Uporaba podmetanja granice

Petak, 25. rujna 1992.

Kao pravi dubrovački zastupnik, Šime Djodan se spustio na područje gdje su mu birači. U utorak mi ga je doveo Luka Korda. Zajedno s njima bila je i neizostavna gospodja Sonja Djodan.

Bilo je za očekivati kako će mi se Djodan pohvaliti s nečim što je u medjuvriemenu obavio u korist Dubrovnika. Od onoga našeg razgovora u njegovu stanu u Zagrebu prošlo je gotovo mjesec i pol dana. Na žalost, samo se zadržao na obćenitim pričama i na pohvalama samom sebi, pa sam odlučio ponoviti njemu i njegovoj gospodji sve ono što sam im izpričao prošli put, a dodao sam i neke stvari koje su se u medjuvriemenu pokazale nuždnim.

Uvjeren sam kako bi Djodan mogao učiniti puno toga dobroga, jer je njegov utjecaj u Zagrebu nesporan. Sigurno je i kako i on i njegova gospodja žele dobro ovdašnjim ljudima. Na žalost dobiva se dojam, kako slabo razumiju i prihvaćaju konkretne stvari i probleme i težko se odvajaju od abstraktnih tema.

Izpratio sam Djodanove s osjećajem nemoći, koju čovjek ima kad zna kako bi se nešto moglo dobro uporabiti, a ne zna kako to ostvariti.

Srećom, nešto kasnije mi se s vrlo konkretnom i iznimno ohrabrujućom temom, brzoglasom iz Zagreba javio dopredsjednik Vlade Ivan Milas. Rekao mi je kako se očekuje posebna rezolucija Vieća sigurnosti UN o povlačenju JNA iz Konavala.

Zbog te viesti sjajno razpoložen, primio sam zatim Iliju Žanetića, koji se prijavio na natječaj za mjesto sekretara za privredu,  koje je ostalo prazno s odlazkom Vlaha Lečića u Policijsku upravu.

Žanetića sam upoznao u vrieme kad sam radeći za IBM dolazio u hotelsko naselje Babin kuk, gdje je on bio jedan od glavnih direktora. U medjuvriemenu se bio preselio u Beč gdje je vodio predstavničtvo BEMEX-a. Za vrieme Jugoslavije je bilo praktički nemoguće postati direktorom bez crvene partijske knjižice, a isto pravilo je vriedilo i u slučajevima kad su jugoslavenske tvrdke postavljale voditelje u svojim predstavničtvima u inozemstvu, pa Žanetić u tomu pravilu vrlo vjerojatno nije bio iznimka. Budjenje Hrvatske pak nije dočekao neprijateljski, nego se dapače svrstao na našu stran i u Beču je čak izabran za predsjednika tamošnjega ogranka HDZ-a.

Kao i onda kad sam g susretao u Babinu kuku, i sad je na mene ostavio vrlo povoljan dojam sposobnoga čovjeka. U njemu na mjestu Lečića ne bih dobio u podpunosti onakav profil djelatnika, kakov  sam očekivao, ali bi bilo barem na tomu tragu, ako se već nitko od hrvatskih poduzetnika i izseljenika rodjenih u inozemstvu nije usudio ili nije procienio oportunim doći i izpuniti moju zamisao. Žanetić je barem u medjuvriemenu živio u kapitalističkom svietu i sigurno je puno toga naučio. Izim njega na razpisani natječaj su se javili, Gordan Grbiƒ i Mato Kunić.

Iste večeri dogodilo se još nešto sjajno. Još nešto, što se iz želja preko plana i aktivnosti pretvorilo u zbiljnost. Jugoslavija je izključena iz UN!. Ipak, koliko god to bio razlog za veselje, u isto vrieme je i zabrinjavajuće. Formalno gledajući, Jugoslavija sad nije obvezna pokoravati se zaključcima Vieća sigurnosti UN , pa povlačenje JNA postaje u tomu smislu neizvjestnije.

Srećom dogodjaj se može se promatrati i s druge strane, koja je bolja i na sreću vjerojatnija. Jugoslavija će se vjerojatno truditi oko povratka u UN, pa bi stoga trebala puno bolje slušati zapoviedi iz New Yorka i još se prije povući s hrvatskoga ozemlja.

U sriedu su mi Djelo Jusić, Marko Brešković i Aida Djirlić doveli violončelista Roderica von Bennigsena, kojega zanima politika, a svoje glasbeno umieće nastoji kombinirati s humanitarnim radom.

Prije njegova dolazka do mene je stignula viest kako su njegovi nastupi  bili „prava bruka“. Vjerojatno je svestrani glasbenik izgubio koncentraciju našavši se u sadanjim dubrovačkim okolnostima. Stradanje i muka posebice emotivno utječu na ljude, koji su filantropi, poput njega. Izpričao sam mu puno toga o mogućim na…inima pomoći Dubrovniku. Možda ƒe nešto i učiniti.

Nakon glasbenika-političara  posjetio me predsjednik dubrovačkoga HSLS-a i direktor Zavoda za zapošljavanje Ivica Šurković, koji je došao izraziti svoje socialno liberalno uvjerenje o - nuždnosti odbijanja  radnih dopustnica stranim državljanima.

A onda mi je obćinski viećnik Andrija Ivušić iz nepoznatih razloga doveo Pavla Bakarića iz Stanice za juñne kulture. Ako ništa drugo barem sam odredjeno vrieme proveo u razgovoru o poljodjelstvu.

Niz različitosti mi je u sriedu nastavio Ivica Brekalo, tajnik športskoga saveza, kojega, kao i sve djelatnike u športu, prije svega zanimaju financije, pa mi se očekivano potužio na nedostatak novaca za održavanje športskih aktivnosti.

Ipak nije se zadržao samo na novcu. Spomenuo mi je kako je agresija doniela sa sobom i neke negativnosti, koje su se inače mogle izbjegnuti. Direktor športske dvorane Krešo Klarić, po Brekalovim riečima, nepotrebito sjedi na dvije stolice, direktora športske dvorane i zapoviednika brigade hrvatske vojske, a djelatnici zaposleni u dvorani su se odlučili sliediti svojega šefa. Navukli su prikrivne odore i s tim činom sebi uzeli pravo- ne raditi baš ništa!

Sriedu sam zaključio u športskom tonu. Direktor Babina kuka Mladen Falkoni me je pozvao na partiju tenisa. Prihvatio sam njegov poziv i to je bilo moje prvo bavljenje sa športom nakon više od godinu dana.

Možda baš pod utjecajem te rekreacije jučer sam brzo i učinkovito odradio sjednicu Izvršnoga vieća, osamdeset prvu po redu. Devetnaest točaka smo prošli za manje od dvije ure.

Možda baš zbog neuobičajene brzine, kojom smo prošli sve točke, novinari nisu uzpjeli sve dobro pohvatati, pa je došlo do nekih „slobodnih interpretacija“ koje su u pučanstvu sigurno posijale još jedan razlog za negativan dojam o Izvršnomu vieću.

Božo Brzica je kao udarnu viest u viestima sretno najavio deseterostruko povećanje ciene komunalne naknade, a zatim je to u svojemu izvješću sa sjednice ponovila Božica Gjurdjević.

Božo i Božica su tako imenjački solidarno pokušali za gradjane sigurno lošu viest - prikazati još lošijom. Zbog goleme inflacije i činjenice što te ciene nismo podizali od početka našega mandata, morali smo ih povećati čak gotovo sedmerostruko. Božo i Božica su sedmerostruko prikazali kao deseterostruko, a višegodišnje mirovanje ciena u uvjetima goleme inflacije nisu spomenuli.

Bože moj. Božo moj. Božice moja. Tako se to radi kad se želi od lošega učiniti gore, pomislio sam dok sam slušao viesti.

Nazvao sam Radio Dubrovnik. Za divno čudo u sliedećim viestima su izpravili svoje krive navode.

Nisam se zadržao samo na tomu. Odlučio sam nadalje nakon svake sjednice Izvršnoga vieća sliedećega dana održati tiskovnu konferenciju. Danas sam to i realizirao. A od strane Radio Dubrovnika doživio sam nakon toga još jedno ugodno iznenadjenje. Moje rieči s tiskovne konferencije, na kojoj sam istinito i precizno govorio o svim jučerašnjim zaključcima Izvršnoga vieća, bile su u cielosti emitirane već u 13 ura!

Puno veći problem od ciene komunalne naknade su nam naši prognanici, a njima su se priključili i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.

Nemamo ništa protiv njih. Dapače, kad ne bismo bili ovako razoreni i još uviek dielom okupirani, primili bismo ih i ugostili, ali Dubrovnik je sad doista krajnje nepovoljna destinacija glede gostoprimstva i zaštite.

U Medjunarodnom crvenom križu ne misle tako. Nastoje uporabiti brod s kojim dostavljamo pomoć našim ljudima koji u Cavtatu i Konavlima žive pod okupacijom, za prievoz izbjeglica iz Bosne i Hercegovine iz Cavtata u Dubrovnik.

Pored svih svojih problema iz dana u dan postajemo utočište i brojnim izbjeglicama iz susjedne države iz koje smo inače bili zvjerski napadnuti!

Tu svoju, na neki način paradoksalnu velikodušnost i humanost naglasili smo i sa zaključkom o davanju financijske pomoći obćini Ravno, u skladu s obećanjem koje sam bio dao predstavnicima te obćine početkom mjeseca.

Ubili smo na taj način dvije muhe odjednom. Pomogli smo našim Hrvatima u Hercegovini, a pred medjunarodnim humanitarnim udrugama, predstavili smo se u neobično dobrom svjetlu. Premda i sami u golemim težkoćama, pomažemo državi iz koje smo bili napadnuti!

Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine za sad su, ovdje medju nama, glavnoga zaštitnika našli u šefu Sriedišta za socialni rad Peru Rakidjiji koji je, po nekim informacijama, do sad izdao čak tri tisuće dopustnica za njihov dolazak!

Brojka mi se čini malo pretjeranom, ali ju je težko provjeriti, s obzirom na stanje u Sriedištu za socialni rad. Ministar Juras još nije održao obećanje i postavio Handabaku na mjesto Rakidjije. Da je to učinio, imao bih jednu veliku brigu manje

Ako postoji nepogodno mjesto za zbrinjavanje izbjeglica iz susjedne države to je Dubrovnik. Nije lako riešiti tu situaciju. Moramo biti krajnje oprezni. U rukama medjunarodnih činbenika je pritisak za povlačenje agresora iz istočnoga diela obćine. Stranci nam obećavaju vraćanje našeg ozemlja. Zbog toga im se ne smiemo suprotstavljati.

Ipak nadam se, kako sam pronašao način. Još kod onoga razgovora s voditeljem misije Europske zajednice Hepburnom, uporabio sam činjenicu što je Cavtat okupiran! Sad sam se s istim argumentima suprotstavio aktivistima Medjunarodnoga crvenoga križa, koji inače imaju za nas manje razumievanja od europskih promatrača.

Uhvatio sam se toga i to im ponavljam. Mi jednostavno ne možemo dopustiti uporabu Cavtata kao granične točke. Cavtat je duboko unutar Hrvatske, pa iz njega zbog toga nije dopustiv ni prihvatljiv dolazak stranih državljana u Dubrovnik.

Jednim udarcem tako riešavamo dva problema. Potičemo odlazak JNA iz Cavtata i Konavala, a spriečavamo moguću najezdu izbjeglica iz Bosne ni Hercegovine. Sa zapada njihov dolazak sam po sebi nema smisla. Zašto bježati preko Metkovića u Dubrovnik, u kojemu su uvjeti života loši, umjesto u Split gdje je život puno bolji. U svatkomu slučaj našao sam formulu kako izbjegnuti bujicu izbjeglica. Barem se tomu nadam.

Osobno sam formulirao odgovor zahtjevu Medjunarodnoga crvenoga križa, pa smo ga u obliku zaključka  donieli na sjednici Izvršnoga vieća.

Čitajući ga danas na press konferenciji shvatio sam kako, unatoč trudu, nisam uzpio izbjegnuti odredjenu oštrinu. Vrieme će pokazati hoće li od toga biti štete. Uzpravno i ponosno držanje nije osobito praktično.

Na jučerašnjoj sjednici smo uztvrdili i prioritete obnove  sukladno Zakonu o obnovi koji je nedavno donesen. Nastojat ćemo čim prije obnoviti kuće u kojima se, za razliku od odmornica, stalno stanovalo. I u ovomu zaključku nismo izostavili svoju skrb za rubna područja obćine. Gledamo unapried. Želimo zadržati domaće pučanstvo.

Koliko će u tomu biti uzpjeha? Mogućnosti nisu osobite. Agresija je pokazala kako su najviše stradala baš ta rubna područja. Ljudi su kroz poviest bili i ostali najviše izloženi upravo u nezaštićenim selima. Neki naivci su mislili i govorili, kako su takova zbivanja nemoguća krajem dvadesetoga stoljeća. Pokazuje se kako su gradovi ipak sigurniji. A uz to život u gradu ima i niz drugih prednosti.

Trebat će u svakoj budućoj odluci jasno pokazivati kako hrvatska država skrbi o rubnim seoskim područjima. Verbalna, odnosno deklarativna skrb nije dostatna. Skrb treba dokazivati materialno i financijski.

Težku situaciju zbog spalitbe i obćega uništenja kuća i stanova, zakon pokušava ublažiti s privriemenom dodjelom stanova, i to onih čiji su nositelji stanarskih prava pobjegnuli od opasnosti.. Neki od tih koji su pobjegnuli, protivnici su Hrvatske. Otišli su na područja iz kojih je počela agresija na nas, a dio ih je našao svoje mjesto u agresorskoj vojski. Neki su jednostavno našli za sebe pogodnije uvjete života negdje drugdje na zemaljskoj kruglji.

Izraz ”nositelj stanarskoga prava” jedna je od onih čudnih tvorevina tako zvanoga samoupravnoga socializma. U ovomu slučaju nejasnost definicije na neki način pomaže u prevladavanju težke situacije. Pravno gledajući, vlastnici takovih stanova su tvrdke koje su ih dale na uporabu svojim djelatnicima. Kako bi se lakše i brže obavila evidencija i cjelokupna aktivnost razširila i ubrzala, „družtvene“ tvrdke, čije je sveukupno vlastničtvo svačije i ničije, odnosno nije definirano, trebaju se sad pozabaviti s jednim osobitim dielom svojega vlastničtva – stanovima, na koje se u pravilu bilo zaboravilo odmah nakon njihove dodjele “nositeljima stanarskoga prava”.

Zakon o stanbenim odnosima je još u proljeće promienjen i u njega je ugradjena ključna odredba po kojoj „stanarsko pravo prestaje onima koji su sudjelovali ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske“.

Vrieme je borbe za obstanak, a ne subtilne mjeritbe kakvoće vlastničtva. U skladu sa zakonom, a radi ubrzanja njegove primjene, donieli smo vlastiti zaključak.

Možda od toga bude i neke koristi. Možda se i uvede neki red. Premda trenutno na tomu području dominira nered, koji je nemoguće spriečiti, jer neki bitni činbenici uvodjenja reda,  čak sudjeluju u stvaranju nereda.

Ne treba se previše obterećivati. Odredjeni stupanj nereda je, sve u svemu, u ovakovoj situaciji prirodan i očekivan. Bitno je što je, ruku na srdce,  ipak minimalan.

Uostalom, nema savršenstva ni u krajevima, koji nisu okusili zvjersku agresiju, ni u državama, koje su bogate i dobro sriedjene.

Nastavak