Čahura za cvieće

Nedjelja, 24. svibnja 1992.

Veliki dio današnjeg dana sam uzpio provesti u krugu obitelji. Dogodilo mi se to nakon puno vriemena.

Osjećam se neopisivo liepo. To je sjajna nagrada za sve proživljeno. Takov uzhit i takovu sreću u srdcu nemoguće je postignuti u nekomu mirnomu normalnomu dobu. Oni koji nisu doživjeli težke nevolje prikraćeni su za ovakovu intenzivnost doživljaja veselja, koju ne mogu pomutiti ni neke stvari koje bi u normalnoj situaciji prouzročile srčbu.

Sad postoji samo blažena radost i sreća. Povlačenje agresora je konačno započelo. I to velikim koracima. A još početak tjedna obilježavala je strepnja, izčekivanje, osluškivanje i čitanje dobrih znakova.

Dobar znak je bilo aktiviranje rada Medjusveučilištnoga sriedišta. Najavio mi ga je Slobodan Lang dočekavši me pred uredom u utorak ujutro.

“Molim te, bi li došao na otvorenje početka rada Medjusveučilištnoga sriedišta. Govoriš englezki i ljudima koji su stignuli iz inozemstva sigurno bi bilo drago kad bi ih ti pozdravio na početku seminara,” rekao mi je odmah.

“Žao mi je, ali imam drugčiji razpored. Dogovorio sam se s Perom Poljanićem. Idemo  na Šipan” odgovorio sam mu.

Svaka druga tema mi je u tomu trenutku bila drugorazredna. Predhodne večeri JNA je snažno granatirala i Sudjuradj i Šipansku luku, pa smo željeli vidjeti što se točno dogodilo i kolike su štete. Srećom, prema informacijama koje smo imali, svi su se za vrieme granatiranja bili dobro sklonili pa nije bilo žrtava.

To granatiranje nam se nekako nije slagalo s povlačenjem JNA, koje je, po svim informacijama započelo, pa smo željeli sa Šipana pogledati u smjeru Slanoga i područja oko Slanoga  kako bismo možda uočili nešto što bi moglo potvrditi ili demantirati ono o čemu smo čuli.

“Početak seminara je za pola ure. Molim te odgodi odlazak samo malo. Budi samo kratko na početku. Ti su ljudi to zaslužili. Doputovali su ovdje kako bi na taj način izrazili svoju solidarnost s Dubrovnikom,” bio je uporan Lang.

“Reci mi o čemu se točno radi,” upitao sam ga.

“Održat će se seminar na temu Zdravi gradovi. Ali to nije bitno. Bitno je što se opet pokreće rad Medjusveučilištnoga sriedišta. Obćina bi to morala podržati,” inzistirao je Lang.

“Dubrovnik sad baš i nije primjer grada dobroga za zdravlje. Ovdje se ne samo naglo može izgubiti zdravlje nego i život. Ili je možda izloženost granatama i snajperima, nestašica hrane i nesigurna obskrba s vodom i strujom dobra za zdravlje,.” odgovorio sam mu kroz smieh.

“Slažem se, ali rekao sam ti, nije bitna tema. Bitno je što su ljudi tu došli unatoč opasnosti. Treba to cieniti. Zato bi učinio sjajnu stvar kad bi došao na početak. Dodji molim te. Samo na kratko,” nastavio je Lang ne posustajući.

Počeo sam vagati  Langove argumente. Bili su nesporno jaki. U sebi sam počeo popuštati. Ne samo zbog argumenata, nego još više zbog samoga Langa. Ako su svi ti ljudi koji su doputovali na ovakovo mjesto voditi znanstvene razgovore pokazali svoju ljudsku solidarnost, kakovu je tek solidarnost, hrabrost i upornost do sad pokazao njihov poklisar Slobodan Lang. Vrieme je učinilo svoje i moja srčba prema njemu zbog onih njegovih podmetanja je splasnula. Dapače, naši susreti su se vratili u izuzetno prijateljske okvire.

Pogledao sam na uru.

„Mogao bih ti izići u susret samo ako bi se to moglo obaviti odmah.

„Pa tako sam i mislio. Evo ja idem tamo, a ti polako dodji za mnom,“ Lang je oduševljeno prihvatio moj pristanak i otišao žurnim koracima.

Na brzinu sam pogledao poštu, a zatim se i sam zaputio po Langovu tragu.

Kad sam došao u Glasbenu školu odveli su me do učione koja je razvidno bila izabrana vodeći računa o sigurnosti od bombardiranja, a izgled je bio u drugomu planu.

Zateknuo sam skupinu ljudi koji su se upravo spremali sjesti oko velikoga stola sastavljenoga od  učeničkih manjih stolova.

Lang me je odmah glasno predstavio nazočnima i pokazao mi moje mjesto, a zatim je krenulo nastupno predstavljanje.

Službeni jezik skupa bio je englezki, jer su medju sudionicima bila četvorica znanstvenika iz inozemstva. Bilo mi je po malo čudno kad sam primietio kako trećina hrvatskih sudionika ne zna englezki jezik! Upitao sam se kako će se onda seminar odvijati? Uz prevoditelje?

Ipak osjećao sam veliko zadovoljstvo zbog toga malenoga okupljanja, koje je bilo prava manifestacija solidarnost s Dubrovnikom. Samo hrabri, solidarni i humani ljudi dolaze na mjesta, koja su jasno označena opasnima.

Nakon što su svi sudionici rekli po nekoliko rečenica o sebi i svojim očekivanjima od seminara, došao je red i na mene. Na englezkom sam ih srdačno pozdravio, zahvalio im se na njihovoj odluci o dolazku u Dubrovnik, koju vidim kao izraz prave ljudske solidarnosti i prijateljstva i zaželio im uzpjeh u radu.

Spontano su mi zapljeskali. Vidjelo se kako im je izkreno drago što sam ih došao pozdraviti. Uvjerio sam se kako je Lang bio u pravu kad me je pozvao. Sigurno bih bio ostao još neko vrieme, ali morao sam se oprostiti od hrabrih znanstvenika. Čekao me odlazak s brzoplovom na Šipan.

U Šipanskoj Luki dočekao nas je Goran Šimić, poručnik bojnoga broda, koji je sad zapoviednik naših postrojbi na Elafitima, odnosno na Šipanu, Lopudu i Koločepu. Predstavio nam se u tomu svojstvu s razvidno velikim ponosom. Bilo je uočljivo kako pripada u onu ljudsku skupinu, kojoj  je samohvala dio svakodnevnoga životnoga supostupka.

Ponovio nam je ono što smo već znali. Šipan je jučer snažno granatiran, ali na sreću nije bilo težkih posljedica. Iznad svega je bitno što nije bilo ljudskih žrtava.

U pratnji kamere HTV-a i reportera Mladena Stubljara popeli smo se na Velji vrh kako bismo mogli vidjeti Slano. Sve je bilo mirno. Nisu se čuli pucnji. Nije se mogao primietiti nikakov pokret. Šimić nam nije mogao potvrditi informacije o odlazku JNA s područja zapadno od Slanoga.

Po malo razočarani spustili smo se s naše promatračnice. Razpoloženje nam je odmah popravio izvrstan pršut i sir, s kojima smo ponudjeni u jednoj kući uz put, pa se tako nismo morali vratiti u Dubrovnik praznih želudaca.

O prestanku okupacije našeg područja zapadno od Slanog,  dobili smo podpuno pouzdanu informaciju sliedećega jutra, u sriedu. Oslobodjeni su Dole, Smokvina, Banići. Te sjajne viesti su se poklopile s ponovnim dolazkom šefa Europskih promatrača, portugalskoga veleposlanika Salgueira u Dubrovnik. Još više od samoga dolazka njega i njegovih suradnika veselio je razlog njihovog dolazka. Ovaj put su došli organizirati nadzor povlačenja JNA!

U Maloj viećnici smo razgovarali opušteno i puni dobrog razpoloženja. Ljubazni Portugalac mi je obećao poslati dalekopisom svoje dojmove i procjene nakon što se u Cavtatu sastane s predstavnicima JNA. Nije to do danas učinio. Vjerojatno je to zaboravio u cieloj ovoj strci. Djelovao je inače krajnje dobronamierno.

“Bila bi mi izuzetna čast kad biste mi se pridružili na večeri u hotelu,” rekao mi je kad smo se ustali po završetku sastanka.

Zahvalio sam mu se na pozivu i rekao kako ću svakako doći.

I prije i poslije sastanka sa Salgueirom, upravo sukladno sa sjajnim viestima o početku oslobadjanja ozemlja dubrovačke obćine, sriedu sam posvetio različitim pripremama za život u slobodi. U tomu smislu sam Gospodarskom povjerenstvu Izvršnoga vieća prezentirao osnutak Ureda za obnovu i Wegnerov priedlog o donacijama.

Wegnerova ideja je originalna i izvrstna, ali težko će je biti provesti. Puno je preprjeka.  Upravne preprjeke su, ma koliko bile velike - savladive. Preprjeke sastavljene od inercije i nerazumievanja su puno teže.

Objektivno gledajući, prodati muku i stradanje vezanu uz ime Dubrovnika, ne bi smjelo rezultirati s neuzpjehom. Puno pojedinaca, poglavito u našoj dijaspori, sigurno bi bilo sretno, kad bi dobili odgovarajuće povelje zahvalnice, a njihova imena, kao počastnih gradjana Dubrovnika,  bila upisana u dubrovačkomu „perivoju slobode”.

Ne samo što daleko od Hrvatske živi puno Hrvata koji istinski vole svoju domovinu, nego bi se medju donatorima moglo naći i puno onih koji nisu Hrvati. Na primjer Niemaca, Amerikanaca, Francuza, Engleza.

Ljudi se u pravilu vole identificirati s pobjednicima, a. Dubrovnik i njegovo pučanstvo su sve vjerojatniji pobjednici nad agresorima.

Udruga “Pro Dubrovnik” bi bila registrirana kao dobrotvorna i uplate u nju bi se odbijale od poreza. Sve je to izvrstno zamišljeno, ali težko će biti realizirati. Tko će to dalje gurati? Za sad to činim ja, pored svih svojih dužnosti. Premda zdušno promičem zamisao, u sebi sam skeptik.

Možda se i varam što mislim kako bi akcija imala puno sigurniju realizaciju i uzpjeh, kad bi se radilo o nekomu glasovitomu zapadnomu gradu na primjer u Danskoj ili Švicarskoj, ali ne mogu se osloboditi toga osjećaja zasnovanoga na dosta domaćih negativnih izkustava.

Osnutak Gospodarskoga povjerenstva do sad se nije pokazalo kao neki osobit potez. U pravilu na sjednicama, koje osobno iniciram, osobno podnosim izvješća ili dajem odredjene priedloge. Od samostalnih zaključaka, priedloga ili poticaja od strane samoga Povjerenstva do sad nije bilo gotovo ništa. Ovaj put je ipak došlo do promjene. Novi direktor Dubrovačke banke, Darko Kaciga, prezentirao je svoj program.

Kaciginu programu se suprotstavio direktor Atlantske plovitbe Špiro Savin uz podporu Davora Pokovića. Nije ni čudo. Program je u snažnoj svezi s privatizacijom Atlantske plovitbe. Nisam siguran je li ga moguće provesti s obzirom na zakonske odredbe. Uostalom neka se o tomu razmišljaju u Dubrovačkoj banci, Atlantskoj plovitbi i Agenciji za privatizaciju. U ovomu trenutku mi je puno draže, ali i puno prioritetnije razmišljati o povlačenju JNA i o poslovima koji iz toga proizlaze,.

U sriedu sam tako organizirao i sastanak o redu i miru s predstavnicima redarstva, vojske i inšpekcija. Zaključili smo kako je nuždno nametnuti nenošenje oružja izvan službe, a složili smo se i kako su se steknuli uvjeti za produljenje radnoga vriemena kafića do osam ura navečer. Veselje zbog evidentnoga povlačenja JNA treba negdje moći i proslaviti, a u isto vrieme treba potaknuti i povratak poduzetničtva, pa bilo to i na području točenja i izpijanja pića. 

U Argentini me iste večeri dočekalo iznenadjenje. Očekivao sam Salgueira s možda još nekim od njegovih suradnika, a zateknuo sam tridesetak ljudi koji su s njim sjedali za dugačkim stolom u izdvojenoj hotelskoj dvorani. Tako sam se odmah morao oprostiti od svojega plana. Očekivao sam u opuštenom ozračju od Salgueira saznati još ponešto koristnoga, ali je to sad bilo nemoguće ostvariti.

Još je veće iznenadjenje bilo na licima Pera Poljanića, Čića Obuljena  i Gjura Kolića, kad su me ugledali na vratima dvorane. Sjedali su preko puta portugalskoga diplomata. Za stolom razvidno nije bilo mjesta za mene.

Salgueiro je ustao od stola i prišao me pozdraviti.

“Rekli su mi da ne možete doći. Drago mi je što ste ipak našli vriemena,” rekao mi je.

„Imao sam doduše puno posla, ali vaš ljubazni poziv na večeru mi je bio iznad svega. Oprostite što sam malo zakasnio,“ odgovorio sam mu.

„Ne trebate se izpričavati. Bio sam malo neuljudan, kad vam nisam rekao vrieme večere. Nisam ga doduše ni znao. Ipak, oprostite vi meni. Mislio sam kako vam je netko javio o vriemenu početka,“ nastavio je diplomatski Salgueiro, pružio mi još jedan put ruku za dobrodošlicu i vratio se prema svojemu mjestu za stolom.

U medjuvriemenu su mi, sliedeći Salgueirov primjer zajedno prišli Pero, Čićo i Gjuro.

“Ovo je sve u ime Salgueira organizirao Mišo Mihočević. Očito te zaboravio pozvati,” rekao mi je Pero u neprilici.

“Nije bilo nuždno. Vjerojatno je znao kako me je Salgueiro osobno pozvao,” odgovorio sam mu.

“Dodji napravit ćemo mjesta,” nastavio je Pero, dokazujući na taj način kako sam doista bio “zaboravljen”. Inače bi  bilo za mene ostavljeno mjesto za stolom. A i Salgueiru je netko rekao kako ne ću doći.

Nisam prihvatio Perov poziv. Opravdao sam to neprikladnošću i nepraktičnošću pomicanja ljudi za stolom Zatražio sam od konobara neka doda još jednu stolicu u samo dno stola.

Razvidnu podvalu sam tako pretvorio u svoju korist. barem sam se mogao liepo opustiti, prepuštajući Peru razmjenu protokolarnih rečenica s portugalskim diplomatima uz pomoć prevoditelja. U velikim družtvima se ne može učiniti ništa osobito koristno.

Klapa „Maestral“ pjevala je  u mojoj neposriednoj blizini, jer se sriedini stola nije moglo prići zbog uzkoga prostora. Nisam odolio pridružiti se liepomu klapskomu pjevanju, pazeći pozorno kako mi glas ne bi narušio uvježbani sklad. U pjevanju me svojim gestama poticao sjajni prvi tenor "Maestrala" Mišo Šperanda, koji me se dobro sjeća iz pučkoškolskih dana. Spomenuo mi je to u prvoj pogodnoj stanci izmedju pjesama.

Na našu obostranu žalost nisam njegovu sadanju izuzetno masivnu pojavu mogao povezati s odredjenim likom iz mojega djetinjstva. To nas nije spriečilo biti na “ti”.

“Željko, samo nastavi tako. Ne daj se. Budi siguran. Ima puno ljudi koji vjeruju u tebe,” rekao mi je u jednom trenutku.

Je li mi to dobroćudni tenor kazao zbog toga što sam mu simpatičan, pa drži kako još ima puno takovih poput njega ili je iz razgovora s puno ljudi došao do zaključka kako imam u narodu ozbiljnu podporu? Težko je procieniti. Možda doista  dosta ljudi primjećuje ili barem sluti kakovim sam naporima i podmetanjima izložen. Puno takovih slučajeva, poput ovog “zaboravljanja” poziva na večeru i ne ostavljanja mjesta za stolom, većini ljudi nije vidljivo. Premda uviek netko opazi. Ovaj put to je opazio Mišo Šperanda.

Zamolio sam Šperandu neka s klapom odpjeva nešto za stolom gdje su skupa s Hrvojem Macanom sjedali ljudi iz Hrvatske vodoprivrede u rangu doministara. Hrvoje Macan mi ih je predstavio, ali sam im zaboravio prezimena. Činilo mi se primjerenim i njima na liepi klapski način izraziti dobrodošlicu.

Šperanda je veselo prihvatio moj priedlog, ali je moje rieči čuo bas voditelj klape carinik Miho Bulić, koji mi je prišao i rekao kako klapa te večeri ima “druge planove”.

Nisam uztrajao. Težko je pjevati bez volje, a Bulić volje  u tomu trenutku razvidno nije imao. Izim toga bilo je jasno kako u klapi prvi tenor svojim sjajnim glasom privlači publiku, ali bas donosi odluke.

Sriedu sam tako završio pjevajući, što je bilo baš primjereno spoznaji o zbiljnomu početku povlačenja JNA.

Nakon pjevajuće večere, već sliedećega jutra sam pokušao organizirati odlazak  na oslobodjeno područje. Dobio sam odgovor kako bi bilo bolje pričekati još neko vrieme. Tako sam se u četvrtak morao primiriti i samo pratiti viesti, uz grmljavinu zrakoplova JNA koji su nadlietali Dubrovnik, ali nisu izpuštali svoje smrtonosne terete. Čuo sam kako su ih izpustili po Šipanu i Zamaslini. Srećom bez težih posljedica.

Neuzpješan pokušaj odlazka na oslobodjeno područje dao mi je nešto dodatnoga vriemena. Stignuo sam toga dana u Slobodnoj Dalmaciji pročitati kako izvjestna Sandra Gurdulić naziva mene i Poljanića "zagrebačkim marionetama". I opet se tako, kad je u pitanju neka negativna priča o Peru odmah mene s njim stavlja u isti koš. Kad se napada mene, čini se to u pravilu na ekskluzivan način i Pero je uglavnom poštedjen.

To što me se nastoji prikazati nekakovim sliepim poslušnikom, poprilično je ružno jer sam doista prava suprotnost takovom tipu osobe. Medjutim, još ružnije je to spominjanje Zagreba u pogrdnomu kontextu. Po ovoj ženi je povezanost sa Zagrebom nešto loše!

Gospodja Gurdulić, koja se predstavlja kao majka troje djece, u svojim netaktičnim dometima se ipak ne može uzporediti s novinarima poput Nina Salvie koji gotovo svakodnevno izmisli nešto što bi čitateljima dalo lošu sliku o meni i obćinskoj vlasti. Toga istoga dana je Salvia na dubrovačkoj stranici obtužio je  obćinsku vlast za smanjivanje dotoka pomoći Caritasu! Salvia nije glup čovjek. Zna on kako Obćina doista nema veze s obskrbom Caritasa. Piše on to jednostavno jer ima zadaću, ili ju je sam sebi postavio, napadati sve što je u svezi s Obćinom, pogotovo sa mnom.

Činjenice govore suprotno Salviinim navodima. Obćina nije Caritas, ali se često ponaša dobrotvorno poput Caritasa. O tomu ne piše ni Salvia ni nitko drugi.

Ipak za naše humanitarne akcije se sazna. Tako su braća Marić saznala za našu podjelu novčane pomoći obiteljima poginulih i dodali su za istu namjenu vlastitih deset tisuća maraka. Krasna je to gesta tih naših ugostitelja, koji su zasigurno sami pretrpjeli velike štete, ali su ostali sviestni kako su neki njihovi sugradjani prošli daleko gore i priskočili su im u pomoć.

Tako je istoga dana jedan novinar bezrazložno označivao Obćinu kao krivca manje robe u Caritasu, jedna naša sugradjanka je Perov i moj rad prozvala marionetskim, a dvojica naših sugradjana su se uhvatila za novčanike i preko Obćine usmjerile svoj novac onima kojima je potrebit.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje i ocjene, pa imam i ja. Gesta braće Marić mi se čini daleko konstruktivnijim i humanijim od druga dva primjera.

Ovaj tjedan će sve u svemu biti za pamćenje. Neugodni primjeri i podmetanja podpuno su bezznačajni u uzporedbi sa sjajnim dogodjajima i naznakama dogodjaja.

U petak je na planu diplomacije i medjunarodne politike postignut fenomenalan uzpjeh. Hrvatska  je primljena u Ujedinjene Narode!

Nisam znao što ću od sreće. Poslao sam brzojavne čestitke predsjedniku Tudjmanu, predsjedniku Sabora Domljanu, predsjedniku Vlade Greguriću i ministru vanjskih poslova Šeparoviću.

Kako bi istoga toga dana došlo barem do kakove takove ravnoteže nebeski sjajnih stvari i prizemnih natezanja, pobrinuo se ravnatelj Festivala Tomo Vlahutin. Podpuno zanemarivši i „zaboravivši“ svoja nedavna obećanja došao je s idejom o osnivanju još jedne kazalištne organizacije, u kojoj bi se skrasilo preostalih dvadeset šest zaposlenih u Festivalu. Naravno pod okriljem Obćine.

Prošle godine Vlahutin je tvrdio kako će se Festival sam financirati, ako mu oduzmemo kazalište i orkestar. Učinili smo to i s preuzimanjem orkestra i kazališta već smo na Obćinska ledja stavili stotinu i osamnaest zaposlenih.

Vlahutin je jedan od onih kojima se može odati priznanje za dosljedno nepridržavanje načela. U nekoj drugoj situaciji sigurno bih ga pokušavao podsjetiti na njegova obećanja, bivajući pri tomu ne osobito ugodnim sugovornikom. Ovaj put sam  njegove priedloge saslušao s blagonaklonim smieškom i s istim smieškom sam ga izpratio iz ureda.

A kao nekakova slučajna protuteža zahtjevima Toma Vlahutina usliedio je mali priam u obćinskom salonu. Djelo Jusić i Marko Brešković su nam u goste doveli djecu “Maloga razpjevanoga Dubrovnika”. Dječica su pod Djelovim vodstvom u Rimu pjevala Svetom otcu Papi, podsjetivši svojim glasićima Svetoga otca na tragediju njihova grada.

Čak su se dundo Djelo i dundo Marko sjetili u ime dječice donieti iz Rima dundu Peru i dundu Željku po suvenir.

Za daljnje održavanje pravila po kojemu se liepe stvari obvezno izmjenjuju s lošima pobrinuli su se Trebinjci koji su nam izključili struju uz poruku, kako to čine iz “sigurnostnih razloga”. Naš Vodovod je odmah zatim, iz pravih sigurnostnih razloga, izključio vodu.

Prekidanje izporuke električne energije je bio još jedan znak kako se Trebinjci nalaze u škripcu i vuku očajničke poteze, pa je gledajući s toga aspekta nestanak struje i vode bilo lakše podnieti. Vjerojatno je tako razmišljala većina Dubrovčana. Svi zasigurno napeto prate dogodjaje.

A onda smo se u subotu Pero i ja konačno uzpjeli s redarstvenim brodom “Srdj” prebaciti do Prapratnoga . S nama su se odvezli Pavo Handabaka i Krešo Milas.

Po dolazku u Ston na kratko smo posjetili stožer i tamo smo zateknuli predsjednika korčulanske skupštine Gavranića u razgovoru s njegovim korčulanskim častnikom Žuvelom, što je zorno pokazalo u kojoj je mjeri Gavranić korčulanski lokal patriot.

Korčulani nisu pokazivali neku volju za razgovorom, a i nama se žurilo, pa smo ubrzo izišli na zrak. Bio sam nestrpljiv konačno stati na naše ozemlje koje je oslobodjeno od neprijatelja.

„Pogledaj ovo liepo vrieme. Što misliš kad bih ja pošao do Trstenika malo polivati lozu. Ima vas dosta i bez mene,“ rekao je Pero ne iznenadivši me osobito sa svojim priedlogom.

Nisam ga niti pokušao odgovoriti od nakane. Zajedno s Handabakom i Milasom ukrcao sam se u kombi, kojega je, kao i prošli put, vozio simpatični stonski redarstvenik Ante Franković.

Zatim je usliedila naša kružara po spaljenim i opljačkanim, ali slobodnim selima.

Nemoguće je opisati osjećaje koji su me bili obuzeli.

Zar sam doista to dočekao? Činilo mi se na trenutke kako sanjam.

U vriemenu najgorih strahota u mašti sam vidio dan stupanja na naše tlo oslobodjeno od agresora. Tada mi se činilo kako ću, ako se to ostvari, umrieti od uzhita. Ostao sam živ, ali uzhit je bio doista golem.

Na trenutke bi mi radost pokvarili i vratili bi me u zbiljnost prizori strašnoga razaranja, koje su ti vandali ostavili iza sebe, ali čim bismo nastavili vožnju uzhit bi se vratio s  punom intenzivnosti. Po izrazima lica i riečima mojih suputnika vidjelo se kako ih obuzimaju isti osjećaji kao i mene. 

Prvo selo u kojemu smo se zaustavili bili su Konštari. Dočekale su nas prazne urušene i barbarski temeljito opljačkane kuće. Pokušali smo odgonetnuti zbog čega je vrh jedne gustierne bio svježe zabetoniran. Zaključili smo kako su vandali u gustiernu vjerojatno nešto bacili. Možda mrtvace. Preko Frankovića smo to ostavili na riešitbu našemu redarstvu.

Na povratku iz Konštara zastali smo u Zamaslini, točnije pred velikom kućom moje tete Jele i mojih rodjaka Nika, Miha i Iva Mihočevića. 

Mojim rodjacima koji žive u gradu, kuća je već dosta vriemena  služila kao odmornica, a ne kao dom, pa će zbog toga lakše moći financijski podnieti štetu koju su pretrpjeli. Puno će im teže biti to psihički podnieti, kad je vide u kakovom je stanju.

U kući je izgleda bilo smješteno zapoviedničtvo barbarske vojske. Pri odlazku su barbarski vojnici sve temeljito opljačkali i porušili. Iza njih su samo po zidovima ostale ćirilicom napisane sažetnice i  nevjerojatna šporkica.

Nakon Zamasline smo se zaustavili u Dolima. Prvo smo u jednom masliniku pronašli jednu našu malenu topničku bitnicu i zadržali se neko vrieme u razgovoru s našim vojnicima. Topničtvo je u pravilu kilometrima udaljeno od crte bojištnice, pa se tu mogao zorno vidjeti napredak od vriemena kad sam u Ponikvama posjetio korčulanske topnike.

Naše topničtvo se premjestilo tridesetak kilometara prema iztoku, koliko su Doli udaljene od Ponikava, pa je to bio još jedan razvidan dokaz napredovanja naših snaga.

Fotografirali smo se oko topa zajedno s našim vojnicima, a zatim smo pošli u samo mjesto.

Kuće su uglavnom bile srušene i spaljene. Medju njima je, sad pocrnjela od vatre i dima, i dalje dominirala liepa, velika, kamena kuća zadužbine Mihanovića, s kojima sam preko svoje pokojne none rodbinski povezan.

Zaustavio sam Frankovića pored rodne kuće moje pokojne majke.

Nisam odolio ući medju gole polu srušene zidove, bez krova. Polako i oprezno sam koračao, kako ne bi aktivirao neku ostavljenu minu i osvrtao se oko sebe. S puta, gdje su me čekali  suputnici, do mene su dopirali pozivi kako se trebam vratiti jer se nepotrebito izlažem velikoj opasnosti.

Od kuće doista ništa nije ostalo. A koliko su moji rodjaci iz Beča samo posljednjih godina u nju bili uložili. Težko će to podnieti dundo Antun, kad se vrati iz Opatije, gdje su ga smjestili Pero i Nikša.

Tristotinjak metara uzbrdo pravo iznenadjenje je predstavljao maleni skup podpuno neoštećenih kuća.

Čuvši zvuk vozila, iz jedne od kuća izišlo je dvoje starijih ljudi.

Rekli su nam kako su proživjeli u svojoj kući cielo vrieme okupacije.

Upitali smo ih kako su se okupatori ponašali prema njima.

Dobili smo iznenadjujući odgovor. JNA je prema njima bila uzorno dobra. Vojnici su im pomagali i donosili hranu.

“Bili su fini. Ne možemo se žaliti. Bio bi grieh. Tu su i stanovali njihovi oficiri,” pohvalio nam se stariji čovjek pokazujući jednu od kuća.

Ušli smo unutra. Sve je bilo podpuno občuvano i uredno. Pokućstvo, dalekovidnica, knjige na policama, slike na zidovima. Na regalu poviše dalekovidnice nalazila se hrpa fotografija. Na vrhu hrpe nalazila se fotografija s neke svetčanosti u Dubrovniku. Sa slike su nas nasmiešeno gledali moji i Perovi komunistički obćinski predhodnici, Ivo Pavličević i Tomo Milković, a iza njihovih ledja smješkao se Božo Letunić!

U snopu je bilo još sličnih fotografija.

“Ovo je kuća Brbore koja radi u Obćini, pa je to vjerojatno razlog zbog čega ona tu drži slike svojih obćinskih čelnika,” komentirao je redarstvenik Ante Franković, pokazavši na taj način kako redarstvo ima o svemu detaljnije informacije, nego bi to čovjek mogao pomisliti..

Doista tko bi mogao bolje poznavati situaciju na nekomu području od redarstvenika koji tu živi. Još jedan put sam zaključio kako imamo izvrstnoga vodiča.

“Izpalo je dobro što kroz ove dvije godine od kad se u Obćini promienila vlast, ta gospodja nije promienila svoje afinitete. Mogla je kojim slučajem hrpi dodati Perove i moje slike. U tomu slučaju težko bi joj kuća ostala občuvana. A možda je ove slike baš namierno ostavila kad je odlazila. Ako je to učinila namierno onda joj svaka čast na domišljatosti. Netko iz JNA je možda na slikama uočio svoje poznanike ili čak prijatelje. To bi mogao biti osnovni razlog što je sve ostalo ovako občuvano,” rekao sam.

Moje rieči nitko nije komentirao.

Nakon Dola odvezli smo se do mosta na Bistrini i tamo smo skrenuli u desno prema selima u zaledju. Želio sam doći do Čepikuća.

Što smo se vozili dalje prema iztoku na putu smo nailazili na sve više improviziranih nasipa, s kojima su premoštena oštećenja ceste nastala miniranjem.

Kod Visočana nas je dočekao zvuk explozija. Tamo gdje smo se uputili padale su granate.

Izišli smo na trenutak iz kombija osluškujući. Zvuk explozija je bivao sve snažniji. Opasnost se približivala.

“Predsjedniče, nema nam smisla voziti se dalje. Možete doći drugi put,” rekao je Franković.

Nisam ga nagovarao. Krenuli smo natrag.

Zaustavili smo se u Stupi. To mjesto nikad nije palo u ruke JNA, premda su agresori bili stignuli na svega pedesetak metara. Fasade su bile nalik švicarskom siru. Takova razaranja granatama još nisam vidio.

Našli smo troje ljudi kako tužno promatraju štete na svojim kućama.

„Zidove je srušila JNA svojim topovima, ali ni naši vojnici se nisu baš pokazali. Sklonili su se i neka su. Ali nisu trebali sve unutra tako uništiti,” potužili su nam se.

Nastavili smo voziti se prema zapadu i u Topolomu smo u hladovini oko kuća zateknuli dosta naših vojnika kako se odmaraju. Na kućama nije bilo vidljivih oštećenja.

“Ova velika kuća je Pera Vićana. On je ovdje glavni,” rekao je Franković.

“Sad se možemo vratiti. Tamo dalje je ostala samo Imotica,” nastavio je, kad na njegove rieči nije bilo komentara.

“Možemo li preko Imotice doći do Neuma,” upitao sam ga.

Odgovorio je potvrdno pa sam odlučio uporabiti prigodu i naći se s čelnicima toga Hercegovačkoga grada u kojemu žive gotovo samo Hrvati. Želio sam saznati istinu o toj razvikanoj Benderovoj vojski koja je u našim medijima opisivana sa samim superlativima.

Oprostili smo se od naših nezainteresiranih vojnika, i preko Imotice stignuli u Neum.

Grad je bio prazan i pust. Ipak smo na cesti ugledali jednoga čovjeka. Kroz prozor kombija sam ga upitao gdje bih mogao pronaći predsjednika Izvršnoga vieća Ležinića.

Neum je relativno malo mjesto pa se nismo začudili kad nam je čovjek spremno opisao gdje je Ležinićeva kuća i rekao kako je predsjednik neumskoga Izvršnoga vieća vrlo vjerojatno tamo i  kako je takodjer vrlo vjerojatno prilegnuo nakon objeda.

U skladu s prezimenom, nisam izbjegnuo promisliti, ali svoju misao nisam izrekao glasno.

Stali smo izpred Ležinićeve kuće i glasno ga pozvali. Pojavio se nakon nekoliko trenutaka. Doista smo ga probudili, ali se nije ni malo bunio nego je pokazivao veselje što me ponovno vidi.

Srdačno sam se pozdravio s tim omalenim čovjekom s kojim sam prije agresije imao prigodu kontaktirati, a glavne su nam teme razgovora bile neumska kanalizacija, koja prolazi kroz našu obćinu i izlieva se u more kod Prapratnoga,  te neumsko odlagalište smeća za odpad iz Stona i Slanoga.

Ležinić i Perov neumski kolega Bender su mi se u to vrieme pokazali dobrim trgovcima u korist svoje obćine. Tražili su od nas novce za odlaganje našega smeća na njihovomu zemljištu, što je bilo logično, ali su uz to od nas tražili i financijsko sudjelovanje u održavanju neumske kanalizacije, odnosno očekivali su od nas novčanu pomoć za održavanje prolazka njihova kanalizacijskoga odpada kroz naše područje i izlieva u naše more!

Po njihovu mišljenju mi smo trebali platiti i ono što je nama na korist, a njima na štetu, jednako kao i ono što je njima u korist, a nama na štetu!

Ovaj put te teme nismo imali potrebe spominjati, jer su u ovomu trenutku podpuno bezvriedne.

Ležinić se brzo obukao i odveo nas u obližnji hotel “Neum”. Tamo smo izpod sedam betonskih ploča našli predsjednika skupštine Bendera, po kojem su nazvani spomenuti branitelji Neuma.

Bender nam je izkreno izpričao kako Neum ne bi imao nikakovih izgleda bez hrvatske vojske, koja je stignula iz Hrvatske i koju je vodio general Janko Bobetko.

Na "Benderovu vojsku“ samo se nasmijao.

“Bili smo malobrojni i slabo naoružani. Imali smo samo nešto starih pušaka. Priču o našim domaćim snagama smo izmislili namierno. Ne znam tko je prvi to nazvao Benderovom vojskom, ali izpalo je dobro. I ovdje i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj i vani, svi su mislili kako smo mi ovdje snažni i strašno naoružani. Inače bi se počelo pričati kako se hrvatske trupe miešaju u sukobe u Bosni i Hercegovini!” smješkao se Bender.

Kako je nekad istina suprotna obćemu uvjerenju!

Uglavnom Bender i Bobetko su odradili odličan posao. Jedan s imaginarnom ali javnom, a drugi sa zbiljnom ali tajnom vojskom.

Obrana Neuma je bila iznimno važna i za Dubrovnik. Šteta je što Bobetko nije uzpio uztrojiti vojsku  ranije i s njom doći braniti Dubrovnik, a ne Neum. Dubrovnik bi u tomu slučaju ostao siguran, a Neum uobće ne bi bio ugrožen. 

U suton smo se vratili do Prapratnoga gdje nas je čekao Srdj. Čekao nas je i Pero Poljanić koji se vratio iz Trstenika. Razvidno izuzetno zadovoljan, pohvalio mi se kako je učinio iznimno puno posla oko loze. Više nego je očekivao.

„Propustio si puno  puno više“, odgovorio sam mu.

Bio je to takov dan. Koliko god ga Pero ocjenjivao dobrim glede održavanja svojega imanja, ja ću ga se sigurno dulje sjećati. U stvari sigurno ga ne ću zaboraviti do kraja života. Vožnja i šetnja po našoj zemlji i našim mjestima, koja su do nedavno bila pod barbarskom okupacijom, doista je jedinstven doživljaj i zoran dokaz ozbiljnoga početka kraja patnje, kojoj je izloženo pučanstvo dubrovačke obćine.

Već danas sam počeo uživati u uzpomenama u krugu obitelji.

S jučerašnjeg puta sam na dar djeci i ženi donio mjedenu čahuru od izpaljene granate, koju su mi dali topnici u Dolima. Baš u skladu s vriemenom i situacijom u kojoj se nalazimo. U neka davna vriemena, sa svojih putovanja donosio sam im odjeću, slatkiše, igračke.

Mariana je vrhunski simbolično, na sebi svojstven način domišljato, odmah u čahuru ubacila nekoliko cvjetova, ali je nije, poput vaze, stavila na stol, nego na pod pored glasovira. Za stol je čahura prevelika i ipak neprikladna.
Nastavak