Rivske priredbe

Subota, 24. listopada 1992. 

U sriedu se činilo kako ću, nakon što tamo nisam bio više od godinu dana, točnije od onih pregovora s JNA kod početka uzletišta, lako realizirati svoju  silnu želju i potrebu za odlazkom u Cavtat i Konavle. Osjećao sam uzhit zbog približivanja mogućnosti osobnoga uvida u tamošnje stanje.

Sve je liepo bilo dogovoreno. U 11 ura s rive u Gružu za Cavtat je trebao krenuti policijski brod “Srdj”. Zbog toga je u Dubrovnik doputovao i načelnik glavnoga stožera hrvatske vojske general Anton Tus.

Nestrpljivost do polazka za Cavtat neočekivano mi je dobro skratio arhitekt Gogo Karlovac, kojega su mi u posjet doveli financijski direktor Atlantske plovitbe Kristo Memed i direktor Dubrovačke banke Darko Kaciga.

“Obćini Dubrovnik trebaju veliki novci, ako ju se želi brzo obnoviti, a ja imam izvrstno riešenje. Na Taiwanu se može dobiti zajam od dvije miliarde dolara bez kamata i s velikom odgodom odplate. S dvije miliarde dolara, priznat ćete, mogla bi se učiniti čuda u obnovi,” bile su početne Karlovčeve rieči, koje su me iznenadile i začudile.

“Kako mislite dobiti zajam bez kamata. Pa to bi svatko želio, ali bi banke tad propale. Je li tako Darko,” odgovorio sam Karlovcu i u isto vrieme postavio pitanje Kacigi.

“Ja se čudim isto kao i ti. Čuo sam cielu priču. Zato smo Kristo i ja odlučili doći do tebe i dovezsti gospara Karlovca. Poslušaj do kraja, molim te,“ javio se Kaciga.

Kristo Memed mi je pogledom govorio kako mu se sve čini nevjerojatnim, ali je evo tu i sluša.

“Ne bih dolazio k vama kad ne bih bio uvjeren u to što govorim,” rekao je Karlovac.

“Dobro, predpostavimo dobivanje takovog zajma. Predpostavimo njegovo trošenje u obnovu kuća, hotela, infrastrukture. Medjutim, dugo vriemena ovdje ne će biti sposobnosti vraćanja zajma. Turisti sigurno ne će već dogodine pohrliti u Dubrovnik, a za sliedeće ljeto se i onako težko mogu obnoviti svi srušeni turistički kapaciteti. Bez turista ovdje nema osobite mogućnosti zarade. Predpostavimo čak i nemogući scenarij: Neka do sliedećega ljeta sve bude obnovljeno, i neka stigne množtvo turista. Kakov  god prihod bio, težko će s njim biti moguće odplaćivati tako golem zajam. Zarada od turizma je mizerna i za postizanje izplativosti investicije potrebito je puno vriemena, ”rekao sam.

Na Karlovcu se vidjelo kako jedva čeka odgovoriti:

“I za to postoji riešenje. Jedna miliarda dolara bi se mogla trošiti, a jedna bi se mogla oročiti u bankama i s tako dobivenim kamatama, moglo bi se u podpunosti odplaćivati zajam. S miliardom dolara bi se moglo učiniti strašno puno. A kad se zajam odplati, ostala bi na razpolaganju još jedna miliarda dolara. Naravno ne u tako blizkoj budućnosti. To je sjajno, zar ne.”

Gledao sam ga u čudu.

Kako bi bilo liepo kad bi ovo bila istina, pomislio sam.

Memed i Kaciga su na licima imali sumnjičave izraze.

Razgovarali smo zatim dosta dugo. Karlovac nije ni za trenutak izgubio svoje samopouzdanje. Izgledao je podpuno siguran u svoje rieči, a nas trojica smo nastavljali izražavati svoj skeptičnost.

Kad je došlo vrieme za odlazak u Gruž, morao sam zaključiti sastanak.

“Kako bih samo volio kad bi se pokazalo kako ste u pravu. Jedino se bojim kako se iza toga krije nešto što u ovomu trenutku nitkomu od nas nije vidljivo. Sigurno me razumiete, odnosno, sigurno nas razumiete jer smo sva trojica izgleda jednako skeptični. Vrlo vjerojatno biste i vi, na našemu mjestu, bili takodjer oprezni u procjeni, Medjutim, u meni, a vjerujem i u svima nama imat ćete veliku podporu, ako se to, što ste nam izpričali,  pokaže ostvarivim. Samo napried, “rekao sam mu na kraju.

Tek što su Karlovac, Kaciga i Memed otišli, dobio sam informaciju o odgodi odlazka za Cavtat, jer se pokvario pogonski stroj na brodu “Srdj”.

Razočaranje bi mi bilo manje kad bih to bio saznao koju minutu ranije. Bio bih još zadržao Karlovca i družtvo. Ako se radi i o mašti, ponekad je ugodno  maštati. Kad bi se samo te silne štete mogle sanirati na ovaj nevjerojatni način.

Možda na Taiwanu ne znaju što će s novcem? Možda plaćaju porez na novac, pa bi ga ovako željeli izbjegnuti plaćati? Kako bi samo bilo sjajno, kad bi se ovdje na dubrovačko područje ubacila golema količina sriedstava o kojoj govori ili mašta Karlovac. Miliarde dolara bi se ovdje imale doista gdje utrošiti.

U Cavtat smo krenuli dvije ure kasnije. Netko se sjetio u tu svrhu uporabiti brod “Postira”, koji inače povezuje Gruž s dubrovačkim otocima. Osjećaj je bio malo čudan, jer je brod, namienjen prievozu stotina ljudi bio praktički prazan. Bilo je na njemu više posade nego putnika.

Tihi i povučeni načelnik glavnoga stožera Tus nije se trudio pokazati svoju prednost po rangu nad puno samodopadnijima generalom Bobetkom i admiralom Leticom. Kao predstavnici Obćine ukrcali smo se Pero Poljanić, Hrvoje Macan i ja. Ćićo Obuljen se priključio kako bi vidio stanje u Cavtatskim telekomunikacijama, a biskup Želimir Puljić je trebao vidjeti koliko su se Cavtatski i konavoski vjernici uzpjeli održati pod jednogodišnjim pritiskom ateista petokrakaša.

S nama je trebao ići i Šime Djodan, ali se nije pojavio. Možda je uzrok ležao u tomu što je prije našega odlazka Radio Dubrovnik javljao kako po Cavtatu s vriemena na vrieme padne poneka granata, izpaljena s područja Bosne i Hercegovine. A možda je Djodan jednostavno zakasnio.

Brod se zaustavio kod Lokruma. Kapetan je nama, malobrojnim putnicima u salonu, došao reći kako je dobio informaciju o pojačanju granatiranja na području Cavtata, pa po procjeni naše vojske ne bi bilo uputno nastaviti plovitbu u tomu smjeru.

Brod je neko vrieme stajao na mjestu. U stvari ljuljao se na mjestu, što, sudeći po boji njegova lica, nije bilo baš ugodno biskupu Puljiću. A onda je brod odplovio natrag prema Gružu. Tako je odlučio kapetan, savjetujući se preko brodske krugovalne postaje s nekima do čijih je procjena držao.

Nitko od nas na brodu nije pokušavao zagovarati niti nastavak puta niti povratak. Kad ste na brodu, treba respektirati kapetana.

Vrativši se u ured saznao sam, kako je u Cavtatu jedan čovjek poginuo, a četiri su ranjena.

Ako je odustao zbog granata, Šime Djodan je imao pravo. Mi smo samo izgubili vrieme, a neki, kojima more smeta, gubeći vrieme su osjećali i ozbiljnu fizičku neugodu.

Nakon toga više nismo pokušavali u Cavtat otići s brodom. U stvari prekjučer nismo uobće ni pokušavali. S pristajanjem broda vjerojatno bi se gradjani skupili na rivi, a onda bi pad samo jedne granate mogao prouzročiti veliku tragediju.

Inače ciela radost zbog konačno dočekane slobode, je zbog granatiranja iz Bosne Hercegovine na odredjeni način bila poprilično splasnula. Tomu je svoj prinos dao i sprovod mladomu Konavljaninu Matu Golubiću, koji je poginuo za vrieme, dok su naše snage žurile zauzeti Konavoska brda. Bio sam prekjučer tako na dva sprovoda istoga dana. Poginulomu mladom Golubiću i puno starijoj majci Gjura Kolića, pa sam se tako vratio u ona nedavna turobna vriemena i razpoloženja. Srećom samo na kratko vrieme, jer sam se po povratku sa sprovoda odmah vratio kombinatorici oko obstanka i obnove.

Dočekao me je poziv Joška Zavorea iz ministarstva financija. Zavoreo me je upozorio kako je povjerenstvo koje vodi dopredsjednik Vlade Čargonja odbilo dogovoreni odpis dugovanja Dubrovniku.

Odmah sam nazvao Čargonju, a on je demantirao Zavoreove rieči rekavši mi kako je njegovo povjerenstvo samo zatražilo mišljenje jednoga drugog povjerenstva, onoga za obnovu, kojega vodi inženjer Miroslav Herceg.

Nazvao sam Hercega.

“Ne morate se brinuti. Ali morate me razumjeti. Članovi povjerenstva su zatražili moj razgovor sa Šarinićem o toj temi prije nego donesemo odluku. Ne vjerujem u neke probleme oko toga. Absolutno sam na vašoj strani i podpuno razumijem vašu situaciju. Sve će biti u redu. Izim toga drago mi je što ste me nazvali, jer evo imam mogućnost pohvaliti vaš izvrstan nastup na televiziji. Tako se zastupa svoj kraj! Bio sam oduševljen s vama,” rekao mi je.

“Hvala vam na liepim riečima. To mi daje nadu i uvjerenje kako ćete vi u Zagrebu realizirati ono što je dogovoreno. A to što je dogovoreno, nije ništa drugo nego jedna velika nuždnost. Ne samo za Dubrovnik, nego i za Hrvatsku u cjelini. Mi se ovdje borimo za obstanak. Samo povlačenje okupatora nije u tomu dostatno,” odgovorio sam mu.

U nastavku razgovora Herceg mi je rekao kako je često boravio u Dubrovniku i kako dobro poznaje Mata Bazdana, što bi moglo značiti kako nije baš jako mlad.

Nakon razgovora s Hercegom razgovarao sam s još jednim inženjerom. Želio sam procieniti koliko bi  inženjer Tomislav Vuličević bio pogodan za rad na obnovi.

Tomislava znam od kad je bio maleni dječak. Puno bolje sam poznavao njegovog otca Nika, zidara i dobrog čovjeka, koji je umro prerano i nenadano.

Otca sam mu znao kao velikoga vjernika, pa me je Tomislav iznenadio kad mi je rekao kako je za vrieme služenja vojnoga roka bio ušao u Partiju.

“Čim je sve ovo počelo učlanio sam se u HSLS,” dopunio je Tomislav odmah svoju priču, razvidno pokušavajući na taj način ublažiti točku iz svoje biografije, koju je držao slabom.

Igrom slučaja Vuličevićev izlazak iz mojega ureda poklopio se s dolazkom Ante Srhoja. Vidjevši s kim sam do tad razgovarao,  i izpravno zaključivši koji je tomu bio razlog,  Srhoj me je upozorio,  kako je u svoje vrieme Vuličević veličao Slobodana Miloševića!

Srhoj je takodjer gradjevni inženjer, kao što su to Vuličević ili Ćoro. Ljudi istih zanimanja se obično dobro medjusobno poznaju. Ipak, u svemu ovomu nema potrebe biti osjetljiv. Kod odabira ljudi, glavna je stručnost i volja za rad. Što je nekad netko radio ili mislio, već dugo vriemena ne igra neku osobitu ulogu, a gledajući trend, igrat će sve manje.

Poslova će pak biti sve više i više. Čak i bez miliarda dolara, o kojima priča arhitekt Karlovac, moći će se i morati napraviti puno toga . I najobičniji milijuni su dobro došli i zaposlit će ljude. Jedan takov milijunčić i još pola milijuna njemačkih maraka spremni su dati Austrijanci za popravak hotela “Osmine” u Slanome. Barem tako govori Mate Granić. Najavljeni su i neki Niemci, koji nude 5 milijuna maraka za popravak hotela koje mi odredimo. Prekjučer sam zbog toga k sebi pozvao Hrvoja Macana, Pava Handabaku i Juricu Carića. Niemcima ćemo za popravak predložiti hotele “Libertas“, „Plakir”, “Astareu” i “Epidaurus”. Neka odaberu. Što god hoće.

U svemu tomu kao odredjena prietnja se nazire mogućnost dolazka izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u obnovljene hotele. To bi nam moglo stvoriti ozbiljne težkoće, pa moramo biti oprezni. Mate Granić naglašuje kako se u razgovorima oko sriedstava za obnovu dubrovačkih hotela misli samo na privremeni smještaj ljudi s područja dubrovačke obćine koji su ostali bez vlastitoga krova nad glavom.

Svaki dolazak izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na dubrovačko područje nije problematičan samo iz razloga što smo zbiljno sami u izuzetno težkomu materialnomu, financijskomu i infrastrukturnomu položaju, nego i zbog odredjenoga zazora prema ljudima koji dolaze s područja te nekadašnje jugoslavenske republike.  Jer iz Bosne i Hercegovine smo doživjeli težke napade, a evo i ovih dana iz toga smjera lete ubojite granate.

Ponude ne stižu samo s njemačkoga govornoga područja. Svoju velikodušnost pokazuju i Švedjani., kroz nešto izuzetno obećavajuće. Nude montažne kućice, koje bi se mogle provizorno instalirati pored srušenih kuća, i naši ljudi bi se na taj način mogli brzo i udobno vratiti u svoja sela, pa se onda, s tempom koji budu mogli podnieti, upustiti u obnovu svoje djedovine.

Švedski koncept je odmah naišao na zazor i protivnike. Neki ljudi se boje narušavanja autohtonoga sklada naših malih mjesta. I sam sam o tomu duboko razmišljao. I donio sam zaključak. Ponudu treba prihvatiti, i ne obzirati se na protivnike koji stvari promatraju podpuno jednostrano, i ne žele ih pogledati sa svih strana, odnosno, u ovomu slučaju,  i s prostornoga, i s ekoložkoga, i s financijskoga i s demografskoga aspekta.

Daleko je vriednije vratiti ljude njihovim domovima, nego razmišljati o osiguranju privremene estetike praznih, porušenih i napuštenih sela.

Na prekjučerašnjemu sastanku sam s Macanom, Handabakom i Carićem dugo razgovarao i o ovoj temi. Carić je, sukladno zaduženju koje je prije toga bio dobio od mene,  sa sobom donio svoju procjenu, koliko bi nam takovih kućica trebalo. Na zapadnom dielu obćine trebalo bi ih točno tisuću i trideset sedam.

Bilo bi doista krasno kad bi se realizirala plemenita ponuda Švedjana. Ne možemo od njih tražiti novce umjesto kućica, kao što to neki predlažu. Ponuda je "uzmi ili ostavi".

Daj Bože neka se ostvari. Kućice se, nakon obnove srušenih kuća, mogu  premjestiti na neko drugo mjesto. Mogu se poslati negdje gdje se za to ukaže potreba. Mogu se i darovati nekomu ugroženomu području, negdje u svietu.

Sve u svemu razvoj dogodjaja na području obnove je za sada ipak iznad očekivanja. Posebice se dobre stvari mogu očekivati na području obnove telekomunikacija. HPT je iznimno financijski moćan.

Obnova i obstanak ljudi su prevladavajući u svim mojim aktivnostima i razmišljanjima. Ostale teme sam potisnuo u drugi plan, pa je “osvježavajući” bio prekjučerašnji  poziv predstojnika ureda predsjednika Tudjmana, Jure Radića, koji me je pitao je li moguće sad upriličiti otvorenje Dubrovačkoga ljetnoga festivala!

Nisam znao bi li se smijao ili plakao, kad sam čuo taj priedlog. Taj lobi oko festivala je nevjerojatan. I u ovoj katastrofalnoj financijskoj situaciji željeli bi trošiti na spektakle. A najbolji način realizacije je naravno ured Predsjednika.

Tudjman je na žalost slab na takove priedloge. Radić je razvidno dobio zadaću u tomu smjeru.

“Ne znam odakle potiče ta ideja, ali vjerujte mi držim je podpuno neprimjerenom. Prvo, ljeto je prošlo. Drugo, ako se sjećate, i prošle godine, dok još nismo bili napadnuti,  nismo dopustili svetčano otvorenje festivala, nego je bio otvoren bez ikakovoga vatrometa i uz svieće kojima smo izražavali solidarnost s napadnutim hrvatskim krajevima. U medjuvriemenu smo i sami prošli Golgotu, koja eto, Bogu hvala završava. Ali dosta naših krajeva je i dalje okupirano...”

“Sve je to točno, ali se JNA u podpunosti povukla iz Hrvatske. To bi trebalo proslaviti i obilježiti. Ideja je da se to obilježi simboličnim otvorenjem ljetnih igara,” prekinuo me Radić.

“Činite kako hoćete. Moje mišljenje ste čuli. Takodjer vam unapried kažem kako osobno s nečim takovim ne bih želio imati ništa, jer se to protivi mojim uvjerenjima. Vjerujem kako takovo mišljenje ima većina gradjana,” svoje sam mišljenje predstavio kao obće.

U trenutku sam shvatio kako sam uporabio način uvjeravanja koji mi se inače gadi. “Narod misli” je demagožka podlost koja se često čuje iz novinarskih i političkih krugova. Mislio sam kako je nikad ne ću uporabiti. A evo učinio sam to u razgovoru s Radićem.

Zaustio sam to kazati Radiću ali sam ipak odustao. Cilj opravdava sriedstvo. A meni je u tomu razgovoru bio cilj odvratiti Radića, odnosno Tudjmana od krajnje neprimjerenoga nauma. U interesu svih nas.

“Popodne će zasjedati Predsjedničko vieće, na kojemu će o tomu biti donesena odluka. Preniet ću im vaše mišljenje,” odgovorio mi je Radić.

Nevjerojatna je ta brzina uzpostave uobičajenoga reda stvari. Dolazak predsjednika Tudjmana Radić predvidja za četvrtak. U svojemu programu Predsjednik ima i predsjedanje sjednicom vieća Zavoda za obnovu Dubrovnika. Na taj način bi Predsjednik kao glavni prioritet u obnovi označio obnovu spomenika. A mi smo napravili, pripremili i predali u Zagreb deset programa medju kojima se nalazi i program obnove spomenika, ali ne kao točka najvišega prioriteta!

U ovomu trenutku nam je obnova kuća i uvjeta za život uobće, poglavito u rubnim područjima Obćine bitno izpred obnove spomenika. Medjutim, hajde ti to dokaži onima u Zagrebu. A kod njih su novci. Onaj kod koga su novci i moć diktira uvjete i prioritete.

Ipak i mi ovdje imamo odredjenu snagu. I naša se pita, inače nas ne bi zvali. Treba igrati i na kartu experimenta. Trebamo se nuditi kao pokusni poligon obnove, na kojemu bi se izpitali svi možebitni modaliteti. U tomu izpitu moglo bi se puno toga dobrog učiniti.

Ovo je zapravo jedino ranije okupirano hrvatsko područje, koje je sad u podpunosti vraćeno. Treba igrati na tu kartu. Neka Hrvatska ovdje pokaže sve svoje sposobnosti. Pa neka se nakon toga slavi do mile volje. Neka se otvaraju festivali, svaki tjedan ako treba. Na žalost vrieme nam je veliki protivnik. Stiže zima a naselja su razorena. Trebat će doista naporno raditi.

Nakon Radića prekjučer me sa sličnom temom iz Zagreba nazvao Stipetić, kojemu sam zaboravio ime, a bilo mi je neugodno upitati ga, jer mi je njegovo prezime od ranije bilo poznato u svezi sa Zavodom za obnovu. Nije mi rekao, a nisam ga pitao, je li mu Radić sugerirao neka me nazove. Po onomu što mi je izpričao, ne može se izključiti nešto takovo.

Po Stipetiću, ideja koju mi je bio prenio Letunić i po kojoj bi se sedamdeset posto srušenih objekata na dubrovačkom području moglo podvezti pod ambientalnu spomeničku vriednost, sad je proširena do kraja. Cielo područje Obćine Dubrovnik bi se moglo proglasiti spomeničkom cjelinom i na taj način tretirati, kad se radi o obnovi!

Stipetićeve rieči su u odredjenom smislu bile ohrabrujuće, ali i dalje u sebi nose opasnost glede odreditbe prioriteta. Ako se sve i podvede pod spomenički nazivnik, odnosno ako se na sve gleda kroz spomeničke naočale, u odreditbi prioriteta, podpuno opravdano, na prvo mjesto bi ipak došli objekti, koji su spomenici u svojoj biti.

Rekao sam Stipetiću kako je Zavod za obnovu već dobio zadaću organizirati cjelokupnu obnovu i kako je obnova spomenika samo jedan od deset programa, pa neka to uklope u svoj novi koncept kako znaju.

U četvrtak sam se tako uzpio još jedan dan suzdržati od odlazka na slobodni iztok Obćine, ali je jučer strpljenju došao kraj.

Odmah ujutro sam nazvao šefa redarstva Kukuljana i upitao ga je li “Srdj” spreman za plovitbu u Cavtat.

“Nema vam smisla ići morem, kad to možete učiniti s kopnom. Cesta kroz Plat je popravljena dostatno, pa se može proći,” odgovorio mi je.

Odmah nakon toga nazvao sam Bobetka. Rekao sam mu kakovu sam informaciju dobio od Kukuljana i predložio mu zajednički odlazak u Cavtat.

Bobetko je zvučio izuzetno razpoloženo.

“Točno je to što ste čuli. Sad se dakle ne moramo oko odlazka nešto posebice dogovarati, jer ne idemo s brodom. Ako krenete oko 11 ura u Cavtatu će vas dočekati liepo iznenadjenje,” rekao mi je.

“O kakovom iznenadjenju se radi,” upitao sam ga.

U trenutku, dok sam ga pitao, predosjetio sam kakov  ću odgovor dobiti:

“Kad bih vam rekao, onda to ne bi bilo iznenadjenje, je li tako” nasmijao se Bobetko preko brzoglasa.

Odmah sam odustao od daljnjih pokušaja. Umjesto toga, odlučio sam brzo organizirati odlazak i otići čim prije, ne čekajući 11 sati. Rekao sam tajnicama koga trebaju pozvati i kao mjesto okupljanja odredio ulaz u Grad na Pločama.

Kad sam tamo stignuo nakon pola ure, nitko od pozvanih nije izostao.

Ubrzo je s Ploča prema iztoku krenula poprilična kolona vozila u kojima je sjedala prava dubrovačka politička reprezentacija. Bili su tu Pero Poljanić, Luka Korda  i saborski zastupnici Šime Djodan i Marin Mileta, a pozivu se munjevito odzvao i biskup Želimir Puljić, pa smo tako imali i najvišeg dubrovačkoga crkvenoga predstavnika. Priključio sam i Hrvoja Macana, te direktora Elektrojuga Željka Franušića, direktora pošte Čića Obuljena i predstojnika Ureda za prognanike Pava Handabaku, kako bi, po mogućnosti posjet proteknuo ne samo u obćenitim nego i praktičnim spoznajama s područja infrastrukture i osnovnih potreba ljudi koji su gotovo do jučer živjeli pod okupacijom.

Malo prije usjeka na Dubcu zaustavili su nas naši vojnici. Rekli su nam kako je daljnje putovanje pogibeljno, jer po razkrižju na Dubcu, dvjestotinjak metara udaljenomu od mjesta gdje smo se zaustavili, padaju granate izpaljene negdje s područja Hercegovine.

Napeo sam uši pokušavajući čuti explozije, ali vladala je tišina. Perov vozač Ivo je u medjuvriemenu okrenuo vozilo natrag prema Dubrovniku.

“Kad je pala zadnja granata,” upitao sam jednoga vojnika.

“Prije petnaestak minuta,” odgovorio je.

“Onda su vjerojatno prestali,” upitao sam ga.

“Vjerojatno jesu. Za sada”.

Godina dana izloženosti pogibelji je učinila svoje. Steknuo sam navike i refleksi koje se na žalost samo mogu steknuti “u praksi”. A steknu ih oni koji imaju sreće ostati živi.

“Idemo dalje kad smo već krenuli. Ako netko ne će, ne mora. Ja idem,” rekao sam. Moju odluku je s najviše entuzijazma podržao mladi Hvaranin Marin Mileta.

“Slažem se s vama. Možete prieći k meni u moj auto. Idemo zajedno,” rekao je.

Krenuli smo prvi. Za nama je krenuo ostatak kolone, bez izuzetka. Oni koji su se bili okrenuli, okrenuli su se ponovno.

Procjena mi je bila dobra. Ništa opasno nije se dogodilo. A Duboka Ljuta je bila osposobljena za polagani prolaz osobnih automobila. Prošli smo je bez problema.

Kad smo stignuli na cavtatsku rivu brzo je postalo jasno o kakovom je iznenadjenju govorio Bobetko. Na kraju rive je bila postrojena vojska, postavljena je tribina, a iz zvučnika je svirala glasba. Svi zajedno smo odmah zaključili kako je cieli scenarij predvidjen baš za uveličavanje Bobetkova dolazka. To mi je dapače samo povećalo silan uzhit koji sam osjetio odkad smo, nakon Duboke ljute, krenuli prema Cavtatu.

Sjajnom razpoloženju mi je pridonio i brat Milo, koji se odnekud pojavio. Potvrdio mi je kako se doista kao glavni dogodjaj, očekuje dolazak Bobetka. Nije mi rekao, a nisam ga stignuo upitati, na koji način se on prebacio u Cavtat. Malo me je začudio njegov melankolični izraz lica. Milo je inače uglavnom veseo i živahan.

Pomislio sam u prvi tren kako je tužan, jer mu naviru sjećanja na uhitbu i težke robijaške dane u Morinju. Sad su se tomu priključili i prizori opljačkane kuće i ukradenoga samovoza. Dojam mi nije bio točan.

“Pogledaj onoga Kralja i one oko njega. Do jučer su tu bili zajedno s vojnicima JNA, a sad su obukli prikrivna odiela i ponašaju se poput osloboditelja. Izbjegavaju me, a izvukli su se, dok sam ja stradao. Malo je sve to gadljivo,” rekao mi je.

Nije to ništa neobično. Ljudi su to koji nastoje obstati i prilagoditi se,“ pokušao sam ga utješiti, ali na licu mu se moglo pročitati, kako nisam uzpio.

A s kim bismo mogli popričati. Od koga bismo mogli dobiti najbolje podatke o stanju u Cavtatu i Konavlima,“ upitao sam brata.

„Kralj i oni oko njega prikazuju se kao neka glavna skupina. Možda možeš razgovarati s njima. Ali znaš moje mišljenje,“ odgovorio mi je nevoljko.

Krenuo sam prema skupini. Kad su to primietili i oni su krenuli prema meni. Pozdravili smo se, ali nisam osjetio neku osobitu srdačnost. Rekao sam im, kako bi za nas, koji smo došli iz Dubrovnika, a naravno još više za same Cavtatćane i Konavljane, bilo dobro kad bismo odmah mogli saznati što je moguće više podataka o stanju, a u cilju brzoga poduzimanja svih nuždnih mjera.

Dobio sam odgovor kako trenutak nije baš pogodan i kako nemaju puno vriemena!

Ostao sam osupnut. Nakon oslobodjenja od okupacije koja je trajala više od godinu dana, u Cavtat je došlo cielo vodstvo dubrovačke obćine i zastupnici u Saboru, a skupina koja se predstavlja cavtatskim predstavnicima – nema vriemena!

Dok sam stajao tražeći rieči i odlučujući se što mi je činiti, skupina na čelu s Kraljem se udaljila do Iva Šimunovića i onoga srbski govorećeg Matulovića, koji su u svojim prikrivnim odorama stajali u neposriednoj blizini.

Razgovarali su kratko, ali kao stari prijatelji, što mi je u prvi trenutak djelovalo dosta čudno s logičke točke motrišta. A onda sam se sjetio kako su ovo one iznimne okolnosti, koje potiču ljude na stvaranje prisnih odnosa, nakon samo kratkotrajnoga poznanstva. 

Cavtatćani su se vratili i rekli mi kako im je taj par u častnika hrvatske vojske, dopustio razgovor s nama – jer još imaju nešto vriemena!

U sebi sam suzbio poriv okrenuti se na drugu stranu. Pretvarao sam se kako ništa nisam primietio i pozvao cielo dubrovačko družtvo k Cavtatćanima, koji su nas odveli u hotel Supetar. Pozvao sam i brata Miljenka, koji nam se nevoljko priključio.

Mi iz Dubrovnika smo se, bez nekoga dogovora, odlučili samo na postavljanje upita našim Cavtatskim domaćinima. Podpuno prirodno. Oni su poznavali situaciju, a mi smo snaga koja može pomoći, ali zbog toga se predhodno mora informirati.

Ravnotežu je, na žalost, narušio Šime Djodan, koji se upleo sa svojim nepraktičnim pričama. Čak sam ga morao prekinuti, na ne osobito ugladjeni način, ali je to Šime prihvatio bez problema. Kao inteligentan čovjek, shvatio je moje razloge.

Nakon odredjenoga vriemena  s vrata je netko povikao:

„ Dolazi Bobetko!“

Bile su to magične rieči za nazočne, koji su zaboravivši pristojnost jednostavno iztrčali vani. I ja sam izišao za njima. Točno na vrieme za vidjeti kako rivom, na svoj način važno, korača naš maleni bucmasti  krilnik obkoljen s čuvarima, kamerama i fotoaparatima. Scena me podsjetila na prizore s američkim generalom Schwarzkopfom za vrieme rata u Iraku, koje sam gledao preko dalekovidnice.

Dok se Bobetko smještao na  postavljenoj tribini, taj nevjerojatni Vlado Matulović je biskupa Puljića, Pera Poljanića i Šimu Djodana pozvao neka se pridruže Bobetku. Kad su već tu, nije zaboravio naglasiti.

Pogriešio je na Bobetkovu štetu. Djodan je starom generalu ukrao show. Šimine rieči pobrale su uvjerljivo najsnažniji pljesak. Šime je u takovim stvarima težko dostižan, a u konkretnim razgovorima zna biti nepraktično dosadan

Nakon završetka govorne predstave, Bobetka je njegova povelika pratnja odvela do jedne kuće u blizini. Bilo je odmah jasno kako je unutra priredjen domjenak i osvježenje za grla govornika. I družtvo iz našeg “konvoja” uputilo se za Bobetkom.

Ostao sam na ulici, nemajući namieru učiniti što i ostali. Medjutim, iz kuće je izišao don Vlado Puce, koji je igrom sudbine i nuždnosti, kroz ovu godinu dana bio cavtatskim župnikom. Obavio je svoju dužnost, po svemu sudeći, izuzetno dobro i hrabro, nadomjestivši na taj način više nego kakvoćno, odlazak ostarjelog cavtatskoga župnika, koji nije izdržao i uzmaknuo je iz Cavtata prije dolazka petokrakaša.

Korpulentni don Puce me je, gotovo na silu, pored namrgodjenih vojnih redarstvenika, ugurao u kuću, gdje su bili postavljeni stolovi s bocama, suhim smokvama i kolačićima. Zadržao sam se samo dvije minute i ponovno izišao na zrak kako bih se priključio bratu. Domjenak razvidno nije bio predvidjen ni za njega ni za mene, a pored toga unutra je bilo zagušljivo, a vani izuzetno ugodno.

Prišli smo obali, gledali u more i evocirali svaki svoje uzpomene na težke dane i dogodjaje koji su sad srećom iza nas. U trenutku smo se spontano obojica počeli smijati od sreće. Shvatili smo kako nikakove sitne ljudske zlobe ne mogu pokvariti veličanstven osjećaj, toliko žudjene slobode.

Smijali smo se i dalje sretno dok smo gledali kako ljudi u prikrivnim odorama na čelu s Bobetkom i cavtatskim Kraljem odlaze negdje na objed.

Zajedno smo još jedan put komentirali tu nevjerojatnu brzinu prilagodbe koju je Kralj pokazao. Bila je zadivljujuća vještina s kojom se održavao u hodu odmah do  Bobetka, dok su prikrivne odore ponosno hodale Cavtatskom rivom. Nastavak sastanka s obćinskim čelnicima Kralju, ali i njegovim podanicima, nije bio ni na kraj pameti.

Komentirao sam to na takov šaljivi način, a Milo je to prihvatio i nije se zbog „kraljevskoga“ mienjanja odore, ponovno vratio svojoj melankoliji, nego se nastavio razpoloženo smijati. Zajedno smo zaključili kako je cieloj predstavi u stvari nazočilo neočekivano malo Cavtatćana. Vrlo vjerojatno je priredbu najavio Radio Dubrovnik, a ako i nije, dugotrajna glasna glasba je trebala privući više znatiželjnika.

Novinari su dopratili i odpratili Bobetka. Od svih nas pokazali su zanimanje samo za Šimu Djodana, koji ih je zauzvrat obdario s nekim svojim izjavama.

Rekao sam bratu neka poruči Cavtatćanima, kako sastanak možemo nastaviti u Dubrovniku i rasztao se s njim. On je ostao u svojemu Cavtatu, a ja sam se sa svojim konvojem, odvezao prema Konavlima.

Svi zajedno smo prošli kroz još jedan obrok zgražanja nad posljedicama krajnjega barbarizma jugoslavenskih vojnika. Prizore devastirane zračne luke nadjačali su sa svojom intenzivnosti prizori porušenih Ćilipa. U razorenoj crkvi drvenom Gospinu kipu  izkopane su oči!

U Grudi smo se mogli prisjetiti našega posjeta Slanome. I po stupnju razaranja, ali i po exploziji jedne granate koja je pala u našoj neposriednoj blizini.

Bio je to znak za povratak. Luka Korda, koji se priključio meni i Mileti, zamolio nas je neka svratimo vidjeti što je s njegovim imanjem, pa smo se odvezli tamo. Samo mi. Ostali su procienili kako daljnji pregledi više nemaju smisla. 

Luka je bio sretan, kad je vidio, kako njegova nova kuća nije spaljena i prilično je očuvana, ali je kod njega ipak prevladala žalost, zbog težkoga stradanja kuće njegova brata Gjura.

Gjuro Korda će sigurno doživjeti strašan šok kad je vidi.

Osjetio sam veliku sućut prema nesretnim Kordama, a onda odmah pokušao zatomiti osjećaje i vratiti ravnotežu kroz  procjenbu sveukupnih šteta, uzimajući ono što sam vidio kao brojitbeni uzorak. U glavi mi se zavrtjelo od strašnih brojki. Štete će biti izražene miliardama dolara. Ne računajući gospodarski zastoj.

Ipak vožnja magistralom kroz Konavle, natrag prema Dubrovniku, učinila mi se poput liepoga sna.

Zar je istina kako ih konačno više nema, prolazilo mi je kroz glavu poput mantre.

Uvečer sam se s Miletom, na njegovu zamolbu, našao u Argentini. Izpričao mi je kako mi, zbog nazočnosti Korde, nije mogao reći osnovni razlog svojega dolazka u Dubrovnik. A razlog je bio – organiziranje Kordine smjene! Naglasio je kako je zadaću dobio od Ivića Pašalića

Ponovio sam mu ono što sam rekao Pašaliću, odnosno kako trenutak ne držim pogodnim za takove aktivnosti, poglavito iz razloga što braća Korda i svi Konavljani upravo prolaze kroz silne oscilacije u emocijama.

Nije izgledalo kako su ga dirnuli moji argumenti. Predložio mi je neka se preko ogranka HDZ-a Montovjerna ubacim u izbornu skupštinu, jer bi se mene onda moglo izabrati.

Sad sam ja bio taj kojega nisu dirnuli njegovi priedlozi i argumenti. Rekao sam mu kako sam prihvatio ovu svoju dužnost, bez ikakovih namiera osobnoga sudjelovanja u stranačkomu životu, i kako ni za dlaku nisam promienio svoje namiere. Brzo je zaključio kako me nema smisla nagovarati, ali je uporabio prigodu i zamolio me za zajednički odlazak na Mljet, ističući kako je on zastupnik otočana u Saboru. Procienio je kako bi moja zamolba Policijskoj upravi imala veću težinu od njegove.

Rekao sam mu kako ću prenieti njegovu želju, premda mi se nije išlo na Mljet. Lukavo sam računao kako će se u Policijskoj upravi uzprotiviti i na taj način će posao odbijanja Miletina priedloga obaviti oni umjesto mene. Nisu se uzprotivili, pa mi lukavstvo nije uzpjelo. 

Jutros sam, prije odlazka u Obćinu, preko Radio Dubrovnika čuo kako nam u goste dolazi “Krizni stožer Cavtata” i kako zbog toga “obćinskim vlastima ne će biti lako”. Najava je zvučila poput informacije o dolazku nekoga poslanstva iz inozemstva.

Cavtatćane sam našao izpred Obćine. S njima je bio i novinar Radio Dubrovnika Dubravko Cota.

Odmah sam im spomenuo viest koju sam čuo na krugovalu. I odmah je nastalo izvlačenje, kako „krizni štab“ doista ne postoji, nego je to tako nazvano, jer se moralo nekako nazvati,  i kako nitko nije rekao ništa u smislu “ne će im biti lako”.

Cota je izjavio kako će osigurati odgovarajući izpravak na Radio Dubrovniku. Koliko sam kasnije tiekom dana imao prigode i vriemena slušati Radio Dubrovnik, ništa takovo nije odaslano.

Cavtatćane sam pozvao na sastanak s članovima koordinacijskoga tiela za povratak. Pozvao sam i Pera Poljanića.

Bilo je začudno puno novinara. Dobio sam dojam kako su se okupili u tolikomu broju baš zbog onakove najave na Radio Dubrovniku. U trenutku sam oprostio i Cavtatćanima i Coti. Najava je djelovala mobilizacijski, a to je dobra stvar.

Na žalost rezultat sastanka nije bio osobit. Nije bio atraktivan ni novinarima, jer je bilo samo nekoliko sitnih i bezznačajnih pokušaja podmetanja i to od strane Mata Drobca i Miha Lazarevića.

Šteta je što jučer nismo uzpjeli završiti sastanak, jer ne bi došlo do današnjega nastavka i  jer bi se već jučer do kraja pokazalo koliko su Cavtatćani još u stanju euforije i kako se za sad s njima može razgovarati samo na deklaracijskoj razini.

Nije to ni malo čudno. Treba ih razumjeti. Bili su blokirani i okupirani toliko vriemena. O stanju na svojemu području znali su toliko, koliko im je dopuštala JNA. Treba im pustiti neka se ohlade.

Osim toga jasno je kako su kroz prolu godinu dana stvorili naviku velikoga respekta prema vojnim odorama, pa se taj refleks medju njima zadržao i dalje, poglavito stoga što to odgovara našoj vojski. Medju Cavtatćanima su vojne odore jednostavno u modi!

Praktički do jučer, u Cavtatu su vojne odore značile jedinu vlast. I to vlast koja je odlučivala o životu i smrti. Ljudi su se naučili pokoravati. Vlast koja nosi puške i samokrese uvjerljivija je od one bez ikakovoga oružja. Ona do nedavna imala je za svoj simbol zviezdu petokraku a ova današnja crveno biele kvadratiće. Za nekoga su to možda samo detalji.

Kao što su samo nebitni detalji ova moja modna razmišljanja.

Bitno je što smo slobodni i što smo konačno mogli slobodno se provezti kroz Konavle i vidjeti u kakovom se stanju nalazi područje izloženo razaranjima zavidnih i zločestih susjeda.

Pokazalo se kako je o stanju u Cavtatu i Konavlima puno više spoznaja donio jučerašnji posjet, s kojim smo, onako uz put, uveličali vojni protokol, odnosno Bobetkovu proslavu, nego jučerašnji i današnji sastanak. Vizualni dojam je snažniji od bilo kakovih priča.

Kako bi današnji sastanak dobio na dinamici i ne bi bio samo slušanje i zapisivanje onoga što pričaju i traže Cavtatćani, pokušao sam ih ohrabriti s mogućnosti instaliranja onih švedskih kućica i na iztoku Obćine. Moje rieči su dočekane s očekivanim skeptičnosti i oprezom.

Sve u svemu, bio sam ponešto razočaran i s ovim sastankom s „kriznim štabom“ Cavtata, kao što je to bio slučaj i dan ranije.

Sam naziv „krizni štab“ mogao je biti reaktiviran tek prije tri dana.  Za vrieme dok je tu bila JNA sigurno se „uobće nije spominjao i sigurno se nitko u Cavtatu nije gurao  dokazivati kako je upravo on bio  član toga tiela u mrježi koju je osnovao taj zloglasni Šikić.

Nakon odlazka JNA netko od njih je domišljato predložio uporabu toga naziva, kako bi ostvarili bolji dojam pred našom vojskom. Vrlo vjerojatno se pri tomu u širokom luku zaobišlo vrieme i način osnivanja toga tiela.

S obzirom na situaciju u kojoj su se Cavtatćani nalazili, prihvatljiva je mogućnost kako uobće nisu imali informaciju o ukinuću kriznih stožera. Njihova domišljatost u tomu smislu je benigna i čak dobro došla. Nešto je teži osjećaj kako se ta skupina,  u kojoj se u tomu smislu posebice ističe Kralj, više trudi steknuti neke osobne bodove i položaje, pod mask(irnom odor)om  brige o obnovi života u Konavlima.

Sam Cavtat, u uzporedbi s cielim ostalim područjem, nije jako stradao, što je izvrstno. Moći će poslužiti kao svojevrstni oslonac za povratak i obnovu u Konavlima.

Kad sam dobio poruku kako me u Gružu čeka policijski gliser za odlazak na Mljet, nisam želio prekinuti sastanak, nego sam ga samo napustio, ostavivši Pera i povjerenstvo za organizaciju povratka neka nastave razgovor s Cavtatćanima. Sigurno su saznali i zaključili još po nešto što će biti od koristi..

Plovitbu na Mljet uporabio sam i u osobne, privatne svrhe. Sa sobom sam poveo Marianu i izkrcao je u Sugjurdju na Šipanu, pa sam tako svojoj ženi priredio neočekivano zadovoljstvo druženja sa svojom rodbinom, a Marku i Antunu sreću  izostanka roditeljskoga nadzora na neko vrieme.

Plovili smo po jugu koje je bilo u smirivanju, a naše pristajanje na Mljetu popratila je krasna duga. Mljećani su nas već uobičajeno provezli s trošnim kombijem preko cieloga otoka, a u Polačama su nam priredili večeru.

Marin Mileta im se pokušavao nametnuti kao njihov novi tribun, ali su se Mljećani pokazali poprilično konzervativnima. Njihove priče i zamolbe bile su usmjerene uglavnom prema meni. Odlazak na Mljet sam tako posve krivo bio procienio poludnevnim izletom, a nisam uzpio, odgovarajući na pitanja, ništa ni pojesti ni popiti. Mileta se pak brzo prilagodio okolnostima. Dok sam ja slušao i govorio, on se vriedno prihvatio riblje večere.

Nisam zbog toga bio razočaran niti oštećen. Za moj ukus riba nije bila dostatno pečena, a iz pristojnosti to nisam spomenuo našim domaćinima.

Mljet je sve u svemu još jednom bio za mene pravo osvježenje. Tu su tragovi agresije, u uzporedbi s Konavlima ili zapadnim dubrovačkim primorjem, jednostavno neprimjetni. 

Nakon što smo se na povratku kratko zaustavili i ukrcali Marianu u Sugjurdju,  približilo se pola noći kad smo pristali na rivi u Gružu. Tihoj i mirnoj. I slobodnoj.

U trenutku sam se sjetio kako su sad sve naše rive, uključujući onu slavljeničku u Cavtatu, konačno slobodne, pa me na tu pomisao obuzela silna sreća. Pomislio sam kako sam doista često preoštar i previše kritičan prema onima koji vole slaviti. Ostvarena je sjajna pobjeda, a rive su izvrstna mjesta za izkazivanje slavljeničkih osjećaja. Ljudi imaju pravo slaviti i veseliti se. U tomu smislu imaju pravo i Tudjman i Bobetko i Radić i svi ostali.

To što smo ostvarili je nevjerojatno, veličanstveno! Bilo bi opravdano prirediti slavlja na svim našim rivama. Možda bi se moglo predložiti organiziranje festivala na rivama. Priedlog bi sigurno odmah našao pristaše. I one koji bi to organizirali. I one koji bi u tu svrhu pronašli novce. Rivski festival!

Ipak bolje je ne spominjati tu ideju. Skrb o prognanicima, o povratnicima, obnova kuća, hotela, cesta, švedske kućice, razminiranje i ostale slične teme su po prioritetu na puno višem mjestu.

Jesu li?
Nastavak