Ravenna

Subota, 27. lipnja 1992.


U nedjelju ujutro sam nazvao doma i s olakšanjem saznao kako se situacija smirila i kako se i dalje ne čuju nikakove explozije, pa sam odlučio krenuti prema Ravenni, kako bih izpunio i drugi dio zadaće zbog koje sam odputovao iz Dubrovnika.
Vozeći se pored Venezie na pamet mi je palo kako je to moje prvo službeno putovanje u inozemstvo u više od dvije godine što sam predsjednik Izvršnoga vieća!
Posjeti Beču i Salernu mogu se s pravom ubrojiti u privatne. Premda sam predstavljao Dubrovnik i Hrvatsku, davao interviewe, tražio i dobivao pomoć i razumievanje za našu nevolju, za njih nisam bio otvorio putne naloge, pa se, formalno gledano, ne mogu ubrojiti u službene.
S Ravennom su kontakt i dobre odnose uzpostavili naši komunistički predhodnici u Obćini još 1969. godine. Prije odlazka iz Dubrovnika nisam se stignuo precizno informirati o tomu tko je te kontakte točno uzpostavio i kakove su vrste oni bili, pa sam s te točke motrišta, putovao u nepoznato.
Znao sam samo kako je iz Ravenne došao poziv na otvorenje njihovoga glasbenoga festivala uz napomenu kako bi se ta prigoda mogla uporabiti za prezentaciju njihovoj javnosti u kakovim se težkoćama nalazi Dubrovnik i kakova vrsta pomoći koju bi Ravenna uputila Dubrovniku bi bila najdjelotvornija.
Očekivao sam kako će obćinski protokol smisliti sastav poslanstva, ali dan prije nego sam trebao krenuti na put, uztvrdio sam kako ću cielo poslanstvo sačinjavati samo ja, koji ću u isto vrieme sam sebi biti i vozač.
Nazvao sam podpisnika poziva predsjednika Provincije di Ravenna dr. Dantea Mayolia i srećom ga odmah dobio. Razgovor s njim mi je bio podpuno umirujući. Izuzetno ljubazni Talijan  je bio sretan što me čuje i rekao kako jedva čeka susret sa mnom, što mi je gledano čisto protokolarno, bilo podpuno očekivano. Ipak izpod toga protokolarnoga oklopa osjetio sam kako se radi o doista finom, ugodnom i dobronamiernomu čovjeku.
Rekao mi je kako su kao pomoć Dubrovniku u Ravenni već prikupili nešto novaca i upitao me što bi za te novce  bilo najbolje kupiti. Kako sam upravo bio u onomu svojemu  „agregatnomu“ stadiju, odgovorio sam mu kako bi bilo liepo od njega kad bi nam nabavio jedan snažniji agregat.
Nisam naglašivao nikakove specifikacije, kako ne bih izpao nepristojan. Računao sam kako bi i stroj od nekoliko kW dobro došao, a ako bude nešto jači - tim bolje.
Kao što mi se u razgovoru činilo nepristojnim pitati o sumi novaca koja je prikupljena, tako mi  se učinilo neprimjerenim razpitivati se detaljnije o poviesti odnosa Ravenne i Dubrovnika. Na žalost, nakon toga u tomu smislu nisam stignuo ništa saznati ni kod nas u Obćini.
Činjenica što sam doputovao podpuno sam, bila je veliko iznenadjenje za Talijane.
Prvi se iznenadio ljubazni i simpatični dr. Andre Panzavolta , koji me je u ime provincije dočekao u hotelu Argentario. Za cielo vrieme večere, na koju me je nakon toga odveo, svako nekoliko je ponavljao, koliko se tomu čudi.
Sutradan me u zgradi Provincije dočekao moj domaćin Mayoli.
Talijani imaju drugčiju organizaciju lokalne uprave u uzporedbi s Hrvatskom., što je sigurno prije svega odraz razlike u veličini države.  Hrvatska je podieljena na stotinjak obćina, a Italija je podieljena na regije, pa onda na provincije unutar kojih se nalaze gradovi -  comune sa svojim gradonačelnicima.
Došao sam u svojstvu čelnika dubrovačke Obćine, a talijanska inačica naših obćina su provincije, pa je moj domaćin bio  predsjednik provincije, u kojoj je Ravenna samo najveći od desetak gradova.
Po površini je Provincia di Ravenna gotovo dvostruko veća od dubrovačke obćine, ima četverostruko više stanovnika, a sam grad Ravenna je po broju stanovnika nešto više nego dvostruko veći od Grada Dubrovnika.
Odmah nakon što smo se susreli i pozdravili, Mayoli mi se pohvalio kako je, sukladno mojoj sugestiji, već kupio agregat od 50 kW, koji će uzkoro poslati, a ostalo im je nekih 13 milijuna lira, koje bi želio po meni poslati u Dubrovnik.
Zahvalio sam mu se i zamolio ga neka sakupljenu svotu uplati na račun "pomoć Dubrovniku" dajući mu broj računa. U žepu sam uz svoje posjetnice nosio snopić papirića s tiskanim brojem toga računa.
Nisam se želio uvrstiti medju prenositelje novca iz inozemstva u Hrvatsku, jer iz toga uviek mogu nastati priče. Koliko god vjerujem kako je neutemeljena većina priča kako su novčani teklići dio uzeli za sebe, čudim se ljudima koji su na to pristali. Svjetski financijski sustav je dostatno dobro povezan, pa doista nije  nuždno prenositi gotovinu.
Mayoli mi je predložio novi gemellaggio, odnosno obnovu bratimljenja Ravenne s Dubrovnikom, što sam prirodno prihvatio bez oklievanja. Razgovarali smo dugo, kao stari prijatelji, premda smo se predhodno bili samo jedan put čuli brzoglasom.
Bio je krasan dan, pa me je pozvao u šetnju Ravennom. Ponosno mi je pokazivao doista liepo sriedište  glavnoga grada svoje provincije. Na koncu smo se zaustavili u restaurantu Bella Venezia.
Upitao sam  se, je li to pokazatelj odredjenoga kompleksa inferiornosti koju Ravenjani osjećaju prema svjetski mega poznatomu susjednom gradu. Do kraja sam ostao u dvojbi oko toga.
Za vrieme posjeta sam shvatio, kako je Ravenna grad s veličanstvenom prošlošću, grad u kojem je jedno vrieme bilo sjedište Zapadnoga rimskoga carstva. Kasnije je poviestna sudbina Ravenni namienila biti sriedištem Bizantske izdvojene provincije, pa se stoga i danas Ravenna naziva bizantskim gradom. Ipak Venezia je Venezia.
Istoga popodneva je u moju čast sazvana izvanredna sjednica vieća Provincije Ravenna.
Viećnici su sjedali u polukružno smještenim klupama nasuprot predsjedničkomu stolu, svrstani po stranačkoj pripadnosti. Prikazana je video kazeta o stradanjima Dubrovnika, koju sam donio sa sobom, a podieljeni su im i naši prospekti.
Nakon završetka projekcije opisao sam im svojim riečima kakove barbarske napade smo doživjeli, te kako smo se uzpjeli obraniti i na dobromu smo putu konačnoga oslobodjenja cieloga našega područja.
Kraj moje priče dočekan je sa snažnim pljeskom. Zatim su usliedili njihovi govori, iz kojih je izviralo razumievanje i ganuće. Svi, od komunista do demokršćana, natjecali su se u riečima podpore.
Nakon što je zaključio sjednicu i nakon što sam se pozdravio s većinom viećnika, moj ljubazni domaćin me je odveo u susjednu dvoranu gdje su me za dugačkim stolom čekali aktivisti različitih humanitarnih udruga. Na pitanje kakova bi nam pomoć bila najpotrebitija, predložio sam im neka skupe snage i u ime ciele provincije obnove jedno od srušenih sela dubrovačke obćine.
Bilo je vidljivo kako su moje rieči pale na plodno tlo. Svi su ih prihvatili s oduševljenjem. Ipak nisam baš uvjeren kako će taj dosta heterogeni skup uzpjeti sinkronizirati svoje aktivnosti i sriedstva, te realizirati ideju.
Za svaki slučaj predložio sam im i jednu lakšu akciju. Rekao sam im kako bismo im bili neobično zahvalni kad bi nam mogli poslati ter-papir i letvice za brzu sanaciju uništenih krovova, kako bi se kuće občuvale od daljnjega propadanja. Izražavali su silno čudjenje s količinom, koja nam je nuždna. Količina je sama po sebi govorila, koliko je krovova srušeno ili oštećeno. Složno su obećali pomoći.
Uvečer sam bio počastni gost na otvorenju ljetnoga festivala ozbiljne glasbe utemeljenoga prije tri godine. Festival je otvorila Bečka filharmonija pod vodstvom Riccarda Mutia, koji  je u Italiji popularan poput rock zviezde.
Pred početak koncerta u otvorenomu antičkomu amfiteatru petnaestak tisuća posjetitelja je službeni špiker podsjetio kako je koncert posvećen prijateljskomu Dubrovniku, čiji čelnik je tu medju njima. Na spominjanje mojega imena sam se ustao i mahao publici.
Pored mene je sjedao i poput mene i ciele publike uživao u koncertu, ruski veleposlanik u Italiji Anatoly Adamishin. Rekao mi je kako je prije toga bio i posljednji sovjetski veleposlanik u Italiji, pa je samo nastavio svoju karieru.
Režimi i države se mienjaju, ali snalažljivi ljudi ostaju na svojim mjestima. Slično se zbiva i u Hrvatskoj. U Dubrovniku sam to donekle pokvario, pa nije čudo što nisam omiljen u krugovima naših Adamishina.
Zvuk orkestra pod magičnom palicom slavnoga ravnatelja je bio fantastičan. Iako su pri kraju počele padati prve kišne kapi, koncert se bez smetnji završio praćen s ovacijama oduševljenih slušatelja.
Nakon koncerta priredjena je svetčana večera u hollywoodskomu stilu na obližnjemu velikomu sjajno održavanomu i uredjenomu  travnjaku, pod razapetim platnima.
Posluživana su fenomenalno ukusna jela medju kojima me je najviše dojmio sjajno spravljeni bakalar. Konobari su posluživali jelo i piće s bielim rukavicama na rukama.
Kratki pljusak nimalo nije zbunio perfektne organizatore.
Mayoli me je upoznao s ravnateljem orkestra Riccardom Mutiem, gradonačelnikom Ravenne Dragoniem, te nadbiskupom kojemu sam zaboravio ime. S najviše uzhita me predstavio glavnomu sponzoru festivala famoznomu bogatašu Raulu Gardiniu, koji je jednako kao po svojemu bogatstvu, postao poznat po svojoj zaljubljenosti u jedrenje i svojoj jedrilici Moro di Venezia, s kojom se odlučio sudjelovati u American cup-u.
Je li Gardini, ovakovim nazivanjem svoje jedrilice pokazao kako su u Ravenni sviestni svojega života u sjeni Venezie, upitao sam se.
Bio je to za mene posve nestvaran sviet neuzporediv s Dubrovnikom. I Zagreb je sad neuzporediv s Dubrovnikom, i Rieka i Split, ali ovo tamo!
Naša Hrvatska je izcrpljena s ratom i to se osjeća i vidi i tamo gdje ga nije bilo u pravom smislu rieči. U Ravenni sam se našao u  svietu od kojega su ratne strahote udaljene pola stoljeća. Većina ljudi uobće ne shvaća što to znači. Kao što i ja, rodjen nakon drugoga svjetskoga rata, nisam sebi mogao predočiti kakova je zvier taj rat, i u što on pretvara ljude i dobra.
Razgovarajući sa silno ljubaznim Talijanima, okružen s nezbiljnim svjetlom nevjerojatne razkoši iz misli nikako nisam mogao odagnati surovu dubrovačku zbiljnost. Cielo vrieme mi se nametala asociacija s vremenskim strojem, koji me je dovezao negdje u budućnost.
U utorak mi je predsjednik Mayoli stavio na razpolaganje vozača i vodiča, te pratnju u osobi nenametljivog Panzavolte. Vodič mi je bila jedna postarija profesorica poviesti iz Bologne. Pokazali su mi čuvene mozaike, mauzolej carice Teodore, s čudnim načinom izgradnje, slaganjem istarskoga kamena bez uporabe ikakovog veziva.
Premda mi hodanje po grobovima nije nikad bila neka atrakcija samo po sebi, nisam odbio otići vidjeti grob Dantea Alighieria. Možda je činjenica što je čuveni Dante umro i pokopan baš u Ravenni, učinila to ime medju ravennskim roditeljima posebice popularnim, pa je iz toga razloga u svoje vrieme i moj domaćin Mayoli dobio svoje ime. Padalo mi je na pamet upitati ga o tomu, ali sam odustao i nisam htio riskirati, ne znajući koliko bi taj moj upit bio primjeren i pristojan. 
Ravenna je u uzporedbi s drugim talijanskim gradovima doista posebna. Gradjena je uglavnom s opekama. I nezaustavljivo tone. Oko metar za pet stotina godina. Na odredjeni način simbolički se pretvara u jedan veliki grob, upravo u skladu s činjenicom kako su joj grobovi najveća turistička atrakcija. S druge pak strane širi se nasipanjem sve dublje u Jadran.
Predsjednik Mayoli me čekao na objedu u njemu razvidno omiljenom Bella Venezia. Uživao sam u izvrstnomu pršutu s pipunom i iznimno ukusnoj rozati.
Poslije objeda Mayoli me je odveo na pripremljenu konferenciju za tisak. Novinari su bili  znatiželjni čuti nešto osobito. O stradanjima Dubrovnika su razvidno već bili dosta dobro informirani, pa su me najviše propitivali o uzrocima razpada Jugoslavije. U njihovim pitanjima bilo je primjetna uljudna potraga i za našom hrvatskom krivnjom glede svega što se dogodilo.
Tumačio sam im kako smo mi sa svoje strane željeli i nudili dobrosusjedske odnose, a susjedi su nam na tu našu želju uzvratili napadnuvši nas.
Implicitno sam pri tomu neprestano uzimao Hrvatsku kao državu koja je postojala, a napadnuta je od strane susjedne države na području Dubrovnika. Bilo je vidljivo kako im je to težko shvatiti i kako većina njih težko prihvaća nestanak Jugoslavije. Nakon ovoga razgovora sa mnom neki od njih će se vjerojatno u tomu smislu pomiriti sa sudbinom.
U sriedu u jutro su me moji ljubazni domaćini u sjedištu provincije dočekali s nekoliko primjeraka novina u kojima su bila izvješća s moje tiskovne konferencije. Srdačno smo se oprostili s nadom kako ćemo se uzkoro vidjeti u Dubrovniku, koji će u medjuvriemenu ostvariti podpunu slobodu cieloga svojega područja.
Vremenskim strojem, kako sam prozvao samovoz, vratio sam se desetljećima unatrag prema Zagrebu.
Iz Italije se nisam odvezao izravno u Rieku jer sam u Zagrebu imao dogovoren sastanak s ministrom financija Martinovićem i s njegovim pomoćnikom Zavoreom. Koliko god pomoć iz daleke budućnosti, a čiji je predstavnik Ravenna, bila dragocjena, ona nama u Dubrovniku  nije ni približno dostatna za održanje života. Sriedstva iz bliže budućnosti, one zagrebačke, puno su veća i sigurnija.
I Martinović i Zavoreo su mi se ovaj put svaki za sebe predstavili u nešto mutnijemu svietlu. Bilo je izuzetno dobro što sam se sastao s njima, jer sam ih uzpio uvjeriti u nuždnost slanja novaca za popravak krovova, odnosno za plaćanje radnika dubrovačkih tvrdki koji krovove popravljaju. U razgovoru s Martinovićem dotaknuli smo se imenovanja šefa carine u Dubrovniku, odnosno prijave Pakiše Radice za to mjesto. Ministar mi je rekao kako se stvar nalazi na provjeri kod šefa Ureda za zaštitu ustavnoga poretka, bivšeg predsjednika vlade, Josipa Manolića.
Odmah iz ministarstva financija nazvao sam Manolića. Ljubazno mi se javio i rekao kako o Radici do sad nije ništa čuo! Ništa neobično.
Podaci o Radici zapeli su u nekoj ladici. Kao što u ladicama zapinju predmeti u svezi s odlazkom starih kadrova, tako zapinju i oni koji se tiču dolazka novih.
Izišavši iz ministarstva financija na ulici sam susreo prijatelja iz Makarske, Antu Šimića. Kad me je vidio na licu mu se ocrtalo neopisivo iznenadjenje. Djelovao je poput čovjeka koji je vidio duha!
Rekao mi je kako pozorno prati sve što do njega kroz medije dodje u svezi sa mnom i s Dubrovnikom i kako je sviestan, kroz kakove težkoće prolazim i kojim opasnostima sam izvrgnut.
„Ipak, zašto si se tako strašno iznenadio, kad si me ugledao,“ upitao sam ga.
„Ne znam. Istina je. Strašno sam se iznenadio. Možda zbog toga jer mi se stvorio dojam kako te ne mogu više susresti u nekim normalnim okolnostima,“ odgovorio mi je.
„Ili si mislio kako me više nikad ne ćeš ni susresti,“ dopunio sam ga.
Nasmijali smo se obojica izkreno sretni što smo se susreli nakon dugo vriemena.
Razstao sam se s prijateljem i  krenuo s vremenskim strojem u još dalju prošlost. – preko Rieke prema Dubrovniku
U Rieki sam objedovao kod rodjaka Borisa, a zatim sam jedva uzpio ubaciti samovoz u trajekt. Zbog toga sam sliedećega jutra morao ustati vrlo rano i izvesti samovoz na splitsku rivu, kako bi se mogla izkrcati vozila čiji je morski put završavao u Splitu.
Za vrieme dok sam stajao na rivi čekajući uvezti se natrag na brod, susreo sam još jednoga znanca koji se iznenadio kad me je vidio, gotovo na isti način kao i Šimić u Zagrebu.
Bio je to Tomislav, inženjer iz Elektrodalmacije, kojega sam upoznao za vrieme dok sam u toj tvrdki  vodio uvodjenje informacijskoga sustava. Zaboravio sam mu prezime, ali mi je bilo neugodno to mu priznati. Rekao mi je kako sustav koji sam uveo kroz sve ove godine izvrstno funkcionira.
Nakon što je brod iz Korčule izplovio prema Dubrovniku otišao sam u svoju kabinu malko prilegnuti. Putovanje s brodom je izvrstno za punjenje tjelesnih baterija.
Pola ure kasnije pogledao sam kroz prozor. Vidjela se samo morska pučina. Protrljao sam oči. Sukladno smještaju kabine morao sam vidjeti Pelješac! Brzo sam se obukao i iztrčao na palubu. Uztvrdio sam kako brod plovi natrag prema Korčuli!
Popeo sam se na zapoviednički most i upitao kapetana što se to dogadja.
“ U Dubrovniku je objavljena obća opasnost. Nemamo puno vozila pa ih možemo izkrcati u Korčuli. Za Bari ćemo produljiti  ravno iz Korčule. Tako je najjednostavnije,” odgovorio mi je.
“A što, ako u medjuvriemenu prestane obća opasnost u Dubrovniku,” upitao sam ga.
“Onda ćemo poći tamo. Ali to ćemo učiniti jedino ako se to dogodi u sliedećih nekoliko ura.
Dok smo razgovarali približili smo se Korčuli, pa sam napustio most kako bi kapetan nesmetano uplovio.
Nakon što je brod pristao uz rivu, preko brodskih zvučnika putnici su upozoreni kako bi po svemu sudeći, ovo mogao biti kraj današnjega puta, uz ostavljanje male pričuve s primjedbom kako će put za Dubrovnik biti nastavljen, ako tamo uzkoro prestane obća opasnost.
Kapetan je zatim izišao na obalu, a ja sam se popeo na most i zamolio dežurnoga častnika neka me spoji s sriedištem za obavješćivanje u Dubrovniku.
Preko sriedišta sam pronašao Jadrana Delaša i upitao ga padaju li granate.
“Sve je mirno. Ako ovako ostane do večeras, dat ćemo znak za prestanak opasnosti,” odgovorio mi je.
“Zašto ne biste znak dali ranije? Ili možda očekujete informacije od JNA,” upitao sam ga šaleći se.
“Znate, tako smo se nekako naviknuli. Čekamo večer,” odgovorio mi je Delaš.
“Kako bi bilo izkušati neke nove načine? Koliko vriemena već nema nikakovih explozija,” upitao sam ga.
“Pa nema ih već urama,” odgovorio mi je.
“Onda nemate razloga oklievati. Dajte znak za prestanak opasnosti. I budite spremni. Ako opet padne neka granata ponovite uzbunu. To bi po mojemu mišljenju trebao biti način ponašanja u ovoj situaciji,“ rekao sam mu.
Obećao mi je kako će postupiti po mojoj sugestiji.
Već nakon petnaestak minuta na brod je iz dubrovačke lučke kapetanije stignula informacija kako je u Dubrovniku prestala obća opasnost. Dežurni brodski častnik je poslao jednoga mornara na obalu kako bi pronašao zapoviednika. Kapetan se ubrzo pojavio i nevoljko zapoviedio izplov.
Pristali smo u gružku luku s četiri ure zakašnjenja. Opet mi je kroz glavu prošla asociacija s vremenskim strojem i povratkom u još dalju prošlost. Točnije rečeno sadanjost, jer ono odakle sam se vratio bila je budućnost. Daj Bože pa joj se i mi jednoga dana priključimo.
U uredu me danas dočekala hrpa pošte i novina. Poštu sam po običaju pogledao pozorno, a novine sam samo prelistao, pa sam sigurno puno toga preskočio. Ipak na dubrovačkoj stranici Slobodne Dalmacije od prije tjedan dana uočio sam jedan čudan sastavak. Nino Salvia se okomio na onu našu rečenicu u odluki o završetku školske godine,  s kojom smo pozvali nastavnike neka jadnu djecu nagrade ocjenom više za strah koji su pretrpjeli kroz ovu strašnu „školsku godinu“.
Salvii treba odati priznanje na domišljatosti u obavljanju doista težkoga zadatka, kojega je dobio ili ga je postavio sam sebi glede uporabe svake moguće prigode za prikazivanje mene i Izvršnoga vieća u lošemu svietlu. Ovaj put je u tomu cilju uporabio prave logičke vratolomije, pa je na prvi pogled začudjujuće što nije spomenuo prave problematične posljedice te naše  popratne rečenice.
Naša plemenita namiera je, ako su je profesori i nastavnici prihvatili, a po Salvii izgleda kako jesu, prouzročila odredjene nepravde. Kao što je to gotovo redovito slučaj sa sličnim potezima. Po logici stvari ne bi trebalo biti djece koja će ponavljati  godinu, što je odredjena nepravda prema lošim učenicima, koji nisu imali tu „sreću“ prošle godine, ili je, ako nam Bog vrati slobodu i mir, ne će imati sliedeće godine. Zakinuti su i odlični učenici iz pojedinih predmeta, jer su im se kao odlikaši pridružili i oni koji su imali ocjenu manje.
Imali smo to na umu, ali smo ipak tu svoju preporuku, koju Salvia kvalificira kao „uravnilovku“ ugradili u svoj zaključak.
Svi mi smo nekad bili u školskim klupama i dobro se sjećamo kao je solidarnost medju djecom izuzetno velika, veća nego medju odraslima, pa će se riedko koji učenik zbog naše odluke osjetiti loše. Ako se odluke donose kako bi se usrećilo većinu, onda smo mi u ovomu slučaju to sigurno uzpjeli. Zbog toga Salvia mudro nije spomenuo ove nelogičnosti i nepravde.
Ne vjerujem kako je sa svojim sastavkom uzpio u svojoj namieri. Prije bi se moglo reći kako će većina ljudi koji su ga pročitali, o nama samo poboljšati svoje mišljenje. A onima koji su u protiv nas, ovaj sastavak i onako nije potrebit.
Ipak Salvia me svojim sastavkom još na jedan način vratio asociaciji  s vriemenskim strojem kojim sam se iz budućnosti vratio u sadanjost, u kojoj jugoslavenski zločinci tiekom ciele školske godine svojim granatama ciljaju djecu, a mi odrasli ih ovdje nastojimo zaštiti, koliko god i kako god to znamo i umiemo.
Sastavak me je podsjetio i na zbiljnost u kojoj mediji s naše strane pozorno mjere rieči kad se radi o jugoslavenskim agresorima, a olako se prihvaćaju težkih kvalifikacija kad se radi o nama samima.
U tomu smislu se u sastavku zločinačka jugoslavenska agresija naziva „ratnim vihorom“, a mi smo se ovdje „srozali na dno civilizacije“, pa nam je zbog toga  „milostinja obilježje svakodnevnice“ a  „budućnost nam nije ružičasta“.
Jal zbog moguće popularnosti našeg izražavanja razumievanja za djecu, vidi se i u dvojbi oko toga je li ono “utemeljeno na stavovima nadležnoga ministarstva”. Jer ako jest, onda bi implicitno sve bilo u redu, samo mi nismo imali pravo za sebe “prigrabiti poviestnu odluku.” Logička vratolomija. Odluka koja se oštro kritizira u isto vrieme se naziva poviestnom.
Koliko se samo o odnosima koji vladaju ovdje medju nama, može vidjeti u jednomu malenomu sastavku, na dnu lokalne stranice jedne dnevne novine!
Na istoj stranici Slobodne Dalmacije, svoje zadatke su vriedno obavili i M. Jerić i J. Ferri.
Jerić piše o štetama u „Narodnoj biblioteci grad“, kako se još uviek naziva gradska knjižnica i za štete doduše obtužuje neidentificirani „barbarski napad“ na staru gradsku jezgru, ali za propadanje knjiga, koje još nisu zbrinute, obtužuje se predsjednika Izvršnoga vieća, „jer se još nije ništa poduzelo“. Auktor sastavka proziva „relevantne osobe koje svoju pasivnost opravdavaju, znakom obće opasnosti“. Pa se iz toga dade zaključiti kako je obća opasnost nešto što se ne može uzeti za opravdanje! Po M. Jeriću bi se ravnateljica „biblioteke“ trebala skloniti, a neki drugi ljudi bi  trebali spašavati knjige izlažući pogibelji svoje živote! Pri tomu sam vriedno spomenut baš ja kao odgovorna osoba, premda kroz to vrieme nisam bio u Dubrovniku!
J. Ferri pak u svojemu opisu situacije u Stonu napominje kako tamo nije bila „nikad gora obskrba“, i taj svoj nalaz stavlja u naslov članka. Pri tomu ne spominje baš ništa u svezi sa situacijom koja je uzrok nepovoljnih uvjeta života i u Stonu i drugdje.
Vriemenski stroj na djelu. Povratak u vrieme i prostor izpunjen podmetanjima i žaljenjem za vriemenom Jugoslavije i komunizma.
Možda se ne bi trebalo rabiti termine prošlost, sadanjost i budućnost za životne razlike koje se mogu lako primietiti uzporedjujući Dubrovnik  sa Zagrebom, a posebice s Ravennom. Točnija bi bila jednostavna konstatacija kako je dubrovačko područje u današnje doba jedno od najnepovoljnijih mjesta za život na kruglji zemaljskoj.
Zagreb zasigurno spada medju puno povoljnija mjesta. Ravenna spada u red izuzetno povoljnih. I to je sve.  Medjutim, kad se čovjeku nametne odredjena uzporedba, poput ove s vremenskim strojem – onda ga to drži.
Nastavak