Savršena nevidljivost

Petak, 29. siečnja 1993.

Za razliku od sjednica obćinske skupštine, koja nikako ne može skupiti punomoćnost, pa se jučerašnja održala samo iz razloga što je spretni Pero Poljanić, koji je zbog sjednice bio doputovao iz Zagreba, ovaj put jednostavno zažmirio na nedovoljan broj viećnika, sjednice Izvršnoga vieća, na sreću,  nisu izložene takovim problemima.

Na našoj današnjoj sjednici svi članovi su s oduševljenjem prihvatili priedlog o poticanju izgradnje crkve na Montovjerni. Svojim zaključkom  obvezali smo Zavod za prostorno planiranje i zaštitu čovjekova okoliša, te Sekretarijat za stanbene i komunalne poslove, izgradnju i prostorno uredjenje, neka u okvirima svojih mjerodavnosti obave pripremne radnje, kako bi se izpunile predpostavke za oživotvorbu ovoga projekta.

Sviestni smo kako sad nemamo novaca za početak izgradnje, ali prvi koraci ne zahtievaju puno novaca, a dobiva se na vriemenu.

Kad financijska situacija bude bolja moći će se početi s izgradnjom bez čekanja. Za taj dio, uostalom, mjerodavna je Crkva odnosno biskup, koji je glede financiranja veliki optimist.

Katolička crkva je financijski snažna i premda uobičajeno vjernici s odredjenoga područja svojim prilozima i svojim snagama dadu najviše, tamo gdje to nije moguće pomoć stigne iz drugih krajeva svieta, ili iz Vatikana.

Hrvati su kao narod svoju poviest obilježivali s izgradnjom crkva kao najboljih spomenika vriemena. Evo i mi želimo ovo težko i slavno razdoblje u hrvatskoj poviesti obilježiti s prigodnom izgradnjom crkve. Uz crkvu bi se, po biskupovoj zamisli, napravila  prikladna dvorana, u kojoj bi se oslikala poviest Hrvata na ovim prostorima sa specialnom naznakom na hrvatske mučenike-svetce. Posebice bi bili iztaknuti oni ljudi koji su položili svoje živote na oltar domovine.

U svemu ovomu je izuzetno vriedno, što bi stanovnici Montovjerne, koja je izgradjena i naseljena u novije doba,  dobili svoju crkvu i više na misu ne bi morali ići u druge gradske četvrti. Vjernici vole imati crkvu na svojemu području.

Lokacija je izvanredna - vrh Montovjerne. S toga mjesta puca pogled na cieli Grad,  a s prostim okom se vide svjetla uzletišta u Ćilipima na iztoku, a prema zapadu, za bistroga dana, pogled se pruža preko Elafitskoga otočja do Mljeta i Pelješca.

Odlučio sam danas ne nazivati biskupa, kako bih mu priobćio za njega sigurno veselu viest.  Kad to sazna iz medija ili kad mu službeno  stigne preslik zaključka, sigurno će se razveseliti još više. Ako to ne bude ranije, o toj temi imat ćemo prigodu razgovarati, kad se susretnemo za vrieme proslave svetoga Vlaha.

Crkva na Montovjerni nije ovih dana bila jedina tema poveznica s biskupom.

Nazvao me je u utorak kako bi me zamolio za osiguranje redarstvene pratnje kardinalu Etchegarayu, a susreli smo se ponovno prekjučer u Mlinima, kad sam ga usrećio rekavši mu kako je njegova ideja uvrštena u dnevni red sliedeće sjednice Izvršnoga vieća.

UMline smo bili došli zbog otvorenja obnovljene hidroelektrane Zavrelje.

Hidroelektrana je relativno male snage, svega 2 MW, ali njezino pokretanje me je izpunilo s velikom srećom. Svaka nova ostvarba, koje poboljšava život na ovomu području, stabilizira obskrbu, zapošljava ljude, razlog je za veselje i optimizam.

Okupilo se tu bilo dosta svieta, prirodno najviše iz same Hrvatske elektroprivrede.

Direktor Hidroelektrane Vinko Bašić je u svojim pozdravnim riečima kao glavne goste pozdravio mene i biskupa.

Zatim je govorio biskup, a na kraju sam na red došao ja.

Govorio sam s puno inspiracije. Mikrofon Radio Dubrovnika mi je bio pred ustima. Dalekovidničke kamere su snimale, novinari zapisivali.

U TV dnevniku iste večeri emitirana je reportaža s otvorenja, ali me nije bilo za primietiti niti u jednom kadru. Onomu tko je prekrajao snimak vjerojatno nije to bilo lako izvesti, ali uzpio je maestralno.

Jučer sam u uredu, preko Radio Dubrovnika, slušao izvješće s proslave. Trajalo je cielu uru vriemena. Na početku je reporter nabrojio tko je sve bio nazočan, ali moje ime nije spomenuo! Pomislio sam kako je rieč o slučajnosti i slušao pozorno dalje.

Iz cjelokupnoga govor direktora Bašića, samo su isječene rieči s kojima me je pozdravio! Zatim je iz  biskupova govora izostavljen dio u kojemu je napadao komuniste i komunizam.

Premda je sve ukazivalo kako stvari idu u tomu smjeru, ipak sam se malo iznenadio, kad od mojega govora nije preneseno – baš ništa. A dok sam govorio reporter Davor Buconić je držao mikrofon okrenut prema meni, a traka njegova magnetofona se okretala!

Jasno je kao dan kako su se ili Buconić ili netko tko je složio odašiljbu, potrudili skriti moju nazočnost od šire javnosti.

Slušajući odašiljbu prelistao sam i Slobodnu Dalmaciju.

Novinar Ahmed Kalajdžić, za razliku od svojega kolege s krugovala, nije trebao uložiti puno truda. Jednostavno je preskočio poslati u redakciju bilo što vezano uz moje ime.

Danas je dapače u Slobodnoj Dalmaciji izišla velika Kalajdžićeva reportaža iz Mlina, uz popratnu fotografiju skupine nazočnih, na kojoj mene nema. Tiskan je i povelik popis nazočnih, ali bez mojega imena.

Igrom slučaja  prije početka sjednice Izvršnoga vieća susreo sam Kalajdžića.

“Kako ste me to preskočili u svojim reportažama,” upitao sam ga, namierno ne spominjući precizno o čemu se radi.

“Zaboravio sam. Promaknulo mi je,” odgovorio mi jer Kalajdžić težko kontrolirajući nelagodu.

„Zanimljivo je kako ste slučajno zaboravili ne samo vi, nego i Vedran Benić s HTV-a i Davor Buconić s Radio Dubrovnika. Koja koincidencija!“

Nisam imao volje dalje razgovarati s malenim novinarom. Nema tu nikakove koincidencije. To je sve napravljeno namierno. Jugoslavenski novinari mi ne opraštaju i nikad mi ne će oprostiti. Nastoje i nastojat će podvaljivati koliko budu mogli.

Prije dva mjeseca, kad je izgledalo kako Pero odlazi, a ja ostajem, na kratko vrieme  su se bili povukli, ali su odmah zatim, kad je moj odlazak postajao sve sigurniji, nastavili po staromu. U stvari taktika je sada izbrušena do krajnjih granica. Nastoji me se u podpunosti izbrisati iz poviesti!

Neka im bude. U stvari ova njihova nova taktika život mi u neku ruku čine lakšim. Barem ovako nemaju mogućnosti  izvrnuti moje rieči. Ako me nema, onda nisam ništa ni rekao.

Na moju žalost svi novinari ipak ne primjenjuju taktiku nevidljivosti, koja je za mene sigurno povoljnija od taktike podmetanja i izvrtanja.

Taj stari dobri, prokušani način se nekim novinarima i dalje više svidja. Poput  Klaria Obradovića, koji me je u Večernjem listu označio kao „čelnika, koji treba položiti račune,“. Takovu sam barem informaciju dobio jučer. 

Nije mi se dalo tražiti taj sastavak. Učinilo mi se lakšim i jednostavnijim reći tajnicama neka nazovu Obradovića i spoje me s njim. Želio sam ga  upitati što ga to konkretno zanima, i kakove bih to račune, po njegovom mišljenju trebao položiti.

Do danas mu nije bilo moguće ući u trag. Možda se nalazi na nekomu novinarskom tajnomu zadatku.

Igrom slučaja, odveo sam djecu u kino gledati filmski hit “Uzpomene nevidljivog čovjeka”. Ako ikad budem opisivao svoje uzpomene, moći ću slobodno izabrati sličan naslov.

U stvari se ipak radi o taštini i sebičnosti. Kad sjednem zapisivati onda mi kroz glavu prvo prolaze nepravde i podvale koje doživljavam osobno,  pa manje prostora zauzmu nepravde i nevolje koje doživljavaju drugi ljudi i s kojima se svakodnevno suočavam. Ipak, ako manje vriemena posvećujem zapisima problema drugih ljudi, to sigurno naknadjujem s činjenicom što najveći, daleko prevladavajući  dio svojega vriemena posvećujem drugim ljudima, a ne sebi.

U ovim težkim danima stotine, odnosno tisuće ljudi, hranitelja obitelji, nalaze se na rubu egzistencije i što je najgore ne vide izlaz za svoju situaciju.

Nastojim pomagati koliko mogu.

Jutros mi je, kao svojevrstni nastavak ovotjednih biskupskih tema, došao tajnik biskupa i voditelj ovdašnjeg Caritasa, don Marko Stanić. Donio mi je sa sobom račune koje je dobio od Luke.

Rekao mi je kako je posao lučkih radnika na izkrcaju humanitarne pomoći, koja stiže preko “Caritasa”, do sada s Lukom kompenzirao u robi, odnosno hrani. Sad su u Luki odlučili pokušati od Crkve dobiti i nešto novaca za svoj trud.

Don Marko je želio izplatiti u materialu barem ono što je do sad Luka napravila za Caritas, a spreman je s Lukom podpisati ugovor po kojemu bi se sliedeći izkrcaji plaćali u novcu.

Odmah sam nazvao Turka i Bratoša u Luku.

Njihovi argumenti su bili uvjerljivi. Zašto bi djelatnici Luke svakoj pošiljki humanitarne pomoći dodavali i svoj vlastiti humanitarni rad? Bila bi to druga stvar kad bi se od njih to tražilo jedan ili dva puta, ali stalno! I oni moraju od nečega živjeti. Kao što uostalom žive i oni koji su poslali humanitarnu pomoć. Nitko ne daje humanitarne priloge svaki dan, nego samo tu i tamo, a od Luke se očekuje bezplatan rad svakodnevno!

Uporabili su prigodu potužiti mi se na don Marka. Nisu od njega, kao svećenika, očekivali kako ne će održati obećanje koje im je dao. To ih je osupnulo.

Našavši se u delikatnoj situaciji, odlučio sam se ne komentirati njihove pritužbe.

Obećao sam im pitanje plaćanja usluga staviti na dnevni red Izvršnoga vieća još danas, i kako ćemo nastojati pokriti njihove troškove za prošlu godinu, a oni su mi na to obećali kako će don Marku nastaviti izlaziti u susret.

Premda sam to možda mogao pokušati, činilo mi se nepravednim prisiljavati Luku na veliko popuštanje i radije sam teret usmjerio prema Obćini, kojoj je, za razliku od tvrdki, ruku na srdce, ipak puno lakše dobiti novac iz državne blagajne u Zagrebu.

Don Marko Stanić nije bio prvi koji je spomenuo pitanje plaćanja izkrcaja humanitarne pomoći. Iz Ureda za prognanike već je bio došao takov zahtjev. Ipak don Markova zamolba i objašnjenja iz Luke bili su mi konačni poticaj za stavljanje  na dnevni red današnje sjednice točke o plaćanju humanitarnih troškova.

Izglasovali smo je bez velike razprave, premda sviestni paradoxa: Što više humanitarne pomoći stiže, Obćina i Luka su više izloženi dodatnim troškovima.

I Caritas i Ured za prognanike i Luka, imali su sreće jer sam sjednicu bio zakazao za uru popodne, a don Marko mi je račune donio odmah ujutro .

Na sjednici smo, uz ovu točku i već dugo uobičajene zajamčeneplaće, riešavali još stvari usmjerenih prema pomoći pučanstvu i dubrovačkim tvrdkama.

Bavili smo se sa stanbenim zbrinjavanjem prognanika i dali izdašnu financijsku pomoć javnim tvrdkama. Čistoća je uz to dobila i novce koji su joj nuždni za prievoz compactora za odpad.

Nismo zanemarili ni one ljude koji imaju nešto novaca, a željni su ih potrošiti u ugostiteljskim objektima, pa smo i njima i vlastnicima tih objekata i djelatnicima, koji tamo rade, izišli u susret dopustivši dulji rad u večernjim urama.

Nismo pak izišli u susret poduzetniku iz Mokošice koji se sjetio kako bi mu najpraktičniji prostor za skladištenje bilo – tamošnje sklonište za slučaj opasnosti. Premda je u svojoj zamolbi pokazao i obzir prema mogućnosti ponovne uporabe skloništa za svrhu kojoj je namienjeno i obvezao se izprazniti prostor u roku od 24 sata.

Koliko god imali razumievanja za poduzetničtvo, daleko snažnije su nam asociacije na nedavne težke dane, pa smo bez ikakovih dvojbi donieli odluku po kojoj sklonište mora cielo vrieme biti namienjeno zaštiti ljudi od opasnosti, a ne skladištenju robe. Ili bilo kojoj drugoj namjeni.

Bavili smo se malo i s optimizacijom očevidnika pučanstva, a uz sentimentalnu odluku o izgradnji crkve, koja bi trebala biti realizirana u ipak daljoj budućnosti, s velikim osjećajima sjete i prijateljstva donieli smo odluku o davanju imena „Miljenko“ brodiću za spašavanje na moru.

Na taj način ćemo  barem s minimalnom simbolikom ostaviti zapisanu uzpomenu na Miljenka Bratoša. Uostalom priedlog o nabavi broda bio je baš Miljenkov, a Izvršno vieće je predprošle godine cielu priču popratilo s davanjem jamstva Dubrovačkoj banki, kod koje je podignut odgovarajući zajam.

O dolazku broda iz Amerike izviestio me Jadran Delaš  prije dvadesetak dana.

“Krasno. Molim vas organizirajte stavljanje imena Miljenko na brod. To zasigurno nije težko obaviti, a ne trebam vam objasnjivati, koliko bi to bilo pošteno i koliko bi mi to značilo,” rekao sam tad Delašu.

“Izvrstna zamisao. Na žalost to ne mogu učiniti. Brod je preuzela Civilna zaštita. Nalazi se u hangaru u Lapadu. Još je u dielovima, a Krešo Milas mi je rekao kako ga ne treba osposobiti i porinuti dok ne prodju izbori, jer mu je tako rekao Nojko Marinović.”

Nisam se dugo prepustio čudjenju zbog Marinovićeva neobičnoga zahtjeva. Nazvao sam  odmah Kreša Milasa, koji mi je potvrdio Delaševe rieči.

Rekao sam Milasu neka osposobi brod čim prije i neka se ne upušta u politiku. Naglasio sam kako, prije porinuća, na brod treba staviti ime i kako je ime “Miljenko” daleko najprikladnije.

Na njegov upit tko je to tako odlučio, odgovorio sam mu kako sam odluku donio sam i kako stojim iza svoje odluke, spreman snositi možebitne posljedice. To sam izgovorio  poprilično srditim tonom, na što me je prestao izpitivati i nastojao uvjeriti kako će postupiti po mojemu zahtjevu.

Zatražio sam od Milasa, neka sastavi i pošalje Izvršnomu vieću informaciju o situaciji u svezi s brodom. Poslušao me je, pa sam tako dobio i pismenu podlogu za stavljanje odgovarajuće točke na sjednicu Izvršnoga vieća.

Od danas i Milas može biti miran, jer odluka o stavljanju imena „Miljenko“ na brod više nije samo moja osobna, nego i odluka Izvršnoga vieća. Izglasovana je s uzhitom.

U okviru nastavka našega razpoloženja glede riešitbe dugoročnih prostornih problema, dobro je prošao naš HIC, pri čemu je do kraja izbrisano ime Tanjug-a, što nam je, kao i uviek u sličnim slučajevima, pričinilo osobito zadovoljstvo.

Priča u svezi s odvozom šuta ipak nam se vratila kao točka dnevnoga reda, jer se nisu u podpunosti ostvarile tvrdnje Milete i Brnadića, kako će direktor GP Dubrovnika, Mato Gjurović, ako ga samo nazovem, sve obaviti sam.

Nazvao sam ga prošlog utorka. Rekao mi je kako će posao obaviti za cienu koja samo pokriva troškove, ali to ipak nije bezplatno. U stvari radi se o ozbiljnim novcima.

Kad sam mu spomenuo kako sam očekivao volonterski pristup s njegove strane, bilo je jasno kako se našao u škripcu.  Održanje položaja direktora je bilo u suprotnosti s interesima tvrdke i radnika.

Kao pametan, ali i obziran čovjek, kojemu je stalo i do samoga  sebe i do tvrdke kojoj je na čelu i njezinih djelatnika, odlučio se pribjegnuti kompromisu, odnosno za svoju tvrdku i svoje radnike pokušati izvući koliko se najviše može, a pri tomu ne ugroziti svoj položaj.

Rekao mi je kako bi za početak radova od Obćine trebao dobiti akceptne naloge, koje bi pak realizirao tek ako mu iz Obćine bude signalizirano kad i u kolikoj mjeri to može učiniti.

Nakon kraćega razgovora, pristao je odmah započeti s radovima, te odmah sastaviti i poslati ponudu u iznosu, u kojemu ne će biti predvidjena zarada, odnosno koji će točno pokrivati troškove. Ja sam se obvezao staviti odabir izvodjača na dnevni red sjednice.

Ponuda je stignula, a danas smo sukladno mojemu obećanju donieli odgovarajući  zaključak.

Brnadić i Mileta, koji je sad gotovo stalno u Dubrovniku i djeluje poput partijskoga komesara, što vjerojatno nesviestno naglašuje noseći na glavi  kapu sličnu onoj koju je nosio Lenjin, pokazali su se u slučaju odvoza šuta kao istinski domoljubi kojima je stalo do dobrobiti pučanstva.

Igrom slučaja, najavili su mi se s brzoglasom, a ubrzo zatim i stignuli u posjet u utorak, neposriedno nakon što sam razgovarao s Gjurovićem.

Nerazdvojni dvojac se odjednom sjetio  odstupiti od svojih zahtjeva odgode uvodjenja upravnih odbora, što su inače prije toga opravdavali s nekim svojim načelnim razlozima. Načela im ne vriede za Atlantsku plovitbu. Tamo bi željeli uvedbu upravnoga odbora čim prije.

Odbio sam ih rekavši kako ne mogu i ne ću izdvajati tvrdke jednu po jednu, onako kako se njima svidi.

Vidjevši kako se srdim, pokušali su me smiriti s pričom o  zelenoj menestri u Konavlima na koju ih je bio pozvao Luka Korda. Valjda kako bi potvrdio ozbiljnost svojega zaokreta.

Na zelenoj menestri su ih, uz Luku, dočekali i njegov brat Gjuro, Božo Martinović i Miho Valjalo.

Mileta i Brnadić su me pokušavali i uzpjeli nasmijati sa svojim opisima razine čistoće u prostoru gdje se objed održavao, i masnoće u menestri. 

Družtvo je, po njihovoj priči,  bilo i poprilično popilo. Rekli su mi kako je Luka Korda uplašen jer će mu se na izborima suprotstaviti lista na kojoj su sami vojnici. Nisu spomenuli kako će Luku pokušati zaštititi kroz poziva  dubrovačkomu vojnomu zapoviedničtvu  na stranačku disciplinu.

Nakon što su otišli, iz Zagreba me je nazvao Pero Poljanić:

“Zamisli što se dogodilo. Ona nemarna Zdenka iz protokola nije poslala pozivnicu za proslavu svetoga Vlaha ni Mesiću ni Rudolfu. Oni su zgranuti. Molim te neka se pošalju te pozivnice odmah. To je škandal,” rekao mi je zaboravivši kako je za obćinski protokol mjerodavan on, a ne ja.”

“Pero molim te, o čemu govoriš. Zašto si nazvao mene. Nazovi Zdenku. Baš me briga tko je pozvan, a tko nije. Nisam baš od volje razmišljati o nečijim povriedjenim taštinama, a s tom gospodjom doista nemam volje imati bilo kakove kontakte.” odgovorio sam mu.

Izpričao sam mu zatim još jednu od podvala s kojom sam bio počašćen u ponedjeljak, kad sam u salonu za priame zajedno s Pavom Handabakom, Franom Kršinićem, Hrvojem Macanom, Gjurom Vukićem i Brankom Martinović primio predstavnike UNIDO-a .

Po završetku priama izpred salona smo zateknuli nekolicinu novinara, koji su nam rekli kako ih je obćinski protokol spriečio ući!

“Dobro, učinit ću to. Nazvat ću Zdenku, nema problema. Nemaš se razloga srditi. I znaš bio sam u Ormožu u lovu na divlje patke. Bilo je sjajno. Skinuo sam ih četiri. A jučer sam bio na waterpolo utakmici izmedju Nice i Jadrana iz Splita. Ovdje se živi puno drugčije nego tamo dolje. I ti ćeš se razpoložiti kad dodješ ovamo.”

Još sam neko vrieme slušao njegove zagrebačke priče. I opet me je nakon nekoga vriemena smekšao i razpoložio svojim nastupom. Još bismo bili razgovarali ali me je na drugoj liniji  čekao predsjednik Vrhovnoga suda Milan Vuković.

Poslije kratkoga prijateljskoga uvoda rekao je:

“Žalba vaše Obćine protiv toga APZ-a je usvojena. Tu stvar treba izpraviti. Pomoći ću koliko god budem mogao. Nevjerojatno je kako su to dopustili vaši predhodnici u Obćini. Pa to je bio pravi kriminal. Neka se sad vaši pravnici prihvate posla, kako bi se sve to popravilo.”

Nakon što smo završili razgovor, nazvao sam Maju Vetmu, prenio joj Vukovićeve rieči i zatražio neka se odmah poduzme sve što je nuždno. Nepravde treba izpravljati. Dokle god se to može.  Što se mene tiče, dok ne prodju izbori, odnosno dok na moje mjesto ne dodju drugi.

A izborna kampanja je sve snažnija. U ponedjeljak sam na dalekovidnici u reportaži s predizbornoga skupa iz Metkovića čuo rieči Šime Djodana, kako će se “ovaj kraj braniti do zadnje kapi hrvatske krvi”. Što god pod tim podrazumievali Djodan i njegova publika koja je oduševljeno pljeskala Djodanovim riečima.

Djodan radi svoj posao, a ja radim svoj. Njegovo je animirati i zabavljati ljude, a moje je   riešavati njihove probleme.

Volio bih kad bi se i glede Metala realizirala moja intervencija. Njih pedeset petero je dobilo odkaz, a tvrdka ide u stečaj.

U utorak su mi iz Metala došle dvije suprotstavljene struje.

Pomoćnik stečajnoga upravitelja Kovač zagovarao je nastavak stečajnoga postupka, a predstavnici odpuštenih djelatnika Glavinić, Vlašić i Domes željeli bi zaustaviti stečaj argumentirajući to s činjenicom što su potraživanja Metala veća od dugovanja. Uz put su mi spomenuli kako ih je direktor Vido Vuletić ostavio na cjedilu i nestao prije godinu dana, te kako ga sad izgleda traži redarstvo.

Kovač mi je rekao kako je većina potraživanja nenaplativa jer su dužnici u Jugoslaviji. 

Stao sam na stranu djelatnika i nazvao suca Višticu u Splitu u cilju zaustavljanja stečaja.. Uporabio sam argumente djelatnika i pri tomu preskočio Jugoslaviju.

Ne bih se trebao miešati u ovakove stvari, ali jednostavno nisam mogao i ne mogu zatvarati oči pred problemima ljudi.

Uostalom, u ovomu prielaznom vriemenu, težko je decidirano reći dokle sežu moje ingerencije. Formalno, sigurno nisu osobite, kad su u pitanju tvrdke, koje nisu Obćinske. Premda je, s formalne strane gledajući, upitna i svaka intervencija i na području humanitarne pomoći, a tu nikad nemam nikakovih dvojbi o tomu jesam li ili nisam mjerodavan. Uostalom, gotovo sve što radim, na odredjeni način se može podvezti pod humanitarni nazivnik. Samo, u nekim slučajevima je to jasnije, a u nekima manje jasno.

U prve sigurno spada osiguravanje bezplatnih zajutraka za školsku djecu. U ponedjeljak sam na listu takovih škola uzpio ubaciti osnovnu školu u Lapadu, a u sriedu sam isto postignuo i za Gimnaziju.

Lista se širi toliko, koliko se proširuju mogućnosti. Za problematiku zajutraka u školama sam  zadužio Ilara Paskojevića.

Dobro je što, i nakon ostvarenja slobode, humanitarne organizacije na nas nisu zaboravile i njihovi predstavnici se i dalje pojavljuju u Dubrovniku. Neki od njih samo kako bi se predstavili i uzpostavili prve kontakte, a drugi su pak vrlo konkretni.

Takav je  slučaj bio u sriedu kad sam u salonu primio, jedne za drugima, humanitarce iz Austrije i Belgije. Austrijanci su se obvezali poslati čak dvije tisuće kubičnih metara drvene gradje za popravak kuća u mjestima dubrovačkoga primorja.

I Talijani su spremni pomoći. Ante Srhoj  mi je došao danas reći, kako je talijansko humanitarno predstavničtvo, koje je otvoreno u Splitu, spremno prema Dubrovniku preusmjeriti i dio novaca, predvidjenih za Bosnu i Hercegovinu.

Odmah sam nazvao Matu Granića, očekujući kako bi on o tomu mogao znati nešto više.

Nisam od njega saznao baš ništa. Izim što sam bio silno iznenadjen s Granićevim ponašanjem. Premda sam siguran kako to nije čovjek koji bi bio blizak alkoholu, djelovao mi je kao pijan.

Nije imao pojma ni o čemu, zamuckivao je, po deset puta ponavljajuƒi istu rieč. Pitao je svoju  tajnicu, sjeća li se ona nečega zanimljivoga!

S razvidnim olakšanjem me je, kad se toga sjetio, uputio neka ga nazovem u utorak. I sam sam osjetio olakšanje kad smo završili razgovor.

Njegovo ponašanje mi je ostalo misteriozno. Možda je bio u šoku zbog nečega što mu se dogodilo neposriedno prije našega razgovora.

S čudjenja s Granićem prebacio sam se na  - plastiku. Davor Lucijanović mi se došao potužiti kako je izvjestni Pedrini u gružkoj luci u more bacio nekakovu plastiku s izvadjenih Atlasovih brodova. Nakon one moje brze intervencije u svezi s  zaustavljanjem krpanja rupe na Onofrievoj fontani, Lucijanović me gleda kao službu za žurne slučajeve.

Nazvao sam lučkoga kapetana Ivanka Kuzmanića. Sve mu je bilo poznato i sve je već bilo riešeno. Plastika je, po Ivankovim riečima, samo bila izpala s broda, ali je pokupljena i već spaljena u Mokošici.

Liepo je kad čovjek intervenira i ostvari brz rezultat, a još ljepše, kad uztvrdi kako je stvar, zbog koje intervenira – već obavljena.

Luka Korda je pak danas intervenirao zbog prostora u gradu za Odbor Konavala. Uz put mi je spomenuo kako u Cavtatu traje „teror vojske“. Nije se potrudio objasniti što pod tim podrazumieva. Nisam ga imao volje pitati.

A Mario Mrkušić i Dubravka Šuica su me, kasno popodne, zajedno došli nagovoriti neka promienim svoj stav i ipak se uključim u kombinacije oko vodstva buduće lokalne vlasti na ovomu području.

Šuica mi je izpričala, kako je u Zagrebu negdje sjedala zajedno s Miletom, Brnadićem i zamjenikom ministra vanjskih poslova Ivom Sanaderom, te kako je Mileta sramežljivo upitao Sanadera za mogućnost mojega odlazka u diplomaciju, a Sanader je uzvratio s pitanjem o mojemu znanju stranih jezika. I na tomu je ostalo.

Saznavši za tu opciju glede mojega budućeg posla, Šuica je to izpričala Mrkušiću. Složili su se kako bi to i za mene i za Hrvatsku bio dobar potez, ali isto tako su zaključili kako bi za Dubrovnik bilo puno bolje kad bih ostao ovdje, pa su mi to došli priobćiti.

Razočarao sam ih uzvrativši, kako  se ne želim uključivati u konkurenciju, koja je sve veća i kojoj se, s upisom u HDZ, priključuje sve više osoba.

Mileta i Brnadić su mi, uz onu priču o menestri, kao još jednu pikantnu informaciju prenieli kako su u HDZ sad upisani moj susjed Ivo Spremić, te Stiepo Butier i Jure Burić, koji je tako povećao kvotu HDZ-a u Izvršnom vieću. Sva trojica su u konkurenciji za mjesto župana.

Spomenuo sam Dubravki i Mariu onu zgodu s mojom nevidljivosti i na taj način osnažio svoju protimbu bilo kakovim kombinacijama o ostanku. Kad je u pitanju izbor na neko čelno mjesto, vidljivi ljudi su u golemoj prednosti pred nevidljivima.

Medju vidljivima razvidno nastaje sve veća konkurencija, što je dobro, jer će se na taj način vjerojatno naći najpovoljnija  riešitba. Konkurencija je u pravilu dobra stvar.

A nevidljivost ima i loše i dobre strane.
Nastavak