Učinkoviti postotci

Srieda, 11. studenoga 1992.

Danas sam primio poslanstvo dubrovačkih Hercegovaca, koje je predvodio Jure Burić. Uz Marića kojega poznajem, iz skupine sam, zbog neobičnosti, zapamtio prezime Kukrika.  Za svoju zajednicu Herceg Bosna dubrovački Hercegovci žele od Obćine prostor, odnosno mjesto gdje bi imali svoj klub.

Njihovu zamolbu nisam prihvatio s oduševljenjem. Rekao sam im kako mi se ne svidja bilo kakova ideja koja bi išla u smjeru podjela medju Hrvatima.

“Ne trebam ti naglašivati, prika, kako smo svi mi pravi dobri Hrvati. Medjutim, trebaš uzeti u obzir kako je medju ljudima u Dubrovniku  trideset pet posto Hercegovaca, i stoga imamo i te kako pravo tražiti mjesto gdje se možemo sastajati i njegovati naše običaje“, pokušao mi je Jure Burić ideju učiniti jasnijom.

“Podpuno razumijem vaše osjećaje. Samo sam oprezan. Pa zar nas Hrvate nesloga nije dovela gotovo do propasti, a evo probudjena sloga i solidarnost su nas spasili. Svaka i kristalno benigna podjela, a vaša iniciativa ipak na neki način vodi u tomu smjeru, čini mi se opasnom. I to je sve. Biti Hrvat treba biti osnovnim osjećajem, a je li netko Hercegovac, Slavonac, Dalmatinac samo je nadgradnja. Tako bi trebalo biti, ako sebi želimo dobro i obstanak. Na to sam mislio, ako me niste razumjeli.,” odgovorio sam Juri.

Premda sam imao dojam, kako je medju mojim sugovornicima objasnitba prihvaćena s razumievanjem i blagonaklonošću, Jure se javio s novim argumentom:

“Ima tu još jedna stvar, koju trebaš uzeti u obzir, prika. Računali smo i izračunali kako je za sadanju slobodu i obranu Dubrovnika život položilo naših pedeset Hercegovaca. Pedeset, pajdo, pedeset. Ako to nije dostatno jak argument za Obćinu, onda ne znam što bi to moglo biti!”

Jurine rieči su promienila izraze lica ostalih. Gledali su me čvrsto i strogo. Još više nego na početku sastanka izgledali su poput ljudi koji nestrpljivo traže svoje pravo od nekoga kojemu su učinili veliku uslugu i sad traže nešto za uzvrat.

“Rekao sam vam kako razumijem vašu želju. Rekao sam vam zbog čega sam oprezan, ali sam, poznajući dobro neke od vas, sklon izići vam u susret, vjerujući kako će to što tražite doista biti nešto dobro i pozitivno. Samo bilo bi dobro kad ne biste više nigdje izlazili s argumentima o broju poginulih, jer to je jedan od mogućih uzroka novih podjela, kojih se toliko bojim...”

“To je istina, pajdo. Istine se nitko ne treba bojati,” prekinuo me Jure.

“Baš iz toga razloga. Ta istina vam ne ide osobito u prilog, pa je u vašem interesu ne spominjati je previše, odgovorio sam mu.

Na licima ciele skupine pojavio se izraz krajnjega iznenadjenja i nerazumievanja. Odmah sam nastavio s objasnitbom:

“Poginulo je ukupno preko dvije stotine ljudi, a vi kažete, kako je poginulo 50 Hercegovaca. Hercegovaca je po toj računici manje od dvadeset pet posto  u broju poginulih, a sami ste rekli kako vas je trideset pet posto u broju stanovnika. Dakle stradali ste manje od drugih. Ni na kraj pameti mi ne bi bilo praviti ovakove izračune, ali ste me na to prisilili. Treba izbjegavati licitirati s mrtvima i poginulima.”

Moje rieči izazvale su blagotvoran učinak. Hercegovci su, pametni i spretni kakovi jesu, izbjegnuli komentirati moje rieči. Umjesto toga jedan za drugim su stali naglašivati kako me razumiju i kako shvaćaju koliko sam dobronamieran, te mi se unapried zahvaljuju za svaki moj prinos u smjeru izpunitbe želje zbog koje su me došli posjetiti.

Razstali smo se u krajnje prijateljskomu ozračju. Postotci znaju biti izuzetno učinkoviti argumenti. Samo ih treba rabiti na pravi način.

Ovo je vrieme kad se različiti ljudi i različite skupine nastoje izboriti za što bolje položaje. Hercegovci u tomu samo sudjeluju. Jedino su možda nešto glasniji i uočljiviji.

Na cieloj dubrovačkoj sceni razvidno dolazi do pokušaja preslagivanja kockica snage i utjecaja. U cieloj toj priči su prirodno najzanimljiviji Obćina i HDZ, kao daleko najsnažnija stranka. Kontrola Obćine i HDZ-a jamči utjecaj, a utjecaj se onda može dobro uporabiti. U zraku se osjeća želja za promjenama. Kako sama želja nije dostatna, za postizanje promjena nuždno je pronaći argumente, a njih je najlakše naći iztražujući nedavnu prošlost. Barem se tomu mnogi nadaju.

Viećnici u obćinskoj skupštini nisu imuni od čačkanja po blizkoj prošlosti premda znatnom broju njih samih to baš i nije u interesu, jer su se u najtežim vriemenima bili  posve pritajili, a sad evo, kad je ciela Obćina slobodna, još uviek veliki dio njih  ne vidi nuždnost svojega dolazka na sjednice.

Najglasniji je opet Ivo Grgurević, kojemu se vratio onaj njegov gromki glas koji je za vrieme trajanja agresije bio utišan do šapata. Osjetio sam to na svojoj koži  u prošli petak, nakon što se neuzpješno pola ure čekalo na punomoćnost i nakon što je Pero Poljanić objavio kako se sjednica odgadja.

U predvorju dvorane Grgurević me je zaustavio i rekao:

“Vrieme je. Došlo je vrieme. Ti i Poljanić konačno trebate sve reći!”

“Ne znam o čemu govoriš. Ako te nešto zanima slobodno pitaj. Samo pitaj konkretno i dobit ćeš odgovor, ako ga budem znao” odgovorio sam mu pristojno.

---

Na neki način Grgurevićeva znatiželja je bila shvatljiva. Ovdje se dogadjalo tako puno toga. Osobno neprestano odkrivam i saznajem nove stvari. Baš dan nakon te Grgurevićeve znatiželje došao mi je iz Zagreba izvjestni Jozo Banić i tvrdio, kako je nudio oružje Ivu Jeliću, kao dubrovačkomu zastupniku u Saboru, ali ga je Jelić odbio!

Banić tvrdi, kako je  nakon toga nudio oružje još nekima, ali su ga redom odbili. Upitao sam ga za imena tih osoba, ali je odbio to reći. Upitao sam ga zašto je onda spomenuo i Jelićevo ime. Dobio sam neodredjeni odgovor, pa mi je zbog toga ciela ta priča izgubila na vjerodostojnosti.

Jučer mi je Gjuro Korda pričao o tomu kako je 21. studenoga prošle godine otišao s brzoplovom iz Dubrovnika na poziv ministra unutarnjih poslova Vekića, a kad je stignuo u Zagreb, Vekić za njega nije imao vriemena, jer je bio naručen kod brijača!

Gjuro je pokušao razgovarati s predsjednikom Vlade Gregurićem, ali je Gregurić bio u Austriji. Uglavnom Korda je ubrzo shvatio kako je njegov put u Zagreb bio uzaludan.

Bilo je to vrieme kad su mnogi odlazili iz Dubrovnika po pomoć u Zagreb, uz put se sklonivši od pogibelji. Nisam to spominjao Gjuru, ali se on osjetio dužnim nadnevak svojega odlazka iz Dubrovnika  uzporediti s nadnevkom odlazka šefa dubrovačkoga odjela službe za zaštitu ustavnoga poretka Petra Luburića, koji je ustavni poredak republike Hrvatske odlučio nastaviti štititi na daljinski način, otišavši iz Dubrovnika već 12. listopada prošle godine.

Korda mi je to izpričao nakon što smo završili sastanak s direktoricom Dubrovačkih podruma Ivanom Bašić i njezinim pomoćnikom Njirom. U tomu razgovoru sam igrao ulogu posriednika izmedju čvrste direktorice, koja bi željela zadržati svoj položaj i Korde, kao budućeg predsjednika upravnoga odbora u Podrumima.

Prije sastanka s vinarima, a kako bih imao najsvježije informacije, pokušao sam razgovarati sa Zlatkom Matešom, ali je bio negdje na putu, pa mi se javila njegova pomoćnica Jadranka Čengija. Upitao sam je dokle je stignula procedura oko vodjenja upravnoga odbora u Dubrovačke podrume, a ona mi je odgovorila s upitom zbog čega to treba učiniti! A prošlo je više od mjesec dana od kad sam bio u Matešinu uredu i kad je od svojega šefa dobila jasnu zadaću neka provede proceduru uvodjenja upravnoga odbora, dobivši pri tomu imena članova.

U medjuvriemenu smo i na sjednici Izvršnoga vieća potvrdili i potrebu uvodjenja upravnoga odbora u tu tvrdku i imena članova odbora. I od toga je bilo prošlo već dva tjedna.

Dobio sam dojam kako se opet radi o nekakovom odugovlačenju. Vrlo vjerojatno je bilo intervencija.

Odgovorio sam Čengiji kako se ne želim vraćati natrag i bilo što objasnjivati i ponovno joj postavio pitanje kad će se procedura provesti, na što sam dobio odgovor kako će to biti „vrlo skoro“. Preprjeka uvodjenju reda je puno. Ne postoji drugi način nego ih svladavati jednu po jednu.

---

"Želim opis svih zločina koje si učinio." unio mi se euforično Ivo Grgurević u lice , ne prihvativši na taj način moj pristojni odgovor.

“Ponosan sam na sve što sam za Hrvatsku učinio u proteknulomu razdoblju, a i na svoje ponašanje obćenito. Ti bi se pak trebao zamisliti nad svojim ponašanjem i svojim prinosom za vrieme rata,“ odgovorio sam mu mirno.

Mogao sam ga potresti spomenuvši mu vrieme početka agresije prošle godine, kad mi je sav u strahu bio došao u ured i tihim glasom me pitao za procjenu naših izgleda. Odlučio sam ne rabiti to oružje protiv Iva. Nisam želio produbiti sukob s čovjekom, koji mi je u biti simpatičan.

Naš dialog slušalo je nekoliko viećnika koji su namierno stajali toliko blizu kako bi mogli čuti, i dostatno daleko kako se ne bi morali miešati.

Grgurevićeve rieči čuo je i Hrvoje Macan, koji za razliku od mene, nije uzpio zadržati smirenost. Kad je Grgurević krenuo u novu seriju neutemeljenih rečenica, Hrvoje je prišao i zarežao prema njemu:

"Gubi se smrade jedan”.

Grgurević je u trenutku prestao davati glasa od sebe. Prestrašeno se okrenuo prema stubištu koje vodi prema izlazu. Nije se usudio suprotstaviti Hrvojevim "argumentima".

Ivo je tipičan predstavnik onih koji vole tražiti istinu, ali je ne žele naći, jer su u svojoj glavi već sebi unapried dali odgovore na sva pitanja. Pokazalo se kako je Hrvojev način reagiranja takovim ljudima puno uvjerljiviji i učinkovitiji od moga.

Ne treba generalizirati i kazati kako je to Hrvojev uobičajeni način. Situacija je jednostavno bila takova. Možda bi, u zamienjenim ulogama, Hrvoje reagirao na isti način kao ja, a ja kao on. Zasigurno ponekad je težko ostati ravnodušan na neke gadljive stvari.

Istoga toga dana na Koordinaciji za povratak bio sam prisiljen slušati standardna jaukanja Nikole Dobroslavića iz Slanoga, kako Obćina ništa nije učinila za dubrovačko primorje. Hrvojev način postavljanja prema Grgureviću je ipak ostavio traga, pa sam nesretnomu Dobroslaviću odgovorio za mene neuobičajeno oštrim tonom i pozvao ga neka sam nešto učini umjesto što stalno zapomaže. Premda nisam uporabio isti slovar, Hrvojev način se opet pokazao učinkovitim.

Dobroslavić se inače kroz ovo vrieme pokazao kao svojevrstan tribun slabo naseljenoga i težko stradalog područja oko Slanoga.  On je uviek tu, radilo se o humanitarnoj pomoći, povratku stanovnika, obnovi, pa čak i kad se govori o turizmu, koji je sad za nas samo uzpomena i težko ostvariva želja.

I za ostvarbu želja treba se pripremiti, pa se u tomu smislu u Hrvatskoj krenulo u osnutak turističkih zajednica, što je pak na našemu području, kao član Izvršnoga vieća zadužena za turizam, krenula ostvariti Luce Glavić, pa je predprošloga ponedjeljka u Babinu kuku organizirala sastanak na kojemu je ,izmedju ostalih, bio i naš dobri Dobroslavić.

Na tomu skupu vjerojatno sam razočarao neke nazočne, kad sam naglasio kako bi, s obzirom na našu financijsku situaciju, turističke zajednice trebale djelovati na dragovoljnoj osnovi. Procienio sam kako te turističke zajednice nisu ništa drugo nego novi naziv za stare turističke saveze i družtva, koji su izmedju ostalog služili i za zbrinjavanje odredjenoga broja tako zvanih „turističkih radnika“. To nije bio neki problem kad je postojao prihod od turizma, ali sad se treba prilagoditi situaciji. Zasigurno, ako je i bilo nezadovoljstva s mojim riečima, ono nije bilo izkazano, nego su svi, dapače, s entuzijazmom prihvatili moje argumente.

Takav je život. Negdje ide teže, negdje lakše. Negdje je dostatan miran ton, a negdje ga je nuždno i povisiti.

Sve u svemu pokazalo se do sad, kako imam izuzetno visoki prag tolerancije i svašta sam u stanju podnieti. Poput ciele ove igre oko Obćinskoga odbora HDZ-a, Pera Poljanića, Luke Korde, koja je ipak krenula prema svojemu kraju prošle nedjelje, kad je napravljen prvi korak na putu riešavanja nesnošljivosti izmedju Poljanića i Korde.

Luku Kordu je smienila obćinska izborna skupština HDZ-a i na njegovo mjesto je postavila Matka Bupića. Za Bupićeva zamjenika izabran je Vinko Brnadić.

U Zagrebu je odlučeno kako je najbolje riešenje odlazak i Korde i Poljanića. Na obćinskoj razini bi iz svega trebao profitirati Čićo Obuljen, koji se preko svojih zagrebačkih veza prodao kao najprikladnija zamjena za Poljanića.

Prekjučer, nakon što smo zajednički u salonu primili poslanstvo Svjetske islamske humanitarne organizacije, preko koje je u Dubrovnik stignulo pet teretnjaka punih hrane, Čićo mi je izpričao svoju ulogu u priči oko Pera i Luke.

“Sad sam spreman za ulazak u HDZ. Prihvatio sam ponudu i ovih dana će me upisati. Bit ću izabran na Perovo mjesto. Ali, postavio sam dva uvjeta. Nakon izbora moraju mi jamčiti mjesto gradonačelnika, a do izbora ti trebaš ostati na svojemu mjestu,” rekao mi je.

“Što ga ja imam s cielomu tomu pričom.  Sretno ti bilo. Ako mene smjene učinit će mi uslugu. I ne želim ništa drugo nego otići i osloboditi se svega ovoga,” odgovorio sam mu.

“Molim te nemoj tako razmišljati. Kad bi ti otišao, bilo bi izuzetno težko naći i sastaviti neko privremeno Izvršno vieće. Ciela stvar bi se zakomplicirala. Izim toga ti to sve vodiš jednostavno i sigurno.  Kad tebe ne bi bilo, ne bih prihvatio zamieniti Pera. Bio bi to za mene prevelik rizik. Do izbora bi se mogle dogadjati težke stvari. Onda bih radije ostao čekati, pa neka Pera zamjenjuje tko hoće, ili neka Pero ostane”.

“Ponavljam ti. U svim tim pričama oko Pera nemam uobće baš nikakovog udjela. Ne zanimaju me. U stvari ne vidim zašto Pero ne bi odradio svoj mandat do kraja, a onda se možeš uključiti i ti i bilo tko drugi. Sigurno u tomu nitkomu ne ću smetati,” rekao sam Čiću.

“Ciela stvar je krenula i sad se ne može natrag. Luka je smienjen i sad je red na Pera, inače bi Luka poludio,” rekao mi je Obuljen.

Nastavili smo razgovarati, ali sam u razgovoru sudjelovao podpuno bez volje.

Ciela stvar mi se sve više gadi. Lukina smjena je bila u takovomu tonu. Vodili su je saborski zastupnik Marin Mileta i tajnik HDZ- Ivić Pašalić, koji su zbog organiziranja skupštine i osiguravanja željenih izbornih rezultata doputovali iz Zagreba.

Promatrao sam sa strane njihov rad i zaključio, kako su ta dvojica mladića izuzetno učinkoviti i bezkrupulozni. Luka Korda ne samo što je bez problema otišao s čela obćinskoga HDZ-a, nego su njegovi Konavljani dali podporu Bupiću i Brnadiću, koje Korda inače ne voli. Kad je već morao otići, svoje mjesto bi radije bio ostavio Pelješaninu Anti Srhoju. Tako mi je barem bio rekao.

Po svemu sudeći u svemu ovomu Vinko Brnadić je onaj koji je s dubrovačke strane partner Pašaliću i Mileti. Kako je pak bilo nuždno naglašivanje ozbiljnoga zaokreta u HDZ-u, izabrali su Matka Bupića, koji bi Brnadiću mogao poslužiti kao smokvin list.

Bupić je fin čovjek, pa predstavlja odredjenu suprotnost Kordi. Brnadić bi pak, izborom za predsjednika, djelovao kao hercegovačka Kordina preslika.

Nazočio sam u nedjelju toj farsi od izborne skupštine HDZ-a. Ivić Pašalić i Marin Mileta ponašali su se poput nekakovih partijskih komesara. Ipak u sebi sam im odavao priznanje zbog spretnosti s kojom su, nakon iznudjene ostavke Luke Korde provodili "tajno" glasovanje.

Konavljani i Župljani uobće nisu do tada imali svoje lokalne izborne skupštine, pa su njihovi  dosadanji članovi obćinskoga odbora kooptirani u novi.

Tako se uz nekoliko prigodnih govora završila dugotrajna kriza oko vodstva HDZ-a u Dubrovniku, koja praktički traje od kad je prije dvije godine,  narodni čovjek, drvodjelac Luka Korda na mjestu predsjednika nasliedio svojeglavoga intelektualca Iva Jelića, koji je više s govorima njegovao svoju karizmu, nego što se posvetio organizaciji stranke, pa mu se to osvetilo.

Nedovoljno obrazovani Korda, koji je pokazivao izraziti antikomunizam, mnogima nije bio po volji. Iza napada na njegovu nedovoljnu razinu znanja za tako odgovorno mjesto, krio se strah daljnjega drastičnoga gubljenja pozicija raznih direktora i rukovoditelja. Preko svojih veza u redovima nove vlasti oni su lukavo provlačili famu o nedostojnosti Korde za vodstvo najjače stranke u Dubrovniku, koji bi kao grad trebao biti pojam obrazovanosti i kulture.

Tu udicu je, namierno ili nenamierno, progutao Pero Poljanić, a u svojoj čestoj označbi vodstva dubrovačkoga HDZ-a nedostojnim Dubrovnika, imao je podporu saborskih zastupnika Hrvoja Kačića i Ivana Mustača.

Za vrieme svojih čestih posjeta Zagrebu, Pero je doslovno sotonizirao obćinski HDZ, sa svojom omiljenom sintagmom o „paklu u Dubrovniku“ čiji je uzročnik HDZ.

Ozračje koje je tako stvoreno najviše je koristilo nekadašnjim komunističkim moćnicima. Započete promjene na čelnim mjestima su bile zakočene, a nekadašnji iztaknuti komunisti su dobili na vriemenu, koje su pak izvrstno uporabili za svoju daljnju transformaciju od jugoslavenskih komunističkih čuvara kolektivističkoga uztroja u hrvatske političke stručnjake za višestranački sustav i gospodarske eksperte za slobodno poduzetničtvo.

Korda je, osobito nakon bratova ustoličenja na mjestu šefa redarstva, vrlo glasno zahtievao  promjene, ali nije bio spreman ništa u tomu smislu sam poduzimati. I to je bio razlog što sam na vjetrometini ostajao sam.

Korda se sve više povlačio u Konavle, a nakon što su bile okupirane i nakon razdoblja osobne krize, nastavio je šutljivo stajati sa strane, podpuno obustavljajući svaku aktivnost HDZ-a. Nakon dolazka olakšanja, prikupili su se razpršeni članovi Obćinskoga odbora i nastavili sa svojim bezkoristnim "prigovornim urama". Pero je pak nastavio svoju ranije započelu agitaciju protiv Korde i cjelokupnoga obćinskoga odbora.

U Zagrebu su izpravno zaključili kako u cilju postignuća boljega ozračja u Dubrovniku, treba konačno riešiti konflikt izmedju Poljanića i Korde. Pokušaji pomirenja nisu uzpjeli, pa je ostalo jedino riešenje odstup jednoga od njih. Kako nitko od njih to nije htio učiniti dragovoljno, donesen je zaključak neka se smiene obojica. I jedan i drugi su pristali otići uz dopunske uvjete. Korda će nakon izbora dobiti vlast u Konavlima, a Poljanić će biti nagradjen s odlazkom u diplomaciju.

Korda je evo smienjen na izvanrednoj skupštini, a Pero će do svoje smjene na godišnji odmor, za koje vrieme će ga zamjenjivati Ćićo Obuljen, koji se evo sprema podpisati pristupnicu u HDZ.

Vrlo vjerojatno je i Peru i Luki krivo što ja nisam još u kombinaciji za odlazak. Na neki način imaju i pravo, jer kad bih i ja sad otišao, u očima pučanstva sve bi izgledalo poput neke naše zajedničke krivnje, zbog čega smo smienjeni. Ovako izpada kako je sva krivnja na njima. A u stvari se samo radi o nesnošljivosti izmedju njih dvojice, iza čega se  praktički krije borba izmedju starih komunističkih kadrova i novih ljudi koji bi se željeli domognuti položaja.

Moj odlazak još nije na redu, jer za to postoje ozbiljni razlozi. Nije kako se nisam zamjerio različitim bivšim i sadanjim moćnicima i ovdje i u Zagrebu. Zasigurno puno više i od Pera i od Luke zajedno. Ali tko bi radio dalje? Izbor predsjednika Skupštine je znatno jednostavniji od izbora predsjednika i cieloga Izvršnoga vieća.

Tko bi se sad mogao prihvatiti takove dužnosti? Koliko bi bilo težko složiti cieli sastav, koji bi se svidio već tako frustriranim viećnicima.

Žrtvenoga jarca se dakle ostavlja na žrtveniku do kraja. Sigurno ne će prestati podmetanja na moj račun. Možda će se sad i pojačati, kako bi se do izbora do kraja oslabio moj položaj.

Ako sam odem mogao bi nastati kaos, na koji bi se vjerojatno odgovorilo s uvodjenjem neke vrste vojne uprave, što se i onako do sad pokušavalo, ali, baš zahvaljujući meni, nije uzpjelo. Moj odlazak bi bio konačni dokaz nekompetentnosti i neznanja nekomunista, i triumf komunista. To je osnovni razlog zbog kojega ne smijem odstupiti. Treba izdržati i u medjuvriemenu ostvariti barem još ponešto od onoga što je započelo.

Ne će biti ni malo lako ne priključiti se ni jednoj od struja u ovoj trgovini s položajima i prošlosti. A upravo to moram učiniti. I pri tomu biti sam na bojištu.

Trebati će mi izdržavati kišu metaka do proljeća. Srećom sam otvrdnuo i pronašao psiholožke obranbene mehanizme. Samo ih treba primjenjivati dalje.

Zarasle rane od dosadanjih udaraca sve su snažnija preprjeka daljnjemu ranjavanju srdca i duše. Ili mi se to samo čini? Tko zna što će pokazati našastar organizma kad se izvučem i ako se izvučem iz svega ovoga.

Svi ovi dogodjaji su sigurno za gradjane dodatno enigmatični. U vrieme agresije ljudi su bili zaokupljeni s obstankom, pa im je znatiželja bila potisnuta. Sad sve više toga izbija na površinu, ali to ljude samo može sve više zbunjivati. Iz raznih izvora čuju se različiti podatci. Pored sustavnih izkrivljivača poviesti, koji vide svoju prigodu, često se i sami bitni sudionici prošlih dogodjaja znaju iztrčavati s paušalnim izjavama.

Pero Poljanić je prvak u neodmjerenim proračunima broja granata ili metaka, i u crno bielim procjenama.

Bobetko je prvak u samohvali, pa se tako nedavno stao hvaliti s postignutom sigurnosti povratka u Župu i Konavle. Njegove izjave su čuli četnici i kako mu ne bi dali za pravo, s Graba u Hercegovini opalili su po Konavlima. Rezultat: U nedjelju su poginule dvije žene i jedan vojnik. Ne znam jesu li se Jure Burić i njegova škvadra propitali je li se možda radilo o Hercegovcima. Zasigurno, nakon razgovora sa mnom, njihov brojiteljski entuzijazam se sigurno smanjio.

Na žalost, ljudi se na kraju krajeva uviek svedu na brojke i postotke. Posebice kad su mrtvi. Dok su živi, jedan manji postotak njih uviek nešto traži i ostvaruje za sebe, dok u postotku velika većina ne traži ništa i samo pasivno prati dogodjaje.

Medju aktivnima je trenutno najmodernije prikazivanje svojih zasluga u obrani. U tomu smislu se u prošli četvrtak u Slobodnoj Dalmaciji oglasila skupina redarstvenika. Sebe su prezentirali kao jedine branitelje. Bune se što su zaboravljeni, ali oni sami zaboravljaju kako su Dubrovnik branile i postrojbe Zbora narodne garde, i skupine Narodne zaštite, i dragovoljci pri kriznim stožerima i Teritorialna obrana i ad hoc skupljene skupine dragovoljaca.

Doista je u svemu puno neuravnoteženosti. Možda stvar ublaži interview koji sam prekjučer dao Antunu Masli za Slobodnu Dalmaciju. Obećao mi ga je poslati na auktorizaciju.

Premda sva ta razmišljanja o izkrivljivanju poviesti dugoročno mogu imati značajnu težinu, i sad i ubuduće ostaju mi puno više  bitnima konkretni poslovi, koji donose ili barem obećavaju korist pučanstvu. Premda i tu bude svakojakih razočaranja i iznenadjenja.

Poput razgovora s predstavnicima Svjetske banke, koji su se  nenadano brzo, predprošloga ponedjeljka, pojavili u Dubrovniku. S njima je bila i izvjestna gospodja Tadić iz  Ministarstva obnove.

U razgovore sam ušao s puno očekivanja i entuzijazma, ali sam se na kraju osjećao beznadno i bezpomoćno.

Prvo razočaranje sam doživio kad sam na moje pitanje može li se na razini obćine razgovarati o konkretnomu zajmu, od djelatnika Svjetske banke, dobio odgovor kako je  to moguće samo na razini države.

Razočaranje nije bilo preveliko jer je odgovor bio donekle očekivan. Na žalost usliedilo je i drugo, puno ozbiljnije razočaranje. Iz rieči gospodje Tadić moglo se sa sigurnošću zaključiti kako ona ne zna baš ništa o obsežnim snimkama razaranja, procjenama šteta i programima  obnove koje smo dostavili ministarstvu u kojemu je zaposlena!

A rekla je kako se tamo zaposlila prije dva mjeseca! Imala je dostatno vriemena saznati o programima.

Kad je bila odredjena za odlazak u Dubrovnik u družtvu s predstavnicima Svjetske banke, trebala se propitati o stanju na ovomu području. U ministarstvu bi postojanje dokumentacije o našim programima obnove trebalo biti poznato svakoj tajnici i vozaču. Nije to nešto bezznačajno, nego nešto visoko vriedno i prioritetno!

Kako će naša država biti partner ozbiljnim službenicima Svjetske banke, kad se u ministarstvu za obnovu ne zna ništa o programima obnove težko stradaloga dubrovačkoga područja, premda programi postoje i napravljeni su na izuzetno sustavan i uredan način!

Mi sami nemamo mogućnosti pregovarati, a u ime nas razvidno nema tko, tužno sam zaključio tiekom toga sastanka.

Razgovoru je nazočio i Pero Poljanić, koji je poput pravoga gostoljubivoga gradonačelnika obavio svoju ulogu – pozvavši cielu bankarsku škvadru na večeru u Argentinu. Uz prievod Vesne Gamulin, tiekom večere je održao zdravicu, pa je neupućeni promatrač mogao zaključiti, kako smo s tim strancima zaključili nekakov izuzetno vriedan posao za nas. A ako od svega bude bilo što, to je na vrlo dugomu štapu.

Tiekom večere sam saznao kako će se Perova i Vesnina suradnja nastaviti i u Londonu, gdje oboje putuju na dobrotvorni koncert Iva Pogorelića, čiji je prihod namienjen Dubrovniku.

„Pa zar ti i za slušanje koncerta treba prevoditeljica,“ pokušao sam nasmijati Pera.

Nije prihvatio moju šalu.

Ne bi bilo čudno, kad bi troškovi putovanja onih koji će iz Hrvatske nazočiti tomu koncertu bili viši od prihoda. Jer vrlo je vjerojatno kako će se Peru i Vesni pridružiti i netko iz Zagreba. Kako bi se naglasilo kako je Dubrovnik dio Hrvatske.

Pogorelić bi sigurno za Dubrovnik učinio najviše kad bi u najavi nekoga od svojih koncerata, jednostavno naglasio komu je namienjen prihod od ulaznica, a prije i nakon koncerta publiku pozvao na davanje donacija, te zatim prikupljene novce jednostavno uplatio na račun pomoći Dubrovniku. Tako se radi i na misama, kad se prikupljaju milodari na primjer za siromašne misije u Africi. Nitkomu u crkvi ne pada na pamet na mise pozivati misionare iz Afrike, jer bi troškovi njihova putovanja pojeli prihod od milodara.

Praktički svi dogodjaji, koji se svrstavaju pod humanitarne u pravilu sa sobom donose neke dvojbe i pitanja. Dosadanje izkustvo na tomu području nije baš osobito. Puno su mi draže i bliže stvari, koje su jasno definirane. Poput sastanka s vodstvom HPT-a, odnosno s ravnateljem HPT-a Matom Perakom, kojega mi je u subotu doveo Čićo Obuljen. S njima je bio i Čićov predhodnik na mjestu prvog dubrovačkoga poštara, Klario Šober. Čićo nije propustio pozvati i novinare, kako bi i mediji obilježili taj, po Čićovu mišljenju značajan, dogodjaj.

Perak mi je izpričao kako će već sliedeće godine od Paga do Dubrovnika biti položen svjetlovodni kabel, pa će naše telekomunikacije nakon toga postati daleko moćnije, a u isto vrieme i puno manje ranjive. U stvari radi se o kabelu koji povezuje Europu s arabskim državama, a Dubrovnik se našao na tomu putu i iz toga će profitirati.

Ništa manje bitna nije i odluka HPT-a o brzomu popravku svih brzoglasnih priključaka na porušenomu području obćine, a takodjer i odustanak od zahtjeva za plaćanjem mjesečne predplate za vrieme dok linije nisu bile u funkciji, što je samo po sebi razumljivo, ali je istovremeno i pokazatelj kako u HPT-u u podpunosti shvaćaju našu situaciju. Moglo je biti i drugčije.

Razgovor s našim poštarima bio je u stvari trenutak opuštanja. Organizmu je to nuždno, pa mu je dobro to omogućiti. U tomu smislu mi je pomogao i Mario Mrkušić, kad me je prošloga četvrtka predvečer pozvao na izvlačenje liganja. S njegovom barkom smo otišli iza Petke. Nisam dobromu Mariu donio neku sreću. Ulovio sam dva malena lignja, a Mario niti jednoga, Umjesto ulova, Mario se sam ulovio s barkom u nečiju poponicu, pa smo morali uložiti puno truda, kako bismo se izvukli, ne oštetivši mrježu.

Nije to ovih posljednjih dana bila jedina moja prigoda za opuštanje i zabavu.

U subotu sam s Marianom gledao kazalištnu predstavu „Kaktusov cviet“, u kojoj su nesudjene izvodjače, bračni par Vidović, uzpješno zamienili Jasna Ančić i Frane Perišin.

U nedjelju sam opet uživao u nogometu. Sretno sam pratio novu pobjedu HNK Dubrovnika. Ovaj put nad Riekom. 2:0

Život je liep.

Nastavak