Barjak vlastite gluposti

Srieda 3, veljače 1993.

Proslava dana Obćine započela je prekjučer s priamom za Vukovarce, koji su stignuli iz Zagreba na čelu s povjerenikom Marinom Vidićem Bilim.

Za vrieme razgovora spomenuo sam početke naše solidarnosti s Vukovarom, kad smo u srpnju 1991. otvorili "Festival" bez ikakove predstave, bez vatrometa i sa sviećama.

Nisam namieravao spominjati i  izticati  koliko sam tada truda bio uložio kako bih zaustavio  težko zaustavljivi i bezćutni slavljenički stroj.  Samo sam želio prijateljima iz Slavonije spomenuti kako naše razumievanje njihove situacije nije nastalo nakon što smo i sami bili zapali u pogibelj, nego smo svoje razumievanje i osjećaje za naše sunarodnjake u nevolji javno izkazivali još onda kad smo ovdje živjeli u miru.

Pero Poljanić mi je s velikim entuzijazmom upao u rieč i nastavio cielu priču na svoj način naglašujući pri tomu “našu solidarnost”.  Nije bilo iznenadjujuće što je moju doista ključnu ulogu u svemu tomu prisvojio za “nas”.

Zaboravio je spomenuti tko je tražio podpuno zamrzavanje Festivala, te tko je izborio svetčano otvorenje sa sviećama pod prietnjom svoje ostavke, tko iz prosvjeda nije bio ni na jednoj predstavi, tko je zbog svojih takovih stavova bio proglašen nekulturnim.

Nije ni bilo za očekivati kako će spomenuti i bizarne strane Festivala na kojemu se zbrajaju posjetitelji, ali ne i prodane karte, jer većina posjetitelja ulazi na predstave bezplatno, a na kraju država i  Obćina plaćaju račune. Ta tema prirodno ne bi ni zanimala Vukovarce. Uostalom samo to spominjanje “sviećnoga” festivala pokazalo se nezanimljivim i našim gostima, a posebice novinarima, pa je Pero, kao izkusan političar, brzo prešao na druge stvari.

Sigurno je kako se „sviećna“ tema u medijima ne će previše "žvakati". Previše je onih kojima se ne svidja.

Do kraja priama nisam izustio niti rieči. Osjetio sam kako je cielo to spominjanje svieća i Festivala bilo podpuno deplasirano. A nisam imao volje za nešto drugo. Moji stavovi su se i onda razlikovali od stavova većine, a evo razlikuju se i danas. Nisam se u nazdravičarstvo uklapao ni onda, ni danas.

Nakon priama sam se povukao u svoj ured i radio kao i svakoga drugog dana, sve do večere u Argentini koju je organizirao Lovro Misir.

Večera je bila neka vrsta osvježenja.

Vriedni Misir je za nas ovdje i za našu golemu patnju uviek pokazivao veliku sućut, ali mu osjećaji nisu otupili poduzetnost, pa je u medjuvriemenu, u svojemu Berlinu, investiravši dvadeset i osam milijuna maraka, izgradio hotel s dvije stotine i trideset postelja i taj svoj uzpjeh nam je evo sada došao s ponosom prezentirati.

Kad me je nakon večere u razgovoru pozvao na svetčanost otvorenja prvog travnja, njegove rieči je čuo Joško Jelavić, koji se nalazio u blizini. Joško nije odolio uključiti se u razgovor i Misiru izraziti svoje čudjenje što me poziva u Berlin,  pripomenuti mu kako je, pozvavši mene, u stvari pozvao jednoga bivšeg obćinskoga čelnika i kako bi bilo primjerenije pozvati nekoga od novih.

Kad ga je Misir upitao na koga misli, Jelavić se jednostavno povukao bez rieči vidjevši kako se ipak previše zaletio u svojemu entuzijazmu slavljenja mojega odlazka.

Izprativši ga sa sažaljivim pogledom Misir mi je rekao kako me ne zove zbog toga, što sam po dužnosti sada ili što ću biti sutra, nego jedino iz razloga, što izuzetno cieni mene i moj rad. Naglasio je kako će mi njegova vrata uviek biti otvorena.

Zahvalio nam mu se, ali ništa nisam komentirao. Sve se brzo zaboravlja. Ljudi u pravilu ciene i pozivaju one koji nešto znače i od kojih bi mogli imati koristi.

U sebi sam se složio s Jelavićem. Joško je bio neoprezan, ali izkren.

U stvari jako mi se svidio taj njegov način. Mogao je, to što je rekao, reći Misiru negdje na samo, meni iza ledja. A možda je pri tomu doista samo želio Misiru dati dobar savjet, nemajući ništa protiv mene.

Misira je pak taj Joškov savjetodavni pokušaj naveo na dodatno dokazivanje, koliko mi je sklon, pa mi  je nakon toga izpričao kako mu je za vrieme vožnje zrakoplovom prema Dubrovniku Sonja Djodan rekla, kako smo Pero Poljanić  i ja oružje koje je stizalo za obranu Dubrovnika - prosliedjivali u Kumbor u Crnu Goru, a on joj je odgovorio, kako ne vjeruje u nešto takovo!

Kad je nesretni Lovro vidio kakov  su gnjev kod mene izazvale njegove rieči, pokušao je popraviti situaciju s modifikacijom priče. Sonja Djodan mu je naglasila kako je to što mu je rekla samo čula od nekoga drugoga, i kako i ona ne misli kako je to istina.

Srećom razgovarali smo nakon večere, pa sam mogao nakon te Misirove zrakoplovne priče otići sit. Inače bih otišao gladan, što bi se onda samo uklopilo u načela, kojima je Misira želio podučiti Joško Jelavić, jer bi poduzetni Lovro na taj način uštedio plaćanje jednoga obroka za osobu, koja mu je postala nebitna. Ako bi to konobari u Argentini primietili i odbili od računa.

Ta Misirova priča mi je na neki način prelila čašu. Bilo mi je u trenutku doista dosta svega. Ako je ova gnusna laž došla do mojih ušiju, koliko ih se još izmišlja, a za njih nikad ne saznam!

Donio sam odluku o prestanku nazočnosti na preostalim obilježivanjima Dana obćine.

Poglavito se to odnosilo na dodjelu nagrada Grada Dubrovnika. Ne samo stoga što se nisam slagao s izborom nekih od dobitnika nagrada. Dapače to je bio manji razlog. Veći je razlog bio što mi se nije dalo sudjelovati u vrsti aktivnosti čiji sam načelni protivnik. Ne podnosim proslave, koje poput Potemkinovih sela skrivaju težku zbiljnost.

A mojoj odluki je svoj prinos dalo  i to što je Izvršno vieće u cieloj ovoj proslavi dobilo samo jednu pozivnicu, onu koju sam dobio ja. Obćinski protokol u listu uzvanika jednostavno nije uvrstio nitkoga drugoga iz aktualne obćinske vlade.

Jučer sam u Obćinu došao čvrst i odlučan ostati u svojemu uredu dok se u susjedstvu diele nagrade. Na žalost nisam ostao dosljedan. Popustio sam nagovaranju Pera Poljanića, u čemu mu je poprilično pomogao i Hrvoje Macan. Uvjeravali su me, kako bi se moja izočnost protumačila kao incident, pa sam ipak otišao u kazalište.

Ubrzo nakon što sam se popeo k Peru na pozornicu, zažalio sam što sam popustio njegovim i Hrvojevim nagovorima. Jednostavno sam se osjećao suvišnim u svemu tomu.

Čićo Obuljen se pak na svoju ruku popeo k nama na pozornicu, pod reflektore, koji su mu nesumnjivo jako dragi.

Vagao sam koliko bi bilo zgodno ustati se i otići s pozornice, ali  je prevladala ta nesretna crta manjega odpora. Ostanak na pozornici se činio jednostavnijim. Kao što to obično biva u slučajevima, kad se čovjek nadje u situaciji koja mu nije po volji, ali se ne odlučuje odmah iz nje izvući. Kao ozebao sunce čekao sam kad će sve to završiti.

Čićo nije imao takovih dvojbi. Od Pera je preuzeo proglašivanje dobitnika. Peru je preostalo uručivanje nagrada, a meni čestitanje, kad sam već tu.

Osjećao sam se poput idiota. Taj osjećaj je na trenutak prekinula samo dodjela naslova počastne gradjanice Dubrovnika Kathy Wilkes. Sigurno iz razloga, što je ta žena to doista zaslužila, a uz to i zbog činjenice što sam osobno dao ozbiljan prinos u postupku oko njezina izbora. Kad sam primietio kako se Kathy težko penje na pozornicu, pomislio sam kako je to od uzbudjenja. Možda je uzbudjenje i bilo uzrok, ali kad sam joj čestitao primietio sam kako je tremu izčekivanja i priprema za proglašenje pokušala kompenzirati s čašicom, točnije čašicama.

Ta plemenita žena je vjerujem čašicu i odkrila upravo za vrieme užasnih ratnih dana, kad je s vjerodostojnošću britanskoga državljanina imala hrabrosti ostati ovdje i javljati svietu što se dogadja.

Nagradu za životno djelo dobio je slikar Pulitika, u čijem sam ateljeu, u utvrdi svetoga Ivana, u onim težkim danima proveo dosta vriemena uzpostavljajući sa satelitskim brzoglasom vezu sa svietom. Naravno nagrada s tim nema veze, već s Pulitikinim doista vrhunskim slikarskim umiećem.

Direktor pekare "Orlando" dobio je nagradu "ni kriv ni dužan".

Pekari su u ratu doista obavili dobar posao, ali on sigurno nije bio opasniji od onoga što su učinili na primjer vatrogasci. Ili oni koji su kruh prodavali.

Zapravo prodavati, pa i kupovati kruh bilo je opasnije od pečenja. Jer peklo se u ranim jutarnjim urama, kad je bilo najsigurnije i kad gotovo nikad nije bilo granatiranja.

Sam direktor se bio slabo pripremio, pa mu je ubrzo nestalo i brašna i kvasa. Tad se obraćao meni i ja sam to sriedjivao. Kad su pekari bile oštećene vodovodne instalacije,  tražio sam i našao majstore, koji su to popravili

Još neprimjerenijim mi je djelovalo kad je Veselko Gabričević preuzeo nagradu za prinos u kriznim trenutcima 1991. Gabričević je ovdje došao u proljeće 1992, a u jesen 1991. je još bio pripadnik JNA, i to, po svemu sudeći, čak pomoćnik zloglasnoga generala Uzelca.

I sam podpis povelje o prijateljstvu izmedju Dubrovnika i Vukovara mi je djelovao  nekako neprirodno. Istina je, na ovaj način smo izrazili svoju solidarnost s razseljenim Vukovarcima, koji se nadaju oslobodjenju svojega grada. Ipak imao sam nekakov neugodan osjećaj kako se ovdje pod reflektorima i u slobodi na neki način ne ističe nego dapače potiskuje činjenica što nam je Vukovar sad udaljeniji od Novoga Zelanda.

Nisam se mogao odtresti pomisli kako bi bilo puno poštenije i pametnije novce potrošene na cielu ovu priredbu poslati nekolicini nesretnih vukovarskih obitelji u izbjegličtvu.

Proslava je po protokolu nastavljena s otvorenjem nedovršene zgrade Pomorskoga fakulteta u Lapadu, s čime je oživljena tradicija i navika takovih vrsta „otvorenja“ iz doba Jugoslavije. Nikad mi nije bila jasna ta logika. Kad se nešto gradi, obično se i završi. Kad se proslavlja otvorenje nečega što je doista završeno i što se od toga trenutka počinje rabiti za svrhu kojoj je namienjeno, zadovoljstvo je sigurno veće, nego kad je proslava sviestno neutemeljena na istini. A broj proslava je isti.

Takovu praksu su, za jugoslavenskih vriemena, u pravilu primjenjivali lokalni komunistički čelnici kad bi ih posjećivali komunisti višega ranga.

Nadao sam se kako je i tomu običaju, s radjanjem Hrvatske, došao kraj. Na žalost nada mi se izjalovila.

Hrana na pratećemu domjenku je bila bez zamjerke. I opet mi je padalo na pamet, kako bi bilo pametnije novce utrošene u otvorenje i domjenak usmjeriti u nabavu gradjevnoga materiala ili u plaćanje radnika.

Hrana nije bila nuždna i iz razloga, što je većinu nas u Argentini očekivao objed na kojemu je, uz jelo i piće, još čvršće podcrtano prijateljstvo Dubrovnika i Vukovara, točnije prijateljstvo predstavnika Vukovara i Dubrovnika.

Na popodnevnomu puštanju golubica biskup je pozdravljao biskupe i kardinale, čitao brzojave, medju kojima je i predsjednika HSLS-a Budiše, ali nije spomenuo kako je tu Branimir Jakšić, izaslanik predsjednika Republike Tudjmana.

Primietio je to Jakšić i potužio mi se zbog toga.

Po inerciji sam nakon toga nastavio sudjelovati u ne osobito domišljatomu protokolu, koji je za Pera i mene predvidio prijam predstavnika Odvjetničkoga zbora Hrvatske. Novinari su taj dogodjaj razvidno procienili nebitnim, pa mu nije nazočio baš ni jedan od njih.

Za koncert Djela Jusića i Tereze Kesovije, obćinski protokol mi je dodielio jednu od pokrajnjih loža, što sam uočio kad sam sinoć došao u kazalište.

Namieravao sam ne poći na taj koncert, računajući kako mi barem zbog toga nitko ne će moći prigovoriti. Reflektori su usmjereni prema pozornici, a ne prema gledalištu, pa se nečija nazočnost ili izočnost osobito ne primjećuje.

Morao sam poći, jer je Mariana bila pozvala i s nama dovela ženu i sina pokojnoga Miljenka Bratoša, Marinu i Hrvoja.

Prije početka koncerta, kao što je to u kazalištu običaj, zajedno smo prielazili pogledom uokolo, po ložama, kako bismo vidjeli tko je sve tu.

Bolja mjesta su bila dodieljena u skladu s promjenama koje su na pragu, što je bio još jedan jasan pokazatelj povratka starih jugoslavenskih prioriteta, čemu su dodana neka perspektivna pojačanja.

Uz dosta drugih primjera koji dokazuju tu pojavu, u jednoj od centralnih loža su bili smješteni Tomo Vlahutin i Pave Župan.

Današnju misu izpred katedrale izravno je prenosila dalekovidnica.

U svojemu pozdravu biskup je nekako na brzinu spomenuo imena Branimira Jakšića i Borisa Buzančića i tako nije pružio prigodu gradjanima za pljesak, kao što je to učinio kad je spominjao druga imena.

Jakšiću ni to nije promaknulo. Spomenuo mi je to nakon mise. Spomenuo mi je i po malo čudne rieči šibenskoga biskupa Srećka Badurine koji je u svojoj propovjedi napadao komunizam naglasivši kako se "ustavotvorac učio na tim izvorima". Ma što to značilo.

Jakšić mi je rekao kako u svemu ovomu što je primietio ima naznaka neke urote. Kakove bi tek zaključke donosio, kad bi vidio i osjetio sve što ja vidim i osjećam!

Na početku procesije Šime Djodan se sa ženom ugurao odmah iza nebnice, a zatim se, nakon što je prošao placu, odlučio skrenuti u pokrajnju ulicu i tako skratiti put.

Pola procesije sam prošao u družtvu s nekim meni nepoznatim ljudima i ženama, što mi je popravilo razpoloženje. A onda su me na početku Straduna stignuli Pero, Ćićo, Buzančić, Jakšić i Kačić.

Na objedu u prepunoj Gradskoj kavani medju uzvanicima, izim mene, nije bilo niti  jednoga člana Izvršnoga vieća.

Imao sam čast sjedati s laureatom, direktorom pekare i župnikom iz Ošljega, podalje od sriedištnjega stola.

Župnika je zanimalo, s čime sam zaslužio dobiti pozivnicu na objed i odmah je predpostavio, valjda po mojemu u isto vrieme robustnomu i skrušenomu izgledu, kako sam tu golemu čast steknuo kao barjaktar, ili pak što redovito idem na misu u svetoga Vlaha!

Zaustio sam odgovoriti mu kako na žalost nisam barjaktar, premda sam zaslužio nositi barjak vlastite gluposti, što sam se dao nagovoriti na sudjelovanje u svemu ovomu.

Suzdržao sam se odgovoriti mu bilo što. Nije mi bilo komplicirano to izvesti, jer je govorljivi župnik već bio prešao na drugu temu, ne čekajući moj odgovor.

Doista, trebao sam poslušati svoju prvotnu nakanu, te u proslavi Svetoga Vlaha sudjelovati samo kao gradjanin vjernik i ne miešati se i ne sudjelovati u svim ovim obćinskim  predstavama.

Svi bismo se bili osjećali ugodnije. 

Nastavak