Odbrojitba uz iznenadne pohvale

Četvrtak, 1. listopada 1992.

Premda se s vriemena na vrieme pred oči vraćaju slike one strašne eskalacije jugoslavenskoga neprijateljstva od  prije godinu dana, jezive uzpomene su obviene s ugodnom spoznajom kako je po svemu sudeći stignulo vrieme kad se mogu početi brojiti dani do konačnoga povlačenja agresora. Predsjednik Tudjman je jučer s predsjednikom Jugoslavije Ćosićem podpisao  sporazum po kojemu JNA preuzima obvezu povlačenja iz Cavtata i Konavala, pa čak i s Prevlake dvadesetoga listopada!

Ovo nije jedna od dosadanjih uvjetnih i nepreciznih najava. Preciziran je točan nadnevak do kojega te spodobe trebaju prestati gaziti našu zemlju. Ako se nečemu treba vjerovati, ako se nekada treba nadati, onda je to sad. Jučer je do povlačenja ostalo najviše 20 dana, danas najviše 19, sutra će biti najviše 18. A možda će se zlotvori odlučiti otići i prije. Dvadeseti listopada je gornja granica. Samo neka opet nešto ne izmisle.

Čim sam čuo divnu viest predstavnicima UNPROFOR-a i EC-a sam u hotel “Argentinu” dalekopisom poslao poruku u kojoj sam još jedan put zatražio njihovu stalnu nazočnost u Cavtatu i Konavlima do povlačenja JNA, kako bi se na taj način zaštitilo tamošnje pučanstvo od možebitne odmazde biesnih Jugoslavena za vrieme njihova povlačenja. Predložio sam im i izravni sastanak Kako bi svojemu dopisu dodao na težini, na kraju sam stavio napomenu kako ga šaljem na znanje dopredsjedniku vlade Ivanu Milasu.

Taktika mi se pokazala dobrom. Sa stranim predstavnicima sam se sastao sinoć  u Argentini i u podužemu razgovoru objasnio sam im detaljno zbog čega držim kako bi se oni konačno trebali barem djelomično prebaciti u Cavtat i svakodnevno se voziti po cielomu području Konavala.

Na okupiranomu području, po svemu sudeći, naši ljudi su izvrgnuti zlostavljanju. Brat Milo tamošnju situaciju pozorno prati i izvješćuje me o svemu.

UNPROFOR-ovci i EC-ovci su prihvatili moju zamolbu. Razgovor s njima me je dodatno ohrabrio. Dobio sam dojam kako su uvjereni u zbiljnu realizaciju sporazuma Tudjman- Ćosić.

20,19,18.... Svaki dan manje značit će više nade, ali i povećanje strepnje. Nisu nas oni tamo do sad malo puta prevarili ili izigrali. Medjutim ovo se nekako ipak čini iznimno ozbiljnim.

Ozbiljnim se čini i krilniku Bobetku, koji bi dapače iz svega toga želio ugrabiti i još malo slave za sebe. Pero Poljanić me je dosta panično nazvao danas popodne s Pelješca gdje mu je u tieku jematva.

„Molim te, možeš li umjesto mene sutra poći u vilu Lapad. Bobetko je sazvao nekakov sastanak radi pripreme povratka u Konavle,“ rekao mi je.

„O čemu se radi? Odbor za pripremu povratka sam osnovao prije šest mjeseci. Što to sad Bobetko hoće,“ upitao sam ga.

„Ne znam. Ali molim te podji pa vidi. Ja ne mogu prekinuti berbu. Liepo je vrieme. A Bobetko mi je u pozivu na vrhu napisao zapoviedam. Nije se s time igrati,“ rekao mi je molećivim glasom.

„Žao mi je. To je razlog više što ti ne mogu pomoći. Nema on što zapoviedati ni tebi ni meni. Ako ti je već zapoviedio i to ti ne smeta, onda podji. Ili nadji nekoga drugoga neka te zamieni. Ti me znaš. Kad bi to bilo upučeno meni, ja ne bih pošao i oštro bih mu odgovorio. Ako to gledaš drugčije to je tvoja stvar,“ odgovorio sam mu.

„Ali molim te. Stvar je ozbiljna. Nije dobro natezati se s vojskom. Pozvani su i Kukuljan i Krešo Milas i Handabaka. Svi će oni sigurno doći. Bit će neugodno ako ne dodjem ja ili me netko ne zamieni,“ zavapio je.

„Ne moraš me dalje moliti. Držim kako Bobetko tebi ili meni nije nadredjen i nema nam pravo slati nikakove zapoviedi. Ako to tebi ne smeta, OK, ali mene se u to ne može uvući. Nadji nekoga drugoga tko će te zamieniti, ili se ostavi groždja i dodji. Po mojemu mišljenju najbolje bi ti bilo nazvati  Bobetka i reći mu kako ne možeš doći do ponedjeljka, i u isto vrieme mu možeš prigovoriti kako ti je poslao neprimjerenu poruku.“

„Ne mogu to učiniti. Kad sutra ne bih trebao nastaviti jematvu, došao bih. Nemam se tu što prepirati s Bobetkom. Nije to dobro ni za tebe. Hajde molim te, podji,“ bio je Pero uporan.

Bio sam uporan i ja, Ponovio sam mu, kako Bobetkov poziv držim krajnje neprimjerenim, kako odbor za pripremu povratka radi intenzivno, kako i sam na svoju ruku gotovo svakodnevno kontaktiram tvrdke, ustanove i institucije, kako bismo se na pravi način pripremili za ono što nas čeka, pa sam tako, na primjer, samo prekjučer o tomu razgovarao s vodstvom HEP-a, INA-e i vodećim hotelierima, a dan ranije s vodstvom Policijske uprave. Rekao sam mu na kraju neka se snadje kako zna i završio razgovor.

Ta Bobetkova „zapovied“ mi je malko pokvarila razpoloženje, a u istom smjeru je djelovao i poziv ministra Jurasa, koji me je nazvao malo kasnije..

Kad sam čuo Jurasov glas, pomislio sam kako me želi informirati o konačnomu postavljanju Handabake. Tako je i zvučio početak našeg razgovora, a onda je nastupilo razočaranje.

„To imenovanje gospodina Handabake samo što nismo priveli kraju. Samo je još nuždna potvrda Ivića Pašalića.“

Nisam ga morao pitati o komu se radi. Već sam bio čuo, kako je meni nepoznati Ivić Pašalić odnedavno postao tajnik sriedišnjice HDZ-a u Zagrebu.

„Čekajte, ali ja sam mislio kako smo sve bili definirali i završili kad sam bio kod vas u Zagrebu. U stvari sam se razočarao što to nije bilo završeno odmah tih dana,“ uzvratio sam mu

„Znate, stvari se uviek otegnu zbog nepredvidjenih okolnosti,“ pokušao mi je objasniti.

„Vi ste ministar, pa bolje znate. A ja, moram priznati, nisam vidio i ne vidim nikakovu zaprjeku. Činilo mi se kako smo sve oko toga završili. Vi znate kako se svi mi ovdje slažemo kako je Handabaka najbolje riešenje. Uostalom u ponedjeljak me nazvao vaš pomoćnik Ivan Šimunović, ako sam dobro zapamtio njegovo ime, i rekao mi je kako je od vas dobio zadaću za postaviti Handabaku i kako će to odmah učiniti. A sad se, imam osjećaj, opet nešto oteže,“ rekao sam mu razočaranim glasom.

„Nemojte misliti kako tu ja bilo što otežem. Radi se jednostavno o proceduri.“

„Ne znam što bih ja u tomu više mogao učiniti. toga novoga tajnika Pašalića ne poznajem, nikad ga nisam susreo,  vi ga sigurno bolje poznajete, a sve znate. Mogli ste ga nazvati, sve mu izpričati i upitati ga ima li nešto protiv. Tako bi bilo najbrže i najjednostavnije. Kako bi on mogao imati nešto protiv čovjeka kojega ne poznaje, i kojega prihvaćate vi, kao ministar?“

„Tako ću i učiniti. I mislio sam tako učiniti, samo sam vas nazvao kako bih vas informirao,“ rekao mi je na to Juras, pa smo se nakon toga pozdravili i završili razgovor.

Vjerojatno mu se učinilo kako je to najbolji izlaz iz za njega po malo neugodne situacije.

Ostao sam malo snužden, jer nikad nije ugodno kad se ne ostvari nešto, što se činilo podpuno sigurnim.

Srećom po moje razpoloženje, vratio sam se u ozračje odbrojivanja dana, sati, minuta i sekunda do odlazka zlotvora s našeg područja.

Približivanje konačnoga oslobodjenja osjećalo se nekako u zraku i prije nego su Tudjman i Ćosić stavili svoje podpise na papir o oslobodjenju Konavala. Osjeća se i po sve većemu broju novinara koji dolaze u Dubrovnik. Medju njima je i neizbježni Salih Alikafić, koji me je u nastavcima i vrlo vjerojatno po narudžbi blatio po ST-u.

Igrom slučaja čuo sam ga u subotu, kako na dugo i široko opisuje na Radio Dubrovniku situaciju u Bosni i Hercegovini. Očekivao sam kad će uporabiti prigodu i opet me napasti i vriedjati. Medjutim na moje veliko  iznenadjenje do toga nije došlo. Dapače, čovjek me je pohvalio! Ne izravno imenom i prezimenom, ali ipak svatko tko ga je slušao, morao je njegove rieči shvatiti kao pohvalu baš meni!

Opisujući stanje u Mostaru kao krajnje kaotično, Alikafić je rekao kako se „divi dubrovačkoj vladi zbog izvrstne organizacije života u Dubrovniku u ratnim danima i uvjetima iako je on tada napadao neke čelnike".

Trebao je još reći kako su njegovi napadi bili bezrazložni, ali to nije izgovorio. Medjutim, i to što je rekao svatkomu normalnom slušatelju je bilo dostatno.

Slušajući kako se Alikafić junačno javlja s dubrovačkoga krugovala nisam mogao ne prisjetiti se licumjernoga pristupa ljudi iz Radio Dubrovnika kad je u pitanju bio ST za kojega piše Alikafić.

Kad su u kolovozu 1990. bili na stranicama toga žutoga lista napadnuti dubrovački Srbi, radio Dubrovnik je snažno ustao u njihovu obranu. Kad se pak mene sustavno vulgarno blatilo, nije bilo nikakove reakcije. Joško Jelavić mi je to tumačio kao "promjenu politike" i s činjenicom što se njemu, čelnomu čovjeku Radio Dubrovnika ST jednostavno gadi, pa ga od gadjenja ne može spominjati. Sad se izgleda u Joškovim očima opet promienila politika, a gadjenje je prestalo.

Alikafić je vjerojatno svojom pozitivnom ocjenom “dubrovačke vlade” više negativno iznenadio ljude u Radio Dubrovniku nego što je pozitivno iznenadio mene.

Igrom slučaja samo dva dana nakon Alikafićeva zauzimanja valova Radio Dubrovnika odnosno u ponedjeljak, sa zagrebačkoga suda sam dobio poziv na razpravu zbog tužbe koju je u moje ime protiv Alikafića i družtva pokrenula moja zagrebačka odvjetnica Dafinka Večerina!

Ovo su dani kad ipak snažno prevladavaju  liepe stvari ili se naznačuju liepi dogodjaji. Koja razlika prema istim ovim danima prije godinu dana.

Prekjučer me nazvao ravnatelj Hrvatske radio televizije i predsjednik Hrvatskoga olimpijskoga odbora Antun Vrdoljak. Susreli smo se prvi put predprošloga ljeta kad je Vrdoljak u svojstvu člana tadanjega predsjedničtva Hrvatske specijalnim zrakoplovom bio doletio u Dubrovnik,. Razgovarali smo te ljetne večeri na terasi hotela „President“ na Babinu kuku. Uživao sam u Vrdoljakovoj duhovitosti i u isto vrieme pokušavao shvatiti razlog njegovog dolazka. Nisam ga shvatio, ali mi je razgovor s tim nesporno pametnim i snalažljivim čovjekom ostao u ugodnoj uzpomeni.

I ovaj put je situacija bila slična. Nakon što smo se pozdravili upitao sam Vrdoljaka za razlog njegova poziva, odnosno kako bih mu mogao pomoći.:

“Nazvao sam vas samo kako bih izrazio svoje divljenje vašim živcima i vašoj hrabrosti. U meni imate i imat ćete čovjeka koji vam je prijateljski jako naklonjen.”

Opet sam na trenutak bio ugodno iznenadjen. U hipu sam se upitao što se to dogadja. Prije tri dana čuo sam kako mi se divi novinar koji me je bezkrupulozno napadao, a sad mi se divi čovjek koji zauzima najjači medijski položaj u Hrvatskoj. Obojica su baš uporabila isti glagol „diviti“.

“Hvala vam na liepim riečima. Moram priznati kako mi ih je izuzetno drago čuti. Nisam na tako nešto naviknuo.” odgovorio sam Vrdoljaku.

“Zaslužili ste sve pohvale. Namieravao sam vas prije nazvati. I bio bih to učinio, ali sam bio blokiran,” opet me je iznenadio Vrdoljak.

“Recite mi o čemu se radi. Tko vas je blokirao,” upitao sam ga.

“Sad to više nije bitno. Znam čemu ste sve bili izloženi i sjajno je kako ste sve to izdržali. Nazvao sam vas upravo iz toga razloga,” odgovorio mi je

“Počašćen sam vašim pozivom i mišljenjem. Uporabit ću ovu prigodu i upitati vas za mišljenje zbog čega uobće nisam kroz cielo ovo vrieme bio zanimljiv vašoj kući. Nitko me od vaših ništa nije pitao već dugo dugo vriemena. Možda i cielu godinu dana.”

“Vjerojatno zbog toga što je tu uviek bio vaš kolega Poljanić,” odgovorio mi je.

“Nisam siguran kako je i on bio baš puno na zaslonu,” rekao sam mu.

“Meni se barem tako čini. Ne pratim i ne mogu sve to pratiti precizno. Znam samo kako se od nekih ne možemo obraniti i oni nam uzmu puno vriemena. Na primjer onaj Kramarić iz Osieka. Bezkoristni ljudi ne dopuštaju izlazak u medije onima koji su vriedni. To vam je tako. Ja nemam baš puno vriemena.”

“Nema problema. Hvala vam što ste nazvali,” rekao sam.

“Nisam mislio na vas i ovaj razgovor, nego obćenito. Vi sigurno znate ili možete predpostaviti koliko mi vriemena oduzima bavljenje s olimpijskim poslovima. Ali tu sam doista ponosan. Napravio sam jako puno toga.”

“Pratim šport koliko god mogu, premda neko vrieme prošle zime za to nije bilo baš nikakovih mogućnosti. Čestitam vam. Doista je sjajno to što smo nastupili na Olimpijadi. I Pero Poljanić je bio tamo. Kako smo samo navijali za košarkaše ili Ivaniševića.

“Rekao sam vam. Poljanić je kao i Kramarić svugdje, pa nije ni malo čudno što vas nigdje nema. Da doista je to bio velik posao i sjajan uzpjeh. A što se Ivaniševića tiče imali smo s njim velikih problema. Zamislite napastovao je jednu hostesu, pa smo ga morali izvlačiti. Bili bi ga zatvorili. Nego recite mi kako bih ja vama mogao pomoći,” upitao me

“Možda biste mogli nešto učiniti baš u toj svojoj športskoj ulozi. Ovdje su športaši u izuzetno težkomu položaju. I nogometaši i waterpolisti i svi drugi. Natječu se a nemaju mogućnosti pokazati se pred svojom domaćom publikom. Mi ovdje nemamo novaca ni za najosnovnije potrebe. Šport nam na žalost nije prioritet.”

“Ne brinite. Učinit ću svakako nešto. I evo mene uzkoro u Dubrovnik. Veselilo bi me kad bismo se mogli vidjeti,” rekao je na to.

Bio je to kraj toga našega po malo čudnoga  razgovora, koji daje naslutiti kako se nešto oko mene ozbiljno mienja.

Što se pak Pera tiče oko njega nema promjena. On se i dalje čvrsto drži svojih putovanja. U ponedjeljak se pojavio u Dubrovniku nakon puta u Pariz i Kairo.

“Je li istina kako je obćina davala Dubrovkinji 80 milijuna dinara samo tako i bez kamata, upitao me odmah kad smo se susreli.

Bio sam zgrožen. Umjesto barem pokušaja objašnjenja o tomu što je činio u Kairu krenuo me pitati nešto što mu je stavljeno u uho.

“Ne znam o čemu to govoriš. To su budalaštine. Nego reci ti meni jesi li doista u Kairo putovao zajedno s Pavom Župan?”

Bilo je primjetno kako mu nije ugodno.

“Bili smo tamo zajedno. I da znaš Pave se izvrstno snalazi u tim svojim krugovima,” odgovorio mi je na svoj način.

Nismo nastavili razgovor, koji smo vodili na hodniku, jer su se u tomu trenutku pojavili predstavnici mjestne zajednice Pile.

Pera više ovaj tjedan nisam vidio ni čuo sve dok me nije nazvao s Pelješca. Jedino sam saznao kako je u medjuvriemenu stao na stranu glumice Nine Hladilo u njezinoj borbi s ravnateljem kazališta Gozzeom. I to ne samo što je stao na njezinu stranu, nego je i napisao pismo Kazalištu u kojemu izražava mišljenje kako u ovoj situaciji, zaposlenja novih glumaca – nisu opravdana! Pero je u ovomu slučaju pokazao neuobičajenu odlučnost i brzinu reagiranja.

Ljudi iz mjestne zajednice Pile na čelu s Ivom Grgurevićem i arhitektom Perom Jemom. došli su me upozoriti kako Zagrebačkom sveučilištu ne bi trebalo dopustiti obnovu zgrade dubrovačkoga medjusveučilištnoga sriedišta, ako se u tomu sklopu ne rieši i put za perivoj Gradac!

Nisam htio biti grub i reći im kako doista nismo u situaciji postavljati uvjete. Ako netko želi obnoviti neku od zgrada na našemu području, jednostavno je dobro došao. Na taj način stižu sriedstva, stiže optimizam, ljudi se zapošljavaju. Rekao sam im kako ću u Zagreb prenieti njihovu primjedbu. I to ću učiniti, ali ne ću zvučiti ucjenjivački kao što su mi to zvučili ljudi s Pila. Barem sam imao takov dojam.

Ne zamjeram im. Svi skupa smo već dugo u težkoj situaciji, pa neki od nas vjerojatno nisu ni sviestni kako zvuče. Tu svakako uključujem i sebe. Ipak, nadam se kako su moje rieči danas na prvom programu Hrvatskoga radia – zvučile dobro.

Govorio sam gotovo sat vriemena. Jesu li me se iz Hrvatskoga radia sjetili sami, ili im je u tomu pomogao njihov glavni ravnatelj, težko je procieniti.

Nakon toga razgovora za krugoval iz Zagreba me nazvao Branimir Muller, donedavni tehnički direktor Vodovoda, pa zatim član čelne škvadre, koja je spretno i domišljato proživjela okupaciju u Mokošici.

Njegove rieči zvučile su po pohvalama koje mi je izrekao, vrlo slično Vrdoljakovim. Nisam ga upitao je li me nazvao zbog toga što me je čuo na krugovalu. Imao sam dojam kako je to učinio onako od srdca i bez nekoga poticaja.

Muller je Zagrebčanin i brzo se, nakon oslobodjenja Mokošice, snašao u svojemu Zagrebu. Rekao mi je kako se sprema za odlazak u diplomaciju i to u svojstvu zamjenika veleposlanika u Egiptu. Hrvatska eto već formira i svoju diplomatsku mrježu.

A nama ovdje je preostalo čekati. Raditi, moliti se Bogu i čekati. Pa čak i uživati, koliko se može. Prekjučer uvečer sam se u tomu smislu prepustio smiehu gledajući jednu gostujuću predstavu zagrebačkoga kazališta „Jazavac“, a jučer popodne nastavio sam ponovno odkriveni tenis. Ovaj put mi je partner bio sin Marko, koji se kao trinaestogodišnjak pokazao uvjerljivo boljim tenisačem od mene. Za tjedan dana će doduše navršiti četrnaest godina, ali to ne umanjuje njegovu vriednost i moju slabost.

Kroz proteklih  nešto više od godinu nismo se bavili tenisom ni on ni ja. Vrieme je jednostavno učinilo svoje. U njegovu korist, a na moju štetu. Marko je u životnom uzponu, a ja sam u padu. Prirodni proces.

Nastavak