Gradsko topničtvo

Utorak 16. lipnja 1992.

Nakon razdraganoga veselja zbog početka povlačenja JNA, priama Hrvatske u Ujedinjene narode i najava konačnoga oslobodjenja ciele Obćine, nastupilo je odredjeno razočaranje.

Čovjek nikad nije zadovoljan. Da mi je prije mjesec dana netko ponudio ovakovu situaciju, skakao bih od veselja. Sad se čini kako su napravljene pogrieške koje su prouzročile zastoj u odvijanju dogodjaja u dobromu smjeru. Doduše i dalje  ima nekih pozitivnih pomaka, ima i stvari kojima se čovjek može veseliti, ali na žalost prevladava nepovoljan osjećaj, jer se. pučanstvo u Dubrovniku nalazi u stanju stalne pogibelji od neprijateljskih granata, a pučanstvo Cavtata i Konavala je pod okupacijom.

Razrušeni zapadni dio Obćine je i dalje pust. Jedino bi Mljet i Perov Pelješac mogli početi živjeti normalnije, ali i tamo je stanje poprilično loše. Ta područja su slabo naseljena i nemaju nikakovo formalno vodstvo koje bi se o njima zasebno moglo brinuti. Mi u Dubrovniku smo pak prezauzeti s osiguranjem obstanka samoga Grada i obterećeni sa stanjem na okupiranomu iztoku Obćine.

Dobar liek za izbjegavanje frustracija je rad koji u sebi sadrži zanemarivanje njihova izvora. U tomu smislu sam se s puno entuzijazma bacio na stvaranje predpostavki za obnovu porušenoga. Prošli utorak sam dapače cielu sjednicu Izvršnoga vieća posvetio toj temi.

U tomu mi je pomognula činjenica što se, nakon dosta lutanja i razmišljanja, Ante Stojan, kojega vidim kako ključnu osobu u obnovi, stabilizirao i počeo je davati očekivani prinos.

Sjednica od samo tri točke trajala je tri sata, što je pokazatelj s kolikom ozbiljnošću su se prihvatili posla članovi Izvršnoga vieća, zajedno sa čelnikom odjela za obću upravu Ivom Golušićem i saborskim zastupnikom Ivanom Mustačem, koji su nazočili sjednici,.

Složili smo se kako je za poslove obnove od svega najbolje uporabiti već postojeći Zavod za obnovu.

Premda je na prvi pogled ta naša odluka podpuno logična, opravdana i čista, ona u sebi sadrži i neke dvojbe, a nije je ni lako provesti u djelo.

Zavod za obnovu je osnovan kako bi se obnavljali samo spomenici kulture, a sad se trebaju  obnoviti domovi ljudima, infrastruktura, gospodarski objekti, odnosno sve što je srušeno i čija obnova će značiti povratak normalizacije života. Zbog toga je Zavod nuždno preuztrojiti. Osnovna preprjeka je u činjenici što preuztroj i prenamjena nije samo u rukama Obćine.

Zavod za obnovu je uredjen na osnovu specialnoga zakona Republike Hrvatske, pa se stoga razvidno treba u Saboru provesti odgovarajući postupak, a tomu trebaju predhoditi pozitivna mišljenja republičkih odbora, povjerenstava i savjeta!

U svim tim tielima vjerojatno ima onih kojima se prenamjena Zavoda ne će svidjeti, jer bi mogla ugroziti obnovu spomenika kulture. Uostalom takovih razmišljanja je bilo i na ovoj našoj sjednici. U tomu smislu je svoj oprez izkazao Antun Kisić, ali se ipak složio s nuždnosti prihvaćanja novoga koncepta.

Zanemarujući moguće odpore, Zavodu smo već u sliedećoj točki na ledja stavili i skrb o organizaciji nabave i podjeli gradjevnoga materiala.

Predpostavka obnove je procjena šteta. Skupine za procjenu su već počele raditi na oslobodjenomu području. Trebaju čim prije uztvrditi, koliko je zgrada pogodno za stanovanje i koliko ih se može osposobiti relativno brzo. S posebnim zaključkom smo dodatno definirali djelokrug njihova rada a u zaključak smo ugradili i dodatnu financijsku stimulaciju ljudi koji obavljaju taj posao.

Ugodan je osjećaj znati kako se čini sve u cilju obnove i povratka, ali se u isto vrieme treba boriti i sa strepnjom od neugodnoga razvoja situacije. S iztoka u tomu smislu dolaze poprilično zabrinjavajuće viesti.

Hrvatski radio je u subotu prenio viest s Radio Podgorice po kojoj je jugoslavenski general Damjanović izjavio kako JNA nema namieru povući se iz Konavala!

Prisvajanje Konavala bi po Damjanoviću bila kompenzacija s kojom bi Hrvatska Crnoj Gori i Srbiji, odnosno novoj Jugoslaviji naknadila štetu zbog izgubljenih vojnih dobara po Hrvatskoj!

Tko zna je li taj Damjanović lukav ili lud. Tek on bi za ono što nam je vratio - uzeo nešto drugo. Mienjao bi hrvatsko za hrvatsko!

Očekivano nije ni spomenuo kolike bi odštete on, njegova JNA i njegova Jugoslavija trebali izplatiti nama, za sva zla koja su nam učinili i koja nam još čine. Pa mi bismo, po Damjanovićevoj logici, trebali kao kompenzaciju zatražiti cielu Crnu Goru, a kako je ta državica premalena i neatraktivna, trebali bismo zatražiti od Srba i cielu Vojvodinu.

I onako je sve to nekad bilo naše. Dok nas jugokomunisti nisu sveli na ostatke ostataka. A sad se i za te ostatke još moramo boriti.

U stvari, kad se bolje promisli, kad bi nam Jugoslavija i ponudila neke svoje dielove na ime odštete, ne bismo ih trebali prihvatiti, jer bi sa državom morali prihvatiti i puno zločinaca.

Neka samo odu i puste nas na miru. Prema njima ćemo onda morati izgraditi granicu s visokim betonskim zidovima i bodljikavom žicom.

U nedjelju sam na Stradunu susreo skupinu europskih promatrača. Uporabio sam prigodu i upitao ih za stanje u Cavtatu. Odgovorili su mi kako je sve u najboljemu redu. Na moj izričiti upit o tomu na čemu počiva takov njihov zaključak, rekli su mi kako su to saznali u razgovorima s častnicima JNA.

Upitao sam ih zatim jesu li razgovarali s nekim od Cavtatćana ili Konavljana. Odgovorili su mi kako to nisu učinili i odmah su me nastojali udobrovoljiti rekavši, kako će sliedeći put svakako nastojati razgovarati i s ljudima koji tamo žive, te me o tomu odmah izviestiti.

Napomenuo sam im neka te razgovore nastoje obaviti bez nazočnosti nekoga iz JNA, jer je to nuždan uvjet za kakovu takovu procjenu o zbiljnomu stanju medju našim ljudima pod okupacijom. Obećali su mi kako će sve obaviti upravo na takov način.

Kako nemam nikakovih mogućnosti saznati o pravomu stanju u Konavlima i Cavtatu, kad god i koliko god mi je to moguće, nastojim se uvjeriti kakovo je stanje medju Konavljanima i Cavtatćanima koji su se odlučili ne izkušavati sreću i prepustiti se okupaciji JNA, pa se sad kao prognanici nalaze po dubrovačkim hotelima. Jedan njihov dio se nalazi i u hotelu Kompas, odmah do lapadske pjeskovice. A tu  se stožeru Civilne zaštite sad pridružio i Ured za prognanike pod vodstvom Pava Handabake.

Posjetio sam Kompas prošlu sriedu i uvjerio se kako je Handabaka fino organizirao rad svojega ureda. Kako je bilo vrieme objeda, imao sam prigodu kušati i hranu koja se u hotelu servira prognanicima.  Juha, a zatim kobasica s kupusom i krumpirom bile su ukusne, a cieli obrok je bio obilan.

Objed je prognanicima prekinuo gledanje dalekovidnice, koja je tim ljudima postala nešto poput surogata normalnoga života, poput droge koja im blokira težke misli. Ipak neke od njih sam primietio i na pjeskovici, a neki su se i kupali u moru.

Taj posjet prognanicima u Kompasu bio mi je odredjeno osvježenje od napornih pregovora koje sam obavio toga jutra, a nastavio sam ih i istoga toga popodneva.

Nisam pregovarao s neprijateljima, nego s našim ljudima. Tema pregovora je bio dovoz agregata od 600 kW s Korčule, točnije iz brodogradilišta Inkobrod.

Pregovori su bili težki iz dva razloga. Jedan je bio nesigurnost oko sposobnosti agregata za izpunitbu njegove glavne namjene, a drugi nuždnost svladavanja odpora sadanjih njegovih koristnika. Koristnik je točnija rieč od rieči vlastnik, jer je Inkobrod družtvena ili državna tvrdka, kako već netko to želi nazivati.

O pronalazku agregata koji bi trebao biti primjeren za pokretanje naših crpki za vodu u čestim slučajevima nestanka struje, javio mi je doministar energetike Damir Begović. Rekao mi je kako intenzivno radi na prebacivanju agregata u Dubrovnik, ali bi bilo dobro kada bih i ja nazvao direktora Inkobroda i dodatno mu objasnio koliko bi nam taj agregat bio nuždan.

Odmah sam nazvao brodogradilište i uztvrdio kako je tamo direktor Duško Kalogjera, koji je u zadnjemu komunističkom sazivu bio predsjednikom korčulanske obćinske skupštine.

Nakon što sam to shvatio, manje me začudilo kad mi je u razgovoru pokušao objasniti kako mu je agregat nuždan kao pričuva, koji se doduše riedko rabi, ali “nikad se ne zna”. A radilo se o nečemu spasonosnomu za cielo dubrovačko pučanstvo!

Upitao me je i je li sigurno snaga agregata dostatna za pokretanje crpki, jer  “bi bilo glupo voziti ga u Dubrovnik, a ne moći ga uporabiti”. 

Što smo dulje razgovarali, to sam dobivao sve sigurniji dojam, kako je Kalogjera spreman popustiti, jer se ne želi previše izlagati..

A možda je, spomenuvši  kako mu agregat može poslužiti, premda trenutno nije u uporabi, želio samo pokazati kako je spreman na žrtvu u cilju pomoći Dubrovniku.

U samomu Dubrovniku naišao sam na neočekivanu preprjeku. Nakon Kalogjere sam nazvao Vodovod, a tamo sam umjesto sreće zbog pronalazka agregata, naišao na mišljenje kako je snaga agregata premalena, pa crpke ne će biti moguće pokrenuti.

Pokušao sam odmah zatim u Elektrojugu kod direktora Franušića doći do mjerodavnoga mišljenja, ali iz kontakata s njim nisam mogao zaključiti baš ništa. Činilo se kako se tomu gospodinu nije dalo razmišljati niti pokretati dublje računanje o nečemu što je “stvar Vodovoda”.

Vratio sam se zatim opet Begoviću.

“Jamčim Vam. Imam podatke iz vašeg vodovoda. Agregat će biti dostatan,“ rekao mi je.

Begovićev glas je zvučio samopouzdano i optimistično. Odlučio sam se prikloniti njegovomu mišljenju, premda sam ga toga dana čuo prvi put u životu.

Odmah zatim sam opet zvao Kalogjeru, nastojeći do kraja slomiti njegov odpor. Dojam mi je bio dobar. Popustio je i obećao čim prije poslati agregat.

Nazvao sam potom opet Vodovod, pa Hrvoja Macana, kojemu sam u zadaću stavio pripremu prihvata i smještaj agregata.

Agregat je u petak dopremljen s Korčule. Hrvoje je sve izvrstno pripremio, pa je odmah smješten  i izkušan.

Sposoban je pokrenuti crpke! Begović je bio u pravu.

Jedan veliki problem je tako riešen. To riešenje će biti dobro zadržati i kad se, kad Bog dade, okupatori povuku. Uviek može doći do prekida obskrbe s električnom energijom i uviek je dobro imati nezavisno električno napajanje crpki.

Tako, u ovomu stanju izčekivanja, iz dana u dan, iz ure u uru nastojim pučanstvu osigurati ugodniji život. Kad ga već ne mogu učiniti sigurnijim.

U stvari i glede sigurnosti učinim po nešto, onoliko koliko mi mogućnosti dopuštaju. 

U četvrtak sam tako na sastanku koordinacijskoga tiela za pripremu povratka na oslobodjena područja od Kreša Milasa iz Civilne zaštite zatražio neka se više ne iztrčava s priobćenjima za javnost u svezi s područjima očišćenim od mina, kao sigurnih za povratak.

Čišćenje minskih polja je osnovni, ali ne i dostatan preduvjet za siguran povratak pučanstva na svoja ognjišta. Iznošenjem u javnost informacije o tomu kako je odredjeno područje očišćeno od mina, stvara se kod prognanika pogriešan dojam, kako su svi uvjeti za povratak izpunjeni.

Na tomu sastanku Koordinacije nije se pojavio ni jedan predstavnik naše vojske, što je bitno smanjilo učinkovitost toga tiela, a takodjer i bilo demonstracija nastavka neprimjerenoga ponašanja vojske prema civilnoj vlasti. Toga istoga dana u Dubrovniku je bio načelnik Glavnoga stožera general Anton Tus. Nije našao potrebitim javiti se vodstvu dubrovačke obćine.

Taj Tusov potez je doduše

manje nepristojan u uzporedbi s onim posjetima dvojice ministara.

On je vojnik. Posjetio je vojni stožer. Ministri su civili i morali su se sjetiti kontaktirati lokalnu civilnu vlast.

Ipak i Tus je trebao naći vriemena. Saznao bi po nešto što vjerojatno nije mogao čuti u razgovoru samo s ljudima u odorama. Rekao bih mu svoje mišljenje o sadanjoj neprimjerenosti lociranja topničkih postrojbi unutar naseljenoga gradskoga područja, točnije u Gospinu polju.

Topničke bitnice često pucaju s toga područja. Liepo ih je čuti, ali ipak bi bilo bolje smjestiti ih negdje na više pustomu mjestu, na primjer na platou Srdja. Tako ne bi bilo opasnosti za civile u uzvratnom granatiranju.

Sad doista imamo dostatno ozemlja za razporediti topničtvo. Treba se samo sjetiti kako više nismo zatvoreni na prostoru izpod Srdja.

Zapoviedničtvo naše vojske se u nekim stvarima ponaša poput tiela na tudjemu a ne na svojemu ozemlju, medju tudjim, a ne medju svojim narodom.  Pa većina vojnika je uostalom baš s dubrovačkoga područja.

Nema više nikakove svrhe pucati iz topova lociranih u gradskom naselju. Neki topovi se naravno mogu zadržati u Gradu, zlu ne trebalo, ali valjda sad imamo dostatno tih cievi, pa ih možemo razporediti po pustomu terenu.

Pa i u Ponikvama i u Dolima, premda se radilo o malim mjestima, naše topničtvo bilo je smješteno u pustim maslinicima, daleko od kuća.

Ovih dana sam puno razmišljao o tomu trebam li sa svoje strane nešto poduzeti u cilju poboljšanja odnosa sa zapoviedničtvom naše vojske. Nakon neugodnih izkustava, intimno bih najradije bio izbjegao s njima bilo kakove daljnje kontakte. Ipak, odlučio sam potisnuti osjećaje i pokušati napraviti neke konstruktivne korake. Ne gurajući pri tomu glavu u piesak.

U subotu sam do kasno u noć uz voštanicu spremao odgovarajući  priedlog zaključaka Izvršnoga vieća. Bilo bi mi to ugodnije učiniti u dobro osvietljenom uredu uz pomoć računala, jer se Obćina napaja preko agregata. Ipak, svjetlo voštanice uz djecu koja spavaju u susjednim sobama mi se učinilo primamljivijim.

Pripremio sam tri bitne točke, koje sam sliedećega dana u uredu samo pretipkao. Pročitavši ih zatim još jednom, osjetio sam zadovoljstvo ocienivši kako sam doista napravio nešto što bi moglo predstavljati zaokret u riešitbi organizacije civilnoga života.

S točkama je bilo pokriveno sve bitno: red i mir,  suradnja s Hrvatskom vojskom  i  nuždni koraci koje bi Hrvatska vlada trebala učiniti, u svrhu lakšega podnošenja ratnih okolnosti

Premda to nije bilo potrebito, želio sam izpitati mišljenje obćinskoga predsjedničtva, pa sam jučer na sjednici ovog tiela zatražio mišljenje o predloženim zaključcima.

Uporabio sam prigodu i izpričao o incidentu u Zapoviedničtvu obrane.

Jedino Luka Korda je reagirao i pružio mi podporu. Ostali su šutjeli, a Pero Poljanić se na svoj način pokušavao opravdati, zaboravivši sve one izprike koje mi je ranije bio upućivao. U medjuvriemenu je bio u Zagrebu, a tjednicu je proveo na Pelješcu, pa su mu izprični refleksi kroz to vrieme valjda oslabili.

Glede točaka koje sam pripremio za Izvršno vieće, Predsjedničtvo je ostalo bez jasnih zaključaka, ali moj potez se ipak pokazao odličnim, jer mi je odmah jučer popodne iz Zapoviedničtva obrane teklić donio pismo u kojoj se pokazuje želja za suradnjom.

Baš u trenutku kad mi je teklić predavao pismo, začuo se zvuk sirene koji je označivao prestanak opasnosti! A odmah zatim sam saznao kako se Pero i  Ćićo upravo nalaze u Zapoviedničtvu obrane!

Nasmijao sam se od sreće zaključivši kako su zajedno pošli tamo upozoriti na moju namieru.

Kako sve nije bila slučajnost ili koincidencija, uvjerio sam se danas kad mi je Jadran Delaš rekao kako su procjene za davanje i opoziv znakova za obću opasnost vraćene Uredu za obranu odnosno Sriedištu za obavješćivanje!

Na taj način sam ostvario ono što mi je bio cilj. Smanjio sam neugodne i nepotrebite tenzije izmedju vojske i civilne vlasti, a  davanje znakova za uzbunu je sad u rukama onih koji imaju više osjećaja za civilno pučanstvo. Pero i Čićo su mi, sa svojim odlazkom u Zapoviedničtvo,  u tomu puno pomogli! Uviek postoje načini za ostvarbu ciljeva. Samo ih se treba sjetiti. I imati sreće.

Na današnjoj sjednici Izvršnoga vieća moji su priedlogi jednoglasno usvojeni. Možda su iz Zapoviedničtva obrane jučer poslali pomirljivu poruku, kako bismo danas odustali od donošenja zaključaka, koji ih u Zagrebu prikazuju u nedoličnom svietlu. Ako su tako mislili – prevarili su se. Na aroganciju i nepristojnost, reagirali smo mirno i službeno. To nam je bila dužnost.

Na sjednici smo donieli i zaključak o završetku školske godine.

Djeca su sigurno sretna. Treba ih zaštititi od ludjaka s iztoka.. U ovakovoj situaciji vjerojatno su sretni i nastavnici i profesori.

Treba se nadati, kako će sliedeća školska godina biti normalna. Bitno je občuvati živote. Znanje će se već nekako naknaditi.

Kako bi se smanjile moguće frustracije predložili smo nastavnicima i profesorima, neka učenicima dadu iz svakoga predmeta po ocjenu više u uzporedbi s redovitim kriterijima. Na njima je hoće li prihvatiti naš priedlog. Što je to jedna ocjena više u uzporedbi s patnjama kojima su naša djeca izložena već dugo vriemena!

Nakon toga smo se vratili u već uobičajeno područje financijskoga pomaganja javnih tvrdka i još jedan put iz obćinskoga proračuna odkinuli sriedstva i dali ih kao pozajmicu Libertasu, Čistoći i Vodovodu. Više je vjerojatno kako ćemo im ubuduće opet trebati pozajmljivati nego očekivati natrag pozajmljene novce.

Na sjednici je bilo i opuštajućih točaka, odnosno tema koje nam, u ovakovoj situaciji,  nisu bile baš silno prioritetne, ali ih je trebalo odraditi, barem iz pristojnosti.

Luce Glavić je tako pripremila popis osoba koje smo bez razprave nominirali za Glavni turistički Sabor, što god to značilo.

Imenovanje  dubrovačkoga predstavnika u Otočno vieće popratila je kratka razprava. Točku sam po zahtjevu ministarstva pomorstva stavio na dnevni red, ne predloživši osobu. Učinilo mi se praktičnim na samoj sjednici porazgovarati o tomu, tko bi to mogao biti.

Doživio sam iznenadjenje. S nekoliko strana je stignuo priedlog kako bi to trebao biti baš ja. Kad sam upitao za razlog, gotovo u glas sam dobio objasnitbu kako sam za otoke ja najkvalificiraniji, jer je Mariana podrietlom s otoka Šipana!

Premda vieća i sabore ovakovog tipa u ovomu trenutku ne držim nečim značajnim, nisam se mogao oduprieti argumentima mojih kolega, pa sam im dopustio neka veselo dignu ruke i glasuju za moje ime. 

Možda čak od ovoga bude i neke koristi. Život je pun iznenadjenja. Premda  je puno više vjerojatno kako će se sve završiti na formalnostima. U ovomu trenutku, kad imamo puno većih briga, viećati o otocima nema nekoga osobitoga smisla, a u budućnosti, kad budemo slobodni, tko zna što će biti s ljudima koji su, poput mene, u to vieće nominirani.
Nastavak