Paradne i zbiljne uzpomene

Nedjelja, 1. studenoga 1992.

Situacija u kojoj se sada nalazimo zahtieva svakodnevni predani rad na obnovi i normalizaciji života. Uz to ipak treba naći vriemena i za komemoracije, proslave, parade, budjenje športskih i kulturnih dogodjaja.

Sjećanje na težke prošlogodišnje dane, kad se rušilo sve oko nas, a nepovratno su odlazili naši blizki i mili,  treba dostojno obilježiti, a posebice se prisjetiti onih koji su izgubili svoje živote.

U prošlu nedjelju je u crkvi svetoga Mihovila održana misa za pokojnoga Miljenka Bratoša, na obljetnicu njegove smrti.

Lapadski župnik je na početku mise rekao kako je posvećena pokojnomu Miljenku, a onda je nespretno i neprikladno počeo naglašivati kako bismo svi trebali biti veseli, što mi je misu učinilo mučnom. Jedva sam dočekao kraj i odlazak na grob pokojnomu prijatelju. U družtvu s drugim članovima Izvršnoga vieća  položio sam  vienac na Miljenkov grob i rekao nekoliko prigodnih rieči.

Bio sam zamislio misu za Miljenka održati u Stolnici, a neposriedno prije ili poslije mise održati komemoracijsku sjednicu Izvršnoga vieća. Na žalost organizaciju sam povjerio tajnici Idi, a ona je, ne savjetujući se sa mnom, prebacila misu u svetoga Mihajla. Kad sam to saznao, bilo je prekasno nešto promieniti.

Uputio sam priekor Idi i upitao je za razlog zbog čega nije učinila onako kako sam joj rekao. Odgovorila mi je kako ju je tako savjetovao Ivo Grgurević!

Izvanredna sjednica Izvršnoga vieća tako nije održana, ali sam zbog toga sliedećega dana, odnosno u prošli ponedjeljak,  na redovitu sjednicu pozvao članove obćinskoga predsjedničtva i Miljenkovu rodbinu. Pojavili su se Miljenkovi roditelji, žena Marina, sin Hrvoje i brat Ivo.

Koliko sam sliedećih nekoliko dana imao prigodu vidjeti, doista tople rieči koje smo u znak sjećanja na svojega dragog prijatelja izrekli Hrvoje Macan, Luka Korda, Miljenkov  nasliednik Jadran Delaš i ja, nisu kasnije prenesene u medijima.  Sjećanje na voditelja ureda za poslove obrane, koji je koliko znam jedini u Hrvatskoj poginuo obavljajući tu svoju dužnost, medijima nije bilo zanimljivo!

Nakon komemoracijskoga diela napravio sam stanku, kako bismo se oprostili od rodbine pokojnoga Miljenka, a onda smo nastavili sjednicu.

I u službenom dielu sjednice bavili smo se obiteljima poginulih. Djeci poginulih smo odlučili poslati novčanu pomoć. Premda je naš humanitarni motiv u donošenju te odluke bio primaran, nije zanemarivo ni to što je, u uvjetima snažne inflacije, račune pomoći Dubrovniku i obiteljima poginulih pametno brzo prazniti, kako se novac ne bi obezvriedio.

Imenovali smo zatim Hrvoja Macana za vršitelja dužnosti voditelja ureda za stanbene i komunalne poslove,  i na taj način premostili odlazak Ante Stojana. Na ovaj način nismo trebali čekati provedbu ciele skupštinske procedure imenovanja, premda smo skupštini takodjer uputili odgovarajući priedlog.

U svakoj nepovoljnoj situaciji treba pokušati pronaći i vidjeti neku prednost. U ovomu slučaju to je jedna dužnostnička obćinska plaća manje, što je u skladu s  financijskim okolnostima i primjereno situaciji, ali to je doista slaba utjeha i kompenzacija za Antin odlazak.

S imenovanjem Hrvoja ipak je osiguran kontinuitet. Hrvoje se i do sad bavio komunalnim poslovima, a sad je samo proširio djelokrug svojih dužnosti.

Trebalo je naći zamjenu i za onu drugu Stojanovu dužnost, koju je tek bio počeo obavljati, pa smo imenovali Antu Srhoja za koordinatora Izvršnoga vieća za obnovu. U Srhoju sam našao i zamjenu za Stojanovo mjesto u Izvršnom vieću.

Kad je već došlo do promjene, učinilo mi se praktičnim i logičnim dosadanje Stojanove dužnosti razdvojiti na Macana i Srhoja. Macan je i onako, uz one svoje, dobio i velik dio Stojanovih poslova, ali sam ga barem razteretio za dio u svezi s obnovom i to prebacio na Srhoja. Broj članova Izvršnoga vieća se na ovaj način nije promienio, a zadatci su čak primjerenije razporedjeni.

Unapriedili smo i proceduru u svezi s uvodjenjem upravnih odbora u tvrdkama. I na ovoj sjednici smo podržali njihovo uvodjenje u nekoliko dubrovačkih tvrdki. Konkretno, u PGM Ragusi upravni odbor će činiti Ante Srhoj, Pasko Pendo, Mirko Obrvan i Ivo Metković, u Dubrovačkim podrumima Gjuro Korda, Baldo Bećir, Cvjeto Bratoš i Ivo Miloglav, a u Zračnoj  luki Kristo Memed, Boškan Perak, Gjuro Korda i Davor Miloglav.

Imenovanje sve većega i većega broja ljudi u upravne odbore postalo je problem. Izvršno vieće o tomu glasuje, ja to podpisujem, a svi zajedno nemamo dostatno vriemena posvetiti se procjeni, koliko je odabir izpravan i primjeren.

Predložio sam riešenje sjetivši se izkustva od prije nešto više od godinu dana, kad sam Pakišu Radicu bio zadužio za nalazak pogodnih ljudi za regionalne krizne stožere. Imao sam tada dojam kako je Pakiša sa zadovoljstvom prihvatio tu dužnost. Obavio ju je izvrstno.

Riešenje se tako nametnulo samo po sebi. Pakišu Radicu smo zadužili za koordiniranje upravnih odbora u tvrdkama, a on je to opet prihvatio bez problema. Prije nego priedlog o članovima upravnoga odbora za odredjenu tvrdku dodje na dnevni red Izvršnoga vieća, Pakiša će od sad sve liepo pregledati i razčlaniti. Ako to obavi uz pomoć svojega velikoga prijatelja Miha Popovića, a to će se vjerojatno dogoditi,  - još bolje.

Pakiša Radica je šef obćinskih inšpekcija, pa je i s te točke motrišta osoba najpogodnija za ovakovu zadaću. Inšpekcije su tu kako bi se izpitale i provjerile neke stvari.

Osim kratkoga sastavka u jučerašnjemu Dubrovačkom vjesniku, toliko koliko sam uzpio vidjeti i čuti, o sjednici posvećenoj uzpomeni na Miljenka Bratoša mediji nisu našli nuždnim posvetiti puno prostora i vriemena. S druge strane nisu žalili ni truda ni troška kad su bila u pitanju izvješća s novih rivskih priredbi u svezi s dolazkom predsjednika Tudjmana i njegove pratnje.

Tudjman je u Gruž uplovio s novim hrvatskim ratnim brodom „Petar Krešimir“. Na rivi ga je dočekao red “domaćina”. Predsjednikov protokol, koji se u Gruž dovezao samovozima, u red onih kojima je Tudjman po izlazku s broda pružio ruku nakon Bobetka je stavio Žarka Domljana, koji se takodjer kopnenim putom dovezao iz Zagreba kako bi u Gružu dočekao Tudjmana. Podsjetilo me to na vriemena kad bi Tito s Galebom iz Splita doplovio u Dubrovnik”, a svita tadanjih komunističkih čelnika  bi ga izpratila u Splitu, a zatim sa samovozima požurila u Dubrovnik, dočekati ga. Možda se Tudjman toga sjetio. Možda se toga sjetio i Domljan, a možda je sve izpalo podpuno slučajno. Tek, nakon Domljana, Tudjman je imao prigodu stisnuti ruku Peru Poljaniću i meni, a onda se pozdravio sa Šimom Djodanom i papinskim nuncijem Giuliom Einaudiem, takodjer drugim načinima pristignulima iz Zagreba. U Predsjednikovoj pratnji s broda su se izkrcali Mate Granić i Gojko Šušak.

Postrojena vojska i redarstvo, svetčana tribina, kišne kapi, govor Bobetka, pa Tudjmana. U daljini se s tribine mogao vidjeti odvojen civilni sviet.

Vojska je u Gružu definitivno bila glavni domaćin civilnom i demokratskim načinom izabranomu predsjedniku, što je stranim izvjestiteljima moglo izgledati kao demonstracija militantnosti jedne inače u biti i zbiljnosti demokratske i civilne države. Po malo absurdan scenarij, jer se i države koje su doista pod vojnom upravom, nastoje čim više svietu  prikazati civilnim i demokratskim.

Srećom to ipak nije i ne će biti neki osobit problem. Svatko dobronamieran je cielu ovu predstavu prihvatio prije svega kao zasluženi odušak nakupljenim emocijama u jednomu strašno stradalomu hrvatskomu kraju.

Bilo je puno pohvala, odličja i unapredjenja, uglavnom onima koji su se tek u posljednje vrieme pojavili na ovomu području.

Nitko nije spominjao prošlu jesen. Bobetko je opet u svojemu govoru pokušao svoj dolazak u Dubrovnik, prije pola godine, označiti kao početak cjelokupne dubrovačke poviesti, prije čega praktički ovdje nije bilo baš ničega. Ni napada, ni obrane.

Nakon završetka govora, zajedno s ostalima sa svetčane tribine strpan sam u jedno od vozila koja su odjurila prema Gradu. Sukladno razporedu kojega je smislio državni protokol, Predsjednik je u pratnji nas dvadesetak ušao u franjevački samostan, a odmah zatim smo projurili Stradunom do Zavoda za obnovu gdje je održana sjednica Odbora za obnovu Dubrovnika. Zavod za obnovu i Dubrovački festival su u vrieme komunizma bili uzpostavljeni kao ključne destinacije ukazanja političara narodu. Navike se težko mienjaju i evo - nisu se promienile.

Moju vježbu asociacija iznenada je na sjednici odbora za obnovu prekinuo predsjednik Tudjman, naglasivši nuždnost obnove sela prije spomenika! Svojim riečima je zasigurno mnoge osupnuo, a mene je izuzetno razpoložio, pa sam prestao dalje nalaziti sličnosti sadanjih s onim nekadašnjim ljudima i protokolima. Uostalom sličnosti nisu nikakovo čudo,  jer je rieč većinom o istim ili sličnim ljudima.

Nakon sjednice smo se svi zajedno popeli na sliedeću tribinu koja je bila postavljena izpod. Zvonika. I ljudi iz Festivala su se na taj način uključili i dali svoj prinos, jer je tribina ukrašena s lovorovim viencima bila njihovo djelo.

Izpred nas je folklorna skupina “Lindjo” odplesala kolo iz "Era s onoga svieta". Opanci na nogama plesača su me opet na trenutak vratili u sviet problematičnih asociacija. I opet me iz toga izvukao Predsjednik, koji je na tribini, vjerojatno na užas mnogih, stajao tik do mene.

“Onda, što kažete? Jeste li vjerovali kako će se sve ovako završiti,” upitao me prijateljski se smiešeći.

“Ako mislite na doba od prije godinu dana, ne bih mogao reći kako sam se osjećao optimistički. Blago rečeno,” odgovorio sam mu, na što smo se obojica nasmijali.

Nastavili smo nakon toga razpoloženo razgovarati, sve dok nam razgovor nije prekinuo novopečeni general Daidža koji se jednostavno ugurao izmedju nas, kako bi se ukazao puku s najpovoljnijega mjesta. Pokazao je na taj način kako Bobetko nije jedini primjer starijeg a čovjeka koji teži samoizticanju, što mi je bilo na neki način iznenadjujuće. Neumjerena želja za dokazivanjem i  izticanjem u suprotnosti je s očekivanjem  kako starost donosi mudrost i umjerenost.

Tereza Kesovija je sa stuba izpred Svetoga Vlaha zapjevala "Kad zazvone dubrovačka zvona", a onda su, sukladno nečijemu „nadahnutomu“ scenarističkomu umieću zazvonila zvona. Zvonjava je počela točno kad je Pero Poljanić počeo svoj govor. Bilo je razvidno kako redatelj priredbe nije posvetio dostatno pozornosti i vriemena davanju naputaka nesretnomu Peru, koji je poput automata čitao svoj govor, neuzpješno se natječući s neuzporedivo glasnijim zvonima. Prestao je govoriti točno kad su zvona prestala zvoniti. Što je rekao zna samo on. Bio je to znak za početak drugog Predsjednikova govora od kad se izkrcao s broda u Gružu. Ovaj put je govorio civilima, pa mu je i govor imao nešto drugčiji  prizvuk.

Tudjman je naglasio golemu ulogu Dubrovnika u stjecanju nezavisnosti a zatim je opet, kao i u Gružu, povikao kako konačno imamo "Nezavisnu Državu Hrvatsku".

Nakon te druge „tribinske“ epizode opet smo se ukrcali u samovoze i uz pomoć redarstvene pratnje, pojurili prema iztoku obćine. Zaustavili smo se na Zvekovici, koja je srušena temeljito i podpuno na način koji mogu provesti sam krajnji zločinci. Nije ostao ni jedan zid. Na rivi u Cavtatu u ime mjestne zajednice nas je dočekao Antun Kralj, koji je u ovih nekoliko dana već uzpio za sebe izboriti čin bojnika! Uz Kralja je bio onaj čudni srbski govoreći Matulović, kojega Kralj sad prisno oslovljava s "barba"!

Ni Cavtatćani nisu bili zakinuti za Tudjmanov govor, premda je Predsjednik bio ovaj put nešto kraći.

Zatim smo otišli u zračnu luku, izpred koje nas je sa svojim suradnicima dočekao direktor Mato Budman.

“Kad ćete otvoriti zračnu luku,” upitao je Predsjednik Budmana, koji je bio razvidno impresioniran.

Odgovorio mu je bojažljivo ali izkreno, kako u ovomu trenutku ne vidi načina za brzo otvorenje, jer su štete goleme, a sriedstva za popravak praktički zanemariva.

“Ne želim čuti takove odgovore. Zračnu luku morate otvoriti za desetak dana,” okomio se Predsjednik na nesretnoga direktora zračne luke.

U trenutku sam osjetio potrebu zaštititi simpatičnoga Mata od neutemeljenih Tudjmanovih kritika:

“Direktor Budman Vam je samo izkreno rekao kakovo je stanje i s kolikim sriedstvima razpolaže. Gospodin Budman jednostavno nije uzeo u obzir, koliko svi mi želimo i trebamo otvorenje zračne luke, nego je realno iznio svoje mišljenje. Siguran sam kako će uz pomoć nas iz Dubrovnika, a posebice iz ciele Hrvatske vidjeti kako može biti puno veći optimist,” započeo sam s obranom.

“Dobro, dobro, samo vi to organizirajte. Zračna luka mora biti osposobljena i otvorena. Nema se tu što čekati,” prekinuo me Tudjman ublaživši pri tomu svoj ton.

Sve u svemu, bio je to ipak najvriedniji dio Tudjmanova posjeta . Predsjednikovi zahtjevi trebaju se izpuniti, a kako sami nemamo sriedstava, morat će se izkazati Država. Najvjerojatnije preko vojske.

Nakon fanfara sliede veliki radovi. Takov bi redoslied trebao biti. Predsjednik je bezkompromisan u ostvarivanju svojih zahtjeva i to veseli. Brzo otvorenje  zračne luke je poprilično vjerojatno.

Bivanje s Predsjednikom bio sam prisiljen prekinuti za vrieme domjenka koji je predhodio objedu u Argentini. U jednomu trenutku sam mu prišao i rekao kako zbog neodgodivoga posla moram odputovati u Zagreb.

“Sigurno vam ne ću nedostajati. Tu je Pero Poljanić, tu je krcato svieta, koji žele biti u vašoj blizini i koji će vam biti na usluzi. Jedino ako baš inzistirate ostat ću tu,” rekao sam mu.

Na licu mu se moglo primietiti poprilično iznenadjenje. Naviknuo je kako svi oko njega uobičajeno traže i rabe svaku prigodu za biti u njegovoj blizini. A sad se evo pojavio jedan, koji procjenjuje kako mu je nešto drugo prioritetnije!

Nakon iznenadjenja na licu mu se pojavio dobrodušan izraz.

“Ako baš imate toliko važan posao, onda idite. I obavite to što namieravate kako treba,” odgovorio mi je i pružio ruku.

Za četvrtak sam u Zagrebu imao ranije dogovorene sastanke s dopredsjednikom vlade Čargonjom, pomoćnikom ministra financija Zavoreom i direktorom agencije za obnovu Hercegom. Kako se radilo o potvrdi definitivnoga odpisa dugovanja dubrovačke obćine, činilo mi se puno boljim držati se dogovora i odputovati u Zagreb, nego ostati u Dubrovniku radi sudjelovanja u paradi oko Predsjednika. Procienio sam kako bih u nazdravičarskomu ozračju težko mogao naći prigodu ozbiljnije razgovarati s Tudjmanom ili s nekim iz njegove pratnje.

Pokazalo se kako sam bio u pravu.

Kasnio sam, kad sam s  Golfom  krenuo prema Splitu, pa sam morao voziti jako brzo. U Zatonu sam ukrcao jednoga našega vojnika, koji je stopirao, pa sam na taj način imao družtvo u vratolomnoj vožnji.

Dovezao sam se u Split u rekordnom vriemenu od dvije ure i dvadeset pet minuta!

Vojnik nije puno pričao. Pokazao je razumievanje za moju žurbu.  Na žalost, nisam mu zapamtio ime, premda mi se predstavio.

U splitskoj zračnoj luci zateknuo sam papinskoga nuncija Giulia Einaudia, kojega sam upoznao dan prije nego smo zajedno u Gružu bili dočekali Tudjmanov izlazak iz broda. Biskup Puljić ga je bio doveo u posjet Obćini.

Razgovarali smo i za vrieme lieta prema Zagrebu, jer smo u zrakoplovu sjeli jedan do drugoga. Preko vatikanskoga diplomata, osvjedočio sam se još jednom koliko je Sveta stolica sklona Hrvatima, odnosno našoj nezavisnosti.

S putovanjem u Zagreb učinio sam dobar potez. Predsjedniku sigurno nije nedostajalo ni domaćina ni družtva, a ja sam obavio neke bitne stvari.

S Čargonjom, Zavoreom i Hercegom sam čvrsto potvrdio dogovoreni odpis dugovanja, i obćinske financije sad doista mogu lakše disati. U petak sam dapače bio i na prvomu sudskom ročištu protiv ST-a i novinara Saliha Alikafića. Stignuli smo samo ja i moja odvjetnica Dafinka Večerina, pa je razprava jednostavno odgodjena. 

Dakle mogao sam slobodno odvjetnici javiti neka podje sama. Bio bih to i učinio bez onih razgovora o spašavanju obćinskih financija. Ipak i u ovomu slučaju dobro sam učinio što sam na sud došao osobno, jer sam ovako uzpio uztvrditi kako je Večerina složila poprilično nekompletnu tužbu, u kojoj je izostavila uvrstiti dva bitna članka i nekoliko ključnih osnova za obtužbu. Sad imam prigodu sastaviti i  poslati joj svoje primjedbe.

Obećala mi je kako će pokrenuti i gradjansku parnicu i zatražiti odštetu u visini od pola milijuna njemačkih maraka. Ipak mogao sam to obaviti s brzoglasom i dalekopisom.

Sve u svemu, pokazalo se kako se stavljanje posla iznad parada pokazalo izuzetno koristnim.

Dapače izbjegnuo sam i neugodnu situaciju, koja je nastala u dubrovačkomu kazalištu, a o čemu sam saznao po povratku u Dubrovnik. Tudjman je shvatio kako je predstava priredjena upravo samo za njega i njegovu pratnju, a ne i za dubrovačku publiku, pa je iznerviran zbog te spoznaje, jednostavno otišao prije završetka.

Taj čovjek doista ima ljudski integritet. Na žalost, to se ne može kazati i za cjelokupan  njegov okoliš.

Doista, kako bi samo liepo bilo kad bi bilo moguće u ovakovoj prigodi dolazka Predsjednika negdje mirno i sadržajno porazgovarati s njim i njegovim suradnicima, i dogovoriti konkretne stvari. Ovako sve protekne na razini predstave. To su stare navike i težko će ih se moći promieniti.

Uostalom i mediji, ali i većina naroda vole i očekuju predstavu.

Govori, uzvici, pjesme, poklici, kolajne, domjenci, objedi. To je ono što se cieni, vidi i traži. Rad, razmišljanje, logika, štednja, razboritost i slične nevidljive stvari su duboko u drugomu planu. Ne bi ni postojali kad bi se moglo bez njih.

Na povratku sam preksinoć tek u zagrebačkoj zračnoj luki uztvrdio, kako mi je tajnica Ida nabavila kartu za subotu uvečer, i tako je nastavila niz svojih propusta. Jednostavno joj je krenulo, ali će se valjda uzkoro i zaustaviti.

Srećom sam se sjetio predstaviti šefu smjene. Na svoju radost sam uztvrdio kako za našeg zračnoga prievoznika  spadam medju osobe nultoga prioriteta, što mi je osiguralo mjesto u prepunomu zrakoplovu. Smjestili su me u pilotsku kabinu, i na taj način su me, jer nitko od putnika zbog mene nije ostao u Zagrebu, oslobodili moguće grižnje savjesti,.

Družtvo u vožnji po kiši od splitske zračne luke do Dubrovnika pravio mi je direktor Dubrovkinje Pavo Miloglav. Na taj način je našao vriemena detaljno me informirati o stanju u tvrdki kojoj je na čelu.

Stanje nije sjajno. Predložio sam mu pokretanje postupka uvodjenja upravnoga odbora.

Jučer popodne sam obavio dužnost koja se pokazala neočekivano neugodnom. Nazočio sam osnutku dubrovačke podružnice udruge hrvatskih ratnih vojnih invalida. Nemam pravo tu ništa prigovarati. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i izražavanje svojega mišljenja. Ipak malo me je zaboljelo kad su moje pozdravne rieči bile dočekale s hladnom šutnjom, za razliku od rieči dugokosoga, brkatoga svećenika, koji je najgore vrieme agresije proveo na Mljetu, a od proljeća se prebacio u Dubrovnik i prihvatio se dužnosti vojnoga kapelana.

Pravila pristojnosti u ovakovim prigodama nalažu barem maleni, kurtoazni pljesak svatkomu govorniku, poglavito, kad se radi o gostu.

Srećom steknuo sam izkustvo i otvrdnuo nakon onoga osnutka udruge dubrovačkih Hercegovaca. Izim toga ovaj put barem nije bilo zviždanja, što je ozbiljan korak napried.

Još jedan put sam se osvjedočio, kako nije bitno to što je netko proživio, čemu je bio izložen, što radi i kako se ponaša, nego samo vriedi to što se o netkomu priča i piše, ili što on priča o sebi samomu.

Na odredjeni način, premda ne u tolikoj mjeri drastično, sličnu sudbinu doživio je i Nojko Marinović. Vjerojatno je to bio razlog njegova sjetnoga razpoloženja, kad smo ga Mariana i ja danas susreli na groblju Boninovo. Nakon polaganja vienaca u znak sjećanja na poginule, zadržali smo se u razgovoru blizu ulaza na groblje.

Marinović je doista izgledao poprilično sjetno i utučeno, što sad nekako nije baš uobičajeno vidjeti, jer kod većine ljudi je postalo dominantno veselje, koje se osjeća gotovo na svatkomu koraku, a Svi Sveti i Dan mrtvih to nisu umanjili ni za dlaku.

Uz onu nesretnu ozljedu, koja ga je gotovo stajala glave i od koje se još uviek nije podpuno oporavio, Nojko za svoju sjetu sigurno ima razlog i u ponašanju generala Bobetka, pa i Daidže, koji su, kad je bilo najteže, bili daleko od Dubrovnika, a sad su Marinovića podpuno potisnuli u stranu i napravili su ga praktički neprimjetnim. To je bilo izuzetno izraženo za vrieme Tudjmanova posjeta.

Nojko nije potaknuo tu temu, vjerojatno iz štovanja vojničke hierarhije po kojoj se nalazi niže od Bobetka. Razgovor o tomu nisam poticao ni ja, pa smo se okrenuli prema drugim stvarima.

“Ni sad mi nije jasno kako Dubrovnik prošle godine nije pao. Pa imao sam na razpolaganju samo šestdeset pet boraca. Pazite, samo šestdeset pet. Sve je ostalo bilo pobjeglo,” govorio je tiho Marinović meni i Mariani.”

“Tim više imate razloga za veselje. I meni je puno toga od prije godinu dana ostalo nejasno, ali se ovih dana s tim ne obterećujem. Možda dodju dani kad ću imati vriemena sve to razčlaniti.” odgovorio sam mu.

“Puno ih je bilo pobjeglo. A nije bilo čudno. Koliko je samo mladih ljudi poginulo. Ipak se ne mogu prestati čuditi, kroz cielo ovo vrieme. Pazite, samo šestdeset pet boraca je bilo ostalo,” ponovio je Nojko svoju brojku.

“Je li to bilo onda kad ste mi dolazili reći kako odlazite iz Dubrovnika? Tad mi niste spominjali ovu brojku,” pecnuo sam ga.

“Nisam je spominjao, ali nisam ni otišao,” odgovorio mi je bez srčbe.

“Sigurno. Kako sam samo bio sretan zbog toga,” rekao sam mu.

“Gospodjo, ovaj vaš muž je doista hrabar čovjek. Kad sam mu govorio kako odlazim, nije ni pomislio otići sa mnom. Samo me je nagovarao neka ostanem. A imali smo samo dva minobacača i šestdeset i pet boraca,” nastavio je Marinović sa svojim brojkama.

“Pa imali smo još ponešto. Sjećate li se kad sam vam dovezao onaj top i dvije težke strojnice,” upitao sam ga.

“Kako se ne bi sjećao. Bio je to prvi top u našim rukama. Bio sam silno sretan te noći kad ste to dovezli. Dobro je poslužio,” odgovorio mi je Marinović vidno živnuvši.

Nije pokušao objasniti nesklad sa svojim predhodnim riečima. Nisam ga želio na to upozoriti. Bilo bi to cjepidlačenje.

Marinović je doista u pravu kad na svoj način s brojkama nastoji pokazati golemi nesklad u broju boraca i naoružanju izmedju nas i agresora. Obranili smo se čudesno, s doista zanemarivim snagama. To je činjenica. Nakon toga smo ojačali. I to je činjenica.

Ta lavina onih koji se žele prikazati prvoborcima i dragovoljcima na prvoj crti obrane dala je takodjer svoj ozbiljan doprinos. Bilo je dodatni veliki razlog za povlačenje agresora. Ako ih nismo mogli pobiediti, kad su bili malobrojni i slabo naoružani, što možemo očekivati sad kad ih ima puno više i naoružani su neuzporedivo snažnije, vjerojatno su razmišljali na nama „suprotnoj strani“.

Iz svega proizlazi i odredjena logika dogadjanja ovih dna. Obrane se sjeća maleni broj ljudi, jer je maleni broj ljudi u njoj sudjelovao. Povlačenje agresora proslavlja veliki broj ljudi, jer ih sad u našoj vojski ima puno više.

Maleni broj vojnika znači i maleni broj članova njihovih obitelji, a veliki broj vojnika znači i veliki broj članova obitelji. Veličina svake proslave ovisi o broju ljudi.

Sliedi jednostavna matematika uz nešto psihologije. Na jednoj strani su malobrojna sjetna sjećanja, a na drugoj proslave i parade.

U takovom tonu sam, danas na Boninovu,  s  Nojkom dosta dugo razmjenjivao razmišljanja. Medju nama je strujala ona ista blizkost i razumievanje, iz onih najtežih dana prošle jeseni. Nojko je malko manje tužan otišao svojim putom, a Mariana i ja smo otišli odnieti cvieće mami na grob.

Popodne sam zajedno s Perom Poljanićem i biskupom Puljićem , na prepunom stadionu u Lapadu gledao nogometnu utakmicu izmedju HNK Dubrovnika i sisačke Segeste. Bila je to prva utakmica, koju jedan dubrovački klub igra u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi pred svojom publikom.

Biskup je prije početka utakmice obavio blagoslov, bez  izticanja svojega navijačkoga opredjeljenja. Dragi Bog je pak odlučio ovaj put stati na stranu domaćih nogometaša, koji su pobiedili s 1:0, na oduševljenje brojne publike.

Ostvario mi se tako još jedan san. Nazočio sam u Dubrovniku utakmici prve hrvatske nogometne lige, u kojoj je pobiedio dubrovački nogometni klub, koji u svojemu nazivu ima pridjev „hrvatski“!

Osjećao sam silni uzhit i sreću. Podpuno ljudski prirodno, na neko vrieme sam se ostavio svojih uzporedbi i razmišljanja o temeljima za sjećanja i parade i od svega srdca sam se predao sudjelovanju u jednoj množtvenoj športskoj priredbi i proslavi. 

Nastavak