Srbski jezik i ruski rulet

Ponedjeljak, 8 lipnja 1992.

General Bobetko nastoji čim snažnije uzvisiti svoja osobna postignuća na “Južnom bojištu”, pa se pri tomu služi i s poznatom formulom omalovaživanja drugih. U prošli ponedjeljak sam s čudjenjem gledao njegov nastup na hrvatskoj dalekovidnici. S neskrivenim podcjenjivanjem govorio je o obrani Dubrovnika izjavivši kako se na dubrovačkomu području nadiranje JNA prošle jeseni moglo zaustaviti "samo s tristo kilograma exploziva".

Nisam se čudio njegovim riečima zbog toga što glede zarušivanja nije imao pravo. Imali smo doista puno exploziva, a zarušivanja putova su obavljena diletantski. Miljenko Bratoš je neuzpješno nudio Nojku Marinoviću svoje minere, a ovaj se pogrešno pouzdao u nesretne i nespretne ljude iz teritorialne obrane.

Čudio sam se jer stari jugoslavenski general nije pošteno pokušao objasniti gledateljima, gdje je on, kao veliki vojni stručnjak, kakovim se nastoji prikazati, bio prošle jeseni. Zašto onda nije došao pomoći? Možda bi, kao stručnjak, rado bio prihvatio Miljenkovu ponudu, a ako to ne bi bio učinio, barem bi znao precizno što se dogodilo i gdje je krivnja.

Slušajući Bobetkove rieči čudio sam se zbog još jednoga razloga. U Zagrebu se razvidno, pa i uz moju pomoć, zna za tu nesretnu i nespretnu priču s lošim postavljanjem exploziva, jer Bobetko je to morao tamo od nekoga saznati. U isto vrieme se Nojko Marinović, koji je odgovoran za propust – unapredjuje, i to ni manje ni više nego iz čina dopukovnika u čin generala! Pa Nojko je bio na čelu obrane, kad su se po Bobetkovu mišljenju dogodile pogrieške u zaprečivanju.

Kakova je to logika? S razlogom se nalaze zamjerke vrlo bitnomu elementu obrane, a u isto vrieme se zapoviednik te iste obrane unapredjuje!

Tadanje okolnosti nisu blizke Bobetku. Bila je to bitno različita situacija od ove kad on iz Splita zapovieda s tenkovskim i topničkim postrojbama.

U svojemu samopohvalnomu zanosu pred TV kamerama Bobetko je zanemario drugu, još puno više bitnu stranu naše obranbene kovanice. Sveukupno, objektivno govoreći, rezultati obrane Dubrovnika su fantastični. Održali smo se i evo sad dobivamo natrag ono što je bilo okupirano. I najvećemu laiku je pogledom na zemljovid jasno koliko je bilo lakše braniti druge hrvatske krajeve. I to u pravilu protiv pobunjenih Srba, koji nikako nisu mogli imati takovu snagu kakovu je imala JNA, napadajući ovdje iz Crne gore i Bosne i Hercegovine. Jedino je donekle slična situacija bila u Vukovaru.

Ako je u našoj obrani i bilo propusta, a doista ih je bilo, rezultat naših napora je više nego pozitivan. Obranili smo se i čak natjerali JNA na povlačenje. Gledajući s te točke motrišta, Nojko Marinović je i te kako zaslužio generalski čin. Ako je odgovoran za propuste, onda je i zaslužan za uzpjeh.

Bobetkov nastup mi je sve u svemu, bio samo maleni odmor i odmak u intenzivnom razmišljanju i procjenjivanju što mogu učiniti i na koji način ima smisla reagirati u svezi s priedlogom kojega sam toga istoga dana na svoje ime, kao „predsjednik Kriznoga štaba“, dobio od četničko-jugoslavenskoga predsjednika skupštine obćine  Trebinje Božidara Vučurevića!

Vučurević razvidno nije znao kako dubrovački Krizni stožer više ne postoji, pa je vjerojatno zbog toga svoju ponudu poslao meni, a ne svojemu dubrovačkom kolegi i poznaniku Peru Poljaniću, s kojim je šetao po Trebinju u rujnu prošle godine, kad smo i Pero i ja grčevito nastojali odvratiti predstavnike nesretnih Jugoslavena od napada na dubrovačko područje.

Vučurević je sad predložio prekid sukoba i povlačenje u obćinske granice, te razmjenu zarobljenika! 

Kad sam vidio priedlog, procienio sam ga izvrstnim, premda mi je bilo jasno kako ga je Vučurević poslao u panici. Naši nisu još osvojili Golubov kamen, ali se to može sa sigurnošću očekivati, jer su ušli u Kalagjurdjeviće i Vučiniće, koji pripadaju obćini Trebinje, zbog čega je Vučurevića uhvatio strah.

Čudne su informacije s tim Golubovim kamenom. Prema jednoj priči naše snage su u naletu jednostavno bez odpora  ušle na taj ključni položaj, ali ga je zatim jedna skupina stražara napustila kad im nije došla smjena. Tada su se  Jugoslavenski vojnici ili četnici vratili natrag i zauzeli ga.

Težko je provjeriti tu priču. Uostalom malo je bitno što se točno dogodilo. Bitno je kako smo s te točke još ugroženi. To je bio dodatni razlog zbog kojega mi se Vučurevićev priedlog, unatoč nepovjerenju i prieziru koje osjećam prema njemu, učinio izuzetno vriednim razmišljanja.

Povlačenje u obćinske granice značilo bi povlačenje JNA iz cielih Konavala, a naših snaga iz dva sela u Trebinjskoj obćini! Pored toga svi naši ljudi koji se nalaze u zarobljeničtvu jugoslavenske vojske, vratili bi se svojim domovima, a mi praktički nemamo osloboditi baš nikoga. Pa to bi bilo ono o čemu smo samo mogli sanjati, a sad nam je servirano na pladnju!

Razmišljajući što mi je činiti zažalio sam što Krizni stožer više ne postoji. Dok je postojao, u njemu je bio Nojko Marinović, s kojim bi se sigurno moglo dogovoriti nešto dobro i konstruktivno. Ovako sam osjetio nemoć.

Pokazao sam priedlog Peru, a on mi je odmah rekao kako bi se to, po njegovom mišljenju, samo trebalo prosliediti u Zapoviedničtvo obrane, i kako on ne bi želio o  tomu razpravljati niti razmišljati.

Nazvao sam odmah u Zapoviedničtvo obrane i zatražio Nojka Marinovića. Namieravao sam se s njim sastati, kako bismo detaljno razpravili kako reagirati na Vučurevićev priedlog. Uz put sam mu želio čestitati na unapredjenju, što me je inače izuzetno razveselilo, jer sam njegovo promicanje u generala vidio ne samo kao priznanje njemu samome, nego i svim našim vojnicima ovdje, pa i svima nama.

Nisam ga mogao dobiti, ali se nakon nekoliko mojih uztrajnih nastojanja konačno javio Veselko Gabričević. Rekao mi je kako je Marinović još uviek slab, pa je u njegovim, Veselkovim, rukama i dalje zapoviedanje s obranom.

Objasnio sam mu kako imamo sjajnu prigodu postići odjednom tri vrhunska cilja: prestanak granatiranja, povratak naših ljudi iz zarobljeničtva i oslobodjenje iztoka obćine bez izpaljenoga metka.

Premda o Gabričeviću nisam do tad bio dobio neke vrhunske dojmove, ipak sam očekivao kako će moje rieči prihvatiti ozbiljno ili  barem pristojno. Razočarao sam se do kraja. Dočekala me samo nevjerojatno velika količina arogancije! Osjetio sam se bezpomoćnim. Poslao sam ipak dalekopisom Vučurevićev priedlog u Zapoviedničtvo obrane  i odlučio se o svemu dobro razmisliti do sliedećega dana.

U utorak sam odmah ujutro pošao do Perova ureda.

„Razmišljao sam noćas. Koliko god ti se to gadilo, morali bismo ozbiljno porazgovarati i dogovoriti se što nam je činiti s priedlogom tvog kolege Vučurevića“, rekao sam mu nasmijavši se dobronamierno.

Pero nije prihvatio moj šaljivi ton.

„Rekao sam ti već jučer da to nije naša stvar. Barem nije moja stvar. Ne želim se u to miešati. To su vojni poslovi i trebamo ih, po mojemu mišljenju, prepustiti vojsci. Izim toga kad bih se i umiešao sigurno ne bih mogao ništa postići. I molim te nemoj više toga zločinca Vučurevića nazivati mojim kolegom,“ odgovorio mi je.

Glas mu je zvučio neuobičajeno oštro.

„Ali što bi nas koštalo kad bismo o tomu barem pokušali razgovarati. I ovdje medju nama i u Zapoviedničtvu obrane. Izpričao sam o ovomu Gabričeviću i poslao sam im sve tamo. Gabričević je bio silno arogantan. Razgovarao je sa mnom kao s debilom. Bio je nepristojan. Ali to nije bitno. Baš me briga za njega. Nije baš primjer neke pameti. Ali mi zbog toga ne smiemo propustiti prigodu. Razmislio sam. To što nam Vučurević nudi je sjajno. Koliko je izkren to je druga priča, ali morali bismo nešto barem pokušati,“ bio sam uporan

„Rekao sam ti već. Ne želim o tomu ni razgovarati. Neka razgovaraju i razmišljaju oni čija je to zadaća. To nismo ni ja ni ti,“ uzvratio mi je Pero još odlučnije.

Stajao sam za trenutak u dvojbi što mi je činiti. Pero mi se do sad nikad nije bio pokazao u ovakovomu svietlu.

Zavrtio sam glavom izkazujući na taj način čudjenje i odlučio otići i krenuti nekim drugim načinom u svezi s Vučurevićevim priedlogom. Okrenuo sam se prema vratima.

“Stani na trenutak. Grad govori kako si ti Pavin protivnik jer ti nije dopustila zaposliti se u Atlasu prije dvije godine. Je li to istina,“ zaustavile su me Perove rieči.

Ranije sam o Perovoj povezanosti s Pavom Župan znao čuti od drugih ljudi. Na onoj sjednici obćinskoga predsjedničtva sam se u to uvjerio. A sad mi je to već počelo ići na živce.

Pera ni malo ne smetaju proturječja. S jedne strane ističe kako ne može prihvatiti nikakove tvrdnje o Pavinoj krivnji, pa dolazile one i iz službene državne ustanove kakova je SDK, prije nego se nečija krivnja ne dokaže na sudu, a bez oklievanja prihvaća priče o tomu kako sam ja Pavin protivnik i razloge zbog čega je do toga došlo.

„Što te je to spopalo. Mene ta tema uobće ne zanima. Zaključio sam je i ne želim se na nju vraćati. To o čemu govoriš nema nikakovog smisla,“ odgovorio sam mu.

„Ali tako se priča,“ bio je Pero uporan.

„Priča se svašta. O meni posebice. Barem si ti tomu svjedok. Kakov protivnik, kakovo zapošljavanje! U svojemu životu nisam niti pomislio, a kamo li pokušavao zaposliti se u Atlasu. Kakovog bi to smisla uostalom imalo. Imao sam posao s kojim se ni jedan posao u Atlasu nije mogao ni približno uzporediti. Sjahati s konja na magarca! Kao da bi ti napustio obradjivati svoje veliko imanje u Trsteniku i prihvatio se posla na nekakovom neplodnom i malenom zemljištu u Pelješkim brdima,“ odgovorio sam mu susprežući srčbu i nastojeći svoje rieči zaokružiti s nečim što je Peru najbliže.

Nije izgledao osobito impresioniran s mojom objasnitbom. A ja sam prekinuo daljnji razgovor i o toj temi, koja postaje sve gluplja, sa žalošću zaključivši kako se Pero sve jasnije i otvorenije udaljuje od mene i sve je bliži dojučerašnjim utjecajnim komunistima i Jugoslavenima, koji uz pomoć častnika JNA i vojnih odora, te većine ljudi iz medija, zadivljujuće snažno iz dana u dan povećavaju razinu svojega utjecaja.

Glede Vučurevićeva priedloga nisam odustao. Obavljajući neke druge poslove, u uredu sam uz put razmišljao što mi je činiti.

Odlučio sam otići do hotela Zagreb i pokušati naći Nojka Marinovića. Ako bude tamo valjda mi ne će nitko spriečiti priči k njemu, razmišljao sam.

Poznajući Nojka bio sam siguran kako se u razgovoru o Vučurevićevomu priedlogu ne će postaviti arogantno poput Gabričevića ili odbijajuće poput Poljanića. Izim toga želio sam vidjeti Nojka i procieniti njegovo zdravstveno stanje, a takodjer mu i od srdca čestitati na unapredjenju.

Nojka sam zateknuo u blagovaoni hotela "Zagreb" u družtvu Pera Poljanića! S njima su sjedali Ante Stojan, Željan Konsuo i  Pero Ljubić. Stajao sam na trenutak ne znajući što bih rekao od iznenadjenja.

Iznenadjenje, koje je kod ljudi za stolom izazvala moja pojava na vratima, bilo je nesumnjivo još puno veće. Ta po dosta čudna mješavina obćinskoga vodstva, vojske, komunalnih poslova, urbanizma i geodezije nije mogla  skriti koliko im je moj dolazak neugodan. U zraku je stajao osjećaj kako mi nešto rade iza ledja. 

Stojan, Konsuo i Ljubić, čelnici su obćinskih tiela, a ja sam im nadredjen. Bilo je krajnje čudno što su se okupili u ovakovomu sastavu bez mojega znanja.

Čim sam prišao stolu odmah su sva trojica ustali i, mrmljajući izprike kako imaju drugog posla, napustili dvoranu.

Glumio sam kako nisam ništa primietio. Čestitao sam Marinoviću i za uvod, čisto kako bih se pripremio za glavnu stvar u svezi s Vučurevićevim priedlogom, počeo mu govoriti o tomu kako bi ozbiljnije trebalo razmotriti i primjenjivati drugčiju koncepciju davanja znakova za obću opasnost. Na Marinovićevu licu je bila više izražena slabost nego razumievanje. Procienio sam odmah kako je Gabričević imao pravo, glede ocjene Nojkova zdravstvenoga i fizičkoga stanja.

Pero je sjedao sa strane i šutio. U jednom trenutku stolu je prišao častnik Matulović, kojega mi je Pero bio pokazao u Zatonu kao pridošlicu iz Vojvodine. Sagnuo se i prišapnuo nešto Peru u uho, a onda isto ponovio i s Marinovićem.

I ne osobito pozoran promatrač sa strane, lako bi zaključio iz tih poruka prenesenih šapatom na uho, kako sam ja bio taj koji nije smio čuti im sadržaj. Za stolom, ali i u cieloj dvorani sjedali smo samo Marinović, Poljanić i ja.

Ni Pero ni Nojko nisu pokazali kako im je neugodno, a ja sam se opet pričinio kako, poput idiota, nisam ništa primietio. Kad je Matulović završio svoju šaptačku ulogu i odmaknuo se dva koraka od stola, mirno sam nastavio Marinoviću iznositi svoja razmišljanja. i priedloge. Nisam izgovorio ni nekoliko rečenica, kad me Matulović prekinuo, predhodno se napadno nakašljavši:

“Gospodo, moram da vas obavestim, da se sto treba da postavi za ručak.”

Pogledao sam ga na trenutak, a zatim nastavio svoju priču. Medjutim Matulović me odmah ponovno prekinuo:

“Ne znam da li ste me čuli, ali ovaj sto treba da se postavi.”

“U redu, tko vam brani.  Činite sa stolom što hoćete. Mi ovdje na kraju stola samo razgovaramo i ne ćemo vam smetati, je li tako,” rekao sam pogledavši upitno prema Peru i Nojku.

Oni su ostali šutjeti.

“Pribor treba da se postavi za devet lica. Medju njima ste vi gospodine Poljanić i vi generale. uzkoro će da stigne ministar Jarnjak. Trebamo da se pripremimo,” nastavio je Matulović srbski iritantno.

Na trenutak sam bio iznenadjen.

Ministar je u Dubrovniku, a o tomu ne znam ništa! Pero je razvidno znao ali mi nije ništa rekao!

“Jasno mi je kako nisam predvidjen i dobrodošao na objed. Medjutim, volio bih vidjeti se s ministrom. Pričekat ću ga ovdje, na trenutak se s njim pozdraviti, a onda vas ostaviti, kako biste mogli jesti točno u devetero. Onako kako ste predvidjeli,” rekao sam usiljeno se nasmijavši.

Bio sam neizkren, kad sam to rekao. U stvari sam samo želio vidjeti, dokle će sve to ići. Niti mi se, nakon načina na koji su prihvatili Matulovićevo šaptanje na uho, dalo dalje sjedati s Perom i Nojkom, niti mi se susretalo s Jarnjakom, koji nije našao potrebitim najaviti mi svoj dolazak.

"Ministra možete da sačekate napolju," povećao je Matulović dozu svoje nepristojnosti do vrhunca.

Pero i Nojko su svojoj šutnji dodali i gledanje negdje u stranu.

Zaustio sam kazati Matuloviću kako ne nalazim potrebitim nastaviti razgovor s njim, jer sam došao u posjet zapoviedniku obrane, a ne njemu, te kako sam ovdje ja doma, a za njega ne znam ni tko je. Zaustio sam pozvati Pera neka mi, ako mi se Matulović nastavi obraćati, prevede Matulovićeve rieči, jer ne želim razumjeti srbski.

Prevladao je osjećaj gadjenja. U trenutku više nisam mogao razgovarati s tim čovjekom i biti u družtvu s ovomu dvojicom pognutih glava. Možda su se i pretvarali, medjutim dobio sam dojam kako su obojica bili doista uplašeni. I to me posebice razgnjevilo, ožalostilo i zgadilo u isto vrieme.

Ustao sam i rekao im, napadno ignorirajući Matulovića:

"Nemojte mi poslije reći kako ništa niste primietili, jer ste se bili zadubili u razgovor. Nemojte mi poslije reći kako je to bio nesporazum. Gospodo ovo ovdje je bila nečuvena nepristojnost. Ostavljam vas s vašom savjesti."

Otišao sam zatim bez pozdrava. Iza mene su Pero i Nojko ostali šuteći kao zaliveni.

Vratio sam se u ured i odlučio na neko vrieme zaboraviti i na Vučurevića i na Poljanića i na Marinovića i na onoga srbski govorećeg častnika. To je bilo puno lakše zamisliti i odlučiti nego realizirati. U pozadini svega s čime sam se bavio, što god sam čitao ili pisao, s kime god sam razgovarao, stajala je nevjerojatna scena nepristojnosti i neprijateljstva koju sam doživio u hotelu Zagreb.

Najmanje me pri tomu smetalo to što sam doživio od toga nesretnoga hrvatskoga častnika, koji nije u stanju izgovoriti ni jednu rečenicu na hrvatskom jeziku, nego govori s jezikom neprijateljske vojske. Iz glave mi nije nikako moglo izići silno razočaranje  u Nojka Marinovića i Pera Poljanića.

Noćna mora. Prava noćna mora. S tim mislima sam otišao nakon posla doma, s tim mislima sam legnuo, zaspao i probudio se. S tim mislima sam u sriedu krenuo na posao.

Na razkrižju kod Doma zdravlja sam se spontano odlučio skrenuti prema Gradu zabranjenim, ali kraćim smjerom prema Pilama.

Ne znam zašto sam to bio učinio. Nisam bio u nekoj izuzetnoj žurbi. Ruke su mi jednostavno nekako same od sebe zaokrenule upravljač u desno. Tako sam do Grada stignuo nešto brže.

Kad sam se kroz vrata od Pila uvezao na Stradun, uzprkos zvuku motora, začuo sam snažne explozije granata. S najvećom mogućom brzinom sam prešao preko praznoga Straduna.

Izlazeći iz samovoza začuo sam poznati zlokobni zvižduk. Potrčao sam i našao se iza spasonosnih vrata Obćine, upravo kad je granata explodirala.

Na prvom katu u hodniku, uobičajenom mjestu  sklanjanja za vrieme bombardiranja, zateknuo sam Pera i skupinu ljudi zaposlenih u Obćini. .

Vidjevši ga osjetio sam u sebi silni gnjev i nenaklonost. Premda su smrknutost mojega lica mogli protumačiti kao posljedicu nastavka granatiranja, ljude u hodniku je sigurno ipak iznenadilo kad sam se, samo hladno klimnuvši glavom prema njima,  bez rieči nastavio uzpinjati prema svojemu od granata nezaštićenomu uredu. Činilo mi se ugodnijim biti izložen pogibelji nego boraviti u Perovu družtvu.

“Stani, molim te,” začuo sam iza sebe Perov glas.

Sustignuo me na stubama i tužno vrteći glavom, nastavio  tiho kako ga drugi ne bi mogli čuti:

“Ono jučer je bilo užasno nepristojno. Strašno mi je žao. Izpričavam ti se ako ti to nešto može značiti. Kad si otišao ja i Nojko smo od Matulovića tražili tumačenje, a on nam je  rekao kako nam ga nije dužan dati! To je bilo strašno! To se nije smjelo dogoditi.”

“Trebao si to reći jučer tamo pred svima, ovako ti ne vjerujem. Od svega me najviše iznenadilo kako si naglo prihvatio srbski jezik,” odgovorio sam mu sarkastično i nastavio se penjati uz stube, davši mu na taj način znak, kako je naš razgovor završen.

U trenutku nisam mogao prihvatiti nikakovu izpriku. Jednostavno nisam mogao biti s njim u družtvu. Osjećao sam težku odbojnost, prema tomu čovjeku, koji mi je inače bio toliko simpatičan i blizak. Količina razočaranja u njega je jednostavno bila prevelika.

Popeo sam se u ured i sjeo za stol, podpuno neosjetljiv na razarajuće zvukove explozija koji su dopirali iz opasne blizine. Nastavio sam tako igrati ruski rulet započet s vožnjom od Boninova prema Gradu krivim smjerom.

---

Doista dolazak i boravak u obćinskoj zgradi ponekad sliči na ruski rulet.

Za one malobrojne službenike, koji se usudjuju doći uz stalni znak obće opasnosti, koji je baš na području staroga diela Grada i njegova najbližeg okoliša doista primjeren, organizirao sam svakodnevnu marendu, kao malenu nagradu.

Razmišljao sam o preselitbi obćinskih službi u hotel "President", ali sam odustao. Iz istoga razloga kao i onda kad u vrieme blokade Dubrovnika nisam htio ni u jednom trenutku otići s brzoplovom prema zapadu.

Razlog je čisto psiholožki. Kao što je onda za pučanstvo bilo bitna spoznaja kako  je čelničtvo Obćine tu, tako bi i sad Grad podpuno opustio, ako bi Obćina svoje službe smjestila na njegovu zapadnom i sigurnijem rubu. To sigurno ne bi povećalo mir ljudi. Zato sam odustao od zamisli.

Granate padaju ali ipak ne osobito često. Ako se ovo može uzporedjivati s ruskim ruletom onda se radi o samokresu s jednim metkom prema stotinama praznih ležišta.

Situacija je sve u svemu doslovno ubitačno nejasna i čudna. JNA se trebala već povući s cieloga našeg područja. Granate su trebale postati prošlost. Obskrba strujom i vodom je trebala biti normalna. Medjutim još ništa nije normalno. Obćina je i dalje polu okupirana, a pučanstvo živi svoj težki i opasni život.

JNA je za sve to zasigurno “najzaslužnija”. Ali ima tu i dosta “zasluga” na našoj strani. Umjesto sloge, ozbiljnosti, radinosti i mudrosti, u našim redovima dominiraju intrige, samodopadnosti, samohvale i lakoumnosti. Onaj incident u Zapoviedničtvu obrane samo je bio vršak ledenoga briega.

---

Nazvavši Sriedište za obavješćivanje, saznao sam kako one granate koje sam čuo dok sam se vozio Stradunom, ipak nisu bile pale tako blizu. Ako se nekoliko stotina metara koliko zgradu Obćine diele od Vatrogasnoga doma i područja Kapelice, gdje su pale, može nazivati sigurnom udaljenošću.

Zasigurno pale su izvan gradskih zidina, dakle na medijima nezanimljiva mjesta. A na Kapelici jedna JNA granata ubila jednoga našeg čovjeka! Bez odluke o vožnji krivim smjerom i ja bih bio u nevolji. Prolazio bih upravo onuda kuda su padale granate.

Pokazuje se kako je ponekad čak i spasonosno voziti se suprotnim smjerom. Ili još bolje rečeno, koliko god to izgledalo ubitačno, treba sliediti svoj vlastiti instinkt. Razlikovao se on ili slagao s pravilima i mišljenjem većine.

I Pero Poljanić mi se u početku činio čovjekom, koji ima svoje čvrste stavove. Sad me u tomu smislu razočarao. Dapače, i nakon što mi se u stubištu pokušao izpričati nastavio je s istim načinom.  Toga istoga dana mi je opet zatajio kako je u Dubrovnik došao još jedan ministar. 

Nakon ministra unutarnjih poslova Jarnjaka u utorak, u Dubrovniku je u sriedu bio i ministar obrane Šušak. I on je svoj posjet sveo na objed u hotelu Zagreb. I opet je na sastanak s njim bio pozvan Pero. I opet me je Pero o tomu “zaboravio” informirati.

Dalo mi je to dodatni razlog za razmišljanje.

Počeo sam se pitati radi li se o izkrenomu Perovu zaokretu ili samo o njegovu instinktu u cilju samoodržanja? Odakle je, na primjer, izniknula ta njegova skrb za osobu, koju inače poznaje puno slabije nego ja? Nije valjda zbog povezanosti njihovih imena? Petar i Pav(e)ao!

Koliko god sam razmišljao i razčlanjivao dolazio sam do istoga zaključka. Cielo to družtvo utjecajnih osoba iz vriemena Jugoslavije je iz dana u dan sve snažnije i sve je jači dojam kako je njihov primarni cilj eliminacija ljudi koji su im, pojavivši se nenadano na političkoj sceni, ugrozili njihove položaje. Ne bi to samo po sebi bilo osobito tragično ali zbog toga  JNA protiv sebe ima razjedinjenoga protivnika.

Sreća u svemu ovomu je ipak što ti donedavni komunistički prvaci ne mogu do kraja sliediti svoje donedavne sklonosti. Izdaja i predaja sad su jednostavno nemogući. JNA je narodu napravila previše zla, pa je otvorena jugonostalgija u ovomu trenutku sveukupno nepopularna i opasna za one koji je nose u srdcu, tješio sam se.

Na žalost, Jugonostalgičari uzpievaju otupiti oštricu našega odpora. Gubi se vrieme i energija na intrige, poput one sa srbski govorećim Matulovićem i samohvale u čemu sad prednjači Bobetko.

Dogodjaj u hotelu Zagreb me je izbacio iz takta neuobičajeno dugo, ali sam se do četvrtka ipak pribrao. Tko zna je li Pero Poljanić računao na vrieme koje čini svoje, tek u četvrtak ujutro me je nazvao, hineći kako se medju nama nije baš ništa dogodilo.

„Ovdje kod mene su Petar Luburić i njegov kolega iz Splita Gabričević. Željeli bi razgovarati s nama dvojicom zajedno. Imaju neke svoje priedloge. Možemo li doći k tebi ili, ako hoćeš, možeš nam se pridružiti ovdje,“ upitao me s prijateljskim glasom.

Sišao sam do njega.

Ispostavilo se kako su šef dubrovačkoga SZUP-a i njegov splitski kolega došli razgovarati o prostoru za SZUP!

Bilo je to za mene veliko iznenadjenje, jer je to bio znak, kako se u dubrovačkim tajnim službama ne zna o odluci Izvršnoga vieća od prije cielih dvadeset dana, s kojom je to pitanje riešeno. Luburić i Gabričević su se iznenadili još više kad sam im to rekao. Kakove su to tajne službe koje ne znaju čak ni za  podpuno javnu odluku koja se tiče baš njih, upitao sam se, ali svoje pitanje nisam rekao glasno.

Uporabio sam prigodu i službenicima za zaštitu ustavnoga poretka izpričao detalje incidenta u hotelu Zagreb. Oni su odmah uporabili prigodu i svoju zahvalnost zbog riešenoga pitanja njihovog smještaja, izražavali kroz zgražanje zbog neugodnosti, kojoj sam bio izložen tom prigodom.

Pero se zgražao zajedno s njima, poput čovjeka koji u svemu tomu uobće nije sudjelovao!

U tomu trenutku mi je sinula mogućnost kako cielo Perovo ponašanje ovih dana doista nije ništa drugo nego njegova borba za obstanak, jer se ne želi poput mene kockati sa životom odnosno igrati ruski rulet. Kad je od SZUP-ovaca vidio zgražanje i stajanje na moju stranu, opustio se i vratio u svoje izkreno stanje.

Suprotstavljanje evidentno prevladavajućoj struji u medijima i medju čelnicima, a poglavito u vojski, Peru se doista s razlogom može činiti poput kockanja sa životom. Posebice glede vojske. Tamo su ljudi dobro naoružani. Nije baš uputno protiv sebe imati hrpe naoružanih ljudi. Ovo je vrieme kad se gine i kad nasilna smrt nije nešto neobično. Koliko god se neprijatelj udaljio, još smo u stvari svi na prvoj crti bojišta.

Odlučio sam u tomu trenutku nadalje ne gledati previše kritički na Perove postupke i nastojati se, poput njega, pretvarati kako se medju nama nije ništa loše dogodilo. Kakova god istina bila, ta promjena mojega ponašanja prema njemu, sveukupno ne može biti pogriešna, nego će nam obojici olakšati život.

Pragmatičnost je u pravilu pametna, kad god ju se može primieniti. A ako negdje trebam zatvoriti oči i prieči preko nečega, onda je Pero na vrhu liste. Upućeni smo na svakodnevnu suradnju, a uz to mi je uviek bio i ostao simpatičan.

Nakon toga zgražajućeg razgovora SZUP-ovci su otišli zadovoljni, a Pero i ja smo se opet zajedno zaputili Gruž, gdje nas je čekao Srdj, s kojim smo se odvezli u Slano.

Tamo sam se ponovno uvjerio kako je naš obstanak plaćen strašno skupo.

JNA iza sebe ostavlja samo ruševine. Kakovi su nas samo strašni prizori dočekali!

Slano je podpuno opustošeno. Dojam je kako je u hotelima Admiral i Osmine paljena soba po soba.

Kolika je bila zloća najbolje ilustriraju betonski stolovi za stolni tenis u vrtu Admirala. Neki krajnje zločesti jugoslavenski vojnici su u svojoj zloći našli vriemena i potrudili se slomiti kutove stolova, kako bi ih bilo nemoguće popraviti.

Na jednom mjestu u Osminama na putu piše "Ovo vam je uradio Tudjman". To isto podmetanje se uostalom provlači kao kukavičje jaje i unutar "naših" redova.

I opet su bile jasno uočljive razlike u načinu kako su se vojnici JNA odnosili prema kućama i imanjima. Izmedju krcato podpuno srušenih i spaljenih kuća nailazili bi na po koju netaknutu. Izpred jedne takove kuće našli smo postarijega mužkarca i ženu.

Pero Poljanić im se približio i upitao ih kako su i jesu li se to sad vratili ili su tu bili za vrieme okupacije JNA.

Dok su novinski reporteri zapisivali i fotografirali, čovjek se ponosno, kako bi ga svi dobro mogli čuti pohvalio Peru:

"Ja sam lično ostao ovdje i cielo vrieme pazio na svoju kuću druže predsjedniče"! 

Pazio je na svoju kuću doista dobro. Po načinu govora bilo je razvidno kako se lako sporazumievao s vojnicima JNA. U velikoj skrbi za svoje imanje možda nije ni primietio kad su kuće njegovih susjeda pljačkane, paljene i rušene. Nije izgledao poput čovjeka kojega je barem malo razžalostila težka sudbina njegovih susjeda, koji se još nisu bili vratili i koji će, kad se vrate, bez sumnje doživjeti strašne šokove vidjevši svoje uništene domove.

Perov razgovor s ponosnim kućepaziteljem vlastite kuće na sreću je prekinula explozija jedne granate. Na taj način sam bio poštedjen slušanja još jedne vjerojatne priče o tomu kako su zločinački vojnici JNA bili ugodni i milostivi prema Jugoslavenima koji su ih ostali dočekati.

Granata je explodirala negdje iznad Slanoga. Odmah su pali komentari kako se JNA na taj način oprašta od ovog područja.

Daljnje razgledanje razrušenoga mjesta je u tomu trenutku bilo prekinuto. Kao dobri domaćini morali smo se vratiti prema “Srdju” i izploviti, jer smo u svojemu družtvu imali gosta, kojega je trebalo zaštititi. S nama je u razgledanju Slanoga bio kanadski poslanik skandinavskoga prezimena Sam Hanson. Bio je vidno potresen s prizorima barbarskoga razaranja. Ili mu je potresenost bila izlika za neodgovaranje na pitanja novinara. Tek, dobro nam je poslužio. Bez njega bismo od naše vojske bili težko dobili dopuštenje za odlazak u Slano.

U Hrvatskoj su strancima uviek bila otvorenija vrata nego domaćim ljudima. Tu tradiciju sad nastoji sliediti i Hrvatska vojska. Ali na žalost ne u podpunosti. Ako im već nije stalo do nas, mogao je netko od njih u Slanome dočekati i pozdraviti barem Hansona. 

Na to objektivno dosta čudno ponašanje ljudi u prikrivnim odorama, podsjetio me je Pavo Handabaka kad je u petak suznih očiju došao k meni u ured.

“Ja više ne mogu. Zamislite! Zatvorili su me.”

“Čekajte, recite mi o čemu se radi,” upitao sam ga

“Pa zar vam gospodin Poljanić nije rekao? Šef vojnoga redarstva Srećko Musić me je dao zatvoriti. Procienio sam kako je bolje ako zovem Pera Poljanića, jer mi se čini kako je on bliži sa Zapoviedničtvom obrane,” nastavio je sav uzrujan, ali dokazujući kako ga u krizi nije bila napustila sposobnost snalaženja.

“Dobro ste procienili. Nego recite mi što se točno dogodilo,” upitao sam ga.

“Uhvatili su me i zatvorili jer sam navodno negdje rekao kako naši vojnici kradu po kućama. Sigurno nisam nitkomu rekao nešto tako. Možda sam samo negdje spomenuo nešto što bi se moglo slično protumačiti. Ali što se ovo dogadja. Naša vojska svašta radi, a nitko izgleda ne smije baš ništa primietiti ni reći. Ja ne mogu ovako dalje. Povlačim se,” nastavio je Handabaka uzrujano.

“Smirite se. Dobro ste učinili što ste zvali Pera. Slobodni ste. Nitko vas nije tukao. Sve je u redu. Vjerojatno je to bio nesporazum,” pokušao sam ga umiriti.

“Nema tu nikakovog nesporazuma. Ako ne nosite odoru ovdje ste gradjanin drugog reda. Ja sam predstojnik ureda za prognanike, ali za to nikoga nije briga. Kad sam im to rekao smijali su se. Došao sam vam dati ostavku. Ovako nezaštićen jednostavno ne mogu dalje,” nije se smirivao Handabaka.

Čovjek je pametan, pošten i radin. Njegov odlazak bi mi bio dodatni teret. Liepo je počeo obavljati svoj posao, a sad bi se opet sve vratilo meni na ledja, dok ne nadjem drugu osobu. Ako je uobće nadjem, pomislio sam.

U trenutku mi je na pamet pala ideja.

“Bi li se osjećali sigurnije, ako bi i vi nosili vojnu odoru,” upitao sam Handabaku.

“Sigurno bih, ali to nije moguće. Ne mogu jednostavno obući odoru. Tek tada bi me netko mogao zatvoriti i obtužiti,” odgovorio mi je.

“Kad bi sve bilo legalno i formalno provedeno, onda biste mogli lakše nastaviti svoj posao. Samo mi recite je li tako,” upitao sam ga.

“Tako je. Bilo bi mi puno lakše,” uzvratio je.

“Onda ću zahtievati vašu mobilizaciju. Vi ćete dobiti svoju odoru, a i oružje i sve će biti kako treba. Kad se već moram braniti od mobilizacije članova Izvršnoga vieća čija bi posljedica bila jedino u tomu, što bi mi bilo težko ili nemoguće imati punomoćnost na sjednicama, zašto od te mobilizacije ne bi bilo i neke koristi. Pokušat ću i poprilično sam uvjeren u uzpjeh. Podjite sada i pokušajte se smiriti. Već će vas netko nazvati iz Sekretarijata za Narodnu obranu,” rekao sam Handabaki.

Izpratio sam ga iz ureda dosta smirenoga. Nije više spominjao ostavku.

Odmah zatim nazvao sam Jadrana Delaša i objasnio mu situaciju. Spremno je prihvatio moj zahtjev rekavši kako će, bude li nuždno, Handabakinu mobilizaciju predložiti kao točku za sjednicu Izvršnoga vieća.

Logički gledajući doista nema nekoga smisla jednoga humanitarnoga djelatnika oblačiti u vojnu odoru. Ali vrieme u kojemu živimo je dosta ludo, pa su često jedino primjenjiva luda riešenja.

Doista život koji živim je ništa drugo nego jedna prava ludost. Najgore od svega je što u tu svoju ludost uvlačim i svoju obitelj, kao što sam to učinio prekjučer, u subotu.

Otišavši sriedjivati poštu i pripremati sjednicu Izvršnoga vieća, poveo sam sa sobom Marka i Antuna. Želio sam provesti s njima barem malo vriemena, a mamac im je bilo gledanje dalekovidnice, što je u mojemu uredu, za razliku od našeg stana, moguće zahvaljujući napajanju s električnom energijom iz specialnoga agregata.

Nisu dugo gledali u zaslon, jer je ubrzo počelo  granatiranje.

Ovaj put, zbog djece, explozije nisam smio ignorirati. Prekinuo sam posao i spustio se s djecom kat niže u onaj takozvani sigurni hodnik, gdje se sklanjaju obćinski zaposlenici za vrieme opasnosti.

Prekjučer je obćinska zgrada bila podpuno prazna. izim nas troje. Explozije su odjekivale u opasnoj blizini. Djeca su se stisnula uz mene.

U sebi sam proklinjao svoju odluku. Nisam ih smio dovezsti sa sobom. Montovjerna i Lapad su sigurniji jer tamo pada manje granata od područja istočno od Boninova! A radi se o jednom do dva kilometra udaljenosti!

Tamo gdje, brojitbeno ili izkustveno gledajući, pada manje granata - život je sigurniji.

Sve je to točno, ali kakovi su ovo postali kriteriji zaključivanja! U nekom mirnom dielu svieta, padanje samo jedne ili dvije granate, prouzročilo bi egzodus pučanstva. A u područjima Dubrovnika gdje su granate rjedje, djeca se za vrieme dok traje znak obće opasnosti, igraju na ulicama! Igrali bi se i Marko i Antun, ali ih je otac u svojoj roditeljskoj skrbi doveo u još puno veću opasnost!

Na sreću iz opasnosti sam ih ubrzo i izbavio. Pouzdavši se u kroz vrieme izgradjeni mehanizam instinktivne procjene, u drugomu zatišju poveo sam djecu niz stube. Ukrcao sam ih u samovoz i zatim s njima pojurio preko praznoga Straduna.

Pod gumama samovoza krckale su polomljene kupe s pogodjenih krovova. Na Boninovu  je jedna granata bila pogodila veliki bor, pa sam morao zaobići granu bora koja se izpriečila preko puta.

Nakon što sam djecu doveo doma, odvezao sam se istim putom natrag u ured.

Nazvao sam Argentinu  i zatražio nekoga od Europskih promatrača. Javio mi se jedan od njih predstavivši mi se kao Wenner.

Upitao sam ga imaju li konačno neke informacije o stanju u Cavtatu. Odgovorio mi je kako je razgovarao s kolegom iz Herceg Novoga, koji kaže kako je u Cavtatu izgleda sve u redu.

Rekao sam mu kako me brine ta rieč "izgleda". Predložio sam mu neka organizira dostavu pošte u Cavtat i Konavle.

Kako je zatišje potrajalo, ljudi su po malo počeli izlaziti, a neki i doći u Grad. Jedan čovjek je čak došao do mojega ureda. Predstavio se kao Lovro Butigan i kao voditelj prognanika iz hotela Adriatic. Donio mi je vlastitom rukom napisanu izjavu u kojoj tvrdi kako je Božo Zec, voditelj prognanika iz hotela “Lero”, na sastanku u hotelu “Kompas” govorio, kako sam ja,  nakon preuzimanja Kupara, dodjeljivao tamošnje stanove po svojoj osobnoj prosudbi.

Zatim je Butigan svoju pismenu izjavu proširio s još nevjerojatnijim pričama. Taj isti Zec je na tomu istomu sastanku opisivao moje neprimjereno ponašanje po Istri i Crikvenici!

„Nisam još imao niti imam ikakovog uvida u stanbeni fond Kupara, a od kad sam predsjednik Izvršnoga vieća nisam niti jedan put bio niti u Istri niti u Crikvenici,“ komentirao sam  Butiganovu priču.

Sličila mi je na ST konstrukcije, na koje sam već naviknuo, pa me stoga sve to uobće nije pogodilo. Butigan mi je odgovorio kako je  predpostavljao kako nisu točne priče koje me obtužuju, pa me je baš iz toga razloga došao upozoriti na zečje podvale.

“Sve što sam vam rekao može vam posvjedočiti i redarstvenik Zoran Jažić. On je bio tamo,” završio je svoju priču.

Zahvalio sam mu se na skrbi. Nisam s tim u svezi ništa poduzeo, niti ću poduzimati. Nemam ni snage ni vriemena još i za lov na zečeve. Ovo je vrieme lova na krupniju, puno krupniju divljač. Premda se, kad bih slučajno naišao na njega, taj domaći zec ne bi baš dobro proveo.

Puno je više zabrinjavajuća ta sve jasnija zategnutost izmedju civilne vlasti i vojske.

U cieloj ovoj situaciji Poljanićeva strategija poslušnosti, saginjanja glave i čak uzimanja u zaštitu starih snaga, ima nekakovoga smisla, ali mu se ja u tomu ne mogu pridružiti. A bilo bi puno bolje kad bismo imali zajedničke stavove i kad bismo jedan drugomu čuvali ledja. Na žalost nije tako i s tim se treba pomiriti..

Što je tu je. Ne smije se stajati. Uviek treba tražiti nova riešenja.

Wenner me je jučer nazvao rekavši kako je dogovorio posjet Cavtatu strogo u okviru humanitarnih načela.

Pa u kakovom drugčijem okviru je uobće moguće nešto takovo izvesti, komentirao sam u sebi njegove rieči.

Odlučio sam zbog toga danas sazvati sastanak na koji sam pozvao zajedno promatrače Europske zajednice i predstavnike Medjunarodnoga crvenoga križa.

Na sastanku sam im predložio organiziranje njihove stalne nazočnosti u Cavtatu.

Priedlog nisu dočekali s oduševljenjem. Europski promatrači su pri tomu bili pristojni i nastojali su me uvjeriti kako njihovi kolege smješteni u Herceg Novomu mogu kad god hoće za dvadesetak minuta stignuti do Cavtata.

Predstavnici Medjunarodnoga crvenoga križa su izjavili isto, samo su pri tomu bili poprilično arogantni.

I jedne i druge je zatekao moj upit kad su to njihovi predstavnici u Cavtatu bili posljednji put. Nerado su priznali kako se to dogodilo prije čak petnaest dana!

Nakon toga iznudjenoga priznanja bez velike muke smo dogovorili odlazak broda s pomoći za Cavtat.

Današnji uzpjeh s promatračima nastavljen je s još jednim uzpjehom. Konačno sam dobio na brzoglas predsjednika vlade Franja Gregurića. I razgovarali smo doista jako dugo.

Zgrozio se na moju priču o incidentu u Zapoviedničtvu obrane. Poglavito zbog Poljanićeva i Marinovićeva nereagiranja.

Bio je konsterniran sa spoznajom o ponašanju dvojice njegovih ministara, koji nisu niti pokušali pri posjetu Dubrovniku kontaktirati Izvršno vieće.

U razgovoru sam mu napomenuo kako s Cavtatom nemamo veze već više od deset dana. Tamo i u Konavlima pod okupacijom živi gotovo četiri tisuće naših ljudi, a ne znamo što je s njima.

Spomenuo sam mu zarobljenike u bilećkomu zatvoru o kojima se izgleda ne vodi računa. Upitao sam ga što je s ostvarbom plana Cyrusa Vancea o povlačenju s cieloga područja obćine uz nadzor UNPROFOR-a.

Izpričao sam mu o mojim uzaludnim pokušajima uvjeravanja vojske kako je permanentna uzbuna protuproduktivna, jer se ljudi brzo na nju naviknu, pa počnu šetati ne mareći više za nju. A moj je priedlog o davanju znaka za prestanak obće opasnosti, čim granatiranje neko vrieme prestane jednostavno ignoriran.

Upozorio sam ga na inertnost glede slanja agregata za crpljenje vode i o sporosti skupina koje bi trebale popraviti dalekovod prema Stonu. Spomenuo sam mu i neprimjeren odnos prema Izvršnomu vieću koji se očituje i s mobiliziranjem jednoga člana i njegovim slanjem na Šipan, što u najmanju ruku ugrožava brzinu sazivanja sastanaka, jer treba uzimati u obzir vrieme za dolazak sa Šipana.

U trenutku mi

je palo na pamet i izpričati mu priču o zečjim podvalama, ali sam od toga odustao, procienivši kako predsjednik vlade nema vriemena za slušati zečje priče.

Gregurić me je pozorno slušao, rekavši mi kako sve zapisuje. Djelovao mi je vrlo iznenadjeno. Nisam ga izričito pitao o tomu, ali ne bih se iznenadio kad bi mu moja priča o objedima Jarnjaka i Šuška u hotelu Zagreb bila prva informacija o boravku njegovih ministara u Dubrovniku.

“Jako je dobro što ste me nazvali. Učinit ću sve kako bi se u buduće izpravilo što god bude moguće izpraviti. Molim vas budite tako dobri i pošaljite mi jedan dopis u kojemu će biti nabrojeno ovo o čemu ste mi pričali. Puno sam toga zapisao, ali bih ipak želio vidjeti jesam li nešto propustio ili jesam li sve dobro razumio. Držite se i nastavite tako. Podržavam vas u podpunosti,” rekao mi je na kraju razgovora.

Razumio sam ga. On je predsjednik Vlade i za njega je  dubrovačko područje ipak samo jedan od područja Hrvatske, pa prirodno ne može znati detalje.

Odmah po završetku razgovora sastavio sam i poslao mu pismo.

Poprilično zadovoljan razgovorom s Gregurićem, nazvao sam Antu Stojana i pozvao ga k sebi u ured u večernjim urama, kako bismo na miru mogli zajedno složiti priedlog zaključka za sutrašnju sjednicu Izvršnoga vieća u svezi organizacije obnove.

Primienivši formulu iz slučaja s Perom, Antu ni ovaj put nisam ništa upitao u svezi onoga čudnoga skupa u hotelu Zagreb, u kojemu je sudjelovao.  A ni on se nije trsio spomenuti tu epizodu. Koncentrirali smo se obojica čvrsto samo na posao zbog kojega sam ga pozvao.

Išlo nam je poprilično dobro sve dok nas nisu prekinule explozije granata, koje su padale svuda uokolo. Po krovu obćinske zgrade bubnjala je kiša krhotina. Bili smo prisiljeni skloniti se kat niže i tamo čekati prestanak granatiranja. Kad je došlo do stanke, nismo imali više snage ni volje vratiti se u ured i nastaviti. Što smo pripremili, pripremili smo.

I igranje ruskoga ruleta, kao i svaka igra – dosadi.

Nastavak