Umrježeni odjek laži

Ponedjeljak, 18. svibnja 1992.

Iz Murtera me je jučer nazvala rodica Ena:

“Kako si, je li sve u redu?”

U njezinu glasu se osjećala zabrinutost.

“Ne može se reći kako je bilo što u redu dok su ovi zlotvori još tu uokolo. Ali dobro je jer ide na bolje. I bit će bolje,” odgovorio sam joj.

“Znaš, morala sam te nazvati. Samim tim što si se javio uvjerila sam se kako ništa nije istina,” nastavila je Ena.

“O čemu se radi? Na što misliš,” upitao sam je.

“Ovdje se priča kako si se obogatio pljačkajući Caritas i kako si pobjegao u Italiju. Bogu hvala tu si, pa je odmah jasno kako to nije istina, objasnila mi je.

“Nije čudo što se priča. O meni se svašta piše, Ljudi čitaju i onda još i dodaju. To ti je tako. Ne brini. Ništa nije istina. Domaće novine me imaju na zubu i to je sve. Vjerojatno nemaš mogućnosti čitati strane novine, inače bi bila točnije informirana. Domaći novinari jednostavno izmišljaju. Nego kako si, kako su tvoji?”

Nastavio sam zatim razgovarati još neko vrieme s Enom, čiji je glas pokazivao kako su je moje rieči umirile.

A mrježa laži se i dalje uporno plete. I doista svaki interview za strane novine mi dodje kao osvježenje, jer sam nekako siguran kako moje rieči ne će biti izvrnute i ne će biti napisano nešto što nisam rekao. Tako sam danas uru i pol vriemena davao izjavu za Berliner Zeitung. Reportera te novine su mi doveli hrvatski slobodni novinar Lipovčan i prevoditeljica Vesna Gamulin. Otišli su uvjerivši se kako mi za razgovor s njemačkim novinarom nije potrebita njihova pomoć.

Pomoć bi mi dobro došla kad dajem izjave za domaće medije. A dobro bi mi došla i onda kad šutim. Novinar Antun Masle je tako jednostavno izmislio izjavu po kojoj sam, prigodom boravka u Stonu predprošle subote kao branitelje Pelješca označio Pelješčane a izpustio spomenuti Korčulane.

O tomu sam saznao prošloga ponedjeljka kad me je nazvao Tonči Gavranić, predsjednik skupštine obćine Korčula:

“Sutra u Blatu igraju Dubrovnik i Osiek. Hoćete li doći na utakmicu? Možemo poći zajedno”.

Ne znam je li to bila Gavranićeva osobna zamisao ili su mu je dali ljudi iz Hrvatskoga nogometnoga kluba Dubrovnik, kako bi se ostvario njihov ponovni kontakt s Obćinom. HNK Dubrovnik nastupa u novo osnovanoj prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, i od svih klubova je u izrazito najnepovoljnijemu položaju.

Pitanje je koliko je  bilo pametno uobće održavati nogometna natjecanja kad je Hrvatska u ovoj situaciji. I ovdje je prevladala percepcija života iz zagrebačke perspektive. Točnije rečeno s točke motrišta ljudi koji žive u krajevima koji nisu ugroženi. Zar tomu nije dokaz i onaj sastanak čelničtva druge hrvatske nogometne lige u Bizovačkim toplicama, dok je u nedalekomu Osieku bio na snagi znak obće opasnosti.

I o nogometu se, kao i o kazalištnim predstavama, i cjelokupnom životu u Hrvatskoj može razmišljati dvojako. S jedne strane je neprimjereno glumiti i igrati se dok u isto neki drugi ljudi trpe strašnu agresiju, ginu i grčevito se bore za obstanak. S druge pak strane održavanje svih mirnodobskih životnih protega daju odredjeni poticaj i nadu, te održavaju optimizam. Težko je donieti pouzdanu prosudbu što je od toga bolje.

Ne bi bilo loše odzvati se Gavranićevu pozivu, jer stvari su se u nogometu riešile upravo onako kako sam želio. Ili točnije rečeno, sanjao.

Nema više jugoslavenskih natjecanja. Hrvatski klubovi imaju svoje lige. U prvoj hrvatskoj ligi natječe se i klub iz Dubrovnika.

Kad se liga formirala, u razgovoru s kolegom Mladenom Vedrišem, koji je kao predsjednik Izvršnoga vieća Zagreba našao vriemena biti i predsjednikom Hrvatskoga nogometnoga saveza, utjecao sam kako bi broj klubova u prvoj ligi bio upravo toliki kako bi se našlo mjesta i za Hrvatski nogometni klub Dubrovnik. Uostalom i klub se zove onako kako sam želio i dobio je u nazivu i pridjev hrvatski.

Nogometašima HNK Dubrovnika je težko, ali obćina Dubrovnik je u još lošijoj situaciji od njih. Nogometaši su bili prisiljeni otići iz svojega ugroženoga Grada, ali su u tomu pogledu bili u boljoj poziciji od ostaloga dubrovačkoga pučanstva. Ciela Obćina se pak ne može premjestiti.

Gavranićev poziv pokazao mi je kako se i u ne tako dalekoj Korčuli na odredjeni način živi bitno drugčije, pa se i život iz toga razloga shvaća poprilično drugčije.

“Kad ne bismo bilo obkoljeni i kad nam jedino prievozno sriedstvo ne bi bio brod prihvatio bih vaš poziv s velikim zadovoljstvom. Uostalom, kad mi ovdje ne bismo bili obkoljeni i na nas ne bi bili upereni topovi, tad bih ja vas mogao pozvati na utakmice ovdje u Dubrovniku. Na žalost situacija je drugčija. Za dolazak na utakmicu trebao bih izdvojiti dva dana. Uostalom u subotu sam po prvi put uzpio nekako doći do Stona,” odgovorio sam Gavraniću.

“I zbog toga sam vas takodjer zvao. U današnjoj Slobodnoj Dalmaciji piše kako ste u Stonu rekli kako Pelješac brane samo Pelješčani. Niste spomenuli Korčulane. Ovdje se zbog toga dignula bura.”

Ostao sam na trenutak bez rieči. Znači još jedna podvala.

“Tu Slobodnu Dalmaciju nisam mogao vidjeti jer nama ovdje novine dolaze s danom zakašnjenja. Medjutim, odmah vam mogu kazati kako ništa slično nisam izjavio.”

“Ovdje u vašoj izjavi nema Korčulana. I to ljude boli. Naši se ljudi bore, a nisu spomenuti. Treba ih razumjeti,” nastavio je Gavranić, ne registrirajući moje rieči.

“Ne znam jeste li me dobro čuli ili razumjeli. Ja jednostavno nisam to ni mogao reći. Novinarima nisam izjavio baš ništa, jer me ništa nisu pitali. Putovali su sa mnom, ali od mene nisu tražili izjave, a nisam čovjek koji se gura s izjavama. Sretan sam kad me nitko ništa ne pita. Vjerojatno i sami možete zaključiti zašto. Ne znam jeste li čitali neki broj ST-a u kojemu se u svezi sa mnom samo laže i podmeće? Uglavnom to što se meni pripisuje posve sigurno nisam izjavio. Inače sam baš bio posjetio vaše Korčulane topnike. Fini su to momci,” odgovorio sam mu. 

“Dobro kad vi kažete tako. Ja ću to ovdje prenieti. Nego možete li ipak nekako doći na utakmicu,” vratio se Gavranić nogometu.

“Hvala vam na pozivu ali to mi je jednostavno nemoguće izvesti. Molim vas pozdravite naše nogometaše, “ odgovorio sam mu.

Po završetku razgovora s Gavranićem nazvao sam Antuna Maslu. Znao je zbog čega ga zovem i odmah se počeo izpričavati. Do sad se ponašao prema meni uglavnom korektno, pa ga nisam želio mučiti s upitima, zbog čega se odlučio izkonstruirati moju izjavu. Bio je razvidno sretan što sam se zadržao na blagim priekorima. Obećao mi je kako će to što je učinio pokušati izpraviti u sliedećemu broju Slobodne Dalmacije.

S Tončom Gavranićem sam se čuo i dan kasnije, u prošli utorak. Nazvao sam ga kako bih ga zamolio za pomoć Mišu Guljermoviću, koji mi se bio došao potužiti na postupanje brodogradilišta Inkobrod, gdje je smješten izgorjeli Perast.

Guljermović i njegov poslovni partner su, zahvaljujući mojim intervencijama, ipak uzpjeli kupiti taj brod, ali su se izgleda preračunali i nisu dostatno dobro predvidjeli, što će ih nakon toga snaći.

Gavranić je obećao pomoći novomu dubrovačkomu brodovlastniku, ali je takodjer ponovno potaknuo razgovor o mojim navodnim izjavama kojima sam podcienio ratnički prinos Korčulana.

Činilo se kako je naš razgovor od dan ranije u podpunosti zaboravio, pa sam mu morao ponavljati, kako su moje izjave čista novinarska konstrukcija.

Masle je pak našao poprilično čudan način i vrieme za izpravak svoje pogrieške koja mi je pričinila neugodnosti. U Slobodnoj Dalmaciji s jučerašnjim nadnevkom objavio je sliku Pera Poljanića i mene kako, stojeći nagnuti nad stolom, proučavamo zemljovid u družtvu korčulanskoga častnika Željka Žuvele.

Veliki naslov članka od pet kratkih redaka je “Pero Poljanić u Stonu”. U članku od tri rečenice se spominje kako smo Pero i ja posjetili Ston i uvjerili se u “dobro ratno funkcioniranje Pelješca, u čemu svesrdnu pomoć pruža i otok Korčula”!

Nigdje ni spomena o tomu kako se naš posjet dogodio prije čitavih tjedan dana, pa je jednostavno zaključiti kako se radi o nekomu našemu novomu posjetu.

Maslinoj čudnoj vriemensko-naslovno-sadržajnoj izpriki predhodio je u prošli petak sastavak Smiljana Žaknića u kojemu se nadovezuje na neistinu.

Žaknić uvieno prenosi rieči Tonča Gavranića, kako sam demantirao navodnu “protuorčulansku” izjavu, a onda me opet nastavlja obtuživati i ukazivati kako nisam bio na Pelješcu sedam mjeseci.

Jasno je kako mu je osnovni cilj bio napisati o meni što je moguće lošije. Ne sjećam se kako sam ikad susreo toga Žaknića. Nije ni bitno. On je jednostavno dio mrježe jugonovinara, koji složno identificiraju žrtvu, nakon čega sliedi egzekucija. Napisao sam i poslao svoje reagiranje.

Tko zna što će od toga izpasti. Mrježa će vjerojatno već nešto smisliti. Kao što učinkovito smišlja obranu svoje miljenice Pave Župan, uz put spominjući moje ime u negativnomu kontextu.

Žutom tisku pridružio se i “ozbiljni” Vjesnik. Onom omanjem sastavku Suada Ahmetovića, koji je pokušao stvari prikazati objektivno, suprotstavili su se sa zajedničkim snagama novinarica Sanja Smiljanić i novinar Pero Gabrić koji su uporabili cielu novinsku stranicu radi dokaza kako je “Lady Atlas na zubu braće Korda”, . A u textu se navodi kako se sve dogadja “u sprezi sa Željkom Šikićem, predsjednikom Izvršnoga vieća, kako bi se na najbrutalniji način obezglavio Atlas”!

S velikim zadovoljstvo novinari spominju kako  unatoč ranije oduzetoj putovnici, s vraćenom putovnicom  Pave ovih dana putuje po inozemstvu od Amsterdama do Londona. Sretan joj put.

Dok Pave putuje po inozemstvu, iz Dubrovačke banke je “odputovao” direktor Ivo Pavličević. Pravnik u banki Darko Kaciga je organizirao svojevrstni puč i uz pomoć premoći u upravnomu odboru za direktora instalirao samoga sebe. Ne bih se čudio kad bi se smjena Pavličevića, koji je na novinarskom popisu “omiljenih stručnjaka” pripisala mojim “mračnjačkim” potezima.

A ima i onih koji me gledaju s podpuno suprotne točke motrišta, sudeći prema otvorenom pismu Gordana Grbića, kojega su mi danas donieli novinari Dubrovačkoga vjesnika Božo Vodopija i Antun Švago.

U pismu Grbić mene i Pera Poljanića obtužuje kako štitimo stare jugoslavenske kadrove!

Igrom slučaja neposriedno prije toga sam, nakon podpisivanja novoga popisa tvrdki, koje imaju pravo na zajamčene plaće,  podpisao i riešenje o formiranju novoga povjerenstva za ocjenu opravdanosti zahtjeva za zajamčene plaće, a Grbić je imenovan članom toga povjerenstva.

Povjerenstvo koje smo imenovali na predhodnoj sjednici pokazalo se kao pogrieška. Imenovani članovi Izvršnoga vieća su mi se kasnije požalili, kako će im to biti dodatno obterećenje, koje bi željeli izbjegnuti, a izim toga drže kako bi pripremu trebalo prepustiti obćinskoj administraciji i Zavodu za zapošljavanje, gdje bi se zahtjevi pregledali i filtrirali, te pripremali priedlogi zaključaka Izvršnoga vieća. Članovi Izvršnoga vieća bi u pripremama za sjednicu bili dodatno sito.

Grbić ima pravo na svoje ocjene i procjene. Dok sam za neke progonitelj starih kadrova, za njega sam evo njihov zaštitnik!

To se zove demokracija. Zaposlenik u obćini javno napada obćinske čelnike.

“Predsjedniče odbili smo mu tiskati ovo što je napisao,” pohvalio mi se Vodopija.

“Ali je to na žalost već objavljeno u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji koja će ovdje stići sutra,” dopunio ga je Švago.

“Pa trebali ste ga objaviti i vi. I onako me se napada sa svih strana,” rekao sam im.

“Znamo kako vam je. Sve je to jasno. Medjutim, vjerujte nam mi dvojica nemamo ništa protiv vas.  I ne želimo sudjelovati u nečemu uperenomu protiv vas. U nas se možete pouzdati,” uzvratio mi je Vodopija.

Zahvalio sam im se na razumievanju i podpori. Djelovali su mi izkreno. Ali što su dva novinara u uzporedbi s množtvom njih koji sustavno odradjuju svoje zadaće. Iznimke protiv pravila.

A tomu pravilu se može odati priznanje zbog pragmatičnosti s kojom ostvaruju svoj cilj.

Slobodna Dalmacija koja štiti Jugoslavene ne uztručava se objaviti napis u kojemu se izražava zgražanje zbog zaštite Jugoslavena! Jer bi to moglo biti na moju štetu. A još nije objavljen moj odgovor uvriedjenim Korčulanima i njihovom novinarskom zaštitniku Smiljanu Žakniću

Čudni su to zapleti. Nevjerojatne su te veze. Doista je težko vjerovati bilo komu. A svi su na prvi pogled pristojni i dobronamierni.

Dobronamiernom i pristojnom se doima i matičarica Jelica Bašica, koja mi se prošli četvrtak došla potužiti na svojega šefa Iva Golušića.

Čašu joj je prelilo degradiranje. Golušić ju je vratio na radno mjesto koje odgovara njezinoj sriednjoj stručnoj spremi.

Izpričala mi je kako Golušić voli čašicu, kako je do nedavno prijateljevao s vodjom srbskih četnika Šešeljom, kojemu mu je dapače prodao parcelu svoje zemlje.

“Bio je često u družtvu Saliha Alikafića i od njega potiču sve one gadosti protiv vas u ST-u,.” rekla mi je

“Vjerojatno ste krivo zaključili. On me je sam upozoravao na Alikafića i govorio o nekim drugim ljudima koje je vidio s Alikafićem u družtvu,” rekao sam joj na to.

“On vam nije prijatelj. Samo se pretvara. Povezan je s Perom Poljanićem.”

“To mi uobće ne smeta. Pero i ja nismo protivnici,” komentirao sam.

“Nisam tako mislila. Samo znam kako  je Poljanić doveo Golušića za sekretara kako bi se otvorilo u Zavodu za obnovu mjesto za Vanju Poljanić. Mene je sad degradirao kako bi našao mjesto za jednoga Perova Pelješčanina, a Pero će mu to vratiti na način što će nastojati zadržati Zdenku Golušić u obćinskomu protokolu. To vam je ciela istina. Vi ste naivni,” tumačila mi je Bašica cielu tu skrivenu kombinatoriku.

Golušić mi je simpatičan. Bašica takodjer. Komu vjerovati? Dobro je što nemam vriemena o tomu puno razmišljati. A kad se i nadje vriemena bolje ga je rabiti za razmišljanje o odlazku zlotvora.

U prošli ponedjeljak je podtajnik i voditelj mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda Marack Goulding izjavio kako se JNA treba povući s Visa i s dubrovačkoga područja. U utorak su mi častnici UNPROFOR-a potvrdili kako je njihova osnovna misija ovdje nadzor povlačenja JNA.

A JNA se ponaša totalno u neskladu s tim najavama. Čini se kako namjerava ovdje ostati zauviek. Iz Mokošice su tako protjerali četvero aktivista Crvenoga križa, Mullera, Bonića, Prlendu i Anu  Dalmatin. Uporabio sam tu činjenicu za dodatni pritisak na UNPROFOR-ove i Europske promatrače. Pozvao sam ih prekjučer na sastanak u Malu viećnicu i doveo prognane Mokošićane kako bi im izravno izpričali što im se dogodilo.

Posebice je dojmljiva bila priča Ane Dalmatin, kojoj je JNA “velikodušno” dala na razpolaganje cielih 15 minuta kako bi mogla sa sobom ponieti najnuždnije stvari.

Mokošićka četvorica su se tako pridružila vojski prognanika o kojoj sad uredno skrbi Pavo Handabaka.

Handabaka se pokazuje dobrim odabirom. Tu i tamo dodje mi po pomoć, ali nije ni malo težak, jer mi uviek u takovim slučajevima bude jasno kako je prije toga sam sve pokušao učiniti.

S prognaničkim pitanjima se sad, zahvaljujući njemu, suočavam uglavnom na deklarativnoj razini. U subotu sam tako u Domu sindikata dvije ure odgovarao na pitanja koja su dolazila iz dvorane izpunjene prognanicima. 

Kad me je nakon završetka toga mojega „odgovaračkoga“ posla na Stradunu Handabaka sustignuo, pomislio sam kako će komentirati uzpjeh ili neuzpjeh mojega snalaženja u dialogu s množtvom frustriranih ljudi. Iznenadio me je. U stvari i nije me iznenadio. Iznenadjenja su mi postala sastavnim dielom života.

“Priča se kako ste nakon ranjavanja Nojka Marinovića htjeli preuzeti njegovu ulogu i zauzeti njegovo mjesto,” rekao mi je.

”A što ću ja s tim? Ljudi o meni cielo vrieme govore svašta,” slegnuo sam ramenima.

“To znači nije istina. Pa kako bi i moglo biti,” komentirao je Handabaka.

“Možda bi netko želio da sam ja bio na Marinovićevu mjestu kad ga je ono pogodilo,” gorko sam se našalio.

“Kakovi su to uvrnuti umovi koji nalaze vriemena za izmišljanje ovakovih priča. Pa vama doista ne fali dužnosti i poslova. Ja se bavim samo s ovim prognaničkim dielom i to je samo za sebe neizdrživo. A koliko je tek poslova vama na ledjima,” rekao je Pavo tek kako bi zaokružio razgovor

Nastavili smo zatim hod Stradunom šutke svatko sa svojim mislima. Bilo nam je dosta priče. Barem za sliedećih deset minuta.

Doista, bio bih lud kada bih tražio za sebe još dužnosti. I onako se neprestano pojavljuju nove, same od sebe.

Prošlu sriedu na sjednicu predsjedničtva Obćine došao sam sa zakašnjenjem i zateknuo sam odvjetnika Nikšu Jančića u tumačenju članovima Predsjedničtva kako je ugovor koji je Androsch poslao Obćini za nas izuzetno nepovoljan.

Predsjedničtvo je gotovo zaključilo kako ugovor treba jednostavno odbiti i prekinuti suradnju s Androschem.

S čudjenjem sam gledao te ljude, posebice Pera, kako su svoje donedavno krajnje oduševljenje s jednim stranim poslovnim čovjekom, odjednom zamienili  s izuzetno negativnim stavom. Umiešao sam se rekavši kako bismo na taj način uputili svim strancima lošu poruku, poruku kojom im zatvaramo vrata, ako žele pomoći. Predložio sam sastavljanje ugovora koji bi za nas bio povoljan i njegovo slanje Androschu na procjenu. Bio sam uvjerljiviji od Jančića i moj je priedlog jednoglasno prihvaćen.

Androschev dubrovački poklisar Božo Letunić zasigurno je bio ugodno iznenadjen s mojim izstupom. Vjerojatno je bio u istoj mjeri nezadovoljan kad smo na sjednici Izvršnoga vieća u petak odbili mogućnost prerastanja njegova Zavoda za obnovu u javno poduzeće.

Na današnjoj zajedničkoj sjednici Izvršnoga vieća i Predsjedničtva, uz podporu Iva Golušića tumačio  sam nuždnost osnivanja Ureda za obnovu.

Golušić se, tako izgleda, dobro prihvatio zadaće, koju sam mu postavio prije tri dana, pozvavši k sebi njega, Mata Krmeka, Vlaha Lečića i  pravnika u Lečićevu odjelu Iva  Žeravicu. Oni trebaju riešiti pravne i prostorne predpostavke za osnutak Ureda.

Ante Stojan se pak nekako uvukao u sebe premda mi je u petak čak donio i napisanu izjavu, kako će se prihvatiti vodjenja Ureda. U skladu s njemu svojstvenim ostavljanjem odstupnica prišapnuo mi je nakon toga po malo u neprilici:

“Slavica treba uzkoro roditi.”

Čestitao sam mu od svega srdca. Još veće čestitke zaslužuje Slavica. Ovo će joj biti četvrto diete.

Ta natalitetna priča je sama po sebi izvrstna, ali je i dodatna otežavajuća okolnost glede osnivanja Ureda za obnovu. Pripremamo li to ražanj, a zec je u još u šumi? Za sad je to samo još jedna  glavobolja za dobroga Boža Letunića.

Nastavljaju se i glavobolje Pera Rakidjije, ravnatelja Sriedišta za socialni rad.

Na današnjoj sjednici Pavo Handabaka je argumentirano govorio o nuždnosti spajanja njegova ureda sa Sriedištem, jer bi u tomu slučaju prognanici na razpolaganju imali veće resurse.

Spajanje bi izim toga ujednačilo način skrbi o prognanicima u cieloj Hrvatskoj, jer se izpostavilo kako je samo u Dubrovniku Ured za prognanike odvojen od Sriedišta za socialni rad. Spajanje bi prirodno rezultiralo i u postavljanju samo jednoga šefa.

Grbić bi glede našeg mišljenja i podpore, vjerojatno u ovomu slučaju, bio zadovoljan i s Perom Poljanićem i sa mnom. Za Rakidjiju Pero na svoj način znade reći kako je prikriveni četnik, a Handabaka je moj izbor, pa se sigurno tu ne bismo razlikovali u mišljenjima

Rezultatu našega današnjeg zajedničkoga sastanka mogao bi se veseliti Günter Wegner. Prezentirao sam njegovu ideju. Naišla je na izvrstan priam. Pero Poljanić je bio silno oduševljen pa se ponudio organizirati prievod priedloga na hrvatski jezik, kako bi se uklonila jezična bariera u detaljnoj razčlanbi priedloga od strane svih članova Predsjedničtva i Izvršnoga vieća. Čim to bude učinjeno sastat ćemo se ponovno i donieti odgovarajuće odluke.

Nastavak