Protimba partizanstvu

Ponedjeljak, 28. prosinca 1992.


Božićna opuštenost proteže se i dalje. A nastavljaju se i promjene i neka pitanja u svezi s promjenama i prilagodbama, koje je donielo ovo nevjerojatno prielazno razdoblje. Ta tema nije izostala ni jučer, kad smo Mariana i ja, nakon mise u dominikanaca, bili na kavi u gradskoj kavani.
Sjedali smo s Ljubicom i Mirom Čuturom, Nadom Lendić, Pavušom Babarovićem i Ivom Vilovićem.  Za susjednim stolom sjedali su Zdravko Kobenzl, Tonko Jurica i Djelo Jusić, koji me je definitivno „zaboravio“ informirati o tomu što je to točno izjavio prije godinu dana. Samo nam je, kao i cielo njegovo družtvo za stolom, prijateljski mahnuo na pozdrav. Jednako kao i Hrvoje Kačić i Gjuro Kolić, koji su prošli pored nas šećući.
„Znaš li Željko da Milan Kiperaš i dalje predaje na Pomorskom fakultetu“!, rekao mi je Ivo Vilović u jednom trenutku.
„Pa što je u tomu loše? Ne poznajem toga čovjeka, ali sam nekad negdje bio čuo to ime. Ako je ostao lojalan Hrvatskoj kroz cielo ovo vrieme, zašto bi bilo čudno, što i dalje radi svoj posao“ uzvratio sam mu pitanjem.
„Slažem se. I ne govorim ti to što bih imao nešto protiv njega. Nego samo kao primjer. On je bivši dugogodišnji komunist, predavao je sociologiju za vrieme komunizma, a sad je predaje i dalje. Ne ćeš mi valjda reći kako se sadržaj predmeta ne bi sad u demokraciji trebao promieniti?
„Možda se čovjek uzpio brzo prilagoditi i transformirati. Ne bi bio usamljen primjer. Ima ih poprilično. Podji od toga tko sve sad ide u crkvu,“ odgovorio sam mu.
Ivo je moj odgovor popratio značajnim odmahivanjem glavom.
„Kad ti tako kažeš“, zaključio je.
Ta priča me je potaknula na pregled ulaza tvornice ulja, kad sam se s mise vozio doma. Sukladno mojemu očekivanju nadpis „Radeljević“ iznad ulaza je bio skinut.
Iz te tvornice su me bili došli zamoliti za podporu Izvršnoga vieća oko dobivanje zajma od strane Hrvatske kreditne banke za obnovu. Obećao sam im stavljanje točke na dnevni red Izvršnoga vieća, ali sam, onako uz put, prigovorio zbog toga što se nisu sami do sad sjetili vratiti naziv na "Prvo dalmatinsko industrijsko poduzeće", kakov  je bio do završetka drugog svjetskoga rata, odnosno do dolazka partizana.
Reagirali su munjevito. Nisu željeli riskirati i zbog imena dospjeti niže na ljestvici prioriteta. Odmah su sazvali radnički savjet i vratili tvrdki stari naziv, te su me o tomu ponosno izviestili. Medjutim primietio sam kako nisu promienili nadpis iznad ulaza u tvornicu. Nazvao sam direktora zbog toga i dobio odgovor, kako je postavljanje novoga nadpisa skupo i kako će potrajati. Rekao sam mu kako barem skidanje starog naziva ne može biti niti težko niti skupo.
Poslušao me je.
U "Prvom dalmatinskom" su razvidno sviestni kako nova (stara) vriemena traže i nove (stare) marke, nove znakove, koje su svakako u poslovanju iznimno bitne.
Ta promjena naziva tvornice bila je jedan od mojih poteza koji se izuzetno svidio Peru Poljaniću koji ima neku osobitu averziju prema partizanskim imenima. Kad sam mu danas  rekao kako je tvrdka promienila naziv i slova su skinuta bio je oduševljen.
Rekao sam mu na to kako na Radio Dubrovniku ne mare za promjenu naziva nego i dalje govore o “Radeljeviću”, na što je on odmah nazvao Joška Jelavića .
Od Joška je dobio odgovor kako se radilo o zabuni, koja se više ne će ponoviti.
Pero je opet bio došao k meni na razgovor. Razgovarali smo dosta dugo i podpuno prijateljski, na onaj naš način s početka našega zajedničkoga posla.
A onda sam, vjerojatno baš pod utjecajem toga razgovora i osjećaja, kako sam okružen sa samom dobrotom, otišao u prostor HDZ-a na Stradunu. Na taj način sam se odzvao najnovijoj zamolbi predsjednika HDZ-a Matka Bupića.
Nakon one epizode sa Šoljićem bio sam odlučio ne odzivati se više pozivima iz HDZ-a i toga sam se pridržavao do danas.
Odstupio sam od pravila baš radi Bupića. Zaključio sam kako bi mu moj dolazak tamo pomogao u održavanju auktoriteta. Izim toga na Badnji dan sam u razgovoru s njim bio dobio dojam, kako je sve vjerojatniji njegov odlazak s položaja predsjednika, što mi se nije činilo dobrim, pa  sam njegov ostanak želio simbolično, sa svoje strane, podržati s odzivom na njegov poziv.
Bupić se nalazi u poprilično kompleksnoj situaciji. Treba mu vriemena za snalaženje. Sve u svemu djeluje pristojno i pošteno. Nakon što je u samomu početku bio krenuo protiv mene, zastao je i izpričao mi se,  a nakon toga su naši odnosi postali pravi prijateljski.
Kao član HDZ-a, svoj dosadanji mandat sam proveo brinući se samo o interesima Obćine i Hrvatske Nastojao sam se ne uplitati u stranački život, a isto tako nisam dopuštao miešanje u rad i odluke Izvršnoga vieća bilo komu sa strane, uključujući HDZ..
Neki neupućeni član HDZ-a možda može pomisliti i prigovoriti  kako u svojim izstupima nisam spominjao stranku kojoj pripadam, niti sam nastojao promicati stranačke interese, medjutim svojim sam nepristranim pristupom u korist pučanstva, države, istine, pravde, prosperiteta učinio puno više za HDZ, nego kad bi cielo vrieme vitlao stranačkom zastavom i u svakoj rečenici spominjao ime stranke.
Sada sam želio pomoći mladomu predsjedniku, o kojemu sam steknuo čvrst dojam kako je previše fin i preslab za borbu sa svojim najbližim stranačkim okolišem.
U prostoru tajničtva Obćinskoga odbora uz Bupića i obveznoga tajnika Filičića, našao sam dopredsjednika Brnadića, te uz njih Danka Atijasa iz dubrovačke podružnice Agencije za privatizaciju i Duju Žarka iz Gospodarske zbornice, koji se donedavno zvao Duško Guzina, pa je promienivši i ime i prezime zasigurno zasjeo na čelo popisa onih koji se na ovaj ili onaj način deklarativno nastoje prilagoditi novim okolnostima. 
Bila su tu i trojica ljudi  u prikrivnim odorama: Ivica Sentić, Teo Andrić i Željko Petrović.
Sentića  mi je Ante Stojan jednom prigodom na svoj način opisivao kao primjer promienjenoga čovjeka. Zateknuo ga je u svojemu uredu za komunalne poslove kao bezvoljnoga člana saveza komunista i ne osobito zapaženoga djelatnika.
“Kad sam ga susreo obučenoga u odoru na njemu sam primietio golemu promjenu. Postao je pravi Hrvat i katolik,” oduševljeno mi ga je opisivao Ante.
O Željku Petroviću sam čuo od  ravnatelja Umjetničke galerije, pasioniranoga tenisača člana teniskoga kluba  Tonka Karamana. Opisivao mi je Petrovića, kao osobu koja bi željela doći u posjed kavane na teniskim terenima u Lapadu.
Karaman mu je sad sklon i spreman je podržati njegovu ponudu. Kao što je do nedavno, za vrieme Jugoslavije, podržavao Novicu Markovića, tadanjega unajmitelja kavane. I kod Tonka je prirodno došlo do promjene nazora sukladno s okolnostima.
„Pozvali smo vas kako bismo razgovarali o upravnim odborima. U stvari u Hrvatskoj vojsci je složena jedna lista, pa bismo vam je željeli predočiti,“ rekao je Matko Bupić, nakon uviek i svugdje uobičajene kratke priče o zdravlju i vriemenu
Nisam se iznenadio, premda mi Bupić, kad me zamolio neka dodjem, nije spominjao razlog.
U upravne odbore po jednoga člana predlažu Izvršno vieće, Gospodarska zbornica i odgovarajuće ministarstvo ili sama Agencija, a dvojicu daje sama tvrdka o kojoj se radi. Zatim Agencija izdaje spis o imenovanju.
Razvidno je kako država, na ovaj način, preko svojih predstavnika, želi doći u upravljački položaju u tvrdkama. Predstavnici tvrdki, su po ovomu propisu u manjini, ali su ipak zadržani, što je odredjeni refleks samoupravljanja. Sve u svemu na ovaj način se družtveno vlastničtvo postupno definira i pretvara u državno.
"Ako imate listu mogućih osoba za upravne odbore, to mogu samo pozdraviti" rekao sam,“
Već kroz to kratko vrijem primietio sam jasnu nesnošljivost koja vlada izmedju Bupića i Brnadića. Osjećala se u zraku..
Na licima vojnika se vidjelo ugodno  iznenadjenje s mojim riečima. Ono što sam rekao nije se slagalo s predočbom kako će sa mnom biti težko.
"Evo ovdje smo Vam mi napisali u koju tvrdku ćete postaviti kojega čovjeka", rekli su mi u glas pružajući mi list papira.
Premda su me gledali prijateljski i očekivanjem, njihove rieči su mi bile neprihvatljive. Postavili su se prema meni kao prema nekomu svojemu službeniku koji bi trebao obaviti zadanu mu zadaću.
Ipak uzeo sam papir i polako pogledom prešao po njemu. Doista, radilo se o gotovomu razporedu.
Uključujući se u sastav upravnih odbora, vojnici su razvidno željeli zauzeti povoljne startne upravljačke položaje, ali i buduću razpodjelu vlastničtva poduzeća. Svoje prikrivne odore su procienili  kao posve dostatnu ulaznicu.
Poznat je sindrom povratnika iz vijetnamskoga rata, koji je zbog posebice asocialnoga ponašanja nekih vietnamskih veterana nazvan "vietnamskim sindromom".
Razumljiv je. I sam često u sebi imam nekakov poseban osjećaj, kad se nadjem negdje izvan Dubrovnika, u okolišu koji nije osjetio rat.
Ljudi koji nisu osjetili zvižduk metaka i granata, koji nisu čuli tresak blizkih explozija, koji ne znaju što znači živjeti u stalnoj životnoj opasnosti, koji nisu vidjeli smrt iz neposriedne blizine, gledaju na život s nekim drugim očima.
Situacija obkoljenosti i izloženosti na milost i nemilost okrutnom neprijatelju za njih je nepoznanica, pa se stoga njihova razmišljanja kreću u okviru problema, koje oni koji su neposriedno proživjeli strahote rata jednostavno drže smiešnima.
To je sve razumljivo i prihvatljivo. Medjutim ni u kojemu slučaju nje prihvatljiva oživitba jednoga drugoga sindroma, onoga "partizanskoga". Nazvanoga po partizanima koji su nakon drugog svjetskoga rata izmilivši iz šuma, ali i iz svakojakih rupa u kojima su se krili ili pak čak bili na protivničkoj strani, metodama kratkoga postupka kapitalizirali zviezdu petokraku što su je stavili na kapu.
Tjerali su ljude iz stanova i kuća, oduzimali zemljišta i tvornice, nekvalificirani su se postavljali za upravitelje i političke čelnike.
Na takov način se brzo stvorio razred privilegiranih, pod maskom borbe protiv „klasa“ i privilegija. Poslije je na taj način stvoren model po kojem su i pripadnici novih mladjih generacija, koji su željeli postići brzu karieru, svoje ambicije realizirali pretežito preko zviezde petokrake i crvene partijske knjižice.
Vrieme je ublaživalo i civiliziralo postupke, ali onaj način lova na privilegije je ostao zapamćen. U nečijim sjećanjima kao težko zlo i nesreća, a u sjećanjima nekih drugih po uzpješno ostvarenim probitcima.
Na žalost, ovi drugi su danas nekima postali inspiracija. Srećom, takovi nemaju ni približno one mogućnosti kakove su postojale prije pedesetak godina. Ovo je demokratska Hrvatska, a ono je bila komunistička Jugoslavija.
Ipak težko je suočiti se s tim pokušajima oživljavanja partizanstva. S druge pak strane dobar je osjećaj sviesti o mogućnosti suprotstavljanja toj praksi koja je počinila toliko zla.
Šutke prielazeći pogledom po listu papira, raztužio sam se zbog te sličnosti s jugoslavenskim vriemenima. Kroz glavu mi je prošla i asociacija na nekadašnje čelnike jedine postojeće i dopuštene stranke, koji bi u svojim prostorima riešavali sva gospodarska, politička i druga pitanja, a čest prioritet je bio zadovoljiti svoje partijske kolege u vojničkim odorama.
Smišljajući odgovor, dignuo sam pogled s papira i prešao pogledom po licima.
Svi, izim Matka Bupića,  su izgledali dobro razpoloženi, a u tomu je prednjačio Vinko Brnadić.
Pružio sam papir natrag vojnicima.
"Ne, ovakova mi lista ne treba. dostatan je samo popis sposobnih ljudi, s njihovim kvalifikacijama, radnim izkustvom, mjestom zaposlenja i godinom rodjenja".
Izgledali su kao poliveni s hladnom vodom.
"Ali mi smo napisali ovdje cieli razpored".
"Doista mi on nije potreban. Naime postoji još dosta kakvoćnih ljudi izvan te vaše liste. I njih treba uklopiti. Dobit ću izim toga i niz sugestija od članova Izvršnoga vieća, a kao što znate to će biti naša zajednička odluka. Medjutim, kao što rekoh i vaša lista, onakova kakovu sam spomenuo, će sigurno dobro doći."
"A što ako ne uzmete u obzir naše sugestije", upitao me jedan od njih.
Do trenutak ranije dobro razpoložena lica, sad su me gledala mrko. Lice Vinka Brnadića poprimilo je isti takov izraz.
"Onda vi vjerojatno ne ćete biti sa mnom zadovoljni," odgovorio sam.
 Nastala je neugodna tišina.
"Znate li kako bi Vam se zbog ovoga moglo nešto dogoditi", izgovorio je naposljetku jedan od njih.
Bupić je sjedao u kutu crven u licu. Možda stoga što je pred vojnicima izgubio auktoritet jer se član njegove stranke suprotstavio nečemu što bi trebalo biti u skladu sa stranačkom politikom. Ipak je vjerojatnije kako se u sebi složio sa mnom, ali nije imao snage to izreći, pa se u sebi grizao. Ili se pak već prije mojega dolazka pokušavao suprotstaviti vojnicima, a onda im popustio. Tko zna?
Brnadić je u trenutku ustao sa stolice i počeo pocupkivati i okretati se oko sebe, na taj način izrazivajući neslaganje i zgražanje s mojim riečima. U isto vrieme vidjelo se kako gori od želje na neki način uporabiti situaciju i poantirati u svoju korist.
Medjutim, poantiranje je stignulo s moje strane.
"Znam. Dogodilo mi se već puno toga zbog ovakovih stavova s kojima branim demokratski sustav. A ako mislite na ubojstvo, onda vi nemate za to petlje, momci. Izim toga vi niste ubojice. Medjutim, na ovakov način ne želim uobće dalje sudjelovati u razgovoru. Ovo je devedeset druga a ne četrdeset peta godina. Priče o partizanskim metodama su mi uviek bile ogavne, pa ne želim prihvatiti bilo što, što na njih sliči. Svoju dužnost ću, vjerujte, obavljati dosljedno do kraja i nikakove prietnje me u tomu ne će pokolebati, “ rekao sam, ustao i krenuo prema vratima.
Otvorio sam vrata, klimnuo glavom u znak pozdrava i izišao. Predsjednik, dopredsjednik i tajnik HDZ-a, te njihovi gosti iz Agencije i gospodarske komore, sjedali su i šutjeli, razvidno zatečeni s mojim riečima i postupkom.
“Predsjedniče, čekajte! Idemo i mi,” povikali su vojnici, ustali i krenuli za mnom.
U stubama su mi se stali izpričavati, pozivajući me na kavu. Prihvatio sam njihov poziv.  U kaviću preko puta izlaza iz zgrade promienili smo temu razgovora. Govorili smo o svemu, samo ne o upravnim odborima i onoj nesretnoj listi.
U trenutku mi je bilo po malo žao što sam bio na neki način preoštar prema tim mladićima, koji su se sad svojim riečima razvidno upirali dokazati mi kako je svaka uzporedba s partizanima i njima odurna kao i meni. Razgovarali smo prijateljski srdačno.
Razgovor sam prekinuo, sjetivši se kako mi je vrieme poći vidjeti, što su u medjuvriemenu, vatrogasci i civilna zaštita, koje sam bio pozvao, učinili u cilju zaštite i sanacije prostora oko Zvonika Male braće. Bura je našla saveznika u rupi koju je u kupoli zvonika napravila neprijateljska granata i gotovo podpuno skinula s nje olovni plašt!
Intervencija je bila uzpješno obavljena, prostor uokolo zvonika je bio osiguran, a prolaznici zaštićeni. A ja sam na taj način dobio i uporabio prigodu za potiskivanje u stranu odredjene male neugode zbog “partizanske” epizode.
Sve je ovo prirodno stanje stvari, rekao bi Ante Stojan. Isto tako je prirodno kako metode primjenjivane za vrieme zločinačkoga jugo komunizma sad nemaju ondašnju primjenjivost.
Mi smo demokratska kršćanska država. Ako to netko ponekad zaboravi, treba mu samo napomenuti. Premda se uobće nuždnost napominjanja te činjenice čini po malo čudnom baš sad u ovo blagdansko Božićno vrieme, kad bismo svi zajedno, i civili i vojnici, iz dana u dan samo trebali zahvaljivati dragomu Bogu, jer nam je omogućio očuvanje slobode.
Ipak, jako je ohrabrujuće što je moja edukativna intervencija medju našim vojnicima odmah pala na plodno tlo. Djelovali su izuzetno izkreno, kad su mi u kavanici izrazivali svoje slaganje i razumievanje za moje stavove.

Nastavak