Težko je izgraditi državu

Subota, 4. srpnja 1992.

Novinari Dubrovačkoga vjesnika Božo Vodopija i Antun Švago su me u ponedjeljak došli zamoliti za razgovor, jer su se nedavno navršile dvije godine od kad sam na čelu Izvršnoga vieća, odnosno od kad su kao posljedica prvih demokratskih izbora nakon 45 godina jednoumlja s čela Obćine otišli komunistički čelnici. Bez oklievanja sam prihvatio njihov priedlog.

Uru vriemena nakon što su novinari otišli na vratima mi se pojavio skupštinski viećnik, fotograf Miro Kerner. Iz Dubrovačkoga vjesnika su ga zamolili za nekoliko mojih fotografija s kojima bi oni popratili interview.

Miro me je odveo u Gradsku luku i tu napravio nekoliko fotografija, a zatim smo pošli prema Stradunu kako bi Miro završili započeti posao. U tomu trenutku je započeo još jedan topnički napadaj na Dubrovnik. Kako ni on ni ja nismo htjeli prekinuti započeti posao, smješkao sam se u objektiv Mirova fotoaparata na gotovo praznomu Stradunu. Napravili smo i nekoliko snimaka izpred obćine, a zatim smo se vratili u dio gradske luke koji sad služi za odlaganje krhotina iz srušenih gradskih objekata, kako bi u Mirovu aparatu ostao zabilježen i taj tužni detalj.

Fotografije ne nose tonski nego samo slikovni zapis. Šteta. Inače bi se na njima zabilježila grmljavina explozija i zavijanje sirena. 

Čovjek se doista na sve može naviknuti. Pogibelj je ovdje već dugo vriemena toliko uobičajena. Miro i ja smo obavljali svoj posao nezaštićeni i na otvorenomu, štiteći se od smrti samo s brojitbom, po kojoj je na našem području do sad od neprijateljskih granata poginulo manje od jedan posto gradjana. I nije nam se čak ni žurilo. Opušteno smo šetali, pričali i šalili se podpuno neosjetljivi na opasnost.

Granatiranje je trajalo sve do uvečer. Rezultat jugoslavenskoga ludjačkoga, zločinačkoga napadaja su bila četiri poginula i dvanaest ranjenih.

Ako se za njegdašnja granatiranja kod tih barbara još i mogao pronaći razlog u njihovoj želji za osvajanjem Dubrovnika, sad je i taj razlog nestao. Oni se nesumnjivo nalaze u postupku povlačenja s ozemlja na kojemu su jasni okupatori i za koje su i sami priznali kako nije njihovo. Unatoč svemu tomu oni i dalje šalju težke i ubojite granate na nedužne ljude. Uobće ih nije briga što pucaju na djecu, starce, nemoćne!

Medju njima su razvidno prevladali jastrebovi, koji svoju zloću i mržnju prema nama žele izkaliti dokle god im to bude moguće.

Medju žrtvama njihovih granata ovaj put se našao i prostor Dubrovačkoga vjesnika na Gradcu petstotinjak metara udaljenom od Pila. Srećom nitko od zaposlenih u Dubrovačkom vjesniku tom prigodom nije stradao.

Bila je to svojevrstna koincidencija ili simbolika. Ne mareći za granate, koje su mi letjele iznad glave slikao sam se za novinu čije su prostore nakon toga pogodile upravo te granate!

Inače bio je to prvi interview, koji sam od početka agresije na dubrovačko područje dao jednoj hrvatskoj novini! Ako se izključi onaj kratki razgovor, koji je objavljen u ratnom izdanju iste ove novine prošlog prosinca, pisan na pisaćemu stroju s dosta pogriešaka i križanja. Domaći novinari me doista sustavno zaobilaze, a Vodopija i Švago su iznimke koje potvrdjuju pravilo.

Dok su u istomu ovomu razdoblju puno puta moje izjave našle mjesta na stranicama najpoznatijih svjetskih novina, a rieči su mi se čule na najutjecajnijim svjetskim dalekovidničkim i krugovalnim postajama, za domaće medije praktički ne postojim.

Donesu tu i tamo po neku viest u svezi sa mnom i spomenu mi ime. Zabilježe i poneku moju kratku izjavu u povodu neke konkretne teme. Ali razgovor sa mnom ih jednostavno ne zanima. Kad su se već Vodopija i Švago na to odlučili njihove ured su simbolično razorile neprijateljske granate!

Neprijateljske granate srećom nisu ni ovaj put pogodile Radio Dubrovnik, premda su se, što baš nije osobito uobičajeno, ovaj put sjetili nazvati mene u svezi s granatiranjem, pa sam preko krugovala nastojao umiriti nesretne gradjane.

Iz istoga razloga sam nazvao i Franja Gregurića, koji mi se uobičajeno javio s razumievanjem u glasu i uobičajeno zatražio neka mu dalekopisom pošaljem sažetak onoga što sam mu izpričao.

Kad sam uvečer došao doma, od mojih sam saznao kako je jedna granata pala na cestu, točno poviše naše kuće.

U utorak sam prije odlazka u Obćinu posjetio ranjenike u bolnici. Tamo sam susreo Slobodana Langa i Branka Čula. Bilo im je razvidno drago kad sam ih pozvao na sastanak odbora za pripremu povratka, koji sam održao vrativši se iz bolnice.

Na sastanku su bili izuzetno konstruktivni i vidljivo uz mene. Posebice su se oduševili kad sam članovima odbora rekao kako se trebamo ozbiljno pripremati, ali u isto vrieme nigdje ne spominjati rieč “povratak”, kako se pučanstvo, u ovim danima punim opasnosti ne bi uznemirivalo i ne bi mu se davala lažna nada.

Kad sam konačno stignuo do ureda u Slobodnoj Dalmaciji sam našao izjavu Čića Obuljena, koja me razsrdila. Europski promatrači su došli u Zapoviedničtvo obrane prenieti poruku obćinskih čelnika Herceg Novoga, u kojoj se predlaže početak pregovora na civilnoj razini.

Čićo im je u ima Obćine Dubrovnik odgovorio kako mi s Herceg Novljanima ne želimo pregovarati, jer toga nisu dostojni.

Čićo se tako postavio oštro baš tamo gdje to nije trebao učiniti, izdavši pri tomu i svoja životna kompromisna načela. Vjerojatno mu se učinilo kako će te  njegove rieči dobro zvučiti i odjeknuti medju ljudima u odorama s kojima je vjerojatno bio okružen u Zapoviedničtvu obrane.

Odmah sam ga nazvao.

“Kako možeš  razgovarati s vojnicima koji pucaju, a odbijaš razgovore s civilima koji su doduše krivi, ali barem ne drže oružje u rukama,“ upitao sam Čića.

“Nisam razmišljao na takov način. Ne znam što mi je bilo. Imaš pravo. Moram to izpraviti. Pogriešio sam,” zbunjeno mi je odgovorio.

„To što si učinio je ozbiljna pogrieška,“ nastavio sam s ukorima.

„Nazvat ću novinare i reći im kako su me krivo interpretirali,“ dosjetio se Čićo, a ja sam ga odmah u tomu podržao.

Uostalom Čićova pogrieška bila je manja nego propust Europskih promatrača, koji su poruku civilnih obćinskih vlasti Herceg Novoga civilnim obćinskim vlastima Dubrovnika odnieli – vojnicima u Zapoviedničtvo obrane, i tamo o poruki razgovarali s direktorom dubrovačke pošte, koji volonterski zamjenjuje predsjednika obćinske skupštine!

Čićo je doduše imao legitimitet, jer je  Pero Poljanić opet nestao u pravcu Zagreba. Nije mi rekao što smjera, jedino je spomenuo kako je dogovorio susret s predsjednikom Tudjmanom.

Obuljen je razvidno bio sretan, jer je brzo našao riešenje s kojim me je umirio.

„Drago mi je što se slažeš. Vidjet ćeš, sve će biti u redu. Ako oni tamo doista žele razgovarati s nama, onda ćemo to učiniti. Nego dobro je što si zvao. Imam ti reći nešto u povjerenju. Rečeno mi je kako se moram pripremiti na izkopčaj većine brzoglasnih linija ovdje na našemu području. To znači da smo u velikoj opasnosti“.

U glasu mu se osjećala zabrinutost.

„Tko ti je to rekao,“ upitao sam ga iznenadjeno.

„Ne mogu ti to reći, barem ne ovako preko brzoglasa,“ dobio sam odgovor.

“Nema to nikakovoga smisla. To je vjerojatno ideja nekoga ambicioznoga vojnoga častnika, koji na taj način želi postići unapriedjenje, jer se sjetio nečega osobitoga. Ne vidim razloga za izključitbu linija unutar Grada, a ni prema vani. To može biti samo protuproduktivno. Uostalom naša najveća nevolja je i bila u tomu što nam je JNA prekidala linije. Zar ćemo ih sad sami sebi prekinuti. To nema smisla,” umirivao sam Čića.

“Samo ti prenosim što sam čuo,“ odgovorio mi je skrušeno.

Dogovorili smo se kako ne će ništa poduzeti prije nego se savjetuje sa mnom.

U sriedu sam ga čuo kako preko Radio Dubrovnika doista nastoji izpraviti pogriešku. Rekao je kako su ga novinari krivo shvatili, a on je uviek bio za pregovore.

Podsjetilo me to, kako bi bilo pametno provjeriti i onu Obuljenovu priču o mogućnosti izkopčaja brzoglasa.

Opet sam zbog toga nazvao Franja Gregurića. I opet se javio spreman čuti što ću mu reći ovaj put.

„Znate li išta o tomu kako se sprema izkopčaj telekomunikacijskih linija na dubrovačkom području. U stvari kako bi trebalo doći do selektivnoga izkopčaja većine brojeva, i to bismo mi ovdje trebali sami obaviti. Sami sebe izkopčati,“ upitao sam ga odmah.

„Ne znam ništa. Ne razumijem o čemu to govorite,“ odgovorio mi je.

„Jučer mi je ovdašnji direktor pošte rekao kako mu je to najavljeno,“ objasnio sam mu.

„Pa to nema smisla! Zbog čega bi netko to mogao tražiti,“ uzvratio mi je Gregurić čudeći se na isti način kao i ja, kad sam slušao Čićove rieči o tomu.

„To sam i ja rekao. Doista nema smisla. Zato sam vas nazvao, prije svega. Umirili ste me. Ako vi o tomu ništa ne znate, onda mogu samo zaključiti, kako se radi o nekoj dezinformaciji.“

„U pravu ste. Uobće se zbog toga ne trebate brinuti. Ipak razpitati ću se o tomu preciznije, pa se opet možemo čuti sutra. Ako tu bude nekih problema samo me nazovite,“ rekao mi je na to Gregurić.

„Ako budem imao liniju,“ našalio sam se.

Nasmijali smo se na to obojica i na taj način zaključili tu čudnu temu.

Razgovarali smo nakon toga još dosta dugo. Izpričao sam mu o signalima koji su stignuli iz Herceg Novoga i predložio mu neka sa svoje strane pokuša nešto učiniti i kontaktirati civilne vlasti Jugoslavije ili Crne Gore.

„Koliko god za protivnike imali zločince, s nekima s one druge strane se ipak može dosta toga dogovoriti. Dokaz tomu je cieli dosadanji razvoj situacije. Oni tamo su nesumnjivo medju sobom po dosta podieljeni. Ima ih sigurno, kojima se ciela ova suluda agresija nije svidjela. Da nije bilo takovih, ne bi bilo ni povlačenja. Ne bi bilo ni oslobadjanja zarobljenika,“ naglasio sam .

Složio se i rekao kako će u tomu smislu pokušati nešto pokrenuti.

Nakon toga sam mu spomenuo i sadanje oklievanje u obećanoj naknadi troškova oko nuždne sanacije krovova. Odugovlači se na sve moguće načine. Izvodjači radova, dubrovačke tvrdke, ionako siromašne, na ovaj način su u još težem položaju. Ljudi koji su radili, trebali bi za to dobiti naknadu.

Rekao sam Greguriću kako sam osobno sve dobro objasnio u Ministarstvu financija i dobio sam čvrsta obećanja, ali se još nije dogodilo ništa u tomu smislu.

Zamolio sam ga i za pomoć oko ubrzanja radova na dalekovodu.

Gregurić me je slušao pozorno kao i obično, a onda od mene uobičajeno zatražio pismo. Poslao sam mu i popis poginulih i ranjenih.

Iste večeri oko pola noći iz New Yorka me nazvao donedavni ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović koji je sad naš veleposlanik pri Ujedinjenim narodima.

“Ne znam jesam li vas probudio. Medjutim ako sam to i učinio shvatit ćete kako je bilo nuždno i ne ćete se srditi. Nisam mogao odoljeti i ne nazvati vas. Upravo sam dobio informaciju. Američka šesta flota je uplovila u Jadran. Sigurno to nije učinila iz turističkih razloga. Slažete li se,” rekao mi je uzbudjeno.

„Slažem se s vama. Ali ako su njihovi razlozi turistički, onda je možda još i bolje. Neka samo dodju i pristanu ovdje kao turisti. Neka se samo ovdje dodju odmarati,“ odgovorio sam mu.

„Razumijem vas. Premda njihova namiera sigurno nije turistička. Oprostite još jedan put, ako sam vas probudio,“ bio je obziran Šeparović.

„Samo neka se oni približe Dubrovniku, pa ako i  ne učine bilo što drugo. To je sjajna viest. S ovakovim viestima me možete buditi u svako doba noći, kad god vam padne na pamet, odgovorio sam mu.

U četvrtak ujutro sam sukladno dogovoru odmah nazvao Gregurića. Njegova tajnica mi je rekla, kako predsjednik vlade nije tu, ali bi me mogla spojiti s dopredsjednikom Milanom Ramljakom.

Razgovarao sam s Ramljakom i vidio kako ne zna baš puno o onome što sam predhodno razgovarao s Gregurićem, što nije bilo ni malo čudno. Svatko od njih ima sigurno sam za sebe previše posla pa nema vriemena razmjenjivati s kolegama informacije o svemu što čuje.

Ramljaku sam u kratko ponovio neke stvari.

Ponavljanje je majka učenja. Premda ta poslovica, kao i puno obćih pravila, nije primjenjiva u svim slučajevima. Na primjer iz ponavljanja trpljenja granatiranja, ili ponavljanja ostajanja bez struje i vode – doista se nema što učiti, nego sam trpjeti dokle se bude moralo.

Miro Kerner, zbog jednoga takovog ponavljanja odnosno zbog nestanka struje, nije uzpio razviti one moje fotografije, a morao je to učiniti do četvrtka, kad je trebalo u tiskaru Slobodne Dalmacije u Splitu poslati materiale za tiskanje.

O tomu su me malo prije početka sjednice Izvršnoga vieća došli informirati nesretni novinari Dubrovačkoga vjesnika Vodopija i Švago. Pomogao sam im. Dao sam im fotografije koje su napravili novinari austrijskoga Kuriera u Beču ove zime.

Ako ništa druga barem na trenutak su se opustili i nasmijali zajedno sa mnom, kad smo spoznali kako će izjave koje sam dao praktički u srdcu ljeta, biti popraćene sa slikama u  zimskoj odjeći i šalom oko vrata.

Rekao sam im kako je na neki način izpalo simbolično što će interview koji sam konačno dao domaćim novinarima eto biti popraćen fotografijama, koje su napravili stranci.

Zatim sam odradio sjednicu Izvršnoga vieća s dvadeset točaka, medju kojima se sa svojom duljinom opet   izticao zaključak o odobravanju prava na zajamčene plaće. Samo letimice sam prošao preko popisa. I opet, kako i svaki put do sad u ovakovoj situaciji, osjetio sam u isto vrieme i tugu i zadovoljstvo. Tugu zbog još jedne dugačke liste s preko sedamdeset tvrdki i oko tisuću djelatnika, koje su dodirnule egzistencijsko dno, a zadovoljstvo što se u Hrvatskoj nalazi solidarnosti i načina za pomoć onima koji su u nevolji. Stvoren je dapače u tomu smislu jedan institucionalni lanac u kojemu se nalazi i Izvršno vieće.

Nakon sjednice sam otišao u Gruž dočekati skupinu od dvadeset jednoga patnika oslobodjenih iz jugoslavenskih logora Morinje u Crnoj Gori i Bileća u Bosni i Hercegovini.

Na popisu se  konačno našao i Robert Hausvička, zbog kojega su me njegova majka i njegov otac, moj vršnjak Karlo, toliko puta nazivali i molili za pomoć, a ja sam to toliko puta pokušavao. Sad je Bogu hvala, i to riešeno.

JNA je oslobodjene zatvorenike dovela u Cavtat, gdje su se ukrcali na Astral. Dok je u Gružu bio stotinjak metara udaljen od obale, začula se s broda pjesma:

"Zovi, samo zovi..."

Nakon što je Astral pristao na rivi je nastalo oduševljeno grljenje. Pozvao sam sve te naše izmučene ljude u  Argentinu na objed. Ako je netko zaslužio objed na račun sriedstava obćinske reprezentacije, onda su to oni.

Ne znam kad sam se tako liepo osjećao kao za vrieme objeda s tim patnicima. Ne samo zbog solidarnosti i sreće što su se vratili, nego i zbog toga što je sama ta činjenica  daljnji dokaz napredka u razvoju situacije. Jedan izuzetno dobar i pozitivan znak. Poput onoga o uplovu Amerikanaca u Jadran.

Ipak unatoč svim tim dobrim znacima, granate padaju, ljudi pogibaju, čak je opet došlo i do množtvenoga odlazka žena i djece. Potaknuo sam osobno njihov odlazak i realizirao ga  uz pomoć Pava Handabake i njegova ureda za prognanike. Smještaj smo našli ovaj put u blizini. U sigurnoj Korčuli. Tamo sam jučer poslao i Marianu i Marka i Antuna i ostao opet sam u stanu.

Uvečer sam razgovarao sa ženom i djecom, nazvavši ih brzoglasom iz Obćine. Dok su uokolo odjekivale granate, osjećao sam veliko zadovoljstvo slušajući njihove sretne glase. Korčula je za njih sad raj na zemlji.

Taj novi exodus je ipak toliko različit od onoga prošle jeseni. Odlazak u blizku Korčulu se čini poput izleta, a nakon svakoga izleta obvezno sliedi povratak svojemu domu. Onaj jesenji exodus je mirisao na put bez povratka.

Doduše neki Dubrovčani putuju i dalje od Korčule, ali i oni su otišli sigurni u svoj povratak.

Luka Korda me tako jučer nazvao iz Splita.

“HDZ će za Sabor kandidirati Šimu Djodana. Ne znam tko će biti drugi, ali sam čuo kako su Čićo Obuljen i Nojko Marinović žurno pozvani u Zagreb. Sigurno će ih učlaniti u HDZ i jednoga od njih staviti kao pristupnika,” rekao mi je.

“Meni je svejedno. Neka samo to jednom prodje. Ti izbori u ovakovoj situaciji nemaju smisla. Ako ništa drugo pored Djodana bi se na ovaj način ipak mogao naći netko iz Dubrovnika. U stvari ni Nojko nije iz Dubrovnika, ali barem sad ovdje živi,” odgovorio sam mu.

“Tebe nije briga. I zato što te nije briga puštaš neka se govori i radi protiv tebe. To nije dobro,” rekao mi je na to Luka.

“Zvučiš mi čovjeka koji je saznao nešto novo u tomu smislu,” rekao sam mu upitno.

“Čuo sam kako su te Pero i Gverović na jednom skupu u Zagrebu dobro izblatili. To ti je Pero. Upozoravao sam te toliko puta, “odgovorio mi je.

“Neka ga voda nosi,” rekao sam mu

“Znao sam tvoj odgovor. Kad je Pero u pitanju, ti sve opraštaš,” zaključio je Korda.

Danas je izišao i taj Dubrovački vjesnik uz kojemu je moj interview. A Miro Kerner mi je na dar donio nesudjene popratne fotografije. Uzpio ih je razviti, ali poprilično prekasno.

Dubrovački vjesnik je prirodno naslovnu stranicu posvetio razaranju svojega uredničtva. Moj ljetni interview sa šalom oko vrata našao je svoje mjesto na sriednjim stranicama.

U ovomu vriemenu granatiranja, za neke ljude, takodjer simbolički gledano, ovaj interview je razoran poput granate, premda nisam spominjao imena.

Božo Vodopija je uzpio prenieti ono što sam rekao. Šteta što se pod znakom obće opasnosti ovaj broj vjerojatno ne će prodati u većemu broju primjeraka.

U interviewu se, premda ga nisam spomenuo po imenu, prepoznao dubrovački urednik Slobodne Dalmacije Nino Salvia. Silno ga je pogodilo što sam sad, nakon što je okrenuo kabanicu, spomenuo njegovo ranije oduševljenje s "partizanskim danom oslobodjenja Dubrovnika, kao danom svih nas". Nazvao me je odmah jutros, upravo dok sam kontrolirao koliko je Vodopija vjerno prenio moje izjave. A prenio ih je korektno i precizno.

Salvia je bio vidno uzrujan:

“Ne znam što imate protiv mene, ali bilo mi je lako prepoznati se u vašim riečima. Prepoznali su me i neki moji prijatelji, pa me već nazivaju. To nije liepo od vas. Znajte. Odgovorit ću vam jako oštro. Niste ovo trebali učiniti.”

“Ako ste se prepoznali onda sam dakle rekao istinu. Ne možete mi prigovarati što sam iznio istinu. U stvari, mogli ste primietiti kako sam bio krajnje obziran i nisam spominjao nikakova imena,” odgovorio sam mu.

“Meni je ovo dostatno. Pročitat ćete moju reakciju,” nastavio je Salvia s povišenim tonom.

“Smirite se. Nemate se potrebe uzrujavati, jer ste se sami prepoznali, a može vas prepoznati još nekolicina ljudi i to je sve. Ovo je samo lokalna novina, a vaše ime nije spomenuto. A kako biste se osjećali kad bi netko vas, kao što je to mene ST, pod punim imenom i prezimenom povlačio iz broja u broj kroz blato čistih izmišljotina,“ upitao sam ga.

“Vi ste političar i to je vaša sudbina. Ja sam samo novinar,” odgovorio je.

“Nemate mi što prigovoriti. Sve što sam izjavio čista je istina i još sam bio obziran ne spominjući vam ime. Nisam spomenuo još puno drugih stvari koje znam i koje bi nekima težko oštetile reputaciju. Ako baš želite, uviek mogu sazvati konferenciju za tisak ili javnosti uputiti otvoreno pismo i odkriti puno toga što znam i što sam preskočio spomenuti. Medjutim, vidjeli ste do sad. Nisam čovjek koji želi povriediti bilo koga. Ali sve ima svoje granice. Ovaj vaš poziv shvatio sam kao prietnju i to ne ću tolerirati.”

Salvia je od toga trenutka promienio ton. Imao sam dojam kako je to učinio podpuno izkreno. Zvučio mi je poput čovjeka koji je odjednom shvatio kako je do tada bio u zabludi.

“Od mene za vas nema opasnosti. Ali vjerujte mi ima ih puno koji vam ne žele dobro. Pazite se. Imaju škatulice koje će vam podmetnuti,” odjednom je zvučio poput čovjeka koji je moj prijatelj i zaštitnik.

“ Ne razumiem. O čemu govorite? Na što mislite? Možete li mi reći nešto konkretnije,” upitao sam ga.

“Ne bih mogao ići s tim dalje. Samo se vi pazite. Ja vam samo želim dobro. Vi u stvari ne znate kako vas ja štitim. Evo neki su se naši borci kod mene bunili, jer je u Slobodnoj Dalmaciji izišla vaša slika s vojnicima kod topa. Ja sam ih umirivao i bio na vašoj strani.”

Sliku sam vidio u “Slobodnoj Dalmaciji”. Nastala je u Dolima kad sam ono nakon povlačenja JNA obilazio oslobodjena mjesta u Primorju.

“Slika je liepa. Svidjela mi se. Zbog čega bi se netko mogao srditi zbog nje,” upitao sam Salviu.

“Kad biste samo vidjeli koliko je srčbe izazvala. Ja sam vas štitio. Nisam znao kako ćete me napasti, inače to ne bih bio učinio. A možda i bih. Shvatite, nemam ništa protiv vas. Dapače simpatični ste mi. Ali vi ste udarili na mene.”

“Sve sam vam objasnio. Činilo mi se kako ste shvatili i prihvatili,” rekao sam mu

“Dobro nemojmo više o tomu, ali saznao sam o još vaših pokušaja uperenim protiv mene. Rekao sam vam. Želim vam dobro, ali čekaju vas težki dani,” nastavio je.

“Ne znam o čemu govorite. Ovi dani su inače težki. Naviknuo sam se na njih.”

“Reći ću vam samo jednu stvar. Jedan iztaknuti član HDZ-a došao je k meni u redakciju. Rekao mi je kako ste vi auktor pisma koje je stignulo u Slobodnu Dalmaciju, i upereno je protiv mene. Zbog toga nije objavljeno, jer me se u njemu vriedjalo na najbrutalniji način.

Pitao sam ga, ali mi nije mi htio reći o kojemu se to članu HDZ-a radilo.

“Možete mi vjerovati ili ne vjerovati, tek siguran sam kako protiv vas nisam napisao nikakovo pismo. Uostalom, je li pismo podpisano ili je anonimno, “upitao sam ga.

“Pismo nije podpisano s vašim imenom, ali mi je taj čovjek rekao kako u stvari vi stojite iza njega,” odgovorio mi je.

Sjetio sam se kako mi je Darko Kaciga spominjao neko njegovo pismo protiv Salvie, a podpisao ga je tajnik HDZ-a Boris Filičić. U trenutku sam krenuo upitati ga radi li se o tomu, ali sam odustao. Ako on sam meni nije htio reći tko je bio podpisnik pisma, zašto bih ja sa svoje strane bio toliko otvoren. Niti sam nešto takovo napisao, niti sam vidio to što je napisao Kaciga. A možda se uobće nije radilo o tomu Kaciginu pismu.

Nisam želio dalje zatezati ali ni otezati razgovor i komentirati kako je odbijanje objave toga pisma dokaz "slobode" stranica Slobodne Dalmacije za sučeljavanje mišljenja.

“Čuli ste što sam vam rekao. Nemam sigurno s tim nikakove veze, rekao sam.”

“Vjerujem vam. Sad vidite kako nisam protiv vas, a protivnici su vam oni za koje mislite kako su vam prijatelji,” zaključio je.

Imao sam dojam kako mi je izkreno povjerovao. Takodjer sam dobio dojam kako bi mu bilo drago završiti razgovor u prijateljskom tonu. I ja sam želio isto.

Nakon Salvie, zbog interviewa sam se javljao na brzoglas još nekoliko puta. Nazivali su me još neki ljudi, koji su pročitali novine. Čestitali su mi i izrazili podporu.

Premda je bila na snagi obća opasnost, ljudi su nabavili “Dubrovački vjesnik. Kad ne bi bilo obće opasnosti sigurno bi ga se prodalo puno više, pa bi ono što sam rekao došlo do više gradjana. Šteta.

Zasigurno čini se kako je interview dobar potez. Učinio sam nešto za sebe. Shvativši to palo mi je na pamet učiniti za sebe još nešto, osloboditi se neudobnosti pustoga stana bez struje. Nazvao sam direktora Argentine Nika Koncula i upitao ga mogu li se na neko vrieme smjestiti u njegovu hotelu.

Bilo mu je drago što mi može izići u susret. Prenio sam danas najnuždnije stvari u hotelsku sobu.

U Argentini je i Ante Stojan. Umjesto u praznomu stanu, večer sam proveo u hotelu u Konculovu uredu razgovarajući s ljubaznim direktorom i Antom uz vino, sir i pršut.

Koncul mi je rekao kako me od sad moja soba uviek čeka, pojavio se ja u hotelu ili ne. Hvala mu. Vidjet ću što ću dalje činiti.

Mariana i djeca su mi se i danas javili s Korčule i rekli mi kako su se liepo smjestili i liepo se osjećaju. Dobro je što su pošli.

Oni su potvrda kako je slanje žena i djece iz Dubrovnika u Korčulu bio izvrstan potez. Dubrovačkoj djeci je bez sumnje nuždan odmor od svakodnevne opasnosti.

Glede granatiranja od strane JNA trebalo bi se nešto učiniti. Ako smo se mogli dogovoriti o početku povlačenja, morao bi se moći dogovoriti prestanak granatiranja.

Valjda će Gregurić nešto pokrenuti. Moglo bi se pokrenuti nešto i ovdje, odnosno napraviti sliedeći korak glede toga priedloga iz Herceg Novoga.

To bi trebalo obaviti preko Europskih promatrača. A prije bilo kakovog susreta, morali bismo se dogovoriti o strategiji ovdje izmedju sebe. I nakon toga nastupati jedinstveno.

Na žalost, to ne će biti lako izvedivo. Preko Miša Mihočevića, koji je na sebe navukao prikrivnu odoru i stalno se nalazi  u družtvu s njima, strani predstavnici su upućeni na kontakte samo s našom vojskom, točnije rečeno sa zapoviedničtvom naše vojske. A slučaj s Čićovom iznenadjujućom oštrinom, indikator je nedostatka stratežkoga razmišljanja. S druge pak strane nedavni dogodjaji su pokazali koliko sam „omiljen i dobrodošao“ u hotelu Zagreb.

Nije lako narušiti ustaljene navike. Poglavito kad je čovjek sam, a protiv sebe ima ozbiljnu silu. U ovakovoj  situaciji je, od bilo kakovog forsiranja, bolje prepustiti se tieku vriemena, koje je nesumnjivo na našoj strani. Uz sir, pršut i vino. Simbole opuštanja. Ili popuštanja?

Nastavak