Razčlanba donacija

Nedjelja, 4. travnja 1993.

U berlinskomu restaurantu „Adriatic“ jučer sam upoznao konobara Draga Vrgoča, koji mi je rekao kako on mene poznaje od ranije. Nije se potrudio biti precizniji, a ja nisam želio biti neuljudan i izpitivati ga o tomu.
Sinjanin Vrgoč je ponosan jer je skupio dostatno novaca za otvorenje vlastitoga restauranta, što se uzkoro sprema učiniti i tako biti četiri stotine i prvi Hrvat koji je u Berlinu otvorio restaurant. Ako je brojka o već postojećih četiri stotine restauranata točna. Doduše svi ti restauranti se ne mogu svrstati u hrvatske, jer se dosta vlastnika s hrvatskim korienima još ne može osloboditi svojih jugoslavenskih osjećaja. Tako barem kažu oni berlinski ugostitelji, kojima je nezavisnost Hrvatske draga, ili su je pak brzo prihvatili.
Još više od toga skoroga skoka iz uloge zaposlenika u ulogu vlastnika Vrgoč je ponosan, i o tomu ponosno priča, kako je na početcima stvaranja sadanje Hrvatske uložio tisuću i pol maraka u kupovinu odiela i cipela Franju Tudjmanu. Nije precizirao kojom prigodom je to učinio i opet ga, iz pristojnosti, nisam pitao o tomu.
Marljivi i domoljubni konobar samo je jedan od puno doista različitih primjera načina na koje su naši izseljenici pokušavali i pokušavaju pomoći svojoj domovini. Pri tomu se čini kako su ranije pokušavali više, a sad su im se pokušaji smanjili i proriedili.
Opravdanje za opadanje svojega donatorskoga naboja imaju u osjećaju kako se ono što su donirali nije utrošilo na pravi način.
O svemu tomu nisam puno razmišljao sve dok nisam čuo priču dubrovačkoga gastarbeitera Pava Banca, vlastnika restauranta Galija, u kojemu smo objedovali neposriedno nakon što smo Pero i Vanja Poljanić, Mariana i ja u sriedu stignuli u Berlin.
Naš dolazak u Berlin je organizirao i sve putne troškove i troškove noćenja platio Lovro Misir, kojemu smo za uzvrat prekjučer bili na otvorenju njegova novoga hotela “Senator”. Izim toga Misir nas je pokazivao svojim prijateljima ugostiteljima, a mi smo za uzvrat uz priču nastojali ne ostati gladni.
To se zove spoj gospodarstva i politike. Evo, osjetio sam tu formulu na samomu kraju svojega mandata. Pero je u tomu smislu prikupio poprilično više izkustava. Čak su i budući gradonačelnik a do sad direktor pošte i volonterski Perov zamjenik, Čićo Obuljen, te budući župan, a do sad član Izvršnoga vieća, Jure Burić, za cielo ovo vrieme prikupili puno više takovih izkustava od mene.
Nije mi zbog toga krivo. Naputovao sam se prije dolazka u obćinu, pa sam se na neki način spontano nastojao od toga odmoriti. Peru, Čiću i Juri su putovanja jednostavno bila puno veći izazov nego meni. Ipak prihvatio sam ovu posljednju mogućnost, odnosno Misirov poziv.
Rieči Joška Jelavića su ipak utjecale na Misira, pa je danas na razstanku Peru i meni naglasio kako bi mu se, s obzirom na situaciju, bilo više izplatilo u Berlin dovezsti Čića i Juru, ali se za nas odlučio jednostavno stoga što smo mu dragi.
A možda je u njegovoj odluki, izim simpatija koje osjeća prema Peru i meni, ipak ključna bila činjenica, što je nadnevak otvorenja hotela bio zakazan, a u Dubrovniku još nije došlo do promjena na čelnim mjestima, pa mu je, podpuno objektivno gledajući, bilo praktičnije uveličati svoju proslavu, predstavljajući svojim gostima čelnike koji to jesu, nego one koji će tek to biti.
Pero i ja smo doduše u očima mnogih već dugo postali prošlost, ali formalno i praktički gledajući, još se ništa nije promienilo. U prošli ponedjeljak sam održao sjednicu Izvršnoga vieća s dosta točaka, koje su bitne za odvijanje života na dubrovačkomu području. Procienio sam je kao predposljednju. Posljednju sam predvidio samo za usvajanje izvješća i dodjelu priznanja Izvršnoga vieća. Vrlo je vjerojatno kako će i biti tako.
Na toj našoj sjednici smo u prioritete obnove dodali obnovu stočnoga fonda. Nastavili smo s brigom o mladeži usvojivši odgovarajući program, a odobrili smo vrlo vjerojatno posljednju listu zajamčenih plaća. Tek će se morati odlučiti tko će od naših brojnih nasliednika to činiti u buduće. 
Uputili smo obćinskoj skupštini neke stvari, poput promjene i dopune mrježe pučkih škola, i osnutka odjelite pučke škole u Mokošici. To je do sad bila područna škola gradske škole Marin Getaldić, koja se tako zove od prošle godine kad smo promienili komunistički naziv „Miše Simoni“. Skupština se vrlo vjerojatno, više ne će sastati, ali ipak smo odlučili to učiniti, kako bi se ubrzao postupak.
Tko god od naših nasliednika to prihvati, posao će se napraviti brže. A u ovomu prielaznom razdoblju, i skupštinsko predsjedničtvo bi moglo sa svojim odlukama zamieniti Skupštinu.

Nastavili smo i s imenovanjima u upravne odbore, pa smo odredili odgovarajuće osobe za još deset dubrovačkih tvrdki.
Nakon sjednice  ostao sam razgovarati s Jurom Burićem, koji bi uzkoro, u svojstvu župana trebao useliti u moj dosadanji ured.
Bio je to izkren razgovor, u kojemu sam mu prigovorio zbog njegovog biega, a on se opravdavao, kako je bio od netkoga bio dobio zadaću otići, a uz to je mislio kako smo Pero Poljanić i ja veliki neprijatelji. U svoje zasluge je ubrojio dovodjenje ministara u Dubrovnik. Kao odredjenu ravnotežu mojemu kritiziranju nije uzpio pronaći ništa drugo nego mi opet prigovoriti zbog smjene njegova prijatelja Stiepa Raguža s mjesta direktora bolnice.
Zasigurno obojici nam je nakon razgovora  bilo lakše, jer ipak smo dugogodišnji prijatelji, a medju prijateljima ne bi smjele postojati neke nedorečenosti. A postojale su.
Igrom slučaja toga istoga dana, kad smo na sjednici nominirali sliedeću skupinu osoba u upravne odbore, održan je u popodnevnim urama prvi sastanak upravnoga odbora u Atlantskoj plovitbi.
Glavnu rieč je odmah preuzeo Marin Mileta, koji se predstavio kao čovjek, kojega su „iz Zagreba preporučili za predsjednika upravnoga odbora“, pa su svi ostali članovi to odmah prihvatili. Izim mene.
Glasovanje o predsjedniku je tako završilo s četiri glasa „za“ i s jednim „suzdržanim“, onim mojim.  Rekao sam kako smo izabrani uz predpostavku samostalne i odgovorne donositbe odluka, demokratski i utemeljeno, a ne na osnovu „rekla kazala“ načela.
Isti rezultat je bio i kad je novoizabrani predsjednik Mileta odmah zatim na razpored stavio glasovanje o povjerenju dosadanjem direktoru Špiru Savinu.
Premda o Savinu, koji je bio na sastanku nemam loše mišljenje, čisto iz načelnih razloga postavio sam pitanje, zašto se izbor direktora ne bi obavio kroz natječaj, a ako mu je izteknuo mandat, onda ga možemo postaviti za vršitelja dužnosti do provedbe natječaja.
Nitko nije ni pokušao komentirati moje rieči, nego su svi, izim mene, složno dignuli ruke kad ih je Mileta pozvao na glasovanje.
Na kraju sjednice Mileta mi je predložio neka prihvatim upis u zapisnik, kako su se odluke doniele jednoglasno. Nisam prihvatio, a ni shvatio zbog čega je to tražio.
Ako se može suditi po toj sjednici u Atlantskoj plovitbi, prošla je doba kad sam mogao nametati načela. Nisam se promienio, ali se promienila situacija. Ne će mi biti lako.
Sve je jasnije kako skrb o obćemu dobru zamjenjuje briga o pojedinačnim interesima, a tu se ne mogu prilagoditi. I ovo putovanje sam uporabio za dogovore oko konkretnih načina osiguranja i održavanja života na dubrovačkom području. Na proputovanju sam u utorak u Zagrebu razgovarao s dopredsjednikom vlade Granićem i pomoćnikom ministra financija Štulićem. I jednomu i drugomu sam objasnio i dokumentirao, kako je iz državne blagajne nuždno dubrovačkoj obćini mjesečno dostavljati dvije stotine tisuća njemačkih maraka.
Granić se iznenadio, kad sam otvorio tu priču. Mislio je kako sam došao s njim razgovarati o svojemu budućem poslu. Inače su se i on i Štulić, a i drugi, s kojima sam se vidio ili čuo, poput Iva Sanadera,  baš nalazili u stanju skrbi o svojoj budućnosti,  jer Hrvoja Šarinića na mjestu predsjednika vlade zamjenjuje Nikica Valentić.
U Zagrebu sam izkušao i svoje trenutne financijske mogućnosti. U skladu s njima smo Mariana i ja za objed pojeli lazanje, a za večeru – burek.
Objed u Galiji je bio na bitno višoj razini od zagrebačkih obroka, a Banac nam ga je začinio sa zanimljivim pričama i razmišljanjima o donacijama. Rekao je kako je kroz Berlin ovih posljednjih godina prodefiliralo poprilično skupljača pomoći za Hrvatsku. Medju njima je u Bančevu sjećanju najsnažnije ostao dubrovački biskup Želimir Puljić, koji je prikupljao novce za popravak ruke svetoga Vlaha, što se Bancu i ostalim berlinskim donatorima činilo izuzetno jasnim i konkretnim u uzporedbi s drugima koji bi otišli punih torba, a berlinski ugostitelji bi se zatim medjusobno pitali gdje su im završili novci. Zbog toga su se s vriemenom počeli ponašati sve štedljivije i štedljivije.
Banac samo što nam izravno nije rekao kako mu je drago što ne tražimo ništa.
Rekao sam Bancu kako sam se uviek zalagao za donacije na račune, bilo obćinski bilo državni. Na taj način ne bi moglo biti nikakovih sumnja.
Podučio sam ga malo i matematici rekavši mu koliko stoji samo jedna granata i množio cienu s procienjenim brojem izpaljenih granata.
Explozivne brojke su podpuno preokrenule Bančev stav. A posebice ga je smekšalo kad sam mu rekao kako je na račun pomoći Dubrovniku kroz cielo ovo vrieme uplaćeno tek pedeset tisuća njemačkih maraka, a samo izravne štete na dubrovačkom području su reda veličine tri miliarde tih istih maraka.  
Složio sam se s Bancem kako je zasigurno bilo i bit će ljudi koji su iz svega ovoga izvukli osobnu korist, ali sam rekao kako je uz predpostavku kradje cjelokupnoga novca koje su prikupili naši izseljenici, onda cieli teret borbe za slobodu i obstanak, pao na ledja ljudi koji žive u Hrvatskoj!
Naš domaćin mi je rekao kako su ga moje rieči osviestile, jer je shvatio kako se patnja i teret koje osjećaju on i njegovi kolege u inozemstvu ne mogu mjeriti s patnjom i teretom većine ljudi koji žive u Hrvatskoj.
Složio sam se takodjer s Bancem kako zasigurno u Hrvatskoj, ali i medju izseljeničtvom, ima ljudi koji su uporabili situaciju i izvukli korist za sebe u cieloj ovoj stiski. Medjutim, to ne smije poremetiti odnose izseljeničtva s ljudima u Hrvatskoj, niti ugroziti ili uzporiti naš put prema konačnoj slobodi. Jer trećina Hrvatske je još okupirana i predaha jednostavno ne smije biti.
Kad sam spominjao predah u trenutku sam se osjetio neizkrenim, jer sam jedva čekam doći do predaha, a evo i ovaj put u Berlin je bio neka vrsta ostvarbe te moje želje. Srećom, čeka me hrpa nasliednika. A medju njima prednjači Čićo Obuljen koji je baš odputovao u Anconu predstavljati obćinu Dubrovnik kao direktor dubrovačke pošte i budući gradonačelnik.
Razgovor s Bancem tiekom prvoga objeda po dolazku u Berlin bio je samo prvi u nizu sličnih razgovora, s kojima smo odplaćivali svoje obroke. Najčudniji razgovor mi je bio prekjučer na objedu u restaurantu na obali jednoga od berlinskih jezera, a čiji je vlastnik Perić kojemu nisam uzpio zapamtiti ime.
Za objedom nam se pridružio Duško Jasprica, po prezimenu, ali i po razvidnom poznanstvu s Perom Poljanićem, Pelješčanin. Predstavio se kao povjerenik Glavnoga stožera Hrvatske za nabavu oružja u Njemačkoj.
Prvi dio večere razgovarao je samo s Perom, na neki način demonstrirajući odbojnost prema meni. Kad sam se ipak nakon nekoga vriemena uključio u razgovor iznoseći svoje stavove o privatizaciji, čovjek me je gledao sa sve većim i većim čudjenjem, a onda u jednom trenutku uzviknuo, kako me gleda “kao novo auto”.
Nisam ga razumio, pa sam ga zamolio neka mi protumači tu svoju asociaciju.
Odgovorio mi je kako je o meni do sad čuo samo loše stvari, pa je silno iznenadjen, kad je čuo moje rieči, koje mu o meni stvaraju podpuno suprotan dojam od očekivanog.
Na moje inzistiranje rekao mi je kako je najviše napada na mene čuo od - Šime Djodana!
Nije rekao je li to čuo kad je Djodan bio u Berlinu ili kad je on bio u Zagrebu. Nisam ga izpitivao.
Njegova priča se uklopila u niz sličnih priča i nekako me nije bilo briga. Začudio bih se kad bi bilo drugčije.
Ono što mi je u razgovoru s Jaspricom bilo novo, bio je sam naziv njegove uloge. Povjerenik za nabavu oružja! Čiji? Tko mu je dao povjerenje? Nisam ga izpitivao. Čovjek mi je jednostavno obogatio lepezu različitih vrsta dobrotvora koji na ovaj ili onaj način pomažu Hrvatskoj.
A dobrotvori, donatori i donacije su se pokazali kao dosta slojeviti pojmovi. Neki donatori su samozatajni, a neki žude za medijskom  pozornosti. Neki su doista dobrotvori, a neki se samo takovima prikazuju.
Vriednost donacija se pak često procjenjuje samo kroz vriednost materiala odnosno fizičkih stvari koje su donirane, a zanemaruju se transportni troškovi, troškovi prekrcaja, skladištenja, razpodjele i t.d.
Koliko sam samo truda morao uložiti kako bih riešio problem s robom  koja se izporučuje Caritasu u Dubrovniku!
Nakon što su mi se krajem siečnja iz Luke bili potužili što im nitko ne plaća izkrcaj Caritasove robe i zaprietili s odkazom izkrcaja i skladištenja, a biskup Puljić i don Marko Stanić su me molili za pomoć, poduzeo sam korake koji su mi se činili dostatnim za riešenje problema. Čak sam pri tomu uporabio prigodu što je u medijima objavljeno kako se Caritas povlači iz Dubrovnika, pa sam kroz demanti objasnio pučanstvu kako se vriednost donacija ne sastoji samo u vriednosti robe nego se trebaju dodati i  transportni, manipulativni, skladišni, administrativni i drugi troškovi.
Doista, zašto bi netko bezplatno prevozio, izkrcavao i skladištio donacije, a kao donatori se prikazuju samo oni koji su donacije poslali? Na primjer ako izkrcaj i skladištenje robe  vriedne stotinu tisuća dolara, vriedi  pet tisuća dolara, a obavi se bezplatno, onda kao donatora treba pribrojiti i onoga koji je  obavio izkrcaj i skladištenje. u tolikoj vriednosti. Ako se to učini bezplatno dvadeset puta za dvadeset istih takovih izporuka, onda se u stvari doniralo cielih dodatnih stotinu tisuća dolara, dakle vriednost jedne ciele izporuke.
Ako onaj koji obavlja izkrcaj i skladištenje živi od toga što radi ili jednostavno ne želi na silu donirati svoj rad, onda je logično kako mu treba platiti ili donator ili primatelj donacije, ili pak netko treći.
To je jedna od stvari koja nije vidljiva na prvi pogled, a i mediji se nisu trudili objasniti je, ili pak i sami nisu razumjeli, što je još vjerojatnije.
Uglavnom, mislio sam kako sam tad bio riešio stvar, ali se ona nastavila rastezati. Odlučio sam  sazvati sastanak, kako bi se došlo do konačnoga riešenja. I uzpio sam.
Na sastanak u moj ured, u ponedjeljak petnaestoga prošlog mjeseca,   odzvali su se svi izim predstavnika Caritasa, u kojemu su trebali biti najviše zainteresirani. Valjda su se uzdali u mene i vjerovali kako ću na najbolji način zastupati njihove interese. Ili su imali neke druge razloge za nedolazak? Nisam se o tomu dalje razpitivao.
Bili su tu Krile iz Croatia osiguranja, Šoletić iz Atlantske plovitbe, Jurišić iz INA-e, Obuljen iz HPT-a, Miletić i Bratoš iz Luke, a s obćinske strane doveo sam i Burića i Penda iz obćinskoga sekretarijata za zdravstvo i socialnu skrb, Žeravicu iz sekretarijata za privredu, te direktora Čistoće Lulića.
Ozračje na sastanku nije bilo osobito. Nenaplaćene usluge "Luke" su po riečima njihovih predstavnika već bile priešle brojku od stotinu tisuća dolara, pa se svatko bojao padanja tereta na ledja tvrdke koju predstavlja. U tomu je prednjačio Krile.
Ipak riešenje je pronadjeno. Jurišić i Obuljen su uzeli na sebe plaćanje od po 30% troškova svaki.
Za predstavnike Luke je to bilo dostatno. Dapače, odreknuli su se naplate za razdoblje do veljače 1992, a cienu budućega skladištenja su smanjili više nego četverostruko.
Na taj način je, barem na neko vrieme, u Dubrovniku riešen problem koji inače ne vide ili ga slabo vide i donatori i oni koji donacije primaju, i mediji i ljudi obćenito.
Primatelj donacija misli kako je dar dobio od Caritasa, odnosno od onih koji su donirali Caritas, a u stvari svoj ozbiljan udjel u svemu ovomu imaju svi hrvatski gradjani odnosno hrvatski porezni obveznici, jer izkrcaj i skladištenje obavlja državna tvrdka Luka, kojoj pak troškove naknadjuju državne tvrdke, INA i HPT, a cielu stvar koordinira Obćina.
Pri tomu smo si svi uzeli za pravo davati u ime države. Ja sam u ime Obćine trošio radno vrieme, svoje i svojih suradnika. Ivo Jurišić i Čićo Obuljen su u ime INA-e i HPT-a  dali novce. Čićo je u tomu bio gotovo pa u sukobu interesa. Uzkoro bi trebao postati gradonačelnikom, a u sadanjemu svojstvu direktora HPT-a je dao novce koji će mu smanjiti glavobolju kad sjedne u gradonačelničku stolicu!
Inače donacijska problematika ima i niz drugih protega. Nisu sve donacije baš do kraja dobronamierne i plemenite, niti su pak tolike, kolikima izgledaju na prvi pogled. Našoj bolnici su tako bili donirani liekovi kojima je izteknuo rok uporabe, pa smo se, još za vrieme dok smo bili obkoljeni suočili i s problemom odlaganja opasnoga medicinskoga odpada, kojega su se  neki dosjetljivi “donatori” na taj način elegantno oslobodili.
Donacije prati i jedna latentna nepreciznost. Kao zaslužni za istu donaciju prikazuju se različite osobe, pa se posljedično stekne dojam o višestruko većoj količini i vriednosti od zbiljne.
Na primjer, ako je Kraš u Zagrebu odlučio poslati Dubrovčanima tonu svojih proizvoda na zamolbu Tereze Kesovije, a Ivan Mustač je pratio pošiljku od Rieke do Dubrovnika, te ako i Kraš i Kesovija i Mustač izjave medijima kako su zaslužni za odpremu tone robe u Dubrovnik, jednostavnim zbrajanjem se dodje do tri tone. A stignula je jedna tona. Takovi slučajevi su bili više pravilo nego izuzetak.
A ima tu i nekih stvari koje same po sebi, premda u stvari benigne,  nisu osobito simpatične. Poput želje za fotografiranjem uz donacije ili pak nastojanja za vlastoručnom podjelom robe od strane osobe koja ne daje nešto svoje, ali se trudila i uzpjela nešto izmoliti. Poput Tereze Kesovije, koja je inzistirala na osobnom uručivanju donacija dubrovačkoj djeci.
Možda to nije simpatično, ali je sigurno učinkovito, i osobe koje kroz donacije žele iztaknuti i same sebe ne smije se obtuživati. Poglavito kad se radi o osobama koje su poznate u javnosti.
Bilo bi dobro kad bi se što više poznatih uključilo u prikupljanje donacija, pa neka se pri tomu slikaju do mile volje. Dapače, možda bi to trebalo reklamirati na takov način. Uostalom i mediji onda imaju o čemu pisati i govoriti, kao što je na primjer Radio Dubrovnik posljednjega dana veljače bio objavio kako će se u zgradi glasbene škole dieliti darovi prikupljeni “dobrotom Sonje Djodan”.
Donatorski duh sve u svemu treba njegovati, na donacijama se treba liepo zahvaljivati, ali bilo bi ipak najbolje kad bi se u budućnosti čim prije ovdašnje pučanstvo oslobodilo potrebe za donacijama.
Ta tema nam je u razgovoru bila pretežita dok smo se, uz slietanje u Beču i prekrcaj u Zagrebu, danas vraćali u naš Grad.

Nastavak