostavili smo Informacijsko sriedište obnove i stradanja u sklopu Zavoda za obnovu. Odradili smo složno još dosta točaka, koje su u pravilu za nekoga značile olakšanje ili pomoć. Lista odobrenih zajamčenih plaća dobila je tako svoj novi nastavak, a Libertasu smo jednostavno oprostili pozajmice koje smo mu ranije bili odobrili. Kad smo ih davali nismo očekivali povrat novaca, a sad smo samo formalno završili tu priču.

Kad sam sinoć, nakon napornoga dana, došao doma, osjećao sam zadovoljstvo, jer mi se učinilo kako se ovdje medju nama uzpostavlja nuždna sloga i tolerancija. A onda je došao Milo i razpršio mi iluzije.

„Danas umalo nisam poginuo,“ rekao mi je.

Nije izgledao uzrujan, ali je svojim riečima uzrujao mene.

Izpričao mi je kako mu je u kafiću na Busovini, jedan vojnik iznenada prišao i uperio mu samokres u glavu.

“Jedan drugi vojnik je priskočio i odgurnuo ruku toj budali, a ovaj je u tomu trenutku pritisnuo okidač i opalio. Metak se zabio u plafon kafića,” nastavio je Milo smijući se.

„Zašto se smiješ,“ upitao sam ga začudjen i užasnut njegovom pričom.

„Zato što sam ti spasio život,“ odgovorio mi je i stao se još jače smijati.

„Čekaj, pa rekao si kako je netko prietio tebi. Na tebe se pucalo,“ upitao sam ga čudeći se još više.

„Nije se htjelo smaknuti mene nego tebe,“ nastavio se Milo smijati tako zarazno pa sam se počeo smijati i ja, premda nisam razumio razlog.

“Nakon pucnja su ljudi uokolo počeli tomu ludjaku vikati: To nije on. To mu je brat. Ovaj se odmah umirio i počeo mi se izpričavati. Evo mogao sam poginuti umjesto tebe,” nastavio je Milo.

„Shvatio sam. Samo ne shvaćam zašto ti je to tako smiešno. Mogao si poginuti,“ upitao sam ga.

„Dragi Bog me spasio. Ali što se ne bismo smijali kad je to već prošlo. Inače na sprovodu bi mi ti mogao održati govor i reći kako sam dao život za tebe,“ nastavio se smijati moj brat.

„To nije bilo ni malo naivna stvar. Bio si zbiljno u velikoj opasnosti,“ rekao sam mu. „Što sam sve proživio u Morinju, ovo nije bilo ništa,“ odgovorio je kroz smieh.

Pridružio sam mu se ponovno. Smieh je doista liek. Umjesto uzrujavanja nastavili smo opušteno razgovarati o tomu nemilom slučaju. Ipak, odlučio sam odmah sliedećega dana poduzeti nešto u svezi s tim.

Prikrivna odora je postala ozbiljna razdjelnica medju ljudima. Oni koji je nose postavljaju se sve više iznad onih koji su obučeni u civilna odjela. U stvari došlo je do svojevrstnoga nasilja vojnika nad civilima. Ovo s Milom, u stvari sa mnom,  bila je samo kulminacija

Kad je Milo otišao nisam se više smijao. Osjetio sam silnu srčbu zbog situacije u kojoj smo se našli zahvaljujući slavohlepnosti  i častohlepnosti naših častnika koji su u pravilu do nedavno služili JNA ili su, poput Letice ili Bobetka, služeći JNA zaradili mirovinu. Ta njihova želja za dominacijom se poput zaraze razširila na svim častničkim razinama, a zahvatila je izgleda i obične vojnike.

Srećom svoj gnjev sam danas uzpio izkaliti na najpogodnijem mjestu. Pokazalo se kako sam imao dobar osjećaj primietivši uzpostavu sveukupno puno bolje i lakše komunikacije s dubrovačkim vojnim vrhom. Relativno lako sam se sastao s generalom Bobetkom.

Odmah sam mu detaljno izpričao sve o napadu na Mila.

“To što se dogodilo je jako ružno. Moram izpitati slučaj. I vjerujte mi sad sam postao siguran. Vas se doista neosnovano napada,” rekao mi je Bobetko.

Primietio sam kako me gleda prijateljski i blagonaklono.

“Drago mi je što ste shvatili. Vi biste inače mogli puno toga učiniti. Vojnici vas respektiraju. Trebali biste oštro nastupiti i upozoriti ih kako se u slobodno vrieme trebaju ponašati dostojanstveno. Ne biste im trebali dopustiti nošenje oružja izvan vriemena kad su na dužnosti,” odgovorio sam mu.

Izpričao sam mu zatim u kratkim crtama i o svojemu sastanku s Gabričevićem i škvadrom u Villi Dubrovnik.

Čvrsto mi je obećao kako će poduzeti sve mjere u spriečitbi daljnjih napadaja na civile, paljenja kuća, nošenja oružja.

“ Učinit ću  vjerujte sve što je u mojoj moći. Medjutim, vi biste se trebali povući. Previše je napada na vas. Ciela jedna skupina ljudi želi vašu smjenu odnosno vaše mjesto,” iznenadio me je Bobetko s preciznošću razumievanja situacije oko mene.

„Ne mogu vam reći o komu se radi,“ nastavio je reagiravši na moj upitni pogled.

Malo prije početka našeg razgovora počeo sam osjećati glavobolju i zubobolju u isto vrieme, a bol je rasla iz trenutka u trenutak.

“Možda imate pravo. Možda je baš sad trenutak. Boli me glava. Boli me zub. Medjutim, vjerujte mi, i ranije sam to pokušavao, ali nisam uzpievao. Ne želim otići noseći na sebi neke izmišljene griehe. Neki bi htjeli k sebi preuzeti sve moje zasluge, a na mene natovariti sve svoje pogrieške. Na takov način ne pristajem otići. Ako mi vi želite pomoći i osigurati moj odlazak na dostojanstven način, bio bih vam zahvalan,” rekao sam mu.

“Ne uzimajte srdcu previše to što sam vam rekao. Vi ste čovjek na mjestu. Borili ste se do sad. Borite se i dalje. Ja se u sve to oko vas ne mogu miešati. Želim vam sreću,” odgovorio mi je Bobetko.

Shvatio sam ga. Procienio je kako za njega ne bi bilo pametno svrstati se otvoreno na moju stranu, premda sam mu, sudeći po načinu kako smo razgovarali, vrlo vjerojatno postao simpatičan. Ipak, nakon razgovora s njim glavobolju i zubobolju sam lakše podnosio. I jedno i drugo je nestalo kad sam popio dva analgina odjednom. Tko zna, možda je bol bila svojevrstna tjelesna reakcija na uzrujanost.

Ne znam jesam li nešto postignuo, ali sam barem nešto uztvrdio.

Sam vrh vojske nemam protiv sebe. Bobetko me gleda sa simpatijama, a i Nojko Marinović mi zasigurno nije neprijatelj. Nojko je jednostavno samo jako slab nakon onoga težkoga ranjavanja. Medjutim, mrježa oko mene se i dalje plete, to je podpuno sigurno. A sigurno je i kako neki ljudi u prikrivnim odorama u tomu imaju značajnu ulogu.

Možda bih i sam opet trebao obući prikrivnu vojnu odoru i tako se početi štititi. Čini mi se to nekako absurdnim. Obući odoru kako bih se obranio od hrvatske vojske! Pa nismo mi na suprotnim stranama. Zna se tko je za sve nas suprotna strana. To su, već sada davne, prošle jeseni dobro i domišljato definirali naši vriedni pregovarači.

U stvari, ne treba se obterećivati. Svako domišljato riešenje koje osigurava postizanje cilja - ima smisla. Premda ima i nekih stvari kod kojih se smisao baš i ne vidi na prvi pogled. Poput ovoga što je danas u Argentini priredio doministar Orešković. Pozvao je u hotel na objed „poznatije dubrovačke privrednike“, večinom direktore, valjda predpostavljajući kako su u ovim uvjetima izgladnjeli, pa je njihovo hranjenje prvi uvjet za početak obnove i razvitka na našemu području. Na žalost ključe početka obnove ovdje i dalje drži JNA.

Zasigurno kroz ovo vrieme na našoj strani je doista bilo zadivljujuće domišljatosti. Na svim razinama i s različitim nakanama. I kad se borilo, i kad se pregovaralo, i kad se podmetalo i izmišljalo, i kad se nastojalo na razne načine občuvati život i zdravlje. Zbog domišljatosti smo i uzpjeli obstati.

Sad se taj niz samo nastavlja. Od pionirske borbe za povratak i obnovu srušenih domova, poput one u Stupi, do zauzimanja položaja u budućnosti kroz izbore ili uz pomoć odora.

Svatko je domišljat na način koji mu je blizak i rabi sriedstva koja su mu na razpolaganju. Stvar je ukusa i procjene koliko su ta sriedstva netkomu drugomu draga ili antipatična. I svatko ima pravo na stvaranje ljestvice osobnih afiniteta i vriednosnih dosega. Imam ga i ja.

Ravna betonska ploča salivena uz podporu krivih čvornatih debla i grana, i sjajni pršut, pogača i vino stvoreni u okolišu s puno muha, popeli su se na vrh moje top liste.

Nastavak