Porazni izbori

Ponedjeljak, 3. kolovoza 1992.

Kad u posjet stigne običan čovjek njemu se priredjuje običan  doček. Kad stigne bogataš treba ga dočekati bogato. To je uobičajena logika. I u ovakovomu Dubrovniku od nje se ne odstupa.

Odnosno u pravilu se ne odstupa od pravila, kako bogate treba častiti, jer su bogati jednostavno na to naviknuli i to očekuju.

U Argentini je sinoć  Pero Poljanić pozvao na večeru gospodina Bunuela, gradonačelnika pariške obćine Mallmaison, koji je bogataš i utjecajan čovjek. 

Bunuel je u Dubrovnik došao vidjeti na koji način može pomoći. Nadajmo se kako će učiniti barem nešto. Nisam imao prigodu dulje s njim razgovarati, pa ne znam što se od njega može očekivati. Od kad je došao obkolili su ga bivši waterpolisti i plivači. Hrvoje Kačić je zbog njega doputovao iz Zagreba,  Ivica Paparela iz Pariza, a iz Dubrovnika im se spremno pridružio Čićo Obuljen. Oko Bunuela su tako neprestano “plivali” bivši Jugaši, pa mu je bilo težko prići.

Večera u Argentini proteknula je u razgovorima koji su sigurno jako malo zanimali gradonačelnika iz Pariza. Cielo vrieme se govorilo o hrvatskim izborima za predsjednika Republike i saborske zastupnike, što u stvari nije bilo ni malo čudno, jer su upravo bila zatvorena birališta.

Svi za stolom, izim mene, prognozirali su tiesan rezultat. Bunuel, podpuno prirodno, nije ništa niti prognozirao, niti razumio.

Družtvo za stolom je pričalo na dugo i široko o stanju u HDZ-u na dubrovačkomu području, o silaznom trendu popularnosti te stranke.

Kačić je bio siguran kako pobjednik na području obćine Dubrovnik nem će imati više od 18% glasova. Premda je pod pobjednikom podrazumievao HDZ. Pero je ranije govorio kako HDZ ne će biti niti relativni pobjednik, medjutim sinoć je to promienio i prihvatio Kačićevu prognozu.

I Obuljen i Paparela su se složno priključili minimalističkom Kačićevom mišljenju. Suprotstavio sam se prognozirajući kako će HDZ osvojiti najmanje 25% glasova uz ozbiljnu vjerojatnost povećanja te brojke.

Kačićeve prognoze glede HDZ-a vjerojatno su izvirale i iz nezadovoljstva što se nije uzpio izboriti za izlazak na izbore. Na onim prvim izborima Kačić je ostao nezavisan, ali je imao podporu HDZ-a. Sad su se u HDZ-u dosjetili i prekinuli su s takovom politikom. Ako hoćeš podporu HDZ-a moraš biti član HDZ-a! To pravilo su, kako se pokazalo, dopunili s još jednim. Kad je u pitanju izraz same podpore HDZ-u, onda je svatko dobro došao, odnosno agitirati za HDZ može tko god hoće, a ako je pri tomu poznata osoba, onda još bolje.

Kad sam tiekom sinoćnje večere kratko spomenuo kako su izbori u ovomu trenutku bili krajnje nepotrebiti i obterećujući, nitko se za stolom na to nije osvrnuo ili nadovezao. Očekivano, jer je i onako sve već bilo prošlo.

Na žalost, unatoč činjenici što nije pametno obterećivati se s nečim što je završeno i ostalo je iza nas, nisam se mogao, a i dalje se ne mogu, u svezi s tim osloboditi neugodnoga osjećaja, kojega sam imao kroz cielo ovo vrieme, od kad sam o održavanju ovih izbora prvi put čuo. 

Istina je, državu treba uztrojiti sukladno Ustavu, koji je promienjen. Medjutim,  sve se moglo riešiti s nekoliko prielaznih odredbi po kojima će prvi izbori biti održani nakon izteka sadanjih mandata.

Mi ovdje grcamo srušeni, polu okupirani, pod obćom opasnosti i granatama, bez struje, slabo povezani s ostalom Hrvatskom i svietom, siromašni, bez većine gospodarstva, a organizirani su  - izbori. I u dosta drugih krajeva Hrvatske situacija je bila neprimjerena za održavanje izbora.

I  pored svih nabrojenih i još puno drugih nevolja, morali smo se za izbore pripremiti. Prije svega morali smo uložiti znatna sriedstva i napore u ažuriranje biračkih popisa.

I u mirnim vriemenima bi to bila ozbiljna zadaća u ovako kratkomu vriemenu. A sad je to bilo znatno teže. Prije nego smo pretrpjeli agresiju,  promienili smo nazive velikomu broju ulica. Krcato ljudi je još uviek u progonstvu ili se nalaze na okupiranomu području. Puno onih koji su ostali bez kuća, nalaze se u dubrovačkim hotelima, kod rodbine i prijatelja, u susjednim ili udaljenijim hrvatskim obćinama.

Zadaća doista nije bila ni malo lagana. Trebalo je procieniti najbolji razpored biračkih mjesta. Trebalo je složiti prikladne biračke popise sukladno novoj situaciji. A za to je trebalo izpuniti i dva bitna preduvjeta: unieti nove podatke o adresama birača i dodati podatak o državljanstvu. Za sve to nam je na razpolaganju stajalo manje od mjesec dana.

Šefa ureda za obću upravu Iva Golušića bila je uhvatila panika. Smirivao sam ga procienivši kako ćemo ipak moći obaviti pripreme.

Moje procjene su se zasnivale na tehničkim činjenicama, koje Golušić, kao pravnik nije mogao shvatiti. Obćina Dubrovnik je imala dobro sriedjen sustav podataka o pučanstvu. Na čelu Zavoda za informatiku je bio Baldo Franić u čije sposobnosti sam imao veliko povjerenje. Posebice sam se uzdao u svoje osobno veliko izkustvo u procjeni obsega odredjenoga posla i  odabiru optimalnih ljudskih i strojnih resursa. U razgovoru s Franićem i Golušićem dobio sam elemente za procjenu, po kojoj nije bilo mjesta za paniku.

Golušić je želio zaposliti i platiti dvadeset i pet ljudi za taj posao, koji je po njegovu mišljenju trebao trajati cieli mjesec dana.

Ja sam pak procienio cieli rad na 40 ljudi dana. Dakle bio je to posao od, na primjer, deset dana za četiri čovjeka, ili od četiri dana za deset ljudi. Zbog sigurnosti pomnožio sam svoju procjenu s dva. Zatim sam izdao nalog za mobilizaciju dvadeset ljudi iz obćinske uprave.

Evidencije su bile sriedjene za tjedan dana.

Golušić je u tomu razdoblju bio u stanju stalne panike. Nije vjerovao mojoj procjeni. Prihvatio ju je nevoljko, samo iz razloga što sam mu nadredjen. Posebice sam ga morao smirivati kad je bilo nestalo struje. Problem sam riešio pronašavši odgovarajuće agregate.

Baldo Franić i njegovi ljudi budno su nadzirali cieli posao. Sam sam nekoliko puta odlazio vidjeti kako posao napreduje.

Kad se sve završilo bez problema i unutar roka koji sam predvidio, Golušić je naglo iz paničnoga prešao u razdragano dobro razpoloženje.  Počeo je izjavljivati kako je ponosan na posao koji je obavio njegov ured za obću upravu. Pri tomu je sramežljivo  spominjao kako je bilo i pomoći sa strane.

Nastojao sam se zadržati na osiguranju tehničke provedbe izbora, ali ipak nisam u podpunosti izbjegnuo sudjelovati u kampanji, premda sam to žarko želio. Ne zbog toga što sam imao nešto protiv izbora kao takovih, ili zbog neke bitne promjene stava prema HDZ-u, čiji sam član.

Bio sam protiv izbora, jer sam držao kako za njih nije vrieme i kako je novi izborni sustav ozbiljan korak unatrag, a izim toga sebe više u budućnosti nisam vidio i ne vidim vezanoga za politiku. Učinio sam što mi je bila dužnost i puno više od toga, umorio sam se i trebam naći nešto drugo s čime ću se nadalje baviti.

Ipak, bez mojega znanja, ime mi je stavljeno na popis izbornoga stožera HDZ-a, što sam odkrio listajući Dubrovački vjesnik od predprošle subote.

Nije mi to bilo težko odkriti. Predizborna reklama HDZ-a zauzela je cielu stranicu. A još jednu stanicu je prekrila reklama sa slikom Šime Djodana.

Popis toga predizbornoga stožera bio je složen po abecedi prezimena, kako se valjda nitko ne bi našao pogodjenim. Oni koji su ga slagali razvidno su se trudili obuhvatiti sve značajnije ljudske skupine, poglavito one koje su popularne ili cienjene u pučanstvu, pa su se tako tu našli glasbenici, pjevači, generali, inženjeri, liečnici, pravnici, ekonomisti, profesori, športaši.

Uz neka imena upisano je i ono s čime se bave, uz manji broj, medju kojima je bilo i moje ime – nije. Uz neka imena je upisana i viša razina školske spreme, nego je te osobe imaju.

Zanimljiv je bio i izostanak nekih osoba s liste. Od četiri saborska zastupnika, nije bilo čak trojice. A nije bilo ni Pera Poljanića.

Gotovo cieli taj Dubrovački vjesnik bio je posvećen izborima i izbornim reklamama. Pri tomu nisu samo HDZ-u bile posvećene ciele stranice. Za svoju cjelostraničnu prezentaciju i svoje nove uzdanicu Slobodana Langa i njegovoga zamjenika Andra Vlahušića, našli su, na primjer, novaca i u HSS-u.

Slobodan Lang je tako svoj boravak u Dubrovniku prošle zime pokušao naplatiti s mjestom saborskoga zastupnika.

Dosta iznenadjujuće, najviše prostora u novini su zauzele reklame HNS-a. Ta stranka se iztaknula i s jednom osobitosti. Simpatični pristupnici za zastupnika i zamjenika su napadno slični ljudi, što je još više naglašeno s njihovim bradama i brkovima istoga stila i nošenjem naočala za vid. Možda se na taj način željelo naglasiti kako se u HNS-u doista vodi briga o svatkomu detalju i birači ne će biti zakinuti, ako u Sabor iz nekoga razloga udje zamjenik pristupnika, jer bi se u tomu slučaju na fizičkoj prezentacijskoj razini promienilo jako malo.

Reklama za SDP je našla mjesto na naslovnoj stranici novine, što je bio još jedan pokazatelj, koja je stranka novinarima najdraža. Na njihovu žalost, komunistima ta prednost nije ovaj put predstavljala nešto osobito.

Malobrojni preostali članovi Saveza komunista, koji su vješto iz naziva te sadanje stranke izbacili ono SKH, pa je ostao samo SDP, razvidno su imali problema pronaći nekoga za nominaciju. Premda komunisti prevladavaju i u zapoviedničtvu obrane i nalaze se na puno čelnih mjesta u Dubrovniku, ni jedan od takovih se izgleda nije usudio staviti na razpolaganje svojoj dojučerašnjoj partiji, pa je pronadjen jedan dvojac s dosta skromnim referencama.

Kao iznimno postignuće komunističkoga pristupnika Zdravka Bazdana ističe se kako je „zaposlen na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu“ i kako je obnašao dužnost „zapoviednika sanitetskoga voda Civilne zaštite“ u Mokošici, za vrieme okupacije toga naselja. Kao doseg njegova zamjenika Luke Obradovića naglašuje se njegovo obnašanje dužnosti „poslovnoga tajnika dubrovačkoga simfonijskoga orkestra“ i kako je „najveći dio svojega radnoga vieka proveo na poslovima kulture u našem Gradu“!

Ta baš ne osobito iznimna postignuća svojih pristupnika SDP-ovce nije omelo o smišljanju reklamnoga slogana koji glasi „U ratu vas nisu iznevjerili. S vama i za vas i u miru.“

U demokraciji svatko može i ima pravo pokušati preko izbora ući u sabor. Možda je osnovna zamisao sadanjih preostalih komunista naglašivanje kako je svaki posao jednako častan, a moralnom vertikalom se može proglasiti svatko tko u posljednje vrieme nije nekoga iznevjerio.

Uz predizborne reklame, novine su ovih dana bile i pune izjava onih koji su se nadali dokopati mjesta u Saboru

Zdravko Bazdan je, kao inteligentan čovjek sigurno bio sviestan, kako životopis njega i njegovog zamjenika nije baš neka atrakcija za birače, pa se pokušao osnažiti napadom, pazi iznenadjenja – na Izvršno vieće.

Neki zlobnici iz Mokošice su mi izpričali kako je Bazdan darivao okupatorske častnike prigodom njihova odlazka. Ako je to istina, možda je to bilo i koristno, tko zna? Dobri odnosi nekih naših ljudi koji su ostali na okupiranomu području, s okupatorskom vojskom, vrlo vjerojatno su ublažili i smanjili žrtve i razaranja. Premda je težko prihvatljivo kako je netko mogao biti  zadovoljan s, u cielosti gledano, okrutnim i barbarskim okupatorom, a s civilnom i civiliziranom  hrvatskom vlasti - nije. Ipak, svatko ima pravo na svoje mišljenje, afinitete i stavove.

Raniji predsjednik dubrovačkoga HDZ-a Ivo Jelić, pokušao se ovaj put izboriti za Sabor kao pristupnik  HKDS-a. Zajedno s predsjednikom dubrovačke podružnice svoje nove stranke Antunom Matićem, i on je procienio kako će se svidjeti biračima, ako napadne Izvršno vieće, podlegnuvši na taj način dugotrajnoj medijskoj kampanji. Izjavljivali su kako Izvršno vieće nije dalo presjek svojega rada, što je težka neistina, i kako se Obćina nije dostatno pripremila za obranu, što je istina, ali je treba promatrati u kontextu mogućnosti i dogodjaja, a baš Matić i Jelić  su toga sigurno sviestni. Obojicu sam priključio kriznom stožeru, kad sam mu neposriedno pred napadaj postao predsjednikom i imali su prigodu shvatiti situaciju.

U svojoj kampanji su obojica preskočili govoriti o svojim ulogama od početka agresije.

Jelić je tako izostavio spominjati svoj smiešni štrajk gladju u sigurnosti Zagreba, a Matić svoju  skrivenost, onda kad je trebao danonoćno raditi kao glasnogovornik Kriznoga stožera i predsjednik skupine za informiranje.

Koliko god sam se trudio izbjeći sve što bi bilo u svezi s predizbornom kampanjom, predprošli utorak nisam se uzpio do kraja obraniti i na navaljivanja sam popustio pošavši  navečer na sastanak izbornoga stožera HDZ-a u dvorani hotela President.

Postupio sam na svoj način i suprotstavio sam se Djodanovu pristupu predizbornoj kampanji.

U početku sam šutio slušajući Djodanove priče iz poviesti Hrvata. Medjutim kad je počeo iznositi pikantne detalje iz životopisa pristupnika iz drugih stranka, znao sam kako ću morati intervenirati.

“Slobodan Lang se sad predstavlja HSS-ovcem, a do jučer je bio  član Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije! Tko je ta Berta Dragičević? Kakove ona veze ima s politikom. Hostesa bi htjela u Sabor. Može se i tamo zaposliti kao hostesa,” govorio je Šime, izazivajući svojim riečima odobravanje i smieh nazočnih.

Dignuo sam ruku signalizirajući Djodanu kako nešto želim reći.

“Da čujemo što nam ima reći predsjednik Izvršnoga vieća,” prekinuo je svoju priču Djodan okrenuvši se prema meni upitno.

“Bit ću posve kratak.. Vaše poznavanje hrvatske poviesti je impresivno i zasigurno će kod ljudi izazvati izuzetno pozitivan dojam. Medjutim, bilo bi dobro kad biste tim poviestnim pričama dodali i neke činjenice iz naše najnovije poviesti. Poglavito o dogadjanjima na dubrovačkomu području. Razumijem Vas što o tomu znate jako malo jer niste bili ovdje, ali možete se propitati,  razgovarati s nekim od nas. Na primjer s Lukom. I ja vam stojim na razpolaganju.”

“Imate pravo. To je dobar priedlog,” prekinuo me Djodan.

Nastavio sam:

“Izim toga čini mi se kako bi bilo bolje ne voditi negativnu kampanju. Nije to pitanje samo morala, već i učinkovitosti. Držim kako bi bilo pametnije ukazivati na svoje prednosti nego na pogrieške i mane protivnika. Ljudi bi to prepoznali.”

Nakon moje upadice sjednica stožera se nekako ohladila. Više nije bilo iznošenja zanimljivih detalja u svezi s ljudima iz drugih stranka.

Djodan mi se nije suprotstavio, ali nije ni osobito explicitno prihvatio moje primjedbe.

Što je govorio u drugim prigodama nije mi poznato, jer nakon toga više nisam bio pozivan ni na jedan predizborni sastanak ili skup. Ako ništa drugo uzpio sam više ne gubiti vrieme na takov način.

U stvari učinio sam ono što mi se činilo dobrim i nuždnim. U prilog HDZ-u, ali i cjelokupnom izbornom ozračju. U HDZ-u to, po svemu sudeći, nisu prepoznali. A medju drugim pristupnicima i u drugim strankama, takodjer sigurno o tomu ništa ne znaju.

---

Nakon večere smo sinoć svi zajedno otišli u zgradu suda gdje su se prikupljali podatci s izbornih mjesta. Odmah je bilo jasno kako sam bio u pravu. Tudjman je već bio nedodirljivo i nesporno prvi, a Djodan je vodio daleko izpred svojih suparnika.

Današnji rezultati su sve to potvrdili. Predsjednik Tudjman je dobio  absolutnu većinu od 56% glasova,  HDZ-a je na svoju stranu dobio 42% birača, a Šime Djodan je kao pristupnik HDZ-a dobio preko 27% glasova. Moja sinoćnja procjena kako će HDZ dobiti preko 25% glasova pokazala se opreznom i na neki način se poklopila s Djodanovim rezultatom. Predsjednik Tudjman se pokazao popularnijim od HDZ-a, a HDZ znatno popularnijim od Djodana. Ipak Djodan će bez problema nastaviti svoju saborsku karieru.

Rezultati su rezultati. HDZ je svugdje, pa tako i na dubrovačkomu području još puno jači nego 1990. Oni koji su se ovdje pokušali svidjeti biračima šaljući otrovne strjelice prema meni i Izvršnom vieću, jako su se prevarili. U narodu ne vlada onakovo mišljenje kakovo nastoje nametnuti mediji, koji se, pokazalo se to i u slučaju izbora, nisu praktički ni malo promienili od doma komunizma. Čak je moguće kako su napravili medvjedju uslugu SDP-u, koji se sad praktički formalno izgubio sa scene.

I prije nešto više od dvije godine, za prvih višestranačkih izbora, narod je glasovao protivno onome što su mu mediji sugerirali. Učinio je to i sad.

Predsjednik Tudjman i njegov HDZ su vjerojatno napravili neka svoja izpitivanja javnoga mišljenja. Tako je to u izborima, kao uostalom i svugdje u životu. Nije bitna moralna podloga nekoga poteza, bitno je koliko je potez uzpješan.

Dok su oni izbori 1990. mogli biti tumačeni borbom za budućnost Hrvatske, ovi su bili već razvidna borba za vlast. S te strane gledano to nije loše, jer se na ovaj način pokazuje kako je Hrvatska već ozbiljna demokratska država u kojoj izbori predstavljaju dio životnoga dekora, neku vrstu zabave puka, ili još bolje rečeno športa u kojem sudjeluju svi punoljetni gradjani i svi odlučuju o rezultatu utakmice.  U takovoj situaciji ta velika utakmica izbija u prvi plan i barem na kratko potiskuje u pozadinu sve druge probleme.

Naravno to vriedi za one koji ih mogu potisnuti. Vjerojatno medju bezkućnicima i prognanicima, medju ranjenicima i obiteljima bez očeva ili majki, ima onih kojima izbori ne mogu ni za trenutak potisnuti njihovu muku. Uostalom nisu mogli i ne mogu ni meni.

Ali za većinu to je ipak ventil, a za već profesionalne političare sriedstvo za ostanak na vlasti.

Predsjednik Tudjman je nesporno dobro procienio trenutak izbora. Pokazale su se nebitnima sve negativne informacije, poput na primjer one o kupovini vile u kojoj stanuje. I to je dokaz kako ljudi ne prihvaćaju puno od onoga što im je servirano kroz medije. Izim toga narod je htio naglasiti kako se nije prevario na prošlim izborima.

I nije. Lako je to dokazati. Uz tadanju pobjedu komunista, danas ne bi bilo Hrvatske. Doduše na površinu je tiekom vriemena u samom HDZ-u izplivao sindrom komunističkoga mentalnoga sklopa kao dominantan, ali je i to izgleda narod oprostio. Ako ga je uobće primietio. Ljudi su se odvojili od komunizma, ali komunizam je ostao u njima. Uz predpostavku pobjede neka druge hrvatske stranka 1990. umjesto HDZ-a, taj sindrom bi u medjuvriemenu, vrlo vjerojatno bio ovladao i s njom.

Pero Poljanić se razočarao. Javno je govorio kako HDZ u Dubrovniku nema nikakovih izgleda, a pogotovo Šime Djodan, a sad su mu se prognoze pokazale jalovim.

“Jesi li vidio? Djodan je veliki komunikator. On ostavlja dojam na masu.  To se ne može osporiti,” bocnuo sam ga, kad smo se na kratko danas susreli.

“Da je bilo tko bio na njegovom mjestu dobio bi više glasova. Ljudi su zaokruživali za HDZ, a ne za njega,” nije se dao Pero.

Bio je u pravu. Ipak, zaboravio je kako je do sinoć govorio baš o HDZ-u kao sigurnom izbornom gubitniku na dubrovačkomu području.

Možda bismo u drugčijoj situaciji izbornu temu bili razpravili dulje, ali Pero je bio u žurbi jer se morao spremiti za još jedno daleko putovanje. Sutra odlazi na Olimpijadu u Barcelonu!

Tako mu nisam mogao reći kako sam s cielim izborima vrlo vjerojatno još više razočaran nego on. Premda sam mu o tomu i ranije nešto pričao.

Za razliku od Pera, nisu me razočarali rezultati, nego izbori sami po sebi.

U ovim izborima, za razliku od onih u travnju i svibnju 1990. prevladale su negativnosti.

Ondašnji rezultati su bili pokazatelj želje hrvatskoga naroda za nezavisnosti. Sadanji rezultati prije svega znače ugodno životno zbrinjavanje za odredjeni broj spretnih ljudi.

Ondašnji izbori su bili prvi slobodni nakon četrdeset pet godina jednoumlja. Ovi jučerašnji su bili forsirano preuranjeni. Dapače nasilno je prekinut, nakon tek nešto više od dvije godine, četverogodišnji mandat saborskih zastupnika, koji su u većini pošteno i domoljubno odradili svoj dosadanji posao i pri tomu izglasovali ključne i dalekosežne odluke, poput Ustavnih amandmana, Ustava i odvajanja od Jugoslavije. Samo zbog ove tri stvari trebalo im je omogućiti neka svoje mandate odrade do kraja.

Ondašnji izbori su se održali u miru, a ovi podpuno nepotrebito za vrieme dok smo izvrgnuti agresiji.

Obćinu Dubrovnik su onda u Saboru predstavljala četiri Dubrovčanina, a sad će je predstavljati jedan čovjek iz Dalmatinske zagore,  koji živi u Zagrebu.

Čak je i Djodanov zamjenik, profesor Zdravko Kobenzl, raniji član Izvršnoga vieća, promienio svoje boravište i sad živi u Zagrebu. Čini se kako su u HDZ-u u Zagrebu procienili kako su svi oni, koji su se kroz ovo vrieme bili odlučili ostati živjeti u Dubrovniku, s tim svojim činom pokazali nizku razinu svoje inteligencije, pa im iz te skupine nije uputno odabirati bilo koga.

Upada u oči i činjenica što su dubrovački birači 1990. za svoje zastupnike u Saboru izabrali samo ljude koji nisu imali komunističku prošlost. Sad nisu imali izbora. Ako su željeli glasovati za HDZ, onda su morali zaokružiti ime čovjeka, koji je dobar dio života proveo kao član partije. 

Ipak u cieloj ovoj priči to nije ono što se ne može progutati. Šime Djodan se svojim likom i dielom suprotstavio drugim pristupnicima i izložio mišljenju birača. Djodan i oni koji su na isti način kako i on ovaj put zaslužili saborski mandat, u cielomu kontextu su čak svietle točke.

Najtamnija strana ovih izbora je činjenica što su pola Sabora popunili ljudi sa stranačkih lista. Preko tih lista u Sabor je mogao ući baš bilo tko, odnosno svatko tko se uzpio na njih ugurati čim bliže vrhu.

Doista od svega najteže pada što se izborni sustav promienio na gore, u uzporedbi sa sustavom koji su bili smislili komunisti! Zbog uvodjenja tih nesretnih izbornih lista, dielom se uobće nije glasovalo za odredjene osobe, nego baš samo za stranke, a to je pogubno.

Poražavajuće je što je sadanje hrvatsko vrhovničtvo lansiralo izborni sustav koji je razvidan korak unatrag. Strah od gubitka i želja za održanjem osobne vlasti u Zagrebu je razvidno postala dominantna preokupacija.

Komunisti su sa svojim SDP-om težko stradali. Na državnim listama jedva su priešli izborni prag od 3%. Za njih je glasovalo samo nešto preko 5% birača! Postali su marginalna strančica! Za predsjednika republike čak nisu našli nikoga koga bi mogli kandidirati, a njima najbliži pristupnik Antun Vujić dobio je manje od 1% glasova!

Dobro je što su komunisti praktički formalno nestali, ali to je u ovim izborima jedina pozitivna stvar.

Negativni aspekti su prevladali. Na najvišoj državnoj odnosno izbornoj razini pokrenuti su neki loši trendovi. Uz oružanu agresiju koja traje, doživjeli smo i izbornu agresiju. A izbori su kao takovi sveukupno doživjeli poraz.

Nastavak