Prvo posao, pa onda odmor

Subota, 5. rujna 1992.

U predhodnu subotu su me posjetili neki ljudi iz Ministarstva obrane.  Nisam zapamtio imena ni jednoga od njih. To mi se dogadja sve češće, i to je znak kako mi koncentracija popušta. A trebao sam ih zapamtiti i zapisati, jer razlog zbog kojega su došli nije bio baš naivan. U stvari način njihova djelovanja nije bio primjeren. Javili su mi se tek nakon što su već obavili nekakovu kontrolu u Sekretarijatu za narodnu obranu, a ne prije nego su počeli, premda je to bio red, budući je taj odjel dio obćinske uprave.

Doduše, na odredjeni način su najavili kontrolu poslavši mi predhodno dopis u kojemu  traže „promjenu sekretara zbog nepravilnosti u radu“. Dopis sam samo kratko pogledao i odbacio ga u stranu, primietivši iz njega kako oni koji su ga pisali nisu sviestni kako je sekretar poginuo prije već puno vriemena.

A onda su došli bez mojega znanja obaviti kontrolu. Nakon kontrole su me došli izviestiti kako je u sekretarijatu – sve u najboljem redu!

Uz put su se informirali i saznali o Miljenkovoj smrti, pa su svoju zabrinutost zbog stanja u sekretarijatu pretvorili u zabrinutost zbog toga što nije imenovan novi sekretar. Kao uz put su mi spomenuli kako oni imaju odličnoga čovjeka za to mjesto i njegovo ime je Teo Andrić.

U tomu trenutku mi je sinulo zbog čega je Bobetko spominjao KOS u sekretarijatu i zbog čega se pokrenula ciela ta kontrola. Željelo se u obćinskoj upravi zbrinuti jednoga svojega čovjeka. Ako je to bio razlog, postojao je puno jednostavniji način. Trebalo je doći k meni i jednostavno mi dati priedlog.  Ova priprema i okolišanje im je ovako smanjila vjerodostojnost i vjerojatnost prihvaćanja njihova priedloga s moje strane. Ne volim zakulisne igre.

Kad sam shvatio situaciju nije mi se dalje dalo razgovarati s tim povjerenstvom. Rekao sam im neka pošalju toga Andrića k meni, kako bih vidio o komu se radi, a izpriku za prekid daljnjega razgovora pronašao sam u odlazku u Radio Dubrovnik, kako bih sudjelovao u kontakt odašiljbi za jednu krugovalnu postaju iz Sydneya, koju vode naši izseljenici.

Zajedno sa mnom su krugovalnoj postaji  bili Ante Stojan, i Pavo Handabaka. Obnova i skrb o prognanicima su sad definitivno najzanimljivije teme.

Australske slušatelje hrvatskih koriena smo nastojali informirati o našoj situaciji koliko god su nam to vriemenski okviri odašiljbe dopustili. I koliko god nam je to dopustio svećenik Šaravanja, koji je bio gost u australskomu studiju. Rječiti svećenik je dio vriemena uporabio i za pozdrave svojemu kolegi svećeniku Peru Vuletiću.

 Iz naših rieči naši izseljenici su mogli shvatiti kako bi nam njihova pomoć bila dragocjena, ako se sa svojim prilozima žele uključiti u povratak naših ljudi na svoja ognjišta.

Težinu situacije zorno su mi dodatno predočili članovi Odbora Dubrovačkoga primorja, kad su me posjetili u ponedjeljak. Rekli su mi kako bi po njihovoj procjeni povratak ljudi u srušena sela trebalo, honorirati s konkretnim i stalnim mjesečnim prihodima. Izračunali su kako bi svaki povratnik trebao dobivati barem petnaest tisuća hrvatskih dinara mjesečno, kako bi ga se stimuliralo na povratak i kako bi se omogućili kakovi takovi životni uvjeti.

Medju prognanicima razvidno postoje dvije vrste ljudi. Jedni se vraćaju na svoju ruku, poput onih u Stupi, a drugi za povratak žele biti plaćeni. Oni prvi su pravi junaci, ali ovima drugima se takodjer nema što prigovoriti. Realni su i sviestni, kako im je nuždna konkretna, stalna i zajamčena pomoć u povratku. Njihova mjesta i njihove kuće su razoreni i njihovi zahtjevi su više nego utemeljeni.

Šteta što mi iz Odbora Dubrovačkoga primorja nisu došli s ovim konkretnim financijskim zahtjevom prije mojega sudjelovanja u odašiljbi krugovalne postaje u Sydneyu. Uporabio bih bio prigodu i iznio zahtjev naših primoraca slušateljima, odnosno našim izseljenicima. Konkretne i jednostavne brojke mogu najlakše polučiti pokretanje konkretnih aktivnosti. Naši ljudi u inozemstvu nesumnjivo daju i žele dati svoj prinos, pa im treba pružiti čiste i lako razumljive mogućnosti.

Šteta je što ponedjeljak i subota nisu zamienili svoja mjesta, inače bih našim ljudima u Australiji bio spomenuo i konkretne financijske nevolje waterpolista Juga, koji se natječu u prvoj hrvatskoj waterpolo ligi.

Jugoslavenska agresija, na sreću, nije uzpjela zatrti športske aktivnosti medju našom mladeži. Dubrovački športaši svih vrsta se snalaze kako znaju i umiju. Jugaši su u ponedjeljak primienili najviše obećavajuću formulu i došli po novac u Obćinu. Predsjednik Juga Cvjeto Ruso sjetio se kako u Obćini ima snažnu podporu u Gjuru Koliću i Čiću Obuljenu, Gjuro i Čićo su se sjetili Pera Poljanića, Pero se sjetio mene, a ja Maria Mrkušića.

Svi zajedno smo se sastali i tražili izlaz za Jugaše. Tiekom razgovora sam se sjetio kako mi se Čićo ranije bio pohvalio na sjajno poslovanje HPT-a, unatoč svim težkoćama, i kako je njegova tvrdka u prošloj godini imala čistu zaradu u visini od dvije miliarde hrvatskih dinara. Predložio sam neka Jug zamoli HPT za sponzorstvo. Iznenadio sam se kad sam vidio kako je moj priedlog prihvaćen s velikim odobravanjem i entuzijazmom od strane svih nazočnih. Posebice me u prvom trenutku iznenadilo Čićovo oduševljenje, jer je moj priedlog značio trošenje novaca sa strane tvrdke u kojoj je zaposlen. Odmah zatim sam shvatio kako je Čićova reakcija bila logična. On je veliki ljubitelj Juga, a njegovoj tvrdki  to ne će biti nikakov teret. Samo mu je trebala neka iniciativa sa strane, kako mu se u HPT-u ne bi moglo prigovoriti.

Podsjetilo me to na rano djetinjstvo, kad je nas klapu koja je igrala nogomet, jedan izmedju nas, častio narančama iz vrta svojih roditelja. Roditelji nisu znali za njegovu darežljivost, ali je naranača bilo puno, pa se nije moglo primietiti što ih nekoliko nedostaje. U ovomu slučaju Čićo će dapače pitati „roditelje“!.

Čićo i Gjuro su na sebe bez problema preuzeli daljnju realizaciju zamisli, a ja sam se, sretan  što sam nešto uzpio riešiti na ovako lagan način, vratio u ured, pred kojim me je čekala profesurica, koja mi se došla potužiti na svoju kolegicu Dubravku Šuicu. Šuica, kako se profesorica izrazila, zavodi teror medju dubrovačkim prosvjetarima. Nije mi se dalo ulaziti u detalje priče te gospodje, jer sam procienio kako se vrlo vjerojatno radi o osobnomu animozitetu.

Ako sam u krivu, s istim pritužbama će se pojaviti još netko, ili ću o tomu saznati iz još nekoga izvora. U tomu slučaju ću nešto poduzeti. Od prosvjeda nesretne profesurice izvukao me novinar Šubić koji me je došao intervjuirati za Privredni vjesnik. O toj novini ne znam baš ništa, ali sam rado odgovarao na pitanja, uz put ne preskočivši spomenuti kako bi, u skladu s vriemenom, ta novina trebala promieniti naziv u Gospodarski vjesnik. Novinar me je upozorio kako i u Obćini još postoji Sekretarijat za privredu, što je dvostruko loše jer bi se trebalo osloboditi i „sekretarijata“ i „privrede“, a onda smo se obojica složili kako su promjene naziva iznad dometa naših mogućnosti. Nazivi u državnoj upravi će se promieniti kod novoga državnoga uztroja, a o nazivu zagrebačkih novina se odlučuje u – Zagrebu.

U utorak sam, nakon sjednice Izvršnoga vieća morao požuriti u školu u Mokošici, gdje sam dočekao ministricu prosvjete, kulture i športa, Vesnu Girardi Jurkić, koja je u proljeće, još za  vrieme Franja Gregurića nasliedila umornoga Vlatka Pavletića .

U stvari dočekao sam ministricu i Pera Poljanića, koji su u Mokošicu stignuli, nakon što su zajedno odradili već obvezni objed u Stonu.

Ne znam je li to učinila saznavši ili ugledavši se na način posjeta kolege Granića, tek i gospodja Girardi se odlučila sa sobom dovezsti kćer, a iz logičnoga razloga, za razliku od Granića, koji je sa sobom bio doveo svoju ženu, ministrica Girardi je dovela svojega muža Jurkića.

Nakon što smo se zajedno zgrozili zbog stanja u kakovom se nalazi škola u Mokošici, zajedno smo posjetili Pomorski fakultet i Znanstvenu knjižnicu. Škola je devastirana, pa je treba obnoviti, knjižnica pogodjena, pa je treba popraviti, fakultet treba dovršiti. Imalo je puno smisla što je mjerodavno ministarstvo kroz svoju čelnu osobu odlučilo sve to vidjeti, registrirati, zabilježiti.

Ako po povratku u Zagreb gospodja ministrica pokrene aktivnosti barem u svezi s jednim od tih problema, profitirat ćemo zbog njezinoga dolazka. A obećala je pomoći u svezi sa svim što je vidjela. Obećanja sam imao prigodu čuti u utorak na večeri u Argentini i u sriedu na skromnijemu oproštajnomu objedu u Mliečnomu restaurantu.

I opet se na žalost nisam mogao i ne mogu se odtresti svojih razmišljanja i stavova u svezi s prehrambenom protegom ovakovih posjeta.

Objed u Stonu, večera u "Argentini" čini se postaje dio svojevrstnoga rituala.

Ti objedi i večere djeluju mi nekako u neskladu s našom situacijom, i ne mogu se osloboditi mišljenja, kako bi bilo moralnije i normalnije kad bi ministri i njihova pratnja rabili svoje dnevnice za prehranu na putu. Ili, kad bi barem objedi i večere biti skromniji?

Možda se zbiljno nepotrebito obterećujem. Možda je posve u redu priredjivati gostbe za ministre. Uostalom zašto ne bi imali neke koristi i dubrovački, a ne samo zagrebački ugostitelji, ili ugostitelji u drugim sada "razvienim" krajevima Hrvatske. U Zagrebu se nitko oko toga ne zabrinjava. Objedi i večere u neizbježni. Bili plaćeni na ovaj ili onaj način. Ljudi moraju jesti i piti. Inače bi umrli.

Neka samo ministri dolaze i jedan po jedan preuzimaju skrb za obnovu onoga što je u djelokrugu njihove odgovornosti. Hrane i pića se za te namjene mora naći.

Na odredjeni način se pokazuje izvrstnom svaka situacija u kojoj su poslovni subjekti na dubrovačkomu području samo ogranci nečega čije je sriedište u Zagrebu ili pak u nekomu drugomu nedirnutomu hrvatskomu gradu. Poput svih ministarstva, HEP-a ili HPT-a takov je slučaj i s marinom u Komolcu, koja pripada lancu marina s ACY kraticom u nazivu.

Kratica je do nedavno imala značenje „Adriatic club Yugoslavia“. Sad je značenje slova „Y“ promienjeno u „Yacht“, odnosno puni naziv je sad „Adriatic Yacht Club“. Iz praktičnih razloga kratica nije promienjena u AYC, nego je ostala ACY. Objasnili su mi to zajedničkim snagama i entuzijazmom direktor ACY-a Jere Slavica i direktor dubrovačke marine Riki Rosseti, kad su me posjetili u sriedu. Ta promjena tumačenja kratice podsjetila me je na slična zbivanja u svezi s dubrovačkim DTS-om.

Čelnici ACY-a me nisu posjetili kako bi mi protumačili novo značenje kratice, nego su svoju snalažljivost u prilagodbi novoj zbiljnosti meni izpričali, znajući kako će mi se to svidjeti, i predpostavljajući kako će na taj način lakše ostvariti svoj primarni cilj – podporu Izvršnoga vieća njihovu programu obnove u cilju dobivanja primjerena zajma kod upravo osnovane „Hrvatske kreditne banke za obnovu“, koja je već dobila svoju kraticu kao HKBO.

Obećao sam direktorima maximalnu podporu Izvršnoga vieća. Takova obećanja bez problema uviek mogu dati u ime svojih kolega, jer smo sretni kad možemo nešto dobro učiniti, samo s donositbom odredjenoga zaključka, a bez davanja novaca iz obćinskoga proračuna.

Ipak zatražio sam i nešto za uzvrat. Zamolio sam Slavicu neka se potrudi i prihvati se sponzoriranja HNK Dubrovnika, čije bi ime sigurno odlično pristajalo uz turizam povezan s marinama, a ako procieni kako ne može to učiniti na račun ACY-a, neka pomogne i potraži nekoga drugog sponzora. Svetčano mi je obećao, kako će se potruditi.  

Zanimljiv razgovor s jahtašima morao sam prekinuti zbog predvidjenoga sastanka kluba viećnika HDZ-a. Pokazalo se kako to nisam trebao učiniti, jer se nije skupio dostatan broj viećnika za postizanje punomoćnosti, pa se razprava o točkama za skupštinu nije održala. Bio je to snažan dokaz koliko se u HDZ-u drži do demokratske procedure.

Na prekjučerašnjoj sjednici obćinske skupštine punomoćnost se pak uzpjela ostvariti. Izmedju ostaloga razpravljalo se i o elektroenergijskoj situaciju na našemu području, što je Ivo Grgurević pokušao uporabiti za još jedan svoj obračun s vodstvom Hidroelektrane Dubrovnik. Uporabio je i neke za ovakov skup neprimjerene rieči, ali nije postignuo očekivani učinak kod viećnika kojima su inače ovakovi izstupi dragi. Ostao je usamljen. Objektivno, Grgureviću nije bilo ni malo lako. Sebi nasuprot nije imao samo Vinka Bašića i Milana Novaka iz Hidroelektrane, nego i Željka Franušića iz Elektrojuga, a tu skupinu direktora elektroinženjera je pojačao i Splićanin Zvonimir Dvornik, što je vrlo vjerojatno bilo presudno, jer se pokazalo kako se u dubrovačkoj obćinskoj skupštini s osobitom težinom prihvaćaju rieči ljudi koji nisu iz Dubrovnika. Vjerojatno je tako svugdje. Po onoj poslovici kako nitko nije prorok u vlastitoj kući.

Na odredjeni način u skladu s tim načelom, jučer mi je Antun Kisić u posjet doveo predsjednika splitskoga vojnoga suda Martića s još dvojicom njegovih kolega.  Nisam vidio svrhe u tomu susretu, izim što sam eto imao prigodu  upoznati još nekoliko „finih i zanimljivih ljudi“, kako bi se  izrazio Pero Poljanić. Niti sam ja mogao nešto pomoći njima, a niti oni meni.

Različita situacija je bila kad mi je, nakon što su sudci otišli, književnik Andjelko Vuletić doveo načelnika obćine Ravno Dragana Vukića. Našao sam se u riedkoj situaciji, kad sam u ime Obćine Dubrovnik procjenjivao kako pomoći ljudima na području, koje se našlo u još težoj situaciji od naše.

Ravno je strašno stradalo, a nalazi se u Bosni i Hercegovini, što je dodatni hendikep, jer Hrvati iz Ravnoga ne mogu očekivati pomoć iz Sarajeva, kao što to možemo iz Zagreba očekivati mi Hrvati iz Dubrovnika. Obećao sam im maximalnu pomoć, počevši od obskrbe s vodom.

Rekao sam im kako će ovdje kod nas uviek naići na veliko razumievanje, a biti ćemo im u mogućnosti puno više pomoći, kad se jugoslavenski zločinci povuku s našeg područja, jer nam je okupacija Konavala, još uviek kamen oko vrata.

Danas me je zbog toga kamenoga ovratnika nazvao general Tus. Njegovih “par dana” se evo otegnulo već na pola mjeseca.

Tus nije od onih koji nešto obećaju pa onda zaborave što su rekli. Nazvao me je izpričavajući se zbog svoje pogriešne procjene. Zvučio je utučeno:

“Na žalost bio sam preveliki optimist. Krivo mi je. Bili ste u pravu kad ste moju prognozu prihvatili s pričuvom. Povlačenje se odugovlači i to je posve sigurno.”

“Moja su izkustva s njima užasna moj gospodine generale. To je vjerojatno razlog. Oni mogu ostati još neko vrieme, ali se moraju povući,” pokušao sam ga utješiti.

“U pravu ste. Samo se izmotavaju. Marack Goulding je donio od predsjednika jugoslavenske vlade poruku kako bi se oni povukli, ali bi htjeli zadržati Prevlaku. To im naravno ne ćemo dopustiti.”

Složio sam se s Tusom. Nisam mu rekao kako je i takova njegova viest izuzetno ohrabrujuća. Dakle, još je samo Prevlaka sporna. O ostalomu području Konavala više se ne razpravlja.

Neka samo odu iz Konavala. Za Prevlaku ćemo lako, pomislio sam. Takove misli ne smijem glasno izražavati. Mogle bi biti krivo protumačene. Vjerojatno bi ih Tus shvatio izpravno, ali bio ih mogao prepričati i eto ti problema. Želju za čim žurnijim odlazkom JNA iz Konavala netko bi mogao prevesti u namieru predaje Prevlake.

Žuran odlazak JNA je nuždan jer prieti opasnost navikavanja na ovakovo stanje. Tisuće naših ljudi su pod okupacijom, a na slobodnomu dielu se život normalizira. U istoj obćini jedni žive u krajnjoj neizvjestnosti i strahu, a na drugoj strani mnogima su glavna preokupacija šport, kultura, putovanja.

Kako bih ga dodatno ohrabrio promienio sam temu i izpričao mu ono što sam jučer čuo od upravitelja vojnoga odmarališta Kupari Šimića, a sinoć su mi to u razgovoru potvrdili  desetak ljudi iz Mjestne zajednice  Župa. U Hrvatskoj vojski bi se,  po njihovim riečima, željela nastaviti tradicija uporabe Kupara kao ekskluzivnoga vojnoga odmarališta!

Još se nismo oslobodili, a u našoj vojski se razmišlja o ekskluzivnomu odmoru! Doduše, čudna je i činjenica što su Župljani, pored svih briga oko obnove života na svojemu području, našli vriemena za razmišljanje o preuzimanju Kupara pod svoju kontrolu. Istina je, radi se o silno dragocjenomu prostoru, na kojega su Župljani desetljećima gledali kao na od njih oteto i odtudjeno, pa je s te strane njihov entuzijazam u tomu smjeru opravdan.

Ali doista se ne bi trebali toliko užasavati zbog mogućnosti ostanka Kupara mjestom za užitke Hrvatske vojske. Kupari ne mogu više pobjeći iz Hrvatske, a vojska je Hrvatska, zar ne. Na takov način sam uostalom pokušavao sinoć umiriti Župljane. Imao sam dojam kako mi pokušaji nisu bili baš uzpješni.

Ruku na srdce, ovo je još jedan pokazatelj koliko se mentaliteta preuzetoga iz JNA uvuklo u Hrvatsku vojsku!

Premda je i sam do nedavno bio častnik JNA, načelnik glavnoga stožera general Tus se u ovomu u podpunosti složio sa mnom. To je dobar znak. Iz toga smjera treba očekivati pozitivne pomake. U samom vojnom vrhu treba postići prihvat ovakovoga razmišljanja koje teži dobrobiti cieloga hrvatskoga pučanstva, a ne samo jednoga njegovog izdvojenoga diela u odorama.

Na žalost Tus mi ne djeluje dostatno odlučno. Ili barem ostavlja takov dojam zbog svojega pristojnoga tihoga nastupa. Bilo bi izvrstno kad bi na isti način unutar Hrvatske vojske razmišljao netko glasniji. Poput Bobetka. Trebam i s njim razgovarati o ovomu, premda sad ova tema doista nije primarna. A ona glavna, povlačenje JNA, je na žalost i dalje samo u pregovorima.

Samo neka ih nekako odtjeramo, pa neka se onda odmara kako god tko hoće.

Posao pa odmor!

Nastavak