Štrajk je dobar znak

Petak, 18. rujna 1992.

U zagrebačkomu  izvršnomu vieću danas sam sudjelovao na skupu predsjednika izvršnih vieća većih hrvatskih gradova odnosno obćina.

Domaćin je bio Mladen Vedriš, a nazočili su predsjednici Izvršnih vieća Splita, Šibenika, Zadra, Rieke, Osieka, Varaždina, Siska, Slavonskoga broda, Vinkovaca i Karlovca. Neki od predsjednika iz gradova bližih Zagrebu sa sobom su doveli i neke od svojih bližih suradnika.

Mladen Vedriš je još predsjednik Izvršnoga vieća skupštine obćine Zagreb, a u isto vrieme je od proljeća ove godine i ministar u hrvatskoj vladi. I nakon odlazka Gregurića nastavio je svoj prekovremeni ministarski rad.

Čovjek doista ima golemi radni kapacitet. Hrvatska Vlada ne može bez Vedriša. Izvršno vieće Zagreba ne može bez Vedriša. Hrvatski nogometni savez takodjer ne može bez njega. To je ono što mi je poznato. Možda još negdje ne mogu bez njega?

Do prije dvije godine bio je samo jedan od zaposlenika u zagrebačkomu komitetu za urbanizam i komunalne poslove. A onda su svi poludjeli za njim. A on prihvaća sve izazove.

Kad bi mu sad netko predložio neku novu dužnost,  na primjer predsjednika hrvatskoga waterpolo saveza, ne bih se začudio kad bi svestrani Vedriš samo malo pomaknuo svoj brk i prihvatio se i toga posla. Njegova je energija razvidno neiscrpna, a ljudi su to uočili. Liepo je što u Hrvatskoj imamo ljude takovih dometa.

Možda sam i ideju o izboru Vedriša na vrh hrvatskoga waterpola trebao sugerirati Jugašima, za koje sam u Obćini predprošloga utorka organizirao priam, kako bih im čestitao na doista liepom uzpjehu. Osvojili su treće mjesto u prvenstvu, a sve su utakmice igrali u gostima. Kad bi iz Juga bila potaknuta iniciativa za izbor Vedriša na čelo waterpolo saveza, Vedriš bi im sigurno za uzvrat pomogao koliko može. U stvari on pomaže gdje stigne i ne čini to samo za uzvrat. Pomogao je i meni kad sam preko njega tražio neka se omogući HNK Dubrovniku igranje svih utakmica u gostima u jesenskomu dielu nogometnoga prvenstva, odnosno dok se JNA ne povuče s dubrovačkoga područja. Vedriš je bio odlučujući u toj nogometnoj prilagodbi uvjetima agresije, ali su sigurno pomogli i drugi kolege predsjednici Izvršnih vieća obćina koje imaju nogometne prvoligaše. Nazivao sam ih tom prigodom po redu sve, od Splita, preko Zadra, Rieka, Pule, pa do Varaždina, Vinkovaca i Osieka. I svi su bez iznimke obećali utjecati u tomu smislu koliko god budu mogli. I utjecali su, pa sad HNK Dubrovnik gostuje iz tjedna u tjedan. I već je polučio jednu pobjedu, nad Šibenikom predprošle nedjelje. 

Sve kolege su pokazale podpunu solidarnost i razumievanje, a Mladen Vedriš je nesumnjivo utjecao najviše, baš zbog te svoje svestranosti.

Zavidim Vedrišu. Ne na množtvu dužnosti, nego na izdržljivosti. Meni je i ova moja jedina dužnost veliko obterećenje, toliko da znam posustati. Zanimljivo je kako mi se zamor redovito manifestira kroz zubobolju. Prošle tjednice sam tako čak oteknuo od upaljenoga zuba, pa sam subotu i nedjelju proveo u kući pijući antibiotike.

A neumorni Vedriš je sigurno za to vrieme obavio množtvo sastanaka, a možda je bio i na nekoj nogometnoj utakmici.

Na sreću dosta brzo sam se ipak uzpio oporaviti pa sam u utorak, zajedno s Ivanom i Gjurom Vukićem, te Hrvojem Macanom, održao redovitu konferenciju za tisak, nakon koje smo zajednički zaključili kako smo je odradili dosta dobro.

Kad sam dobio poziv na sastanak u Zagrebu, pomislio sam kako je okupljanje čelnika ključnih hrvatskih obćina, bio razlog sam po sebi. Procjenjivao sam ima li smisla putovati, a onda sam ipak odlučio poći u Zagreb, prije svega kako bih dobio prigodu za sastanak s nekim ljudima o čijim odlukama ovisi život dubrovačkoga pučanstva. U Zagrebu se uviek dade sriediti nešto vriedno.

Sastanak nije bio baš točno od onih, koji kao razlog navode „nuždnost okupljanja i razmjenu izkustava“, nego je ipak imao ključnu temu, što je bilo na neki način ugodno iznenadjujuće, a sama tema odnosno „razprava o načinu kako se postaviti glede štrajkova osoblja komunalnih prievoznih poduzeća“, iznenadila me je još više.

Slušao sam neko vrieme sav začudjen, a onda sam se odlučio uključiti u razpravu:

“Dragi kolege moram vam se s nečim pohvaliti. U mojoj obćini nema baš nikakovih pokušaja  štrajkova. Samo, ne bih vam preporučio formulu po kojoj je to postignuto. A postignuto je uz pomoć agresije JNA, koja još drži pod okupacijom ozbiljan dio naše obćine, a nas na slobodnomu području časti s granatama iz topova. U ovoj situaciji borbe za goli život, baš nitkomu ne padaju na pamet ideje o štrajkanju.”

Začuo se smieh i žamor odobravanja, posebice od strane čelnika Izvršnih vieća Osieka, Vinkovaca, Slavonskoga broda. U trenutku su za stolom sjedali predstavnici dvije vrste gradova: onih koji dobro znaju što je agresija JNA i koje sam  onako od milja u sebi prozvao “znalcima”,  i onih koji su od agresije bili i ostali sretno udaljeni.

“Nemojte moje rieči shvatiti kako me nije briga za problematiku o kojoj se ovdje razpravlja. Dapače, imam o tomu vrlo konkretan priedlog. Na razini Republike treba odrediti platne razrede za odredjene vrste poslova primjerice za vozače autobusa, koje bi trebale biti iste u cieloj državi. Uostalom bilo bi baš pravedno kad bi vozači u onim krajevima gdje postoji opasnost od granatiranja imali barem iste plaće kao i u mirnim dielovima Hrvatske. A ako su u tim nemirnim i razorenim krajevima vozači sviestni trenutka u kojem živimo, trebali bi toga biti sviestni i oni drugi.,” nastavio sam.

Moj priedlog bio je odmah prihvaćen. Posebice naglašeno su ga prihvatili “znalci”.

Na žalost skup nije mogao donieti neku formalnu odluku. Treba se nadati kako će univerzalni Vedriš priedlog dostaviti hrvatskoj vladi.

Nakon što je točka zaključena ipak smo se vratili tradiciji, odnosno naglašivanju, kako je uz ovako ozbiljne teme kakove su opasnost od zastoja u gradskomu prometu, ipak još vriedniji cilj i rezultat skupa - medjusobno upoznavanje predsjednika Izvršnih vieća!

Baš sad kad nam se bliži kraj mandata, pomislio sam ali nisam ništa komentirao. Na skupu sam vrlo vjerojatno bio predsjednik s najdužim stažem. Samo za Vedriša sam siguran kako je u Zagrebu izabran na samom početku, nešto malo nakon što sam ja izabran u Dubrovniku.

Nakon što je postignut dogovor o izvjestnoj asociaciji gradova, koje predstavljamo, prebacili smo se u puno ugodniji ambient - na objed u restaurant Okrugljak, u pod sljemenskoj strani Zagreba, kako bismo, što je bilo posebice naglašeno, tamo  nastavili razgovor uz jelo i piće. Kako je i moglo biti drugčije, pomišljao sam sarkastično dok sam se vozio prema šumovitim padinama iznad Gornjeg grada, vrativši se opet temi koja mi je postala omiljena u posljednje vrieme.

U isto vrieme kad i mi, u Okrugljak je stignuo novi predsjednik Hrvatske vlade Hrvoje Šarinić i pridružio nam se. Sjeli smo za dugački stol na terasi izpod prozirne nadstrešnice, koja je propuštala sunčevo svjetlo upravo u primjerenoj dozi.

Šarinić je sjeo u čelo, a svi mi ostali smo se razporedili s obje strane po dužini stola. Mene i Vedriša je protokol smjestio jednoga nasuprot drugomu, odmah do predsjednika, Vedriša, jer je ministar i domaćin skupa, a mene vjerojatno baš iz razloga što sam medju svima bio po stažu najstariji.

Šarinić se prema meni sad odnosi kao prema staromu prijatelju. Oni naši donekle zategnuti odnosi postali su stvar prošlosti, od kad smo u prosincu dogovarali kako se postaviti prema Kouchnerovoj ideji o novogodišnjemu koncertu.

Objed je tekao u ugodnom ozračju i laganom razgovoru. U jednom trenutku procienio sam kako bi Šariniću mogao spomenuti onu priču o odmaralištima.

“Možda je još preuranjeno, a možda i nije, osmisliti na pametan način kako se postaviti prema odmaralištima koja su do nedavno bila u posjedu JNA,” rekao sam mu.

Za stolom je do toga trenutka vladao žamor. Nisam namieravao privući pozornost. Želio sam doista o tomu razgovarati samo sa Šarinićem. Medjutim, tema je razvidno bila zanimljiva, pa je nastupio tajac. Nije mi preostalo drugo nego nastaviti:

“Iz nekadašnjega vojnoga hotelskoga kompleksa Kupari, a i od stanovnika toga kraja dobio sam upozorbe kako bi naša vojska mogla u budućnosti nastaviti s uporabom vojnih odmarališta na isti način kao što je to činila JNA. A to znači gubitak mogućnosti turističke zarade od najatraktivnijih turističkih sadržaja na našemu području. To bi trebalo zakonski spriečiti. Hotele treba obnoviti i dati ih na upravljanje civilima.

“To je pitanje vrlo zanimljivo. O njemu sam već nešto čuo. Trebat će sve to dobro izpitati,” javio se Šarinić.

“Naša vojska se ne smije ponašati kao JNA. I na našem području će to biti problem,” čulo se iz nekoliko usta.

“Kako me ne biste pogriešno shvatili, nemam ništa protiv davanja mogućnosti povoljnoga ili bezplatnoga ljetovanja našim častnicima i vojnicima. Medjutim to bi se trebalo u buduće financirati iz proračuna ministarstva obrane. I to je sve. Neka onda vojne osobe i njihove obitelji ljetuju u hotelima sukladno mogućnostima toga proračuna. Postignulo bi se na taj način nekoliko pozitivnih učinaka, a ne vidim ni jedan negativni. Naši vojnici se ne bi getoizirali u svoja odmarališta nego bi se za vrieme odmora družili s ostalim turistima, što bi sigurno njima samima bilo ugodnije. Izim toga mogli bi birati izmedju puno više mogućnosti. Bivša odmarališta poput Kupara mogla bi se rekonstruirati uz pomoć zainteresiranoga kapitala i s njima znatno povećati devizni priliv države i bolje punjenje proračuna, pa bi i ministarstvo obrane na razpolaganju moglo imati više novaca. Hotelski kapaciteti bi se rabili optimalno, a zarada od turizma bi se ozbiljno povećala. Domaće pučanstvo u okolišu tih vojnih hotela i odmarališta više ne bi osjećalo neugodu prema prostoru na koje ne smije stupiti svojom nogom bez dopuštenja vojske.”

“Sve je to jasno. Samo sve treba izpitati i o svemu treba promisliti. Vaše područje uostalom još nije podpuno slobodno, zar ne,” uzvratio mi je Šarinić.

“Slažem se. Bilo bi krasno kad bi nam ovo bila primarna tema. Na žalost oni su još u Cavtatu i Konavlima. Svaki dan se najavljuje njihov odlazak, ali se to nikako ne ostvaruje. Ovo o vojnim odmaralištima sam vam samo spomenuo kako bi se znalo naše mišljenje s terena kad o tomu dodje do razgovora. Bilo bi doista krasno kad bi to bilo pitanje koje nas najviše muči. Na žalost još nije došlo na red,” završio sam svoju priču.

Nekoliko  kolega je nastavilo razgovor o toj temi, naglašeno podržavajući moju iniciativu, a Šarinić je sve pozorno slušao, ali nije se mogao dobiti dojam kako je spreman nešto poduzeti. On je oprezan čovjek i sigurno se ne želi suprotstaviti dielu častnika koji su priešli u hrvatsku vojsku iz JNA i koji vjerojatno žele zadržati privilegije na koje su naviknuli. Ne bi bilo čudno kad bi i častnici, koji u Hrvatsku vojsku nisu došli iz JNA, željeli osjetiti prednosti koje je JNA sebi osiguravala.

Dobro je što u svojemu razmišljanju nisam bio usamljen, ali je doista malo vjerojatno kako će Šarinić nešto poduzeti. Ako pak i nešto pokuša, ne bi bilo iznenadjenje, kad bi naišao na ozbiljan odpor.

I za vrieme objeda nisam se mogao osloboditi svojih razmišljanja o upitnosti primjene tehnike razkošnoga hranjenja u ovakovoj situaciji. I opet sam ta svoja razmišljanja zadržao samo za sebe, što je bio svojevrstan odgovor licumjerjem na licumjerje.

Sve je to jednostavno tako i tako jedino može biti. Dekor je uviek isti. Uz službena putovanja i sastanke idu i službeni objedi.

Radi se ne o hrvatskomu nego o svjetskom licumjerju, koje je najmanje probavljivo u slučajevima kad se pod motom humanizma uz obilne obroke razpravlja o prognanicima i razaranjima ili kad se prepunoga želudca razpravlja o nedostatku sriedstava za normalnu prehranu ljudi pogodjenih s ratom, potresom ili nekom drugom nepogodom.

S druge pak strane gledajući, ako razgovori o humanitarnim temama i obnovi uz jelo i piće poluče bolje rezultate baš iz razloga ugode za želudce onih koji donose odluke, onda sve to ima veliko opravdanje. Posve racionalno gledajući, trenutno loše razpoloženje netkoga od ključnih ljudi na izvoru pomoći, može donieti ozbiljan gubitak za one koji su potrebiti, a to svakako treba izbjegnuti.

Ipak u sebi ću uviek osjećati neugodu kod razgovora o potrebi ublaživanja nevolje nesretnih ljudi, preko stola punoga delikatesnih jela i pića.

Sigurno je kako ne mogu, a niti ću ikad moći u tomu smislu išta promieniti, jedino mi je preostalo, koliko god je u mojoj moći, poslovne razgovore čim više obavljati u uredima, koji su po mojemu ukusu za te svrhe primjerenija i prikladnija mjesta.

Toj mojoj sklonosti u prilog, možda samo igrom slučaja, govore i uzporedba rezultata današnjega s jučerašnjim mojim danom u Zagrebu.

Danas sam, uz prateće jelo i piće, proveo vrieme razgovarajući hipotetski o štrajkovima i odmaralištima, a jučer sam, ne ugadjajući želudcu,  dogovorio konkretne vriedne stvari.

S ministrom rada i socialne skrbi Josipom Jurasom okončao sam, nadam se, postupak oko objedinjenja Sriedišta za socialni rad i Ureda za prognanike u Dubrovniku pod vodstvom Pava Handabake.

Tako i u Dubrovniku, kao i u drugim gradovima, ove dvije ustanove više ne će biti razdvojene. Samo, za razliku od drugih, u Dubrovniku će nakon ove moje operacije na čelu biti novi djelatnik, a svuda drugdje je to u pravilu direktor Sriedišta za socialni rad izabran tko zna kad ranije.

Juras je bio nevjerojatno oprezan. Zazirao je od mogućnosti moje samostalne procjene, bez "obavljenih konzultacija". Uostalom bio je u pravu procienivši kako svoje odluke donosim samostalno. Sve snažnije se vraća ona u komunizmu ustaljena shema. Treba biti siguran kako "se svi odgovorni faktori slažu".

„Slažu li se predsjednik skupštine i predsjednik HDZ-a u dubrovačkoj obćini s vašim mišljenjem,” upitao me je, na što sam osjetio sam zadovoljstvo što sam odlučio odzvati se Vedriševu pozivu i doputovati u Zagreb.

Vriedilo je to učiniti i samo zbog ovog sastanka.

S Jurasom sam o temi spajanja Sriedišta za socialni rad i Ureda za prognanike razgovarao s brzoglasom tjedan dana ranije i činilo se kako je bezpričuvno prihvatio moj priedlog. Jedino je tražio neka mu ga pošaljem pismeno. Učinio sam to poslavši mu odgovarajući dalekopis u ponedjeljak. A sad smo se opet bili vratili korak natrag. Samo sam bio u prednosti što sam sjedao s ministrom u njegovom uredu. 

“Molim vas recite tajnici neka ih nazove obojicu, jednoga po jednog.” odgovorio sam mu.

“Ma ja vam vjerujem, ali znate kako je. Život me naučio oprezu,” izmotavao se Juras.

“Samo vi nazovite,” rekao sam mu.

“Ne moramo to učiniti odmah. Možete im reći neka mi se jave,” rekao mi je na to Juras, koji je na početku svojega političkoga djelovanja u Hrvatskoj nakon izbora 1990. bio izabran za predsjednika Izvršnoga vieća Skupštine obćine Šibenik, a zatim je zahvaljujući svojemu oprezu dogurao evo i do ministarske pozicije.

“Molim vas. Ako to možete učiniti meni kao uslugu, recite tajnici neka nazove Poljanića i Kordu Želio bih konačno završiti ovu trakavicu oko direktora sriedišta za socialni rad,“ rekao sam ministru.

Osjetio je kako ne ću odustati, pa je pozvao tajnicu i prenio joj koga treba nazvati.

I Poljanić i Korda su se javili odmah.

“Predsjednik Izvršnoga vieća gospodin Šikić je ovdje kod mene. Predlaže mi za direktora dubrovačkoga sriedišta za socialni rad gospodina Handabaku. Slažete li se,” rekao je Juras i jednom i drugom nakon što ih je predhodno pozdravio. Oba puta je dobio potvrdan odgovor.

“Evo i to smo obavili. Nemojte mi zamjeriti što sam provjeravao,” ponovno mi se izpričavao Juras.

Nisam mu uzeo za zlo. Bitno mi je bilo što sam taj problem uzpio skinuti s ledja. Nevjerojatno je koliko opreza i konzultacija se primjenjuje kad je u pitanju postavljanje na čelno mjesto nekoga tko nije poznato ime iz vriemena Jugoslavije. Koja suprotnost prema munjevitim imenovanjima starih imena!

Bitno mi je što sam sad s te strane mirniji. Handabaka više ne će moći govoriti kako mu iz Sriedišta za socialni rad postavljaju klipove pod noge.

Skrb o socialnim slučajevima, poglavito o prognanicima je izuzetno bitna tema, koja je dapače uz socialnu počela dobivati i sve jasniju gospodarsku protegu. Dosjetio se toga direktor hotela Plat  Roko Markić.  Nije se obezhrabrio zbog divljačke devastacije hotela od strane jugoslavenske pljačkaške vojske, nego je odlučio prilagoditi se situaciji. Palo mu je na pamet obnoviti hotel  u cilju smještaja prognanika i izbjeglica, računajući kako će na taj način najlakše doći do nuždnih sriedstava, a nakon toga će u prognanicima i izbjeglicama dobiti prve goste o kojima bi mogli skrbiti njegovi zaposlenici i na taj način za sebe i za svojega direktora zaradjivati plaće. A kad dodje vrieme pravih turista, hotel će biti spreman.

Poduzetni i domišljati direktor došao mi je s tom zamisli u  predprošlu sriedu, a ja sam odmah zbog toga nazvao Ured za prognanike u Zagrebu.

Javio mi se izvjestni gospodin Bosanac, koji je poletno prihvatio tu mogućnost i rekao kako Ured u svojim kontaktima i planovima ima mogućnosti realizirati Markićevu zamisao, ali samo kad su u pitanju prognanici, a ne i izbjeglice.

Za prognanike iz Hrvatske ima nam smisla ulagati u izgradnju ili obnovu novih kapaciteta, prema izbjeglicama iz drugih država Hrvatska je velikodušna i prima ih, ali toliko velikodušna ipak ne može biti, poučio me je Bosanac, koji je na taj način pokazao, kako ga prezime ipak nije učinilo neobjektivnim, kad su u pitanju izbjeglice iz susjedne Bosne i Hercegovine.

O toj problematici i distinkciji izmedju prognanika i izbjeglica, čuo sam i prije razgovora s Bosancem i to od naših vojnika, redarstvenika i od ljudi aktivnih u Crvenomu križu. Iz toga razloga sam predprošloga ponedjeljka organizirao sastanak s predstavnicima sve tri skupine. Potvrdili su mi kako jugoslavenski okupatori preko Cavtata nastoje u Dubrovnik slati izbjeglice, a s njima i prve povratnike srbske narodnosti, koji su bili napustili dubrovačku obćinu, računajući, kako će njihova JNA za njih obaviti posao, a oni će se onda vratiti i zauzeti još bolje položaje nego su ih imali za vrieme Titove Jugoslavije. Sad su neki od njih shvatili kako su se preračunali, pa bi htjeli doći spasiti što se spasiti dade.

Na tomu sastanku sam se obvezao kontaktirati  predstavnike Europskih promatrača. Istoga dana sam se sastao s njihovim šefom Davidom Hepburnom. Uporabio sam prigodu i rekao mu kako povratak izbjeglih Srba i dolazak izbjeglica možemo razmotriti tek kad se JNA povuče iza Debelog briega. Cavtat je dio naše obćine i ne možemo ga i ne smiemo tretirati kao granični prielaz.  Hepburn je bez protivljenja prihvatio moje argumente i obećao ih prosliediti JNA.

Tako sam nenadano dobio i odmah uporabio novi adut za pritisak na JNA. A želja za povratkom u Dubrovnik izbjeglih dubrovačkih Srba je nesumnjivo dobar znak. Razvidno su procienili kako im je budućnost svjetlija i bolje su im perspektive medju Hrvatima u Dubrovniku, koji je sad razrušen, nego medju sunarodnjacima u Crnoj Gori, Srbiji ili Bosni i Hercegovini, gdje je sve podpuno občuvano i nije bilo nikakovih razaranja.

Kako nam je budućnost perspektivna potvrdjuje i zanimanje koje za Dubrovnik vlada medju umjetnicima, točnije rečeno medju glumcima. I to ni manje ni više nego medju glumcima iz drugih krajeva, od kojih su neki čak srbske narodnosti!

Ravnatelj dubrovačkoga kazališta Marin Gozze to je lucidno primietio i odlučio je pojačati kazalištni glumački ansambl s kakvoćnim prinovama. Na njegovu nesreću njegova lucidnost se nije dopala dubrovačkim glumcima, medju kojima je i glumica Nina Hladilo.

Predprošli ponedjeljak mi je sva uzplahirena došla izpričati kako Gozze želi dovezsti glumca Ivicu Vidovića, koji više nije na svojoj nekadašnjoj glumačkoj razini, jer se previše odao hedonističkim užitcima, ali bi se to još moglo tolerirati, kad uvjet Vidovićeva dolazka ne bi bio i zaposlenje njegove žene glumice koja je Srbica.

Užasnuta gospodja Hladilo je dodala, kako Gozze, koji se do prije nekoliko mjeseci naviknuo na družtvo jugoslavenskih častnika u Zatonu, sad svoju naviku želi održati s dovodjenjem, ne samo glumačkoga bračnoga para Vidović, nego  još jednoga srbskoga glumca i jedne glumice muslimanice.

Nisam trebao nazivati Gozzea. Sam se pojavio već sliedećega dana. Vjerojatno mu je netko bio dojavio kako je Nina Hladila bila kod mene.

Ravnatelj kazališta, koji je za vrieme okupacije Zatona u sebi odkrio iznimnu diplomatsku osobinu, diplomatski mi je izpričao kako je bojazan dubrovačke glumice i njezinih kolega dubrovačkih glumaca razumljiva, ali neutemeljena. Glumac Milan Pleština, koji je spreman doći glumiti na dubrovačkim kazalištnim daskama, je po Gozzeovim riečima, „osvjedočeni Hrvat“, a dubrovački glumci su pomislili kako je Srbin zbog njegova imena.

Gozze mi je s udivljenjem govorio o Ivici Vidoviću kao velikomu dobitku za dubrovačko glumište, a njegovu ženu, koja je doista Srbica, opisao je kao izuzetnu glumicu.

Vidovićevu ženu i još jednu glumicu muslimanicu, koju je pronašao agilni Gozze, neki dubrovački glumci vide kao ozbiljnu konkurenciju, pa sad to pokušavaju prikriti kroz  izticanje narodnosti, dodao je.

Marina Gozzea sam saslušao pozorno kao i Ninu Hladilo. Rekao sam mu kako cienim njegovu posvećenost prvenstveno glumačkim vriednostima, ali sam ga zamolio za razumievanje onih ljudi, koji se ne mogu tek tako osloboditi trauma agresije, koja je Srbe ovdje, blago rečeno, učinila nepopularnima.

Zasigurno pokušat ću izbjeći bilo kakovo buduće miešanje u glumačke poslove.  Ako to ikako bude moguće.

Taj razgovor je bio samo dio sve snažnijeg povratka zanimanja za imena i prezimena, kao i za kombinacije koje su s tim u svezi. Koliko god mi se to ne svidjalo samo po sebi, to je još jedan pokazatelj normalizacije stanja ovdje medju nama. Ta normalizacija se demonstrirala i na nastavku sjednice obćinske skupštine održanoj predprošle sriede, kad je sve prošlo gladko, jedino nije bilo suglasnosti oko imenovanja ravnatelja Gimnazije i Ugostiteljske škole.

Iz razumljivih razloga, odnosno zbog velikoga broja viećnika, i riedkoga sastajanja, Skupština je bitno drugčije i puno neučinkovitije tielo od Izvršnoga vieća. Kad sam, na primjer, predprošloga četvrtka osjetio zabrinutost jer se približio nadnevak početka školske godine, kojega smo bili odredili, otišao sam do generala Bobetka porazgovarati o tomu ima li možda smisla odgoditi početak škole još jedan put. Složili smo se kako bi bilo dobro pomaknuti ga za 1.  listopada. Ako u medjuvriemenu dodje do značajne pozitivne promjene sigurnostne  situacije – tim bolje.

Već sliedećega dana, u prošli petak, donieli smo na sjednici Izvršnoga vieća odgovarajući zaključak, koji za još dva tjedna odgadja početak rada nastavnika i učenika. A iste večeri sam samostalno, bez ikakove sjednice, donio odluku o proglašenju radne obveze za Pelješčane, kako bi se s učinkovito odgovorilo zahtjevima u svezi s velikim požarom, koji se naglo razbuktao na području Ponikava.

I ja osobno i Izvršno vieće imamo mogućnosti reagirati brzo i učinkovito. Pero Poljanić i obćinska skupština su u tomu smislu hendikepirani. Premda se možda i Peru i nekim viećnicima to na odredjeni način i svidja,  razlike u propisima po kojima rade Skupština i Izvršno vieće su ipak osnovni uzroci razlika u učinkovitosti.

Na žalost i Izvršnomu vieću se na putu učinkovitosti pojavljuju preprjeke koje na prvi pogled izgledaju jednostavno riešive, a pokazuju se neprielaznima. Takov je slučaj i s Antom Stojanom, koji se nalazi na čelu obnove i kojega podržavam koliko god sam u mogućnosti. Koncepcija i program obnove i ljudi koji u tomu sudjeluju su se pokazali manjim problemom od problema Stojanova smještaja.

Bilo je pronadjeno riešenje. Preko Civilne zaštite mu je na neki način, privremeno dodieljen jedan prazan stan. A kad je Stojan pošao useliti se, našao je u tomu stanu pričuvnoga policajca Zlatka Milića, koji se tu uselio čisto na svoju ruku, ne pitajući ni Redarstvo ni Civilnu zaštitu, niti bilo koga drugoga.

Predprošlu sriedu sam o tomu razgovarao s šefom dubrovačke policijske uprave Kukuljanom. On se izčudjavao i obećao riešiti stvar, ali nije učinio ništa.

U ponedjeljak je riešitbu toga pitanja s Kukuljanom na sebe preuzeo Pero Poljanić, čim se vratio s još jedne svoje kružare po inozemstvu. Ovaj put je bio u Skandinaviji.

Ako ne uzpiemo Stojanu osigurati stan, što je uvjet za povratak njegove obitelji u Dubrovnik, sve je vjerojatnije kako će se Ante definitivno preseliti u Zagreb. Bilo bi šteta.

Jučer sam obavio jedan još vriedniji posao. U Hrvatskoj narodnoj banki sam s direktorom kreditnoga sektora Adolfom Matejkom dogovorio shemu, po kojoj bi Fond za stanbeno komunalno gospodarstvo u Dubrovniku uzeo toliko malih zajmova po šest tisuća njemačkih maraka, koliko je potrebito za naknadu troškova popravaka krovova u staromu dielu Grada prošle zime. Tako bi tvrdke koje su to obavile konačno dobile svoj novac. Slične zajmove trebale bi uzeti i neke od snažnijih dubrovačkih tvrdki.

Polovica iznosa zajmova će Dubrovačkoj banki odmah biti naknadjena iz primarne emisije. Zajmovi će biti bezkamatni i s odgodom vraćanja od godinu dana. Zatim ćemo se dogovoriti o njihovom reprogramiranju, ili pak i drugu polovicu naknaditi Dubrovačkoj bankina na isti način. Drugim riečima sriedstva koja ćemo dobiti biti će bezpovratna.

Nakon oba jučerašnja razgovora upitao sam se jesam li doista uzpio ili su to bile samo sliedeće iteracije u dogovoru. Zarazio me Jurasov oprez. Tek kad sve bude realizirano, moći ću reći: gotovo je.  Ipak ako ciljevi i nisu do kraja postignuti barem su sad dosta bliži.

Dok sam se vraćao s večernjim zrakoplovom iz Zagreba prema Splitu prepustio sam se razčlanbi situacije i odnosa izmedju Dubrovnika i Zagreba.

U Zagrebu su izvori financija i sriedišta odlučivanja, a na dubrovačkom području su  objekti koji vape za obnovom: škole, kuće za stanovanje, crkve, hoteli, prometnice. U Dubrovniku su prognanici koje treba zaštititi i nahraniti, te im dati poticaj za povratak. Na primjer ideju Odbora Dubrovačkoga primorja o redovitoj mjesečnoj financijskoj stimulaciji povratnika u srušena i devastirana primorska sela, moguće je ostvariti praktički jedino uz pomoć novca iz Zagreba.

Pored ministarstava s njihovim sriedstvima iz proračuna,  u Zagrebu su banke, a sad im se pridružila i banka čija je osnovna zadaća obnova. U Zagrebu su Ured za prognanike, sjedišta humanitarnih udruga i jako gospodarstvo. Dakle, treba hodočastiti u Zagreb, ali i što bolje primati utjecajne ljude iz Zagreba. Treba objasnjivati, prodavati nevolju, ali i moliti, uvjeravati, častiti. Od naših  ljudi bi se, možda trebalo očekivati nešto više razumievanja, ali ljudi su ljudi. Bili stranci ili domaći.

Moćniji obično nisu u nevolji. Moćniji su baš stoga, što se ne nalaze u nevolji. Bez obzira koliko su osjetljivi na nevolje drugih. Njih, koji drže vrata dragocjenih sriedstava,  treba pridobiti za sućut i pomoć. To je jednostavna formula. Ostalo je gubitak vriemena.

Za vrieme lieta dobro je naći neku zgodnu temu koja odvraća od razmišljanja o neprirodnoj situaciji u kojoj je čovjek na krajnje jasan način prepušten sudbini, na koju ne može utjecati bez obzira na razinu svoje fizičke i psihičke snage, svojega znanja i svoje dosjetljivosti

To bježanje od pomisli na kockanje s cielim vriemenom ostatka života, radi skraćivanja vriemena putovanja, znade u zamjenskim temama polučiti izvrstne rezultate. I ovaj put je bilo tako. Donio sam jednu pametnu odluku.

Odlučio sam ne obterećivati se više s razčlanbama financijske i moralne opravdanosti, kad su u pitanju službeni objedi i večere.

Te stvari samo su jedan od dobrih pokazatelja kako idemo u smjeru normalizacije života. Poput interesa naše vojske za preuzimanje odmarališta, poput prietnje štrajkovima od strane vozača autobusa, poput nogometnoga i waterpolo prvenstva, poput interesa glumaca za zapošljavanje u dubrovačkom kazalištu, poput pokušaja povratka u Dubrovnik izbjeglih dubrovačkih Srba.

Neka samo bude još takovih znakova, pa ma koliko u biti neki od njih bili problematični ili težki. Poput štrajkova.

Neka štrajkova! Kad bi se oni proširili na dubrovačko područje, to bi bio jedan izuzetno dobar znak. U uzporedbi s problemom povlačenja jugoslavenskih zlotvora, sve ostalo je silno lako riešiti.

Nastavak