Pogovor


Dok sam od fragmenta svojih sjećanja, zapisa i dokumenta sastavljao ovu knjigu, na nešto drugčiji način bio sam sudionikom daljnjih sudbonosnih dogodjaja u kojima je Hrvatska uzpostavila kontrolu nad velikom većinom svojega priznatoga ozemlja, što je bilo uzrokom mojega golemoga veselja i oduševljenja.
Na žalost kroz cielo to vrieme tekao je i proces sustavnoga oživljivanja jugoslavenstva kroz različite više ili manje prikrivene pojave i nazive. Poput „privremenoga“ ukinuća viza za stanovnike zemalja agresora, praktično odricanje od traženja naplate šteta nastalih agresijom, sviranja i pjevanja takozvanih „narodnih“ pjesama s kojima su inače agresori pratili svoje pljačkaške pohode, osnivanja zajedničkih košarkaških, waterpolo i drugih športskih natjecanja, približivanja jezika.
Prema dokazanim mrziteljima Hrvata primienjen je oprost i zanemarena je iztraga njihovih zločina. Čak su im izgradjeni novi domovi! Detaljne iztrage i progoni su usmjereni prema onima koji su branili obstanak Hrvata u svojoj državi.
Golemi novci i napori su usmjereni ne prema učvrstitbi nego prema gubitku suvereniteta i samostalnosti Hrvatske. U tomu cilju se postupno mienja i prilagodjuje Ustav, pri čemu je  do sad najveće „postignuće“ snizivanje potrebitoga postotka glasova na referendumu o uključivanju u nove državne saveze. Mienja se službeno nazivlje u smjeru sukladnosti s nazivljem bivših jugoslavenskih republika, mienjaju se blagdani, pa je tako dan državnosti u prvom koraku marginaliziran i pomaknut za više od godinu dana unapried, a sad se počelo planirati njegovo podpuno ukinuće. S velikim entuzijazmom se očekuje ukinuće hrvatskoga novca kune, premda se taj novac pokazao izuzetno stabilnim i sjajno procienjenim glede svoje svakodnevne uporabljivosti.
Od dogodjaja iz hrvatske poviesti dominantnima postaju uzpomene iz jugoslavenskih vriemena, koje se u pravilu prikazuju s nostalgijom, a posebice se s velikom nježnošću i simpatijama njeguje kult dugogodišnjeg jugoslavenskoga diktatora, zločinca i mrzitelja Hrvata.
Hrvatska se tako ubrzano vraća u družtvo iz kojega su je devedesetih godina prošlog stoljeća izvukli Hrvati, koji su tad uporabili izuzetno povoljan splet okolnosti.
S vriemenom se, na moju žalost, ali ne i iznenadjenje, pokazalo kako na prostoru Hrvatske brojčano dominiraju ljudi, koji ne vole ili mrze Hrvatsku. Rezultat takovoga stanja odrazio se u dominirajuće protuhrvatskom ozračju u političkim, medijskim, gospodarskim i drugim krugovima, gdje se pravilu donose odluke, koje težko ugrozivaju budućnost i obstanak Hrvatske.
Vrh i primjer takovoga štetnoga odlučivanja ogleda se u krajnje nepoštenoj tako zvanoj privatizaciji zajedničkih narodnih dobara, podkupljivanju i paraliziranju, kroz plaćanje iz državnoga proračuna, preko pola milijuna zdravih i mladih ljudi, odnosno svih onih koji su se odlučili svrstati medju branitelje, te uništavanje hrvatskih banka.
Gledajući kroz opisanu prizmu, ne čude velike težkoće kroz koje sam osobno bio prisiljen prolaziti kroz cielo ovo vrieme. Vrlo jasno i otvoreno pripadam medju ljude koji zbog svojih uvjerenja i djelovanja predstavljaju preprjeku „jugosfercima“, kako, sukladno nazivu koji je izmislio novinar The Economista Tim Judah,  „od milja“ nazivam dominirajuću skupinu u Hrvatskoj.
O tomu čemu sam sve bio izložen i što sam sve prošao i uočio mogao bih napisati nekoliko knjiga. Poglavito jer sam puno toga zabilježio i občuvao na sigurnim mjestima.
Kroz cielo ovo vrieme sam odkrio i puno izuzetno zanimljivih i dramatičnih stvari koje se tiču razdoblja opisanoga u ovoj knjigi.
Ovdje ću spomenuti samo tri, a nešto detaljnije ću razčlaniti samo jedan.
13. i 14. svibnja 1994.  sam u Zagrebu, u razgovoru sa Zdravkom Djogićem, saznao zbog čega nije bila realizirana nabava raketa i drugog oružja koju smo bili dogovorili.
Do Djogića sam došao preko Jevrema Brkovića.
Nakon našeg dogovora u Excelsioru,  a za vrieme dok smo Miljenko i ja u Dubrovniku pronašli novac i definirali naše potrebe, Djogić se povjerio svojemu prijatelju Vladu Gotovcu Gotovac mu je rekao kako izvjestni Goranko Fižulić u ime ministarstva obrane takodjer radi na nabavi oružja pa bi bilo pametno kad bi se povezali i udružili snage.
Djogić se sastao s Fižulićem, a ovaj mu je predložio povećanje naručbe, pa je predvidjena svota narasla na dvanaest i pol milijuna dolara, što je bilo pozitivno jer bi u Hrvatsku stignulo još više oružja.
Na žalost Fižulić je, navodeći kao razlog nalazak novaca, Djogića zaustavio u realizaciji nabave. I to, dan po dan, ciela tri tjedna.
Kad mu je na koncu rekao, kako su novci spremni, Djogić je odputovao u Nicu, gdje je posao trebao biti realiziran. Tamo je odkrio kako su na račun stignuli samo novci iz Dubrovnika, odnosno iz Atlantske plovitbe. Čekao je još neko vrieme, a onda je krenuo u prepravak naručbe, što mu je kod dobavljača bilo težko objasniti, jer je to bila već druga promjena. Prvu, odnosno našu dubrovačku naručbu je, zbog Fižulićeva uplitanja bio povećao za desetak puta, a sad ju je opet trebalo smanjiti desetak puta. 
Vrieme je pak neumoljivo teklo i proteknulo je, a mi, na dubrovačkom području, smo u medjuvriemenu već bili napadnuti i obkoljeni, pa je izporuka postala nemoguća.
Slušajući Djogićevu objasnitbu upitao sam se je li možda informacija o našoj namieri kupovanja oružja u Zagrebu stignula do uši nekoga iz JNA, odnosno do UDBE ili KOS-a, pa je to možda čak pospješilo odluku JNA o početku napada na nas!
Drugu zanimljivost saznao sam u razgovoru s Nojkom Marinovićem tek 7. rujna 2002.  Marinović mi je tad odkrio kako su, u vrieme najteže situacije, kad smo visjeli o koncu, sa slobodnoga ozemlja Hrvatske, s brzoplovom stignula u Dubrovnik tri čovjeka koji su imali jednu jedinu zadaću – ubiti mene. To se dogodilo u isto vrieme, kad je JNA slala onaj poziv Dubrovčanima neka se rieše „raznih Šikića“! 
Koliko je to bila koincidencija, što se u isto vrieme sa strane JNA tražila moja eliminacija, na slobodnomu području Hrvatske su se kroz žuti tisak širile o meni izmišljotine, a onda se organiziralo i moje ubojstvo?
Marinović je, na moju sreću, uzpio tu trojicu smjestiti u brzoplov i uputiti ih natrag. Sjetio se i imena jednoga od njih i rekao mi kako ostala imena sigurno zna jedan od tadanjih njegovih suradnika. Taj se pak, kad sam ga 3. listopada 2002. došao o tomu pitati, silno uzrujao. Sjetio se svega i rekao mi kako su sva trojica imali izkaznice HIS-a, te kako je jednoga od njih susretao u i u nekim kasnijim prigodama. Zatim je naglasio kako je i za njega i za mene najbolje o tomu prestati govoriti. Na njegov zahtjev, obećao sam mu kako mu u svezi s tim ne ću spominjati ime, pa se evo toga i držim.
Zasigurno Nojku Marinoviću, po svemu sudeći,  dugujem svoj život, i ovom prigodom mu se na tomu zahvaljujem.
Doista, i o ovoj temi, i o svemu drugomu što sam doživio i saznao kroz ovo vrieme mogao bih puno toga napisati. Ovdje ću se ipak zadržati još samo na jednoj stvari koju sam odkrio 1996. godine, i koja nesumnjivo predstavlja pravi dokument paradoxalne situacije u kojoj smo se tada nalazili, ali je u isto vrieme i svojevrstna naznaka svega što se dogadjalo i dogadja s Hrvatskom.
Opet se radi o kritičnomu razdoblju iz studenoga 1991.
21. svibnja 1996. godine u ruke mi je došla u knjigu uvezana zbirka listića “Glasa iz Dubrovnika” koje je uredjivao Alojzije Prosoli, kojemu, zajedno s cielomu tom škvadrom,  i ovom prigodom odajem priznanje zbog nalazka snage i hrabrosti za ostanak u  Dubrovniku u tim sudbonosnim danima. 
Tad sam dapače mislio kako sam u toj skupini dobio ozbiljnu pomoć. A onda sam uočio kako su se od mene podpuno distancirali, ali o tomu nisam baš puno vodio računa, niti sam se trudio pratiti njihov rad. Tek kad sam prelistao knjigu uočio sam, a to će sigurno uočiti i svaki, čak i površni čitatelj, kako je način izbora informacija o kojima se pisalo bio u najmanju ruku čudan.
Legalna hrvatska vlast i hrvatski branitelji se posve marginaliziraju, a preko svih granica dobrog ukusa promiče se sama ta skupina, čiji se predvodnik, Slobodan Lang, prikazuje kao svetac. Čak je u jednom od listića ciela naslovna stranica pokrivena ne s jednom nego s množtvom Langovih fotografija!
Na sve to sam se, listajući knjigu, samo nasmijao. A onda sam naišao na nešto što me je osupnulo. U prvom trenutku nisam mogao vjerovati vlastitim očima!
12. studenog. 1991. od strane Odbora za ljudska prava Crvenoga križa Dubrovnik, kojeg je osnovao Lang, poslana je u sviet predaja Dubrovnika i izdaja Hrvatske!
Moja osupnutost je bila tim veća jer je prema okviru izpod texta on upućen vjerojatno preko Zagreba, a da nitko od naših vlasti na njega nije reagirao.
Moja osupnutost je bila tim veća što je taj listić tiskan i dieljen u Dubrovniku, a  baš nitko me na njega nije bio upozorio.
Osupnutost mi je bila još veća što je evo taj text kasnije objavljen u sklopu knjige čiju je promociju, uz veličanje od strane medija,  podržala aktualna hrvatska vlast..
Želeći biti siguran kako ne haluciniram pokazao sam text svojoj obitelji i nekolicini prijatelja i uvjerio se kako je i na njih ostavio isti dojam kao i na mene.
Naslov texta je
“ Prijedlog i molba za prijekid ubijanja i razaranja Dubrovčana i Dubrovnika - Molba svima”.
Dakle već u naslovu se mole  svi podjednako i agresori i branitelji. I jedne i druge se uostalom u cielomu textu nigdje ne identificira.
Pokušat ću samo kratko komentirati taj text, još jednom se našavši u položaju dječaka koji primjećuje kako “je car gol”, odnosno ono što je vidljivo želi učiniti vidljivim, ono što je jasno jasnim. Izgleda ponekad kako je odkrivanje već odkrivenoga, ili pak objasnitba samo po sebi jasnoga, puno teže nego tumačenje kompliciranih zakona i formula.
Analizirajmo text točku po točku.

1. Stanovništvo Dubrovnika izloženo  je ekstremnoj patnji bez obzira na spol, dob, nacionalnost i političko uvjerenje.
2.Ova patnja se iskazuje kroz razaranje svih oblika života, organizacije i grada kao takvog.
Pučanstvo Dubrovnika pati od neke nejasne patnje, koja se odražava na svim područjima života!

4. Ljudi stradavaju direktno gubeći vlastiti život, te ranjavani od oružja i posljedica rušenja, gladi i žeđi, raznih bolesti i ekstremnog duševnog napora.
Oružje u neidentificiranim rukama ubija ljude, gladni su i žedni, a ne zna se tko im uzkraćuje hranu i piće, bolestni su od raznih bolesti i pate od duševnoga napora kojemu se ne zna uzrok.

5. Većina ljudi je u šoku, neizvjesnosti i nije u stanju smišljeno i uopće organizirati vlastiti život.
Većina ljudi je u šoku, prema nekoj čudno provedenoj anketi. Jesu li u šoku svi oni koji brane Hrvatsku s oružjem u ruci, koji proizvode exploziv, koji raznose hranu, peku kruh, rade u bolnicama i javnim službama i t.d? Tko su ti što su u šoku i koji predstavljaju većinu?

6.Dubrovnik je otvoreni grad, kojemu je ratovanje nepoznato, nerazumljivo i nepotrebno. Zbog toga on ne posjeduje vojnu tradiciju, vojnu infrastrukturu i vojne objekte. Iz istih razloga, Dubrovnik kao otvoreni grad orijentiran na turizam, kulturu, znanost i umjetnost ne posjeduje nikakvu obranu. On čak nema niti skloništa za stanovništvo, a kamoli danas kada ima još i 30% izbjeglica. Dubrovnik se u stanju braniti kao i svako drugo veličanstveno djelo čovječanstva: Venecija, crkva sv. Petra, Michelangelove skulpture, Vincijeva platna... - on može samo izgoriti, nestati i ostati u sjećanju. Dubrovnik se nije čuvalo kao tvrđavu borbe, već ljepote, kulture, znanja i ljudskih prava. Cijeli svijet poznaje ljepotu Dubrovnika, svi umjetnici smatraju ga svojim domom, a stotine sveučilišta susreću se u njemu. Nikada pa tako ni danas u Dubrovniku nije se progonila niti jedna vjera i niti jedan narod, pa tako ni Židovi, Srbi, Muslimani, Albanci, Talijani, Nijemci.... Molimo da Dubrovnik ostane što jest i da nastavi obavljati svoju stoljetnu funkciju, koja je i danas toliko potrebna njegovim stanovnicima, njegovom području i cijelom svijetu.
Dubrovnik je otvoreni grad kojemu je nepoznato ratovanje.
A zašto su Dubrovčani izgradili ovako debele zidove. Zar ih samo u 16. stoljeću Srbi nisu napali 4 puta. Zar nisu 1806. Crnogorci došli do zidina spalivši Konavle Župu, Lapad i Gruž. Floskula o neratovanju sa Srbima i Crnogorcima proteže se od vriemena Jugoslavije, države koja je i inače majstorski zabašurivala i mienjala poviestne činjenice.
Branitelji Dubrovnika u ovoj točki ne postoje.
Nije istina kako nismo imali skloništa, premda su ona, kao vjerojatno i u svatkomu gradu na svietu, nedovoljna. Pripremali smo ih srećom prije napada, ali to pisci ove predaje ne znaju ili ne žele znati. Zar uostalom dubrovačke utvrde nisu iznimno dobra skloništa.

8. Dubrovnik nije politički pregovarač, njega čine ljudi koji traže svoja osnovna ljudska prava koja su sveopća i stoga očekuju sveopću pomoć. Dubrovnik čini kultura koja je dio svjetskog nasljeđa i koju bi trebali svi zaštititi.
Ističe se kako  “Dubrovnik nije politički pregovarač. Njega čine ljudi koji traže osnovna ljudska prava”.
Opet jedna čudna konstatacija. Dubrovnik je na izborima 1990. pokazao svoje hrvatstvo, a dubrovačko je  vodstvo izabrano na izborima, i kao takovo jedino ono može govoriti u ime Dubrovčana. Tiekom 1990 i 1991, te posebice u težkim i presudnim danima itekako je pokazalo svoju hrvatsku boju. Ta se činjenica ne može promieniti.

9. Temeljeći sve stavove na poštivanju ljudskih prava i kulture:
- Obraćamo se svim Dubrovčanima da sačuvaju dostojanstvo Dubrovnika do kraja, da pomognu djeci, majkama, bolesnima i starima, da ne mrze nikog, da budu ljudi. 
- Obraćamo se zaraćenim vojskama da prekinu razaranje, zbog kojeg će i sami žaliti, a vjerojatno već i žale. Prekinite razarati grad koji se ne može braniti i ljude koji ne odlučuju. Zahtijevamo od zaraćenih strana da prekinu vatru na zatečenim pozicijama.
- Obraćamo se Međunarodnoj konferenciji u Haagu, Evropi, susjedima, NATO-u, Americi, Ujedinjenim Narodima (svim organizacijama) i svim ljudima dobre volje da na prvom mjestu u svom radu stave rješavanje problema Dubrovnika i odrede odgovorne institucije za to.
- Predlažemo da se odredi međunarodna grupa kojoj će stanovništvo predati oružje i povjeriti svoju daljnju sudbinu i život.
- Predlažemo da se pod međunarodnom kontrolom povuku iz Dubrovnika sve naoružane i zaraćene jedinice. Ako nisu u mogućnosti, predlažemo da se njihovo povlačenje provede uz međunarodnu pomoć, a ne samo kontrolu.
- Predlažemo da se omogući cijelom stanovništvu sudjelovanje u obnovi grada, stvaranju mira i nastavka života u njemu.
- U tu svrhu Odbor za ljudska prava stavlja na raspolaganje sve svoje mogućnosti. Ističemo da mi volimo naš grad i želimo živjeti u njemu.
- Obraćamo se crnogorskom i srpskom narodu, javnim radnicima, i vlastima - pomozite spasiti Dubrovnik.
- Svi zajedno, od pojedinca do svijeta pomognimo prekinuti razaranje ljudi i grada, obnovu života, ostvarimo mir.


Zahtjeva se od Dubrovčana neka ne mrze nikoga i neka budu ljudi, iz čega se može zaključiti kako su naša mržnja i naši neljudski postupci uzroci ciele nevolje.
Obraća se zaraćenim vojskama neka prekinu razaranje i zaraćenim stranama neka prekinu vatru!
Neupućeni čitatelj dobiva dojama kako su se na dubrovačkomu području sukobile neke strane vojske, a Dubrovnik zbog toga pati. Ni rieči o agresoru i braniteljima. Ni rieči o obrani Hrvatske.
Mole se stranci neka rieše “probleme Dubrovnika”, pa se po tomu može zaključiti kako je Dubrovnik imao neke svoje probleme, a ne bio napadnut.
Zahtjeva se od pučanstva neka preda oružje, što se može protumačiti jedino kao poziv na razoružavanje Hrvata.
Traži se, neka se “vojske povuku iz Dubrovnika”, s čime se još jedan put podmeće kako se u Dubrovniku nalaze neke strane vojske. Još jedan put!
Predlaže se omogućivanje sudjelovanja u obnovi grada, stvaranju mira i nastavka života cielomu pučanstvu, što implicira kako netko u Dubrovniku nekim ljudima ne dopušta život i sudjelovanje u obnovi.
Kao neka posebna, neutralna  i nezavisna snaga Odbor za ljudska prava nudi svoje mogućnosti i usluge!
Posebice se traži od Srba i Crnogoraca (pače od njihovih vlasti!) neka pomognu spasiti Dubrovnik! Od koga? Od Hrvata? Ovo je vrhunac!
Hrvatsko ime se inače ne spominje nigdje u cielomu textu, a agresori, Srbi i Crnogorci, spominju se evo jedino kao potencialni spasitelji.
Na kraju ove točke podkrala se i jedna razvidna pogrieška, koja je ipak možda izišla iz podsviesti pisaca ili pisca texta.
“-- pomognimo prekinuti ------ obnovu života ----”
Istina je doista kako pisci ovog texta ne spadaju u one koji su zadovoljni s obnovom hrvatskoga života ovoga grada pa bi je željeli prekinuti.

10. Dubrovnik smatra političko rješenje nužnim i važnim, ali želio bi ga dočekati postojeći kao grad i živeći kao ljudi. Dubrovnik nije sudjelovao u dosadašnjim političkim pregovorima, a sada zahtjeva predlaže i moli da ne bude uništen i ne postane stratište ljudi, jer to ne zaslužuje i na to ima pravo.
Traži se nekakovo političko riešenje, pa se na taj način dovodi pod upitnik izjasnitba pučanstva dubrovačke obćine na izborima 1990. i referendumu 1991. Dubrovnik je tad itekako pokazao svoju političku volju.
Pisci texta govore o tomu što “Dubrovnik smatra”. Niti su proveli referendum, niti predstavljaju na izborima izabranu vlast. Odakle im pravo govoriti u ime Dubrovnika?
Spominju se politički pregovori u kojima Dubrovnik nije sudjelovao. Na kakove političke pregovore se mislilo?

11. Radi se o minutama, ovo je naš stav, posljednje obraćanje s dostojanstvom ljudi te kao čuvara svjetske baštine ljepote, kulture, znanja, demokracije, vjere i ljudskih prava. Doista se radi o minutama, prekinite razaranje odmah. Svi i svatko dođite u Dubrovnik, vidite i sami što se događa. Posjetite ljude i založite se za mir. U tom smislu posebno se obraćamo zaraćenim stranama da dođu u Dubrovnik i to do najviše razine. Neka u Dubrovniku ne prestane samo razaranje, nego neka postane prva točka trajnog mira. Molimo predstavnike svih vjera, njihove najviše predstavnike, dođite se moliti za mir. Svaki od Vas kao i svaki vjernik, u Dubrovniku je uvijek dobrodošao, našao utočište i stvarao mjesta molitve i ljepote. Danas Dubrovnik treba vas.
“Svi i svatko dodjite u Dubrovnik i vidite što se dogadja”.  Neupućeni čitatelj može pomisliti kako smo se eto mi u Dubrovniku izmedju sebe posvadili i tučemo se. Pozivaju se svi, dakle i oni koji su na nas pucali neka dodju i pomire nas!
Ta se tvrdnja odmah zatim logički sukobljava s obraćanjem “zaraćenim stranama” neka dodju u Dubrovnik. Zaraćene strane se kao bore negdje u blizini Dubrovnika, a Dubrovčani su kao neke kolateralne žrtve.
Ove logičke akrobacije su barem nekakova olakšavajuća okolnost za pisce texta, jer pokazuju kako se ipak radilo o ljudima koji su prije svega bili u velikomu štresu i strahu.

12. Mada očajni, ovo je poruka Dubrovčana i Dubrovnika. Vjerujemo da još nije sve izgubljeno. Okruženi plačem djece, tutnjavom oružja, rušenjem zgrada i strahom u očima ljudi, obraćamo se, čekamo, molimo i nadamo. Ne ostavite nas.
Ključ grada je Vaš. Molimo život, molimo mir.

Opet se govori u ime Dubrovčana. Glumi se legalno izabrana vlast!. Daju se ključevi grada svatkomu tko je u stanju osigurati mir, dakle i agresoru ako to može. Dubrovnik moli mir i život.
Iz svega proizlazi kako su glavni krivci za stanje u kojem se Dubrovnik nalazi hrvatske vlasti, koje su se suprotstavile ulazku JNA i hrabri hrvatski vojnici, koji izlažu svoje živote u neravnopravnoj borbi.
Ovaj text je još jedan jasan pokazatelj kako snažan nagon za samoodržanjem i samopromičbom može učinkovito kamuflirati i izvrtati činjenice te nedomoljubnost, malodušnost, očaj i kukavičnost prikazivati kao patriotizam i hrabrost. Ako tu činjenicu zbog debelog vela magle ne shvate sadanje generacije, nadam se kako će to shvatiti barem neki poviestničar u bližoj ili daljoj budućnosti. Možda će uztvrditi po imenima i prezimenima tko je auktor ili tko su auktori  texta, je li text bio podpisan i, ako jest, tko ga je podpisao.
Jedno je sigurno. Radilo se o pokušaju izdaje i predaje. Srećom to nije uzpjelo.
------------
Do kraja mojega života ostaje mi pomiešan osjećaj sreće i ponosa što sam bio sudionikom bitnih dogodjaja u poviesti Hrvatske na njezinu sada krajnjemu jugu, s osjećajem nelagode zbog toga što je moje  životno djelo okrnjeno s blaćenjem nezadovoljnika koji me osjećaju uzrokom razbijanja njihovih navika,  iluzija, ili planova, kukavica koje traže prigodu za potiskivanje svojega neprimjerenoga ponašanja u izmišljanju takovog ponašanja kod drugih, a možda i zavidnika kojima Bog nije pružio  prigodu sudjelovati u stvaranju poviesti, ili tu prigodu na vrieme nisu prepoznali i prihvatili.
Ciela ta nelagodna strana osjećaja bila bi zanemariva kad ne bi bilo sustavnih negativnih trendova spomenutih na početku ovoga pogovora.
Ipak, zadovoljstvo i ponos su mi u ovomu miešanju osjećaja, na moju sreću –uvjerljivo dominantni. Još uviek.