Prognoze, donacije i tjelohranitelji

Petak, 28. kolovoza 1992.

Posjet generala zbora Antona Tusa prošli petak bio je nastavak sage o najavama i očekivanju konačnoga povlačenja.. Kad mi je rekao kako očekuje povlačenje JNA s područja Konavala za "par dana", odgovorio sam mu kako bi bilo krasno kad bi se ta njegova očekivanja izpunila do kraja ovog mjeseca. Jednostavno mi se, s obzirom na izkustvo, njegova prognoza učinila previše optimističnom. Izraz “par dana” je raztezljiv pojam. Raztegnuo se evo već na cieli tjedan. Hoće li se i koliko će se dalje raztezati?

U sjeni toga „biti ili ne biti“ pitanja ostala je i činjenica što je smireni i razložni načelnik Glavnoga stožera  evo nastavio novu praksu javljanja i dobrih odnosa visokih častnika hrvatske vojske s dubrovačkim civilnim vlastima

Tu našu čežnju za slobodom i normalnim životnim uvjetima, pokušao sam izraziti u interviewu za BBC, kojega sam dao nakon  Tusova odlazka.

Toliko željena sloboda se nesporno primiče. Osjeća se u zraku. A ljudi se za nju pripremaju na različite načine.

Nevjerojatna braća Marići će je dočekati čineći dobra djela. Prošli petak sam za njih organizirao priam, kako bi im zahvalio zbog njihove odluke o doniranju po stotinu njemačkih maraka mjesečno, za dvoje djece kojima su poginuli roditelji. Do kraja njihova školovanja! Nisu zaboravili ni Obćinu kao takovu i dali su sedam tisuća njemačkih maraka nuždnih za nabavu komunikacijske opreme za obćinsko računalo.

Ta braća su doista plemenita.

A za obćinsku računalnu opremu ovo je bio sveukupno sretan tjedan. 

Prošle nedjelje, putujući u Zagreb, već u zračnoj luci u Splitu sam obavio jedan posao u tomu smislu. Susreo sam tamo mojega bivšeg kolegu Delića iz Kaštela koji je, kad me je vidio, na trenutak stao poput čovjeka koji je vidio duha, na što sam se kod susreta s prijateljima i poznanicima izvan Dubrovnika već počeo navikavati.

Nakon što smo se pozdravili, zamolio sam dragog prijatelja, neka me izpriča svim kolegama i prijateljima u Splitu, što sam u podpunosti zanemario kontakte s njima.

Delić je na zrakoplov dopratio novoga šefa IBM-a za Hrvatsku  Küfmana. Upoznao me s njim. U kratkom razgovoru sam procienio kako se radi o finomu čovjeku punom razumievanja za probleme u kojima se nalazi  Dubrovnik.

Nisam odolio uporabiti prigodu u korist Obćine, pa sam mu se požalio na stanje naše računalne opreme, u koju ne možemo ulagati, jer nam sriedstva u skromnomu obćinskom proračunu nisu dostatna ni za riešitbu osnovnih životnih zahtjeva.

Pokucao sam na prava vrata, IBM-ov čelnik mi je odmah obećao doniranje proširenja obćinskoga računala AS/400.

U ponedjeljak sam našao vriemena posjetiti staro IBM družtvo u Zagrebu. Kolege Ugarković i Berger te kolegica Ćurković su mi obećali realizirati obećanje njihova novoga direktora.

U novoj zgradi u Lastovskoj ulici se sad smjestio i moj bivši blizki prijatelj Miro Čutura. U ovim ratnim danima on se snašao i osnovao svoju tvrdku, koja preprodaje računalnu opremu, najvećim dielom onu IBM-ovu. 

Kad je čuo kako će IBM-ovci donirati dubrovačku obćinu, odmah se pridružio i on. Darovao nam je laserski pisač i jednu disk jedinicu za AS/400.

Velika je stvar kako tako održavati korak u informatizaciji obćinske uprave. A još je veća kad se to ostvaruje bez ikakovog trošenja obćinskih sriedstava.

Osnovni razlog mojega putovanja bili su sastanci s direktorom Hrvatske Elektroprivrede  Ivanom Putanecom i direktorom Rade Končara Vjekoslavom Srbom. U ponedjeljak sam se s njima sastao dva puta.

Koliko im je značajan bio moj posjet pokazali su s organiziranjem večere u Dubravkinu putu. Tamo su sa sobom doveli nekoliko svojih suradnika.  Za večerom smo nastavili priču koju smo započeli u njihovim uredima za dnevnoga svietla. Nastojao sam im, što je moguće zornije, prikazati koliko je u obćini Dubrovnik nesigurna i slaba sadanja obskrba s električnom energijom.

Struja, koju dobivamo slabim dalekovodom iz smjera Stona, vrlo često se prekida. Dubrovačke snage su često nedovoljne za popravak kvara, pa im u pomoć priskaču kolege iz Splita. Električari iz Splita se pak ne osjećaju najugodnije u našim krajevima, koji su sad puni mina, a i često su izloženi granatama JNA koja se na taj način oprašta (daj Bože) od Dubrovnika. Splićanima svaki nedostatak opreme ili sumnja u mine znade biti izprikom za odgodu ili prestanak radova. Sinkronizacija izmedju Elektrojuga ,koji bi trebao biti nositelj organizacije, i naše vojske je dosta neuvjerljiva.

Od direktora Hrvatske elektroprivrede sam dobio čvrsta obećanja kako će ubuduće stvari s popravcima ići brže. Složili smo se kako je za dobru obskrbu dubrovačkoga područja nuždno izgraditi podpuno novo riešenje. Predpostavke na sreću postoje. U našim rukama je hidroelektrana u Platu, čiji kapacitet daleko nadmašuje dubrovačke potrebe. Ali u tomu se, na žalost, krije i golemi problem.

Za vrieme Jugoslavije je hidroelektrana Plat proizvedenu električnu energiju slala s dalekovodom prema Trebinju, odakle se dio vraćao u Dubrovnik. Sad bi trebalo izgraditi dalekovod izravno izmedju Plata i Dubrovnika. Medjutim, kako je za rad elektrane dubrovačko potrošno područje premaleno, većinu energije bi trebalo prosliediti prema Stonu odnosno prema Splitu, kako bi se energija iz Plata dodala u hrvatsku elektroenergijsku mrježu. Dakle treba napraviti nova razklopna postrojenja i nove dalekovode. Tu se pojavljuje veliki interes za Radu Končara. A pojavljuje se i pitanje tko to može platiti.

Putanec i Srb su me izuzetno ugodno iznenadili. Rekli su mi kako je kanadska država Alberta spremna dati dvadeset četiri milijuna dolara za popravak trafo postaje u Komolcu i izgradnju dalekovoda od Plata do Komolca. Končar u Kanadi ima svoju tvrdku i njegovi ljudi su uzpjeli kod Kanadjana izazvati sućut i razumievanje na specifičan električarski način i u električarskim protegama.

Tu nema loše točke. Dubrovačko područje bi konačno imalo pouzdanu obskrbu s električnom energijom, a hrvatski elektroenergijski sustav bi umjesto sadanjeg slanja energije prema Dubrovniku iz toga pravca dobivao dragocjene kilowatsate. Radnici Končara bi imali osiguran dobar posao.

Jedina preprjeka jer u nalazku još 12 milijuna dolara. To je uvjet Kanadjana. Dati ćemo vam novce, ako vi sami osigurate trećinu, kažu oni.

Čelni ljudi Končara i HEP-a bili su sretni što su u meni našli kolegu koji ih u podpunosti razumije. Oni sami su počeli lobirati i tražiti novce. Sad ću im i ja u tomu priskočiti u pomoć koliko god budem mogao.

Sve u svemu veliki dio mojih sadanjih aktivnosti se počeo svoditi na zahtjev za  novcem. U ponedjeljak sam zajedno s Mariom Mrkušićem i Davorom Miloglavom posjetio novoga ministra financija Zorana Jašića. Izborili smo obećanje o slanju dvadeset milijuna HRD-a. Već smo dobili deset milijuna, što je izvrstno.

Kod Jašića smo zateknuli šefa republičkoga SDK Sindičića.

Jašić nas je primio iznimno srdačno. Prisjetio se vriemena iz prošle jeseni kad je kao veleposlanik Jugoslavije boravio u Maleziji. Slušao je tamo moje izjave za BBC. Moji tadanji opisi dubrovačke situacije silno su ga bili ganuli. Možda su bili prevaga u njegovoj odluki o napuštanju razpadajuće jugoslavenske diplomacije.

Kao vrstan diplomat, doktor Jašić se brzo izborio za još višu poziciju u novoj državi. Bio je veleposlanik, a sad je ministar. Djeluje izuzetno ugodno. Daj Bože pa se pokaže jednako toliko i učinkovitim. Za sad mu je još uviek pomoćnik krupni i simpatični Zavoreo, ali izgleda kako to ne će još dugo biti. Zavoreo nam je to tužno priobćio, nakon što smo zajedno izišli iz Jašićeva ureda. Mario Mrkušić se zbog vjerojatnosti Zavoreova odlazka raztužio jače nego sam Zavoreo.

U Jašićevu slučaju težko je ne opaziti dosljednost u aktiviranju jugoslavenskih kadrova. Jašić je vrlo vjerojatno sposoban. Izuzetno je obrazovan. Prije nego je otišao za jugoslavenskoga veleposlanika bio je profesor na zagrebačkom ekonomskom fakultetu. Ipak, ako se tražilo dobrog stručnjaka za financije i ako se željelo izabrati baš medju sveučilišnim profesorima, zar se nije moglo naći i izabrati netkoga tko u medjuvriemenu nije bio na iztaknutomu političkom mjestu u jugoslavenskoj službi. Moglo se barem pokušati ne izabrati čovjeka koji je do jučer, po prirodi svojega posla, u svietu morao promicati Jugoslaviju i njezin komunizam. Premda, ruku na srdce, to ne bi mienjalo srž stvari, jer je velika većina profesora na fakultetima, poglavito onima koji nisu tehnički, birana u vrieme Jugoslavije po načelu tadanje političke podobnosti.

Treba biti realan. Zoranu Jašiću je vrlo vjerojatno pomogla a ne odmogla činjenica što je do nedavno bio naglašeno u jugoslavenskoj službi!  Takov je odnos snaga u Hrvatskoj, točnije u vrhovima hrvatske politike, i to se mora uzeti u obzir.

U utorak sam, prije povratka zrakoplovom prema Splitu, ostvario još jedan koristan kontakt s još jednim ministrom, točnije s dopredsjednikom vlade zaduženim za gospodarstvo, Darkom Čargonjom.

Čargonja me je primio jednako srdačno kao i Jašić i rekao kako se Hrvatska, kad je u pitanju dubrovačko područje, treba prilagoditi zahtjevima i pomoći koliko god to situacija traži.

Čargonja je inače bio 1990. izabran u Sabor kao komunist s riečkoga područja, a kasnije je pokazao zavidnu prilagodljivost, pa ga se Franjo Gregurić ovog proljeća, kad je rekonstruirao vladu,  sjetio kao čovjeka koji bi bio dobar ministar, a Hrvoje Šarinić ga je evo, kao svojega Riečanina sad čak unapriedio u dopredsjednika vlade. Svoj napredak je Čargonja uzkladio i s promjenom stranke, pa je sad član HDZ-a.

Nekad bih se čudio, kad bih čuo za prilagodbe ovakove vrste, a sad mi sve to nekako postaje uobičajeno i neizbježno. Na takov način sam prihvatio i Djela Jusića koji mi je prekjučer došao pokazati nekakovu potvrdu, izdanu u Zagrebu,  po kojoj je on član HDZ-a od prošle jeseni. Rekao sam mu neka potvrdu pokaže u dubrovačkomu HDZ-u, a oni će mu vjerojatno onda dati člansku izkaznicu. Kao član Izvršnoga vieća koji bi bio zadužen za područje kulture, Jusić mi je zanimljiv prvenstveno s obzirom na svoje skladateljsko i glasbeno umieće, koje mu je svojevrstna izkaznica za razumievanje problematike s područja kulture. A ako ga sad, na osnovu dokumenta kojega je donio, prihvate u dubrovačkomu HDZ-u,  točnije medju viećnicima HDZ-a u obćinskoj skupštini, onda će se u Izvršnom vieću nakon dosta vriemena opet popuniti prazno mjesto nastalo s odlazkom Zdravka Kobenzla.

U sriedu su me direktor Babina kuka Mladen Falkoni i direktor Zračne luke Mato Budman željeli uključiti u upravne odbore tvrdki kojima su na čelu. Rekao sam im kako razumijem njihovu skrb i njihov zaključak, kako bi im puno pomoglo kad bi ostvarili svoj naum, ali ih moram odbiti iz načelnih razloga, jer držim kako u svojemu djelovanju moram občuvati neutralnost i s jednakim entuzijazmom skrbiti za sve tvrdke i cielo pučanstvo u Obćini. Zbog toga se ne ću, do kraja svojega mandata, prihvatiti članstva u upravnom odboru, bilo koje tvrdke, kluba ili ustanove. Kao pametni i razložni ljudi odmah su prihvatili moje argumente. To načelo ima doista snažno logičko uporište i ne vidim razlog za odstupanje od njega.

Odstupanje od načela se do sad inače nije pokazalo kao neka moja osobito jaka strana. Učinit ću to samo onda kad se čvrsto uvjerim, kako nisam bio u pravu. Kao u slučaju kad sam uztvrdio kako je, kad to već novinari sami ne čine, nuždno potruditi se i sam za javnost izpričati što se napravilo, što se radi i što se treba učiniti. U tomu smislu sam jučer održao sliedeću konferenciju za tisak. Uz mene su novinarima, svatko iz svojega područja, na novinarska pitanja ovaj put odgovarali ravnatelj obćinske uprave prihoda Miho Popović, predsjednik povjerenstva za procjenu ratnih šteta Joško Radica i članica Izvršnoga vieća Dubravka Šuica.

Od jučerašnjih susreta posebice mi je bio dojmljiv onaj s gorljivim Hrvatom muslimanske vjeroizpoviedi, zagrebačkim javnim tužiteljem Mirsadom Bakšićem, koji me je došao posjetiti u družtvu sa svojim dubrovačkim kolegom Mihom Valjalom, a s njima su bili i Jadran Delaš i Luka Korda.

Činjenica je kako je, s bitnim poboljšanjem prometne povezanosti Dubrovnika, došlo do uočljivo povećane frekvencije posjeta u oba smjera.

Bolje i brže veze sa Splitom i Zagrebom jedan su od dobrih znakova izlazka iz ove težke situacije. Najviše pogoduju Peru Poljaniću, koji praktički puno više vriemena provodi u Zagrebu, u  inozemstvu ili Trsteniku nego u Dubrovniku. Kad bi on ta svoja putovanja posvetio dubrovačkoj obćini i dogovarao konkretne stvari, to bi samo veselilo i hrabrilo. Na žalost,  o razlogima njegovih putovanja znam malo, o rezultatima još manje. Zbog toga mi je neizbježno osobno odlaziti na put.

Danas je poboljšana prometna veza  sa Zagrebom Dubrovniku u goste dovela i dopredsjednika hrvatske vlade Matu Granića.

Te olakšavajuće okolnosti Granić je uporabio i kako bi spojio obiteljsko ugodno s koristnim, pa je na put poveo ženu i kćer. Ovo je ipak ljetno doba, a Dubrovnik je uviek Dubrovnik. Kao pratnju je poveo čak tri tjelohranitelja, što bi se moglo protumačiti, kako Granić razvidno sve više cieni svoj život. Zajedno s Perom Poljanićem, Lukom Kordom i Antom Stojanom, dočekao sam ga u Slanomu.

Provezli smo ga kroz srušena sela u zaledju dubrovačkoga primorja. Bio je to uvod u glavni dogodjaj dana - objed kod Kralja u Stonu.

Popodne je održana u Libertasu tribina s prognanicima, što je opet bio uvod večeri u Argentini.

Objedi i večere su dio predstave nuždne za realizaciju programa obnove. Srušeno treba prezentirati i prezentirati, kako bi se prikupilo što je moguće više sriedstava. Granić u tomu može biti značajna karika.

Uz pun želudac i ponešto alkohola ljudi se bolje razumiju. Tako su se tiekom objeda i večere Pero Poljanić i Ante Stojan izuzetno srdačno razgovarali s Lukom Kordom, kojega inače drže nedovoljno kulturnim i obrazovanim, pa stoga i neprikladnim za vodjenje najjače dubrovačke stranke, i  to svoje mišljenje ne prezaju izkazati gdje god za to imaju prigodu.

Granićevim tjelohraniteljima je pak obilje hrane i pića zasigurno smanjilo razinu opreza. Njih trojica su uzpjeli popiti puno više od svih nas sedam ostalih zajedno,  pa su se jadni ministar i njegova obitelj našli u popriličnoj opasnosti. Možda je Granić bio sviestan opasnosti u kojoj se našao, ali je plemenito stavio skrb za ugodu svojih tjelohranitelja iznad skrbi za  svoj život i život svoje obitelji. Srećom, možebitni atentatori se nisu bili na vrieme pripremili za takovu otvorenu mogućnost eliminacije prevriednoga dopredsjednika vlade.

Putovanja, sastanci, objedi, večere! Koliko god se promatrali s aspekta morala ili pak humora, neizbježni su u vodjenju politike i gospodarstva. Ne može ih se ukinuti, ali bi sigurno bilo učinkovitije svesti ih na puno manju mjeru, odnosno smanjiti ih i vriemenski i količinski. Trebalo bi naći optimum. Trebalo bi, ali to je utopijska zamisao.

Ovo je jedna od onih tema za koju je težko naći sugovornika. Zato ju je najbolje samo zapisati i ostaviti po strani. Tu se ništa ne da učiniti.

Nastavak