Provala, požar i riba

Ponedjeljak, 21. rujna 1992.

Dok smo se danas preko kanala primicali Sobri, nisam bio uzrujan nego dapače dobro razpoložen. Odlazak na područje zahvaćeno požarom, kako bih mogao dobro procieniti, koliki su mu razmjeri i što se još  može učiniti na njegovu  svladavanju, pokazatelj su velike promjene na ljestvici prioriteta.

Već donoseći odluku o odlazku na Mljet zbog tamošnjeg požara, pomislio sam kako je to dodatni znak udaljivanja od ozračja izpunjenoga obranom i borbom za obstanak.

U mirnim vriemenima prije agresije, kad bi negdje gorjelo, bila noć ili dan, odlazio bih na požarišta, kako bih osobno podržao napore vatrogasaca i pokušao pomoći.

Za vrieme vrhunca jugoslavenske agresije gorjelo je svuda naokolo, ali mi je gubitak šuma izgledao bezznačajnim prema opasnosti od gubitka slobode.

Istina, bilo je bolno vidjeti odsjaje plamenova, no to ipak nije bilo toliko bitno u uzporedbi sa spasitbom ljudi i obstankom Hrvatske na ovomu prostoru.  Organizirati bilo što, kako bi se požari zaustavili, bio bi tada samo gubitak vriemena, jer pristup požarištima nije bio moguć, a i odlazak iz Dubrovnika bio je nemoguć.

A danas je mene, Antu Srhoja i Kreša Milasa, oporavljeni Mato Valjalo normalno dovezao do Prapratnoga, gdje nas je čekao Stiepo Bašica i izkrcajni brod hrvatske mornarice s kojim smo se prebacili na Mljet, kako bismo procienili razmjere požara koji je pogodio taj šumoviti otok.

Kad smo se dovezli do požarišta, dočekala nas je sjajna viest. Širenje vatre bilo je zaustavljeno. Civilna zaštita i vatrogasci napravili su sjajan posao, radeći naporno, organizirano i pametno. Premda su od Babina polja u pravcu Nacionalnoga perivoja u dužini od sedam kilometara izgorjeli borova šuma i maslinici, izbjegnula se katastrofa, premda je do nje lako moglo doći s obzirom na činjenicu koliko je ovaj otok silno pun raslinja.

Kako bi se požar zaustavio, ljudi su mudro pravovremeno  napravili usjeke, ali i dragi Bog je dao svoj golemi prinos. Vidio je s koliko se napora i umieća gasitelji suprotstavljaju vatri, pa je, po onoj „pomozi si sam, i ja ću ti pomoći“  – zaustavio vjetar.

Uvjerivši se kako je situacija pod podpunom kontrolom, odlučio sam  uporabiti prigodu i nastaviti vožnju do hotela Odisej u  Pomeni, gdje sam posjetio skupinu ranjenih hrvatskih vojnika, listom iz unutarnjosti Hrvatske.

Ranjenici su oduševljeni gostoprimstvom Mljećana, smještajem i njegom. Pitali su me bi li i oni, onako ranjeni, mogli na neki način pomoći u gašenju požara!

Dragi naši ljudi. I  Mljećani i njihovi gosti iz drugih hrvatskih krajeva, možda tek sad po prvi put u poviesti osjećaju medjusobnu blizkost, činjenicu pripadnosti istomu narodu.

Na povratku prije izplova iz Sobre prema Prapratnomu, pridružili smo se  posadi vodonosca Atlantske plovitbe u svladavanju velikoga orhana, kojega su pomorci upravo bili izfetali i izpekli na gradelama..

Bila je to sretna okolnost i za njih i za nas. Mi smo iznenada dobili prigodu uživati u iznimnomu objedu, a naši domaćini nisu morali razmišljati što učiniti s  ostatcima ribe, odnosno obroka, koji je po svojoj količini bio daleko iznad mogućnosti prihvata njihovih želudaca. 

Gostoljubivi pomorci su nam se još  i izpričavali što nemaju dostatno pribora za jelo! A u stvari nije nedostajalo baš ništa, što je bitno. Uz obilje svježe ribe, našlo se i dostatno maslinova ulja, kruha i vina. Sve drugo bi bilo suvišno.

Kakovo je to samo relaksirajuće ozračje bilo. Osjećao sam se sjajno. Zadovoljstvo zbog lokaliziranja požara naglašeno s izvrstnom hranom i sjajnim družtvom!

Nisam se baš žurio natrag. Činilo mi se  na trenutak kako je agresija davno prošla!

Tiekom objeda sam jedan put sebe prekorio što sam ponekad prestrog u ocjeni onih, koji rat nisu ni osjetili, odnosno koji su o njemu samo čuli preko medija. I u mozgu čovjeka, koji je dobro upoznao nevolje, velikom se brzinom brišu neugodne asociacije i nadomještaju s onima prihvatljivijima.

Ipak, iz glave mi nije izišla pomisao koliko bi ovo zadovoljstvo bilo veće kad bi Cavtat i Konavle bili slobodni. A onda sam u tomu našao još jedan razlog za razumievanje ljudi u sretnijim krajevima Hrvatske. U toj neprestanoj skrbi za okupirani Cavtat i Konavle, riedko pomišljam na druge okupirane hrvatske krajeve, što je u biti sebično, ali je razvidno čisto ljudski. Čovjek ipak najviše skrbi o svojemu neposriednomu okolišu.

Jesam li sebičan? Odgovor je neugodno potvrdan i ne mogu ga ublažiti obseg područja moje odgovornosti i obterećenje s ovim što se ovdje dogodilo i dogadja se. Nije izprika ni utjeha, kako je sve ovo što me je snašlo možda bilo i ostalo preveliko za moje domete i kapacitete.

Koliko god pokušavao naći opravdanje i olakotne okolnosti,  u toj okrenutosti svojemu neposriednomu okružju, ma koliko situacija bila težka i komplicirana, nalaze se korieni nebrige za nevolje drugih. Nalazi se objasnitba ponašanja onih koje nevolje nisu snašle prema onima koji su u nevolji. Poslovica: „sit gladnomu ne vjeruje“, je doista proizišla i tisućljetnih izkustava. Mogla bi se modificirati u „Sit gladnoga slabo čuje“.

Kad smo se s "papučom" vratili preko kanala i krenuli prema Gradu, dakle bliže iztoku Obćine, vratio mi se uobičajeno dominirajući osjećaj svakodnevne težke skrbi za naše ljude koji se nalaze u Cavtatu i Konavlima . Gotovo ne prodje dan, kad se ne prošećem do Gradske luke i bezpomoćno gledam prema Cavtatu, pokušavajući proniknuti kakova je tamo zbiljna situacija.

Objektivno, ni na slobodnomu dielu Obćine situacija nije sjajna. Požari, poput ovog na Mljetu, samo su zorni primjeri težkoća. Ipak, priroda će se oporaviti, ali nedostatak slobode pada ljudima daleko teže. Zbog toga je okupirani dio Obćine u doista strašno težkomu položaju.

Zasigurno i ova skrb o šumama je još jedan znak normalizacije, koji donosi olakšanje duši. Šteta  što taj osjećaj sa mnom danas nije podielio i Pero Poljanić, koji bi mi se, vrlo vjerojatno bio pridružio, ali je na putu. Već u subotu je otišao u svoj Trstenik, kako bi se pripremio za put u Zagreb, a danas se vjerojatnu u Zagrebu priprema za put u Kairo i u Pariz. U Parizu ne će biti osamljen jer će mu tamo družtvo praviti Čićo Obuljen i Tomo Vlahutin.

Ne može se Peru tu ništa prigovoriti. Putuje i radi u korist Dubrovnika odgovarajući na brojne pozive. Kao što i ja, na svojoj maloj lokalnoj razini, odgovarajući na neke pozive činim sretnim i one koji su me pozvali i sam sebe. Takov je  bio slučaj i u subotu, kad sam s Marianom u Kneževu dvoru slušao koncert gitarističkoga tria Petrinjak-Listeš-Rőmer.

Nakon koncerta, na Buži smo pronašli provaljen samovoz. Netko ga je pokušao ukrasti izčupavši žice izpod upravljača, ali nije uzpio. Možda smo se pojavili kad je upravo bio „u poslu“, pa je pobjegnuo. Tek prisilio nas je na šetnju do Montovjerne.

Nije nam to težko palo. Bila je krasna i ugodna večer, te unatoč nezgodi sa samovozom, završetak ugodnoga dana koji je bio takodjer, kao i danas, obilježen s ribljim objedom. Na placi sam bio kupio palamidu težku 2 kilograma. Platio sam je osam stotina hrvatskih dinara, što je, u skladu s razlikom u standardu izmedju Dubrovnika i Zagreba, bitno manje od ciene dviju viljemovki, koje su me u zagrebačkoj zračnoj luci, predhodne večeri stajale tisuću i četiri stotine hrvatskih dinara.

Na subotnji objed pozvao sam i Antu Stojana. Uz hranu i piće otvorio je dušu. Na žalost, sve je vjerojatnije kako će otići. Pero Poljanić po svemu sudeći nije uzpio glede stana za Antu. Možda jest, a možda i nije dostatno pokušavao uporabiti svoj utjecaj kod Kukuljana.

Neki nestrpljiviji i snalažljiviji ljudi su uzeli su zakon u svoje ruke. Provaljuju u prazne stanove i mienjaju brave. Najgore je što mnogi od tih snalažljivaca uobće nisu stradalnici nego su jednostavno ljudi skloni ratnom profiterstvu. Na taj način oni kojima su kuće ili stanovi zbiljno stradali ili izgorjeli nemaju mogućnosti dobiti privremeni smještaj za svoje obitelji, jer su se u prazne stanove na svoju ruku uselili oni kojima nije stradalo baš ništa.

Nemam načina za suprotstaviti se, jer bi se tomu na kraj moglo stati samo preko Policijske uprave, a baš redarstvenici se nalaze medju snalažljivcima.

Medju gubitnicima u ovoj situacije našao se i Ante Stojan, kojemu je kuća- dvorac u Rieci dubrovačkoj izgorjela do temelja.

Ante je otac brojne obitelji i zasigurno zaslužuje osiguranje privremenoga smještaja. Zaslužuje ga i iz razloga što je, izključujući onu, ipak relativno kratku epizodu prošle jeseni, čovjek koji svojim radom i umiećem puno daje kao čelnik izuzetno bitnih obćinskih ustanova

Ante se ne uzbudjuje. Imam dojam kako mu je na neki način i drago što su nastupile težkoće s njegovim smještajem, jer procjenjuje kako bi mu pronalazak dobrog posla u Zagrebu i definitivan odlazak iz Dubrovnika za obitelj bila sveukupno bolja solucija.

Nisam imao argumenata za nagovarati ga. Uostalom i moj posao ovdje se bliži kraju. Samo za razliku od Ante, još mi se ne da ozbiljno razmišljati o sliedećim “opcijama”, kako bi se izrazio Ante.

Kad sam slobodan i kad mi se pruži prigoda, radije se prepuštam uživanju, poput hranjenja sa svježom ribom, slušanja koncerata i šetnje, pa bila i prisilna, kao ona u subotu zbog provaljenoga samovoza.

Nastavak