Božićna razmišljanja

Petak, 25. prosinca 1992.

„Ne znam koliko to ti osjećaš, ali meni je primjetno. Medju ljudima koji rade ovdje u Obćini jasna je sve veća obstrukcija,“ rekao mi je tajnik Izvršnoga vieća Gjuro Vukić, nakon završetka sjednice u sriedu.

„To je dosta normalno. Ta je pojava ovdje vjerojatno posebice izražena, ali se proteže svuda. Ljudi su progledali,“ odgovorio sam mu.

„Kako progledali! Što to nisu vidjeli,“ začudio se Gjuro.

„Mi smo 1990. dobili izbore igrajući na nacionalnu kartu. To je bila svojevrstna prievara s naše strane. U tomu nam je silno pomoglo veliko srbsko trubljenje. Možda smo se mogli zadržati na samo tomu nacionalnomu dielu i ne dirati se u promjenu komunističkoga sustava. Ne znam, težko je to procieniti.“

„Ali, nije samo pitanje komunizma. Što ti misliš kako su ovdje oko nas sve sami sviestni Hrvati. Daleko je to od toga,“ uzprotivio mi se Gjuro.

„Imaš pravo, čudne su to stvari. Ali siguran sam. Ljudi možda nisu baš za komunizam, ali ih je osamdeset posto za neku vrstu egalitarizma. To je prirodno i jako je izraženo i u državama koje nisu pretrpjele komunizam,“ glasno sam razmišljao dalje.

„Kako bilo da bilo, primjećujem sve veći i sve otvoreniji odpor. Komunisti su dignuli glavu. A kako kažeš, narod bi mogao biti na njihovoj strani. Tu ima nešto. Vidiš li tu neku opasnost,“ upitao me Gjuro češkajući se po licu i bradi.

„Neki podpuni povratak na staro težko će se dogoditi. Pa komunisti nisu znali zadržati ono što su imali čvrsto u rukama. Medju njima ima solidarnosti, ali nema neke velike mudrosti. A izim toga sad još uviek medju njima ipak prevladava pojedinačna briga svatkoga za sebe. I to će trajati, a vjerojatno će tako i ostati,“ uzvratio sam mu.

Razgovarali smo dok sam podpisivao Božićne čestitke, koje su tek bile stignule.

Zakašnjela doprema bila je svojevrstan dokaz toga što je Gjuro primietio. Obćinska administracija se u naručbi i donositbi čestitka pokazala inertnom i u stvari se držala rokova ustaljenih za vrieme Jugoslavije i komunizma, kad se slanje čestitka tempiralo tako kako bi one stignule na svoje adrese nakon Božića, a prije Nove godine.

U to doba komunisti su svoje slavlje, pa i kićenje borova započinjali, kad bi prošao Božić.

Sama sjednica Izvršnoga vieća  bila je pravi uvod u proslavu Božićnih blagdana. Obilježile su je točke s kojima smo u poslali svoje čestitke kroz različite vrste i iznose financijske pomoći.

Simbolički najvriedniji bio je naš zaključak u kojemu odobravamo pomoć obiteljima poginulih. Odlučili smo pomoći i obiteljima Imoćana poginulih u obrani Dubrovnika, što je bila izravna posljedica onoga liepoga i prijateljskoga posjeta tomu gradiću u Dalmatinskoj zagori, desetak dana ranije.

Obilno smo, kroz pozajmice, koje se vjerojatno nikad ne će vratiti, pomogli našim javnim tvrdkama, i to svima izim pogrebnoga poduzeća. Točno u skladu sa situacijom u kojoj jedino pogrebno poduzeće posluje na uobičajenoj razini.

Pomogli smo i dubrovačkim športašima kroz športski savez, pa će se moći dodieliti neke skromne nagrade najiztaknutijima medju njima.

Realizirao sam ono što sam dan ranije obećao obaviti na sjednici Predsjedničtva. Završio sam, u stvari formalno sam započeo proceduru oko odavanja počasti Kathy Wilkes. Dodjela naslova počastnoga gradjanina obavlja obćinska skupština, ali Skupštini to netko treba formalno predložiti. Što snažniji predlagatelj, to je veća vjerojatnost uzpjeha. Ako je predlagač Izvršno vieće onda je vjerojatnost najveća.

Točku sam predložio na samoj sjednici kao izvanrednu. Nije mi trebao neki trud za uvjeriti kolege u opravdanost toga poteza. Draga i dobra Kathy je tako predložena Skupštini, a kad tamo dodje do razprave imat će je tko podržati. Poglavito, ako skupštinu bude vodio Pero Poljanić, što je pak do nedavno izgledalo malo vjerojatno, a sad se čak čini podpuno sigurnim. Jer Pero se vratio i od Badnjega dana radi podpuno normalno ovdje u Obćini!

Takov razvoj dogodjaja nije mi padao na pamet, a vjerojatno ni Čiću Obuljenu. Zajedno smo bili otišli na večeru s "Gromovima" u Belvedereu, a na Badnji dan sam očekivao s Čićom u družtvu nastaviti obavljati poslove u svezi s Božićnim protokolom. Dapače sve pripreme u tomu smislu u podpunosti sam bio prepustio Čiću,. Na taj način se oslobodivši posla, koji baš ne obožavam, u isto vrieme sam, sa svojim nemiešanjem, pružio Čiću prigodu za osjećaj prihvaćenosti na Perovu mjestu.

U Belvedereu su nas bili dočekali direktor hotela Bobo Radović i pukovnik Jacović, koji nam se pohvalio kako je bio častnik JNA na Kosovu, a već u lipnju prošle godine je prešao na našu stranu.

U velikomu, jako oštećenomu hotelu ipak se našlo dosta prikladnoga mjesta za improviziranje zabave.

Osim vojnika bilo je tu i nešto civila, medju njima i Tomo Vlahutin i Joško Jelavić. Svirali su i pjevali glasbenici iz Cavtata, kojima je razvidno bolje išlo izvodjenje običnih zabavnih nego hrvatskih domoljubnih pjesama, premda su vojnici s većim entuzijazmom slušali domoljubne.

Naši mladići, uglavnom iz sjeverne Hrvatske, pristojno su se zabavljali uz pivo u hladnoj dvorani. Bio ih je veliki broj. Razgovarao sam s njih nekoliko, koji su se dolazili javiti, a i sam sam obišao nekoliko stolova i sjeo s vojnicima.

Priče su bile očekivano i opravdano uviek iste. Vojnici su se prisjećali svojih obitelji od kojih su stjecajem ovih okrutnih okolnosti, prisiljeni biti odvojeni u vrieme kad bi obitelji doista trebale biti zajedno.

Čićo je našao primjerenim u jednom trenutku ustati i vojnicima uputiti u ime Obćine pozdravne rieči i Božićne čestitke.

Nije to izveo na osobit način. Nije ni mogao učiniti bolje, jer je bila takova situacija. Najave nije bilo, ljudi su glasno razgovarali, a nitko ih nije pozvao na tišinu. Izpalo je kako oni, kojima su Čićove rieči bile upućene, uobće na njih nisu obraćali ni malo pozornosti. Veliki broj njih, zaokupljen s pivom i razgovorom, nije ni primietio Čićov plemeniti pokušaj.

Ni ja ni Čićo nismo tada znali kako će naši zajednički protokolarni poslovi biti prekinuti već sliedećega dana. Pero Poljanić se pokazao žilavim i nepredvidivim. Njegova obećanja su se rastegnula, a nesretni Čićo je morao pretrpjeti i Perov iznenadni  povratak u Dubrovnik upravo onda kad je mislio kako će barem u svojstvu njegova zamjenika zablistati pred medijima i pučanstvom za vrieme Božićnih dana.

Pero me je iznenadio kad se jučer ujutro pojavio na vratima mojega ureda.

“Nazdravlje ti Badnji dan. Što si se tu zabio! Hajdemo dole. Dole se danas dogodjaju stvari, a trebamo biti zajedno” rekao mi je veselo.

Rekao mi je to poput čovjeka koji tu sa mnom radi svaki dan, a njegov odlazak nikad nije bio ni spomenut!

Pošao sam mu u susret i prihvatio pruženu ruku.

Bilo mi je silno drago vidjeti ga, ali nisam mogao ne upitati ga:

„Kad si došao? Pa prekjučer si odputovao u Zagreb i rekao mi kako je to definitivno. Veseli me što si tu, ali reci mi što se dogodilo.“

“Ništa osobito. Odgodio sam odluku o odlazku u diplomaciju do polovice siečnja. Što bih ovih dana mogao činiti u Zagrebu! Što je s tobom? Hoćeš li mi se pridružiti? To bi bilo izvrstno za tebe,” rekao mi je.

Kako mu nisam ništa odgovorio, započeo mi je pričati o tomu kako Hercegovački lobi na čelu s Gojkom Šuškom težko ugrožava predsjednika Tudjmana. A onda je pogledavši na uru u jednom trenutku ustao sa stolice i rekao:

„Možemo nastaviti priču dole. Hajde dodji sa mnom. Možda su nam neki već stignuli u goste. Trebamo ih zajedno primiti, a i moramo se zajedno pojaviti na prozoru Obćine, kad dodju  kolendari,

“Ne znam koliko je bitno moje pojavljivanje. To je tvoja dužnost. Izim toga ljudi su te se vjerojatno zaželjeli vidjeti,” odgovorio sam mu malo ironično, što sam kompenzirao sa smiehom.

“Molim te, nemoj zafrkavati. Dodji sa mnom. Moramo se zajedno pojaviti. To je i tvoja koliko i moja dužnost. Izim toga Grad priča kako smo u svadji i ne govorimo. Ovo je prigoda. Neka nas se vidi zajedno, “inzistirao je.

Udovoljio sam mu. Primili smo UNPROFOR-ce i europske „bielce“, članove Izvršnoga vieća, članove Predsjedničtva, Zapoviedničtvo obrane. Kolendari su pjevali, a mi smo kao na početku ciele naše zajedničke priče, ponosno i sa smieškom, jedan pored drugoga stajali na prozoru Obćine.

Popodne smo nastavili svoje zajedničke Božićne aktivnosti s posjetom biskupu Puljiću. Ovaj put smo to učinili u sklopu povećega poslanstva kojeg su izim nas činili  Nojko Marinović, Čićo Obuljen i Matko Bupić.

Od Bupića sam tom prigodom saznao kako ne može više izdržati Brnadićevo ponašanje, te kako je o tomu razgovarao s Ivićem Pašalićem, a ovaj mu je obećao doći u Dubrovnik i razčistiti situaciju.

Bupić mi je djelovao uzrujano i utučeno, a u isto vrieme sam o njemu donio definitivan zaključak, kako se radi o poštenomu čovjeku.

Perovo inzistiranje na našemu zajedničkomu pokazivanju puku, nije bilo izcrpljeno na Badnji dan. Nas dvojica smo sa ženama na Božić zajedno sjedali na jutarnjoj misi u stolnici, a zatim smo na Perov priedlog zajedno prošetali Stadunom.

Obuljena na Božićno jutro nije bilo nigdje za vidjeti. Ni  na misi, ni na Stradunu. Perov povratak ga je nesumnjivo potresao.

Za vrieme mise bilo mi je po malo neugodno kad mi je Pero, pokazujući kako se Veljko Tomašić iz Dubrovačke banke pričešćuje, glasno šaptao o Tomašićevom prielazu iz komunističkih u crkvene vode. O tomu je nastavio govoriti i nakon mise kad smo izišli iz crkve. Smirio sam ga, rekavši mu, kako je isto tako mogao jučer prigovarati kad je takodjer donedavni komunist Nojko Marinović zajedno s nama posjetio biskupa.

Na Radio Dubrovniku su se neprestano vrtjele božićne čestitke biskupa Puljića i Nojka Marinovića. Moju pak čestitku nisam uzpio čuti, premda me je novinarica Gorana Milošević, kad smo se susreli na Badnji dan, bila zaustavila zbog toga, pa sam joj u mikrofon izgovorio nekoliko liepih prigodnih rečenica za pučanstvo.

„Vjerojatno Nojko ni u snu nije pomišljao kako će ikad u životu ikomu čestitati Božić a još manje kako će njegova čestitka biti javno emitirana. Izim toga ti si taj koji je za razliku od mene prigrlio k sebi tolike komuniste, ” razoružao sam Pera do kraja i spasio nesretnoga Tomašića od svaljivanja cieloga toga komunističkoga konvertitskoga postupka na njegova ledja.

Bilo bi to krajnje nepošteno. Jer radi se o pravilu a ne izuzetcima.

Večeras sam konačno do kraja i podpuno opušteno  izpunio ono obećanje o proslavi oslobodjenja kroz povećanje postotka alkohola u krvi.

Obavio sam to pjevajući i veseleći se kod brata u Cavtatu.

Možda sam to trebao učiniti u širemu krugu ljudi. Taj alkoholni zavjet nisam držao za sebe nego sam ga ponovio nekoliko puta u krugovima prijatelja. Možda sam ga doista trebao izpuniti zajedno s njima.

Iz obzira prema djeci i ženi, uru vriemena prije nego što smo pošli natrag, prešao sam na limunadu, ali alkohol u mojoj krvi sigurno nije bio nestao, kad sam sjeo za upravljač.

Vozio sam zbog toga sporo i oprezno.

Kad je tamo dolje izpod nas zasvietlio slobodni Grad, još više sam uzporio vožnju, zajedno s Marianom uživajući u prizoru. Probudila su se i djeca koja su u medjuvriemenu bila zaspala na stražnjemu sjedištu.

Božićno osvjetljenje Grada organizirao sam praktički u posljednji trenutak.

Sjetio sam se toga tek u predprošli četvrtak, kad sam ono bio primio Ivaniševića.

Zamolio sam Lucu Glavić i Miha Katičića neka izpitaju jesu li občuvani i gdje se nalaze parangali sa svjetiljkama, koje smo bili nabavili prije dvije godine, te neka s njima i s lovorom organiziraju uresbu Grada. Oni su se vriedno prihvatili zadaće i brzo su je izpunili.

Na skretanju s magistrale u Grad zaustavila me redarstvena obhodnja.

Bila je to samo rutinska kontrola prometa. Nema više redarstvene ure. Uzpio sam nametnuti njezino ukinuće.

Iz zrakoplova se moglo vidjeti u kakovom sam razpoloženju i stanju bio. Redarstvenik me je prepoznao i uljudno me upitao jesam li se dobro proveo.

Odgovorio sam mu potvrdno, premda sam znao kako me je to pitao samo iz pristojnosti, jer je, po veselom izrazu mojega lica, odgovor bio više nego jasan.

„Sretan vam Božić“, rekao mi je s izuzetno prijateljskim smieškom na licu i pružio mi ruku.

S golemom uzhitom stisnuo sam ruku toga meni nepoznatoga  mladog čovjeka, na čijoj se kapi  izticao hrvatski grb.

U trenutku sam se podpuno odtrieznio. Od sreće.

Proslavio sam Božić u slobodi. U Hrvatskoj državi. Doista, izplatilo se boriti i uztrajati!