Alexandria

Četvrtak, 19. studenoga 1992.

Svatko od nas koji živimo na području dubrovačke obćine ima pravo odmoriti se i relaksirati. Toliko smo toga svi skupa podnieli. Čak i onima koji nisu absolutno ništa dali od sebe, i onima koji su bježali, zasigurno nije bilo lako.

Do tih spoznaja sam došao za vrieme onoga lova na lignje u družtvu s Mariom Mrkušićem. Opuštanje u trajanju od dvije ure ipak samo djelomično može napuniti izpražnjene baterije, zaključio sam. A lignje ne mogu loviti neprestano dva ili tri dana.

Riešenje se nametnulo samo po sebi, kad mi je iz Svjetske banke došao poziv na skup čelnika sriedozemnih gradova o "prihvatljivom razvitku". Tema skupa mi se činila zanimljivom, a skup utjecajnih ljudi iz različitih država je uviek dobra prigoda za širenje istine o situaciji u Hrvatskoj.

U pozivu je stajalo kako organizator snosi putne i hotelske troškove, kao i troškove organizacije skupa. To mi je bilo ključno za donositbu odluke.

Nenadano sam dobio prigodu otići i odmoriti se daleko od svega, uz put promičući hrvatske interese, a to ni mene ni Obćinu ne će stajati gotovo ništa! Sve se odlično uklapalo u moju potrebu za drastičnom promjenom ambienta, a zahtievalo je samo minimalne troškove.

Rekao sam Idi Gamulin neka dalekopisom pošalje prijavu i odmah zatim nazove, jer je rok bio na izmaku.

Ida je posao obavila izvrstno. Kad sam prošlog četvrtka krenuo na put, zrakoplovne karte su me čekale u zračnoj luci u Splitu, a putovnica s egipatskom vizom u hotelu Dubrovnik u Zagrebu.

Do Splita sam sa sobom povezao Balda Bećira i Luku Kordu.

Neposriedno prije polazka nazvao me Vinko Brnadić:

“Čuo sam kako ste na današnjoj sjednici Izvršnoga vieća uveli upravni odbor u Dubrovkinju,” rekao mi je upitno.

“Ne samo u Dubrovkinju nego i Luku i u hotelsko Plat,” odgovorio sam mu.

“O tomu mi u obćinskom odboru nismo ništa znali,” nastavio je Brnadić priekorno.

“Izvršno vieće radi samostalno. Vi možete pratiti najave dnevnoga reda. Ako imate bilo kakove priedloge uviek ste dobro došli. Težko je nalaziti prave ljude. Medjutim, sad je o tomu bezkoristno razpravljati. Odluke su donesene.“

“Pa Izvršno vieće je odredilo Pakišu Radicu za koordinatora u odredjivanju osoba za upravne odbore.“

„Točno. I Pakiša to sad izvrstno radi. Ako se ne varam i vaše je ime na popisu za upravni odbor Luke. Koliko mi je poznato sa svim predloženim ljudima je kontaktirao. Zar nije i s vama?“

„Ne radi se o tomu. Ne bunim se protiv mojega imenovanja. Ali mi u HDZ-u smo morali znati i o svim drugim ljudima.  Zašto nas on nije ništa pitao?”

“To možete pitati njega. A sad više nemam vriemena za razgovor, jer krećem na put,” završio sam razgovor s Brnadićem i u sebi osjetio dodatno zadovoljstvo zbog odluke o putu u Afriku.

Razvidno je kako će se nova garnitura u obćinskomu HDZ-u ponašati bitno drugčije od Luke Korde, kojemu doista može služiti na čast činjenica, što se za svojega predsjedanja s obćinskim HDZ-om nije miešao u rad i odluke Izvršnoga vieća. Isto takovo  priznanje može se bez sumnje odati i Lukinom predhodniku Ivu Jeliću, koji se u onomu, doduše kratkomu, vriemenu nije ni pokušao približiti Izvršnomu vieću.

Kordu je u zagrebačkoj zračnoj luci dočekao njegov pobratim Jevrem Brković. Luka će u Zagrebu, uz Jevremovu pomoć, pokušati zaliečiti povriedjenu taštinu zbog nametnute mu smjene. Za vrieme ciele vožnje do Splita, pričao mi je o tomu. Ipak više od Brkovićevih umirujućih rieči, godila bi mu konačna realizacija smjene Pera Poljanića.

Što se mene tiče, nastojim se udaljiti od te kombinatorike i posvetiti se poslovima, koji imaju puno veću vriednost.  I u prošli petak, dan prije polazka na put u Alexandriu obavio sam posljednje nuždne poslove u Zagrebu, i na odredjeni način potvrdio zasluženost uzimanja predaha.

Prije sjednice Vlade, uzpio sam razgovarati s predsjednikom Šarinićem, dopredsjednikom Ivanom Milasom, ministrima Ivicom Mudrinićem i Smiljkom Sokolom, doministrom Zavoreom, koji se izgleda definitivno uzpio održati, te tajnikom Vlade Juricom Malčićem. Točka o zatvaranju financijske konstrukcije po kojoj se odpisuju dugovi dubrovačke obćine konačno je bila na dnevnomu redu Vlade, a odpis dugova je prihvaćen.

Veliki su to novci i veliko je to odterećenje za Dubrovnik. Ušteda ostvarena s plaćanjem troškova mojega puta u Afriku od strane Svjetske banke, prema tomu je ipak prava sitnica. Hrvatska u ovim doista neopisivo težkim vriemenima ima snage sama prevladati sve svoje težkoće i na to doista svi možemo biti ponosni.

Nakon uzpjeha u Vladi, svratio sam u ured Šime Djodana, koji me je dočekao izuzetno srdačno pa nisam, premda mi je to bila osnovna namiera, imao srdca prigovoriti mu zbog sastavka u Globusu u kojemu je sebe prikazao kao čovjeka koji je slao oružje u Dubrovnik, a sve nas u Dubrovniku je označio nesposobnima i bezvriednima.

Zadržao sam se s Djodanom kratko i razgovarao posve obćenito, a zatim sam otišao u Vinodol i objedovao s Pavom Miloglavom, Mariom Mrkušićem i direktorom HNK Dubrovnika Marinkom Mikulandrom. Razgovarali smo o predstojećoj nedjeljnoj utakmici dubrovačkoga nogometnoga kluba  protiv Varteksa u Varaždinu. 

Moje družtvo za objedom se predvečer trebalo u Maximiru naći s direktorom HAŠK-Gradjanskoga Šoićem. Pokušali su me nagovoriti neka im se pridružim. Odbio sam, jer me je čekao put do Ljubljane, a izim toga taj popodnevni objed u Vinodolu bio sam odredio završnicom svojega djelovanja pred odlazak iz Hrvatske i od toga nisam želio odustati. Predvečer me vozač Mladena Vedriša odvezao u Ljubljanu. Na dielu puta padao je snieg, a u Ljubljani me dočekala kiša. Prespavao sam u hotelu Lev i ranom zorom s autobusom sam se odvezao u ljubljansku zračnu luku. Tamo sam plaćajući pristojbu prošao kroz matematičku akrobaciju.

Kako je trebalo platiti 1300 tolara, upitao sam koliko je to u hrvatskim dinarima, Dobio sam odgovor kako trebam platiti 8500 HRD-a. Dao sam 10.000. Vraćeno mi je 1300 tolara!

Autobusnu kartu do zračne luke koja je stajala 200 tolara platio sam 1000 HRD-a!

Izgleda kako Slovenci u ranim jutarnjim urama ne računaju osobito. I sam sam bio pospan pa sam tu čudnu matematiku primietio tek kad sam se smjestio u zrakoplovu i krenuo sriedjivati novce i dokumente kako bi mi sve bilo na pravom mjestu.

U autobusu za zračnu luku Slovenci drže tečaj tolara i hrvatskoga dinara 1:5, u zračnoj luci 1: 6,53, a onda to popravljaju prodavajući pristojbu s tečajem prema kojemu tolar i hrvatski dinar imaju gotovo istu vriednost!

Kad sam sve to izračunao zrakoplov je već bio uzletio, pa nisam imao mogućnosti izpraviti vjerojatnu pogriešku na štetu pospane slovenske službenice. Nije mi preostalo ništa drugo nego to riešiti pri povratku..

Tek što sam bio završio svoje tolarsko hrdovske kalkulacije stari DC-9 slovenske Adrije sletio je u Maribor koji je udaljen od Ljubljane stotinjak kilometara! Čine li ovo Slovenci iz racionalnosti ili pak više zbog pokazivanja kako im država nije baš toliko malena? Nisam gledao na uru ali imao sam dojam kako je taj kratki liet ipak trajao oko 15 minuta, što bi značilo kako nije bio pravocrtan nego krivudav, možda baš u cilju što duljega trajanja!

Udobni Lufthansin "Airbus" na liniji Frankfurt - Alexandria, bio je prava suprotnost malenomu i razklimanomu slovenskom zrakoplovu. Letjeli smo vrlo vrlo visoko, pa je Jadransko more duboko dolje izgledalo poput velikoga jezera što se ljeska na suncu.

Tamo mi je obitelj, prijatelji, Grad, Obćina o kojima trebam brinuti, a uvalio sam se evo ovdje medju bezbrižne turiste, nisam se mogao odtresti misli gledajući oprema dolje i nastojeći identificirati dielove obale.

Koliko je ovakovih zrakoplova letjelo ovim koridorom, dok smo mi patili. Vjerojatno nitkomu od putnika nismo padali na pamet.

Tješio sam se mislima o tomu kako ovo moje putovanje samo potvrdjuje našu pobjedu nad zlom koje nas je bilo napalo, te kako mi je, nakon tolikoga razdoblja napetosti , doista bilo potrebito otići negdje dalje, ako ništa drugo, a onda radi sriedjivanja misli. Daleko od svega trebam promisliti o prohujalim opasnostima, podmetanjima, borbama, poginućima, rušenjima, spašavanjima, junačtvima i kukavičnostima.

Ipak već u Frankfurtskoj zračnoj luci, kao i ljetos u Ravenni. promatrajući kako svake minute slieće i uzlieće po jedan zrakoplov, dobio sam osjećaj kako sam nekako naglavce upao u sviet kojemu ne pripadam.

Padao je sumrak kad je zrakoplov u nizkom lietu prošao iznad golemoga grada. Morski prostor u blizini obale bio je načičkan s brodovima upaljenih svjetala, koji na sidru čekaju red za izkrcaj ili ukrcaj. Prisjetio sam se priča naših pomoraca o tomu kako im arabske luke u pravilu nisu drage, jer se tamo na ukrcaj ili izkrcaj znade na sidrištu čekati po mjesec dana. Arabske države su mi opisivane kao mjesta u kojima nema žurbe.

Sletjeli smo na iznimno kratku pistu alexandrijske zračne luke. Zaustavili smo se na samom kraju asfaltnoga sloja iza kojeg se protezao pustinjski piesak! Upitao sam se zašto nije asfaltirano još barem stotinjak metara. Ovako su kod slietanja piloti, a posebice putnici redovito u štresu.

Lučka zgrada je bila u skladu s pistom. Malena i neuredna. A Alexandria je sa svojih  četiri i pol milijuna stanovnika, po broju ljudi jednaka Hrvatskoj!

Stari taxi američke proizvodnje dovezao me je do hotela "Landmark", koji mi na prvi pogled nije ostavio neki osobit dojam.

Dojam se kasnije nije popravio. Soba s predsobljem na jedanaestom katu bila je prostrana ali neracionalna. Najgore od svega je bilo što je gledala na prometnu ulicu s koje je, kroz otvoreni prozor dopirala jedva podnošljiva buka u kojoj je najsnažniji udjel imala tutnjava i zvonjava tramvaja, s kojom su se natjecali vozači, poglavito taksisti, bjesomučno trubeći..

Prisjetio sam se svojih boravaka u Istanbulu za vrieme dok sam radio za IBM.  I tamo su vozači uživali rabiti trube. Imao sam dojam kako to čine više zbog zabave, a manje zbog nuždnosti. Turska mi nije ostavila dojam države u kojoj je žurba izražena, a pokazalo mi se kako sličnim ritmom žive i ljudi u Egiptu. Stari američki taksiji i trubljenje je izgleda folklorna odlika ovog diela svieta. Naši pomorci imaju izvrstan dar zapažanja.

Žalostno sam zaključio kako ću morati spavati uz zatvoreni prozor, što mi je inače mrzko.

Večera mi nije bila baš osobito prihvatljiva, pa sam bio sretan što mi nakon obilnoga obroka u zrakoplovu nije bila potrebita. Tjelesne zalihe nakupljene tiekom lieta, nisu trajale sliedećih dana, pa sam se tješio, kako mi je dobro što obroci nisu privlačni, jer bih se inače, zbog minimalnoga gibanja i nizke razine sveukupne aktivnosti, mogao vratiti doma s kojim kilogramom više.

Iza obroka sam pio poprilično loše pivo, što je bilo ipak sigurnije nego piti vodu. Ciena jedne boce piva u hotelskomu restaurantu bila je deset egipatskih funti što je negdje oko tri dolara. Egipćani svoje funte što je naš prievod englezke rieči „pound“, nazivaju „gineih“, čemu je osnovica englezki naziv „guinea“ za kovanice koje su u Englezkoj davno izišle iz uporabe. Funta ili gineih se dieli na stotinu „quirsha“ ili pak kako Englezi kažu „piastresa“. Sve sam to saznao od ljubaznih Škota koji su bili voditelji cieloga seminara.

Možda su iz Svjetske banke, izabravši Škote za predavače i voditelje, željeli uštedjeti novce. Ako je to bio cilj, onda je i postignut. Izbor hotela, odnosno mjesta održavanja seminara, jasan je dokaz u tomu smislu. Škoti su poslovično štedljivi.

Tiekom te prve večere spoznao sam kako je seminar u stvari organiziran za "nerazvijeni"  istočni dio Mediterana. Okupili su se gradonačelnici turskih, grčkih, albanskih, ciparskih, libanonskih, maltežkih gradova. Takodjer, u skladu s našim običajima, nisam bio jedini koji je doputovao iz Hrvatske. Pojavio se i moj imenjak Željko Rukavina, član zagrebačkoga Izvršnoga vieća. Čak smo zajedno letjeli iz Frankfurta, ali smo to shvatili tek kad smo se upoznali u hotelu. Ni Vedriš ni Buzančić nisu imali vriemena, pa su poslali zamjenu.

Kako ga ne bih uvriedio, nisam pitao simpatičnoga Rukavinu od kad se to Zagreb protegnuo do mora. Nisam to pitao ni takodjer izuzetno simpatičnoga ljubljanskoga gradonačelnika Jožu Strgara, koji je takodjer potegnuo do Alexandrie, kako bi naglasio mediteranske značajke Slovenije. Tako je Slovence u mediteranskim temama predstavljao samo kontinentalac, a Hrvati su bili zastupljeni i s mediterancem i s kontinentalcem. Sve ostale države zastupali su samo predstavnici gradova koji su smješteni na moru.

U nedjeljno jutro, nemajući se baviti s nečim drugim, pokušao sam naučiti prve arabske rieči. Dobro jutro se kaže „Sabah el kheir“. Nije mi bilo lako ponoviti, sve dok mi ljubazni recepcionar nije pokazao kako to pišu Englezi. Odgovara se sa „Sabah el noor“, što bi značilo  „Svjetlo jutro“.

Na recepciji sam zateknuo i Rukavinu i Strgara, koji su jednako kao i ja, bili u dvojbi što im je činiti. Odlučili smo napraviti jedino što se moglo – otići zajedno u šetnju.

Već s malenoga zemljovida, kojega smo dobili na recepciji, bilo je jasno kako se more nalazi u neposriednoj blizini, pa smo se odlučili krenuti u tomu smjeru.

Alexandrijska obala sliči francuzkoj Cote d'Azur. Pješčane plaže, zatim cesta pa, redovi velikih zgrada. Samo su fasade trošnije i neurednije u uzporedbi s Francuzkom, a i položaj sunca je drugčiji. 

Plaže su bile posve puste, premda je temperatura bila slična našoj ljetnoj. Naša prva procjena je bila  kako razlog  možda leži u zagadjenosti mora na tomu mjestu, pa se Egipćani kupaju negdje na pogodnijoj lokaciji.

Nastojeći vidjeti što je moguće više, šetnju smo nakon nekoga vriemena zamienili s vožnjom taxiem. Spoznali smo kako svugdje zgrade nisu tako trošne, kao na onom djelu u blizini našeg hotela. Neki dielovi Alexandrije su dapače sjajno uredjeni. Medjutim, obala i plaže su svugdje bile jednako puste. U razgovoru smo našli jedan mogući razlog. Žene se u arabskim državama ne smiju skidati u kupaće kostime i sunčati na javnim mjestima, a tamo gdje nema žena, ni mužkarcima nije zanimljivo.

Taxist je znao samo arabski, pa ga nismo o tomu mogli ništa pitati, a i da smo mogli, vjerojatno to ne bi bilo osobito uputno učiniti. Tko zna kako bi nas shvatio. O civilizacijskim razlikama uviek je pametno voditi računa.

Dobro smo zajedno procienili kako nam je ta nedjeljna šetnja, zbog zgusnutoga programa koji nas je čekao, bila jedina prava prigoda za dobiti dojam o Alexandriji.

Ciena vožnje s taxiem je  bila deset puta niža nego ona od zračne luke do hotela. Za odprilike istu udaljenost.  A još smo se vozili polagano i razgledali. I bilo nas je tri.

Taksisti u zračnoj luci razvidno igraju na kartu neizkustva stranaca. Taksisti u gradu vjerojatno računaju kako su stranci u medjuvriemenu steknuli izkustvo. Ili smo u gradu naišli na poštenijega, manje pohlepnoga ili pak neizkusnoga taxista.

Ljudi koje smo sretali djelovali su nekako tromo. Takodjer baš svi koje smo vidjeli gledali su nas izuzetno prijateljski. Tu i tamo sam se odlučivao iznenaditi ih sa Sabah el kheir. Na početku šetnje kao odgovor sam dobio očekivani  Sabah el noor, a nakon što smo kasnije iz taxia izišli na drugomu mjestu ljubazni Egipćani su mi odgovarali samo sa „Sabah“, pa se moglo zaključiti kako smo zašli u područje u kojem se možda govori nekim drugim dialektom ili su običaji nešto drugčiji. 

Ipak, možda pozdrav nisam dobro izgovarao, a možda nisam dobro čuo odgovore.

S gradonačelnikom Ljubljane sam šetao opet u predvečerje. Rukavini je pak jutarnja šetnja bila dostatna.

Strgar i ja smo i sliedećih predvečerja obvezno odlazili u kratku šetnju, kao odredjenu dopunu vriemenu provedenomu u zatvorenomu hotelskomu prostoru. On je meni govorio slovenski a ja njemu hrvatski. Tako smo se dogovorili. Razumjeli smo se izvrstno. Bio je sretan zbog toga. Bio sam sretan i ja vidjevši kako nisam zaboravio slovenski koji sam zbog poslovnih razloga, nekako uz put, ranije bio naučio razumievati, ali ne i govoriti.

Pokušavali smo dokučiti zašto su zgrade uz obalu uglavnom prazne, a poznato je kolika je napučenost i prirast pučanstva u Egiptu. Lokacija se činila izuzetno atraktivnom. Možda se u Alexandriji lokacije uz more ne ciene?

Strgar mi je pričao kako se u Sloveniji komunisti, koji se sad prikazuju demokratima, trude vratiti na vlast. On im u Ljubljani, rekao je, ne će to dopustiti. Pripada Peterleovim demokršćanima

Seminar u ponedjeljak nije počeo radno, nego svetčano, s priamom koji je priredio  guverner Alexandrije u krasnoj modernoj kongresnoj dvorani. Sličnu sam vidio jednom prigodom u Berlinu.

Guverner je djelovao pametno i ugodno. Poslije njegova pozdravnoga slova, ostali smo neko vrieme u njegovom družtvu, čavrljajući i fotografiravši se puno puta.

Po povratku u hotel počeo je seminar u dvorani u kojoj uvečer radi japansko-kinesko-korejski restaurant! Prostor je razvidno napravljen prvenstveno u cilju zadovoljavanja apetita ljubitelja kuhinje s Dalekoga iztoka tiekom večeri, a kasnije se netko sjetio, kako bi ga se preko dana moglo iznajmiti i za druge svrhe. Nedovoljnu pogodnost je vjerojatno kompenzirala niža ciena, što se Škotima učinilo atraktivnom prigodom  za primjenu svoje umjerenosti.

Seminar se sastojao od predavanja stručnjaka iz područja urbanizma, ekologije i, što je najvažnije, uravnoteženoga, prihvatljivoga razvoja, te workshopa, na kojima smo mi sudionici pojedinačno i zajednički davali vlastite prinose s područja nabrojenih tema.

Od prvoga trenutka mi je bilo jasno, kako ću, sukladno očekivanju, imati prigodu liepo se odmoriti, aktivno sudjelujući u radu seminara. I doista bilo je izuzetno zanimljivo. Upravo toliko koliko je bilo nuždno za poprilično smanjenje razmišljanja o situaciji u domovini na drugoj strani Sriedozemlja.

Isključujući neprikladan prostor, hranu i piće, bilo je dosta sličnosti s IBM-ovim seminarima i workshopovima na kojima sam sudjelovao diljem Europe za vrieme mojega IBM vriemena, koje mi se sad čini desetljećima daleko, premda je od njega prošlo tek dvije i pol godine.

Sve u svemu bio je to aktivni odmor, koji čisti mozak i puni ga s novim i koristnim spoznajama, koje bi se mogle primieniti, ako za to bude prigode i snage.

Kad je na red došla tema o načinima izbjegavanja zagadjivanja okoliša, kao jedini čovjek koji je došao iz ratom pogodjenoga područja, nisam mogao u svojemu iznošenju mišljenja i priedloga ne naglasiti kako je rat najveći zagadjivač. U ratu se malo pensa o požarima i odlaganju odpada. U ratu dolazi do prekida napajanja s električnom energijom, pa onda prestaju raditi kanalizacijske crpke. Sve te težkoće, koje ugrožavaju ekoložki sustav, u ratu su ništavne prema gubitku ljudskih života. U ratu dakle na području ekologije dolazi do težkoga paradoksa. U uzporedbi s mirnim vriemenima, okoliš je enormno više ugrožen, a njegovoj zaštiti se  posvećuje daleko manja pozornost.

Onako, kao uz put, rekao sam kako sve govorim iz vlastitoga težkoga izkustva i opisao sam kakovoj barbarskoj agresiji je bio do nedavno izvrgnut Dubrovnik, kako smo sretni jer smo od nedavno na našem području slobodni, ali se i dalje puca na nas, te kako je znatan dio Hrvatske i dalje izložen neprijateljskoj okupaciji i napadima. 

Moje rieči su izazvale veliku pozornost, dapače čak i  poprilično iznenadjenje. Bile su  vizualno popraćene s hrvatskim barjačićem, kojega sam objesio preko jedne velike čaše na stolu izpred mene.

Dok sam govorio, u jednomu trenutku sam shvatio kako sam s tom temom upao u zamku vraćanja na ono, čega sam se, zbog psiholožke obnove, bio odlučio osloboditi kroz ovih nekoliko dana. Zbog toga sam naglo skratio svoju priču i prepustio se daljnjemu slušanju.

Tiekom seminara sam uočio, kako većina nazočnih vrlo malo zna o našoj situaciji i nikad ranije nije vidjela našu trobojnicu s crveno bielim kvadratićima. U stankama su mi prilazili s pitanjima. Puno njih je praktički po prvi put od mene saznalo kako Jugoslavija, onakova kakova im je poznata - više ne postoji.

U razgovorima sa simpatičnim, uglavnom nizkim i punašnim, gradonačelnicima shvatio sam kako  su doista slabo informirani o tomu što se kod nas dogadjalo u posljednje vrieme. Hrvatska je za njih bila praktički nepoznat pojam.

Objasnitba se svakako nalazi i u tomu, što smo se mi, u informiranju svieta o našoj nevolji i jugoslavenskoj agresiji, orientirali uglavnom na zapadne medije. Potvrdio mi je to i razgovor sa Škotima, koji su se pokazali dosta dobro upućenima u našu situaciju.

Medjutim, i gradonačelnici s područja istočnoga diela Mediterana i škotski predavači, medju koje se ubacio i jedan Francuz, bez razlike svi, i te kako su dobro znali za Dubrovnik. Puno više nego za Zagreb ili Ljubljanu. Nisam imao dojam kako je to smetalo Rukavini i Strgaru.

Simpatičan je bio ovaj seminar. Svi smo se jako dobro slagali. Slagali su se i gradonačelnici grčkih i turskih gradova s Cipra, što me poprilično iznenadilo.

Većina sudionika seminara razvidno nije bila vična modernom workshop načinu prenošenja znanja. Neki su, poglavito Albanci, imali i velikih problema s englezkim jezikom. Medjutim to nas nije spriečilo u upoznavanju i razgovoru. Uviek se nadje neki način, kad ljudi to žele.

U cieloj skupini bilo je onih marljivih i ambicioznih i onih koji su bili opušteni. Ali svi su djelovali inteligentno i dobronamierno.

Albanci su se pokazali  gorljivim antikomunistima, pa sam imao dojam kako im nije bilo drago što medju nama nije bilo komunista i tako nisu imali mogućnosti izravno ih napadati nego su se, na svojemu slabom englezkom morali zadovoljiti naglašivanjem kako je komunizam zločinački sustav, a komunisti su u pravilu zločinci i pokvarenjaci.

Zanimljiva predavanja i riešavanja zadaća iz workshopa dali su mi ideju izkoristiti nazočnost predstavnice Svjetske banke koja je pratila seminar i predložiti joj financiranje završetka investicije u mini spalionu na Lopudu.

Rat, barjak, Hrvatska, Dubrovnik, Lopud. Na trenutke mi se činilo kako ću promašiti cilj i ne ću se uzpjeti odmoriti kroz barem neko vrieme zaborava. Medjutim, sve u svemu, čini se kako sam uzpio barem djelomično potisnuti probleme, kroz zaokupljenost seminarom.

Ni kratki povremeni razgovori brzoglasom s Hrvojem Macanom, nisu narušili proces oporavka. Kad mi je Hrvoje opisivao sjednicu obćinske skupštine koja je uzpjela sastaviti punomoćnost i bila uobičajeno neučinkovita i svadjalačka, samo sam se nasmijao.

U hotelu "Sheraton" bio je priredjen oproštajni priam u ime grada domaćina. Na priam nas je vozio  TAM-ov autobus, koji je bio poprilično neudoban i dotrajao. Uostalom ni novi autobusi te marke nisu se nikad mogli podičiti s udobnosti. Jože Strgar se, pametno, nije hvalio kako se vozimo s autobusom slovenske proizvodnje.

Za vrieme vožnje upali smo u prometnu stisku nastalu iz razloga što su se neki samovozi parkirali uz rub ceste pa prolaz jednostavno nije bio moguć, a nemoguć je bio i povratak. U čekanju redarstva i otvorenja  prolaza netko je predložio neka svaka nacija odpjeva po pjesmu. Pjevali su redom Turci, Libanonci, Albanci, Egipćani, Ciprani, Škoti. Uvjerljivo je najbolje bila prihvaćena moja izvedba "Vela luke" uz pratnju imenjaka Rukavine. Cieli autobus je tražio neka odpjevam još nešto, ali sam to ljubazno odbio, rekavši kako sam ja samo amater i kako bi tek bili oduševljeni kad bi došli kao turisti u Hrvatsku i slušali naše pjevačke profesionalce: Ipak na njegovu molbu, simpatičnom Joži Strgaru pomogao sam odpjevati "Na planincah".

U "Sheratonu" je domjenak bio popraćen slideovima Alexandrije. U prvi trenutak svi smo bili iznenadjeni vidjevši kako je domjenku nazočna skupina liepo odjevenih i kulturnih mladića i djevojaka. Razporedili su se i svatko od nas je dobio svojega vodiča, koji mu je uz pomoć slika opisivao Alexandriju i stajao na razpolaganju za odgovore na upite. Ubrzo smo saznali kako se radi o pripadnicima družtva "Prijatelji turista". U ovakovim i sličnim prigodama sjedeći i pričajući s turistima vježbaju jezike, druže se i unapredjuju alexandrijski turizam.

Završili smo seminar s razmjenom posjetnica i poziva u goste. Većina budućih susreta nikad ne će biti realizirana. Takov je život.

Nije mi bilo moguće vratiti se odmah zrakoplovom u Frankfurt, jer se ta linija održava samo dva puta tjedno, a četvrtkom nije bilo leta. Rukavina je odlučio ostati u Alexandriji i čekati na redovitu vezu, a meni i Strgaru je ipak bilo dosta odmora na takovom mjestu. Saznavši kako Kairo s Frankfurtom povezan svakodnevnim letovima, upitali smo Škote, postoji li mogućnost povratka u Europu preko glavnoga grada Egipta.

Ljubazni Škoti su reagirali iznenadjujuće brzo i nakon kratkoga vriemena u našim rukama su bile prievoznice za vlak do Kaira i za zrakoplov od Kaira do Frankfurta.

Na taj način smo dobili prigodu doživjeti i egipatsku željeznicu. To je bilo jedno doista neobično izkustvo.

Za uvod nam je taksist,  koji nas je doveo od hotela do željezničke postaje, obojici pokušao naplatiti put, računajući kako to ne ćemo primietiti.

Dok smo čekali na expresni vlak za Kairo promatrali smo neobične prizore s prepunim lokalnim vlakovima. Pojam "prepun" nije dostatan za opisati te grozdove ljudi koji vise po vratima vagona, na krovovima i izmedju vagona. Što je bilo najimpresivnije, lokomotive se gotovo nisu vidjele od ljudi koji su se vozili na njima.

Prizori su bili tako fantastični pa nam je bilo gotovo žao kad je na peron stignuo naš vlak. Vjerojatno zbog više ciene vagoni u njemu nisu bili popunjeni. Prvi razred vlaka je po udobnosti lošiji od drugoga razreda u Hrvatskoj. Pojam express se baš nije osobito slagao sa sporosti s kojom je vlak prolazio kroz dosadni krajolik.

Pored pruge se moglo vidjeti nevjerojatno puno kuća koje nisu bile izgradjene do kraja, što je bilo lako zaključiti, jer su iz gotovo svih ravnih betonskih ploča virile žičane armature, koje su ukazivale kako vlastnik namierava graditi sliedeći kat.  Isto tako, bilo je razvidno kako je većina kuća već nastanjena, jer se po prašnjavim, nepopločanim ulicama izmedju kuća igralo množtvo djece. Ljudi su točili vodu s uličnih slavina, što se moglo protumačiti kako u kućama nema vodovoda.

Bilo je takodjer više nego jasno kako je ciela izgradnja podpuno neplanska, premda kuće nisu bile baš malene. Strgar i ja smo špekulirali i procjenjivali, a onda smo se odlučili propitati medju suputnicima. Našli smo čovjeka koji govori englezki i on nam je objasnio.

Egipćani imaju pravo na četiri žene. Za prvu izgrade prizemlje, za drugu prvi kat i tako dalje. Dakle uviek ostave mogućnost dogradnje kata, ako im mogućnosti dopuste dobiti još jednu ženu. Jer žene su skupe, skuplje od izgradnje kata! U prilog takovoj izgradnji ide i arhitektura ravnih krovova, koju omogućuje sušna klima.

“Kod nas je težko prehraniti i jednu ženu i izgraditi i jedan kat. Barem ljudima poput mene. A ženu nije potrebito kupiti. Srećom ili na žalost, tek kad bih ovakov kakov  sam živio u Egiptu, vjerojatno bih bio neženja,“ rekao sam Strgaru, na što smo se obojica smijali dosta dugo.

Na prilazima megapolisu Kairu betonske kuće s virećim žicama su u jednom trenutku nestale. Zamienile su ih, dokle je god pogled mogao dosegnuti, malene nastanbe sklepane od lima, ili drva, bolje rečeno od materiala pokupljenoga s odpada. One ranije neuredne skupine nezavršenih kuća prema ovomu su izgledale kao bogataške vile..

Težko je zamisliti kakov  se tu život može očekivati. Jedina konstanta su i ovdje bila djeca koja su se p(r)ovlačila izmedju tih biednih kućeraka.

Kairo zasigurno nije jedini grad u svietu u kojemu veliki dio pučanstva živi krajnje biedno. Predstavnici takovih sriedina ne dolaze na seminare poput onoga našeg u Alexandriji. Kad bi dolazili zasigurno bi kao glavnoga uzročnika zagadjenja okoliša označili biedan život, kao što sam ja označio rat. I bili bi u pravu. Možda više od mene.

I dolazak u Kairo obilježile su akrobacije egipatskih taxista. Prvo nam je prišao jedan zatraživši 20 egipatskih funti do zračne luke, ali nas je u pogodbi odmah prekinuo drugi koji je prvoga jednostavno odtjerao objasnivši nam kako taj nema licencu. Zatim nam je htio naplatiti 45 funti. Kad smo mu rekli koju nam je cienu nudio onaj “divlji” taksist, „licencirani“ je odmah spustio svoju cienu na 25 funti, tumačeći nam kako mora biti pet funti skuplji od onoga “divljaka”, jer plaća svoju dopustnicu.

U Egiptu je sveta stvar o svemu se nagoditi unapried. Poglavito s taxistima.

Taxi nas je provezao kroz krajolik dijametralno suprotan onomu kroz koji smo prošli prilazeći vlakom Kairu. Vozili smo se prostranim, izvrstno uredjenim cestama, kroz izuzetno bogato uredjene gradske četvrti. S obje strane nizale su se goleme prekrasne vile okružene s uredjenim zelenim  travnjacima i palmama. Taksist nam je pokazao vilu egipatskoga predsjednika Mubaraka, liepu, ali ni po čemu posebnu u uzporedbi s ostalima.

Ljudi koji vladaju s egipatskom politikom i gospodarstvom žive u nepojmljivo sjajnim uvjetima. Iz takovog okoliša se biraju predstavnici siromašnoga puka koji živi u nastanbama koje smo vidjeli iz vlaka.

Samo desetak kilometara udaljenosti izmedju krajnje biede i golemoga bogatstva. Na seminaru u Alexandriji bio netko tko živi u ovim četvrtima, vjerojatno bi rekao kako priča o zagadjenju okoliša nema osobitu težinu. Ili bi pak i on govorio o tomu kako treba izkorieniti siromaštvo u cilju smanjenja zagadjenja okoliša, vjerujući kako će njegove rieči na neki način doći do njegovih siromašnih birača, kako bi ih pridobio za sebe i  na taj način učvrstio nastavak svojega sjajnoga života na njihov biedni račun.

Kairska zračna luka je bila neočekivano prazna, pa je ciela procedura prijave i carine bila izuzetno brza. Promienili smo bez problema preostale egipatske funte u dolare i ubrzo ušli u zrakoplov.

Airbusom A300-600R letjeli smo do Frankfurta 4 i pol ure. Hrana i posluga u Egypt airu su bili pristojni ali ipak razvidno lošiji nego u “Lufthansi”.

Nakon kratkoga zadržavanja u Frankfurtu, s gotovo praznim DC-9 Adria airwaysa doletjeli smo u  Ljubljanu.

Tamo je usliedilo neugodno iznenadjenje. Nije bilo mojega kovčega!

U svemu uviek dodje do ravnoteže. Na polazku iz Ljubljane sam bio počašćen posebice pogodnim tečajem hrvatskoga dinara, a pri povratku sam ostao bez kovčega!

Neljubazna službenica na ”lost and found-u” objasnila mi je kako su joj iz Frankfurta javili zbog čega nisu ukrcali moj i samo moj kovčeg . Bio je zadnji na traci. Kad je došao red na njegov pregled - pokvario im se rentgen!  Po toj priči je izpalo kako u frankfurtskoj zračnoj luci postoji samo jedan uredjaj za pregled prtljage!

Sjetio sam se odmah dogodjaja iz Jugoslavenskih vriemena, kad sam, doputovavši iz Dubrovnika, u zagrebačkoj zračnoj luci uztvrdio kako mi nema kovčega.

Igrom sretnoga slučaja sam prije uzlietanja u Dubrovniku s prozora zrakoplova uočio kako je moj kovčeg ukrcan. Odtrčao sam do ureda za izgubljene stvari i rekao nezainteresiranoj službenici što mi se dogodilo, a ona mi je na to pružila obrazac koji trebam izpuniti.

Bio sam u golemoj nevolji. Zrakoplov s kojim sam doputovao trebao je prosliediti za Zurich, a u kovčegu su mi bili odjela, košulje i kravate. Iz zagrebačke zračne luke samovozom sam trebao krenuti na Bled u Sloveniji, gdje sam trebao držati predavanja cieli sliedeći tjedan. Srećom u blizini se našla jedna ugodna službenica zagrebačke zračne luke, koja je povjerovala u moju priču o tomu kako je posve sigurno moj  kovčeg ostao negdje u utrobi zrakoplova. Izišla je na uzletište, sjela u jedan samovoz, odvezla se do zrakoplova i vratila se s mojim kovčegom.

Ovaj put u ljubljanskoj zračnoj luci nisam bio te sreće, premda sam uz sebe kao podporu imao i ljubljanskoga gradonačelnika, čija je pojava neljubaznu službenicu učinila izuzetno ljubaznom. Medjutim,  kovčeg se jednostavno nije mogao stvoriti, a moje asociacije na jugoslavenska vriemena nisu bile pravedne. Zabrljali su Niemci u Frankfurtu.

Srećom, dokumente i higienski pribor imao sam sa sobom u malenomu priručnom kovčegiću. Vozač Jože Strgara me je doveo u grad. U večernjim urama sam se, driemajući podpuno sam u kupeu gotovo  praznoga vlaka, dovezao u Zagreb i našao sobu u Esplanadi..

Sve u svemu bila  je ovo doista neka vrsta aktivnoga odmora. Uzpio sam se barem na kratko udaljiti od uobičajenoga stresa. I vriemenski i prostorno.

Punjenje tjelesnih i mentalnih baterija obavio sam u Africi! Sve je prošlo prema planu i očekivanju, izim ove, ipak ne tako značajne, epizode s gubitkom kovčega. To bi se pak moralo sriediti bez nekih problema.

Izgubljeni kovčegi su standardna priča po zračnim lukama i riešavaju se sa standardnim procedurama. Ako ne dobijem kovčeg, valjda će mi Niemci izplatiti odštetu. To bi u stvari bilo najbolje. Iznošenu odjeću bih na taj način mogao zamieniti s novom.

Nastavak