Živi most preko ponora

Četvrtak, 31. prosinca 1992.

“Dodji. Stižu kolendari. Idemo zajedno do prozora,” nazvao me je jutros Pero.

“Podjimo radije dolje. Izidjimo i zapjevajmo zajedno s njima,” odgovorio sam mu.

”Sjajna ideja,” zadivio se Pero.

Sišli smo medju kolendare i zapjevali. Imao sam dojam kako su svi  ugodno iznenadjeni.

Taj silazak medju kolendare bio mi je refleksni potez, s kojim sam barem na demonstracijskoj razini napravio neku  malenu razliku prema Badnjemu Danu.

Proslava Nove Godine je za vrieme komunista bila nadomjestak za proslavu Božića. U tu svrhu su se na Staru Godinu pred Obćinom pjevalo, održavali su se u Obćini domjenci i priami. Obćinski protokol se s ponovnom uzpostavom katoličke i demokratske Hrvatske dosjetio i jednostavno napravio preslike dogodjaja za Božić i Novu Godinu, na taj način postižući dva cilja: proslava Nove Godine je zadržana na razini koja jugo komunističkim nostalgičarima održava uzpomene iz nedavne prošlosti, a sama proslava Božića je na taj način ublažena i podieljena s Novom Godinom.

Nemam ništa protiv proslave Nove Godine, ali težko se osloboditi asociacija na doba kad su Jugoslaveni proslavljali svoje prazne “praznike” braneći u isto vrieme Hrvatima kršćanima proslave njihovih svetaka.

Pero i ja smo i ovaj put, poput blizanaca prošli kroz ostale dogovorene protokolarne obveze. Pozvali smo kolendare na maleni domjenak, pa smo zatim razgovarali s novinarima.

To je bio baš razgovor bez ikakovog smisla. Ako se izuzme Perovo podbadanje Suada Ahmetovića.

Nije mi bilo baš neko iznenadjenje što me novinari nisu pitali baš ništa. Kako me nisu ništa pitali tako im ništa nisam ni rekao. Šutio sam, smješkao se i uživao u svojoj neaktivnosti promatrajući razmjenu bezkoristnih rečenica.

Zatim smo održali priam za humanitarce. Stanka Kodelli iz Crvenoga križa je predložila meni i Peru neka joj uputimo pismo zahvale. Upitao sam je misli li kako je definicijska dužnost Crvenoga križa raditi to što je radio. Zbunila se.

Zatim su na red došli dubrovački studenti koji su prošle godine došli iz Zagreba u pomoć Dubrovniku. Predvodio ih je Ante Kačić, a kao ponosna podpora pojavio se i Antin otac Hrvoje.

Nakon toga smo primili skupinu mladića koji su 6. prosinca prošle godine bili u utvrdi na Srdju i  dali golemi doprinos obrani Grada.

Čim su ušli primietio sam kako jedan od njih mene i Pera ne gleda osobito prijateljski. Na žalost nisam ga pitao za ime. Trebao sam to učiniti.

Optužio nas je kako smo prošle jeseni jedne noći u Obćini u jedan sat poslije pola noći bili dogovorili predaju Grada. Po njegovim riečima  tom su prigodom u Obćini bili i Gjuro Korda i Krešo Mandić, a Mandić im je nakon toga rekao kako trebaju bježati. Rekao je kako o svemu postoji i dokumentacija.

Bilo je razvidno kako i ostali mladići znaju istu priču. Medjutim za razliku od svojega kolege gledali su nas prijateljski.

Rekao sam im kako je ciela ta priča u podpunosti neutemeljena i naglasio kako je širenje neistina protuproduktivno, a na kraju krajeva i protuzakonito. Najmanje što nam treba je stvaranje i podržavanje nesloge medju nama, zasnovane na neistinama.

Pozvao sam ih neka dodju odmah k meni u moj ured i neka mi izpričaju detalje. Odbili su rekavši kako nemaju vriemena o tomu dalje razgovarati sad za vrieme slavlja.

Složio sam se i predložio im neka dodju k meni u ponedjeljak u 13 ura i donesu sa sobom kakove god dokaze imaju, jer ciela stvar nije ni malo naivna. Treba je razčistiti.

Složili su se i obećali doći.

Povukao sam se nakon toga u ured i počeo razmišljati podpuno sam.

Sutra počinje godina u podpunoj slobodi. Završava se ciklus nedaća. To ne znači kako su nedaće ciele Hrvatske pri kraju. Previše nam je ozemlja okupirano. Ipak na ovomu području počinje godina nade u oporavak. To znači prigodu za obnovu srušenih ili oštećenih domova, početak rekonstrukcije gospodarstva.  Na žalost to će značiti i juriš raznih probisvieta na mogućnosti lake zarade na političkom ili materialnomu planu. Veliki je izgled za njihov uzpjeh. Branitelji ozemlja, prava i morala su izcrpljeni.

U mislima me je prekinuo dolazak Pakiše Radice, Pava Handabake, te Maria Mrkušića, Pava Miloglava i još nekoliko njihovih suradnika iz Dubrovkinje.

Podielio sam njima svoja razmišljanja. Bili su osupnuti s mojim predvidjanjima, ali mi nisu mogli oboriti argumente.

Uzporedio sam razpad Jugoslavije s tektonskim poremećajem, u kojemu u tlu nastaje razpuklina, odnosno stvara se ponor. U ovomu našem slučaju na drugom kraju ponora pojavljuje nova država - Hrvatska.

Sebe i njih ubrojio sam medju ljude koji su se svojim tielima prepriečili preko ponora, napravili tako most i naveli ljude iz Jugoslavije na prielazak u Hrvatsku.

Preko naših tiela priešlo je i još uviek prielazi krcato ljudi i sad u Hrvatskoj slave svoju pobjedu, što je razlog za sreću i ponos.

Medju onima koji su priešli na drugu stranu, na žalost, ima i pokvarenjaka, koji se na brzinu žele snaći u tomu novomu, za njih nepoznatomu svietu. Kako bi što lakše osigurali mjesta za sebe, pokušavaju nas, koji se već izcrpljeni grčevito držimo za rubove ponora, nemoćni uzpeti se na drugu stranu, još i odbiti od oslonca gazeći nas po prstima. Poredali su se po rubu i masa nas ne vidi kako u težkomu  položaju visimo preko ponora. Jedino su vidljivi ovi koji nas gaze po prstima i busaju se u prsa.

Naše snage su izcrpljene. Osudjeni smo na pad. Jedina nam je mogućnost u padu se uhvatiti za neku izbočinu, pa se zatim pokušati popeti do sigurnosti države za koju smo se toliko borili.

Mnogi su već mrtvi ili ranjeni na dnu ponora. Mi im se trebamo pridružiti. To je fizička neizbježnost.

Dok sam im pričao pratio sam izraze njihovih lica. Vidjelo se kako se jednostavno ne žele pomiriti s mojom neoborivom metaforom. Najuporniji je u neslaganju bio Pavo Handabaka. Tješio sam ga rekavši kako sam opisao pravilo, a svako pravilo ima izuzetke.

Izpratio sam prijatelje iz ureda sviestan kako sam im pokvario izpraćaj Stare godine. Pozvali su me vani ali sam ih odbio i odlučio ostati još neko vrieme u uredu razmišljajući i tražeći sam može li se oboriti metaforična teorija ponora.

Ostao sam na odredjeni način raznježen s činjenicom, što, unatoč svemu, imam dosta prijatelja i dosta ljudi koji drže do mene. Čak se čini kako se s vriemenom, unatoč negativnoj promičbi kojom sam bio i ostao izložen, broj takovih ljudi čak povećava, pa sam sad u dobrim odnosima  i s nekim ljudima, koji su me ranije gledali poprieko.

Kao što je to, na primjer, slučaj s Gjurom Kolićem, koji je prema meni u podpunosti promienio ponašanje. Vjerojatno i stav, jer spada u onu častnu kategoriju ljudi, koji u pravilu govore i ponašaju se u skladu sa svojim mišljenjem.

Sad se susrećemo izuzetno srdačno. Takov je bio i naš prekjučerašnji susret u športskoj dvorani na dodjeli priznanja i nagrada najboljim športašima.

Kao predsjednik  obćinskoga športskoga saveza, Gjuro mi se dugo zahvaljivao na financijskoj podpori Izvršnoga vieća, bez koje ova svetčanost i ne bi mogla biti održana. Bilo mi je čak po malo neugodno slušati njegove zahvale i pohvale. Nisam dao vlastite nego obćinske novce.

U mislima me prekinuo brzoglas. Luka Korda mi je nazdravio Staru godinu i vrlo vjerojatno hineći kako je to rekao onako uz put, upitao me jesam li čuo kako je Matko Bupić dao ostavku na mjesto predsjednika obćinskoga odbora HDZ-a. Razočarao sam ga rekavši mu kako sam to saznao već jučer  popodne, kad mi je tu viest bio donio Pavuša Babarović, koji je na neki svoj način o svemu uviek dobro i pravovremeno informiran.

Bupić eto nije izdržao niti dva mjeseca. A još jučer ujutro nije zvučio tako, kad me je nazvao rekavši mi kako su on i Čićo Obuljen razgovarali s Nojkom Marinovićem i kako je Nojko srdit na mene, jer sam njegove borce i njihove zahtjeve uzporedjivao s “četrdeset petom”. Marinović je Bupiću i Obuljenu rekao “kako bi mi on pokazao, ali na žalost nije bio nazočan”.

Rekao sam Bupiću kako su moja vrata i moj brzoglas Marinoviću uviek otvoreni. Neka mi dodje kazati ako ima što. Ali će morati i on mene čuti.

Ne znam je li Bupić Marinoviću prosliedio moju poruku. Vjerojatno nije. Nešto se u njemu slomilo negdje baš nakon toga našega razgovora.

Kad mi je Babarović kasnije došao s viesti o Bupićevoj ostavki, rekao sam mu kako možda nije točno informiran, jer Bupić, kad smo razgovarali samo malo prije toga, nije zvučio na način kako namierava otići.

Tko zna što se dogodilo u tih nekoliko ura. Tek o tomu nema dvojbe. Odmah nakon Korde nazvao me Marin Mileta, potvrdio Bupićevu ostavku i najavio svoj dolazak za sutra. Rekao mi je kako bi se „svakako želio čim prije sastati sa mnom“.

Nakon Milete iz istoga razloga nazvala me tajnica Ivića Pašalića i najavila mi dolazak svojega šefa u Dubrovnik u subotu, kad bi  se Pašalić takodjer „svakako želio naći sa mnom“.

Dubrovački HDZ će trebati pronaći novoga predsjednika.

Po svemu sudeći, odbacivanjem Korde napravljena je ozbiljna pogrieška.

U stvari Korda, Poljanić i ja smo bili na odredjeni način idealna kombinacija. Korda zna kako ƒe s pukom, Poljaniƒ se zna ponašati vladarski, a ja znam misliti i realizirati zamišljeno. Na žalost, Pero je pao pod utjecaj protivnika HDZ-a i tu su započele sve nevolje.

U Zagrebu su o svemu razmislili dosta površno ili pak namierno površno. Rezultat toga površnoga pristupa je bio podpuno logičan Treba nas eliminirati svu trojicu.

Ako se i drugdje u Hrvatskoj na ovakov način preko koljena lome i donose odluke u svezi s ljudima, onda će se to vrlo vjerojatno izuzetno negativno odraziti kroz izbore u budućnosti. Domoljubni i sposobni ljudi nisu voćke i ne beru se s grana.

Ni jučer, a ni danas jednostavno nisam imao ni volje ni vriemena detaljnije se razpitivati o pozadini najnovijih dogodjaja u HDZ-u.

Jučer sam održao 88. Sjednicu Izvršnoga vieća. odpisali smo pozajmice javnim tvrdkama i tako, barem što se Obćine tiče, te tvrdke ne će započeti sliedeću godinu s dugovima.

Ne svidja mi se i nikad mi se nije svidjala ta praksa davanja pozajmica znajući kako ne će biti vraćene i kako će ih trebati odpisati. Čini mi se puno normalnijim jednostavno dati sriedstva koja su netkomu nuždna, nego davati pozajmicu, pa je onda odpisivati i na taj način o tomu razpravljati dva puta.

Ipak bilo mi je lakše prihvatiti uvjeravanje kako je  takova procedura nuždna, nego se upustiti u provjeru. Popustio sam. Učinilo mi se jednostavnijim prihvatiti tu dvostrukost u odlučivanje, nego gubiti vrieme ulazeći u detalje i vjerojatno samo se uvjeriti u izpravnost procedure.

A i kad bi provjera pokazala, kako ta dvostrukost u odlučivanju nije nuždna, ne bih postignuo gotovo ništa. Ipak, ako tako nešto  propisi doista traže, onda te propise treba mienjati.

Na sjednici smo, sukladno pripremljenomu materialu iz Zavoda za obnovu, donieli i zaključak o popisuprioriteta obnove, kojega ćemo prosliediti u Zagreb, Agenciji za obnovu.

Dubravka Šuica je pak dosta brzo složila popis članova   koordinacijskoga tiela za spriečitbu asocialnoga ponašanja, te skrbi o duševnomu zdravlju mladeži. Prihvatili smo njezin priedlog i donieli odgovarajuće riešenje.

Samu Šuicu smo imenovali koordinatorom toga tiela.

Sjednicu sam vodio ubrzanim tempom, kako bih uzpio izpuniti obećanje i u Stravči posjetiti 156. makarsku brigadu.

Uspio sam u namieri. Nakon sjednice, zajedno s Mariom Mrkušićem odvezao sam se  u Konavoska brda. U Stravči smo imali zadovoljstvo vidjeti kako se crta obrane dobro gradi, a jednaku sreću nam je pričinila spoznaja kako se na tomu rubnomu području Obćine vraća život. Radi se u poljima i kolju se prasci.

Makarani su na svojim položajima izgradili nastanbe u kojima žive i griju se. U Stravči je klima kontinentalna.

Makarani su pristojni i prijazni momci. Nisu se žalili baš ni na što.

Vozeći se natrag iz Konavala slušali smo Radio Dubrovnik. Novinarica Gorana Mirošević se još jednom pokazala korektnim izvjestiteljem s naše jutarnje sjednice.

Po povratku u ured  nazvao me je direktor Babina Kuka Mladen Falkoni i izpričavao se zbog svoje nekorektnosti prekjučer za vrieme objeda u “Kominu”. Mi

Mene, Pera Poljanića, Hrvoja Macana i Pava Handabaku su Falkoni i njegov pomoćnik Žuvela tom prigodom pokušavali podučiti, kako se s obćinskim novcem može napraviti puno više nego što se čini, na što sam ja reagirao poprilično oštro.

Mi doista živimo i radimo krajnje štedljivo. Ne pretvaramo se kako imamo novaca više nego ih imamo. Falkoni je to izgleda shvatio nakon što sam ga prekjučer prizemljio i nakon što je prestao biti pod utjecajem hrane i pića u “Kominu”.

Nakon Falkonia nazvao me je i Milo koji je razvidno obećao svojemu direktoru kako će pomoći izgladiti njegove nezgrapnosti u napadu samodokazivanja.

Prekjučer sam možda bio i preoštar prema Falkoniu, zaključio sam prisjetivši se toga dogodjaja, dok sam danas u uredu sam i u miru pokušavao u mislima napraviti našastar dogodjaja u proteknuloj godini i u prognozama pronaći neko bolje riešenje za budućnost od pada u ponor.

Direktoru Babina kuka, kao i svim drugim djelatnicima u hotelierstvu i turizmu doista nije lako. Koliko god to inače bio težak posao, lakše je pokrenuti uzgoj svinja, maslina ili vinove loze, proizvodnju grafitnih četkica ili ulja, nego se nadati prihodu od turista.

Turistima će trebati puno vriemena za povratak na ovo područje. Do tada će se zaposleni u turizmu morati snalaziti kako god znaju i umiju.

U stvari njihova je snalažljivost doista iznimna. Kroz ovo vrieme su svoj obstanak ostvarivali kroz zbrinjavanje prognanika i poslove s vojskom..

Neki od njih su nedostatak gosti nadomjestili s aktivnosti u osnivanju turističkih zajednica. U tomu su vidjeli prigodu za svoje zbrinjavanje, dok se turizam ne obnovi. Na njihovu nesreću, naišli su na barieru. Jasno sam im rekao, kako po mojemu mišljenju turističke zajednice trebaju djelovati samo na dragovoljnoj osnovi, sve dok se turističkim prihodom ne stvore uvjeti za profesionalizaciju nekih djelatnika.

Trend smanjivanja broja zaposlenih u obćinskoj administraciji bilo bi krajnje nelogično zaustavljati kroz zapošljavanje u nečemu što se bavi sa za sad nepostojećim turizmom.

O turizmu treba misliti kreativno a ne kroz stvaranje administrativnih podjela. Treba dovući novce za obnovu dubrovačkih hotela. Treba podržavati zamisli, poput one poduzetnoga direktora Esplanade Gjura Miladina o uključivanju Imperiala u lanac hotela..

Turizam je nesumnjivo pravo svjetlo na kraju tunela. Na žalost tunel je jako dugačak. Do tada se treba dobro organizirati i pripremiti. I obstati.

Na području obstanka se srećom pojavljuju neka ugodna iznenadjenja, poput onih s brašnom i mliekom. Sliedeće godine bi pučanstvu Dubrovnika trebali biti jeftiniji mlieko i kruh.

A za naše područje su odobreni i veliki novci za obnovu školskih zgrada, što je izravna posljedica mojih upornih zahtjeva i obećanja koje mi je dala, a evo izgleda i izpunila ministrica prosvjete, kulture i športa Vesna Girardi Jurkić. Tu izvrstnu viest mi je danas donio Miho Katičić.

Obnova škola nije dobra samo zbog profesora, učenika i roditelja, nego i zbog inženjera i radnika koji će u tomu naći svoj posao. Samo će opet vjerojatno trebati intervenirati kako bi se ti poslovi zadržali u dubrovačkim okvirima, bez previše uplitanja sa strane

U obnovu,  sanaciju i pomoć sve se češće nastoje ubaciti razni posriednici, koji onda, posve  logično, iz toga nastoje izvući korist za sebe, od materialne do promicanja vlastite osobe.

Doduše i pomoć treba sinkronizirati i usmjeriti. Ne može se očekivati kako će to obaviti bestjelesni andjeli, kojima je jedina nagrada zadovoljstvo što su nešto obavili. Samo, idealno bi za nas ovdje bilo, kad bi posriednici bili sami Dubrovčani.

Koliko god se neizbježno posriedničtvo uzpije  usmjeriti  prema Dubrovčanima, toliko će se ovdje zadržati još neki novci, a oni će, što je takodjer jako bitno i poticajno, biti zaradjeni s radom a ne s patnjom.

Idealnu situaciju sigurno nije i ne će biti moguće ostvariti. Izmedju nas stradalnika na krajnjemu  rubu Hrvatske i izvora pomoći uzpostavljaju se različiti prienosni i pomoćni mehanizmi sastavljeni od ljudi, tvrdki i ustanova iz drugih gradova posebice iz Zagreba i Splita. Oni su jednostavno bliže izvorima novaca. S tim se vjerojatno treba pomiriti.

Neke stvari mogu se doduše obaviti i bez posriednika. Kao što sam to, na primjer,  sam učinio  osiguravši bezplatno proširenje kapaciteta obćinskoga računala.

Nakon početnoga oklievanja obćinska administracija je prihvatila računalo kao nuždno i nezaobilazno orudje. Već se često čuje, kako je u uzporedbi sa sadanjim, stari način rada bio silno tegoban.

U svrhu nabavke dielova za proširenje, uporabio sam svoje prijateljstvo s direktorom CTS-a Damirom Miljakom.  CTS je u Hrvatskoj sad zastupnik IBM-a.

Nazvao sam Miljaka predprošloga četvrtka. Odmah mi je obećao bezplatno proširenje računala. Obećanje je već munjevito realizirano.

Izbor Damira za direktora pravi je potez. Ne samo zbog toga što je tako spremno odgovorio na prijateljevu molbu.

Sad je u istom kućištu znatno moćniji stroj. Izdržat će obterećenje dosta dugo nakon mojega odlazka. A onda će neki moj nasliednik trebati nastaviti započeti posao. Ni na primitivnu obradu podataka, kakovu sam bio zateknuo, a kamo li na olovku i papir više nema povratka.

Vjerojatno baš pod utjecajem ugodnoga i uzpješnoga razgovora s Miljakom, istoga toga dana nazvao sam i Stipu Mesića kako bih provjerio situaciju s montažnim kućicama koje su obećali Švedjani. Mesića mi se do tada predstavljalo kao glavnoga posriednika u tomu poslu.

Ostao sam osupnut spoznajom kako Mesić o tomu nema pojma. Izgleda kako od dolazka kućica ne će biti ništa, na radost boraca za "očuvanje autohtonoga izgleda naših sela". Pa ostala ona i prazna.

Jedan od bitnih poslova koje treba završiti je i to nesretno uvodjenje upravnih odbora.

Kao najviši izvršni organ obćinske vlasti Izvršno vieće se jednostavno iz toga ne može izvući. To družtveno vlastničtvo, u razkoraku izmedju navike na samoupravne mehanizme i očekivanja budućeg definiranja titulara vlastničtva, nalazi se nekako u zrakopraznomu prostoru, što nesumnjivo vodi u anarhiju, nerad i odlievanje novaca u žepe spretnih i bezkrupuloznih pojedinaca. Zato su državne intervencije nuždne.

Cieli taj posao nailazi na različite odjeke. Negdje se svim silama nastoji izbjegnuti uvodjenje upravnih odbora, a negdje dolazi do otimanja za mjesta u njima, poglavito za mjesta predsjednika.

U prvomu slučaju rabe se sve moguće veze u Zagrebu, osigurava se ležanje zahtjeva za uvodjenjem u ladicama Agencije. U drugomu se rabe veze za nametanje svojih ljudi, a u to su se eto upleli i HDZ i vojska.

Najočitiji primjer uporabe svih sriedstava za opiranje uvodjenju upravnoga odbora je Atlas, gdje je postupak u tomu smislu započeo već prije više od godinu dana, a još nije završen.

Uzaludni su svi nalazi SDK, zaključci Izvršnoga vieća, odluke Agencije. Tamo i dalje postoji neko čudno dvostruko upravljanje. Pri tomu se krcato imena iz aktualne lokalne i državne politike upliće kako bi se osigurao status quo.

Sličan redoslied dogadjanja zbiva se i u svezi s Dubrovačkim podrumima. Po svemu sudeći,  naš priedlog i dalje leži u ladici Agencije. Vjerojatno će,  nakon nove „ležarine“ netko iz Agencije ponovno zvati i pitati za razlog uvodjenja upravnoga odbora, premda je sve pismeno dobro obrazloženo.

Te igre su ono što najviše umara i izcrpljuje i u čemu baš ne volim sudjelovati. Srećom, približiva se kraj svega skupa.

Ako se Matko Bupić umorio za manje od dva mjeseca na položaju koji je objektivno daleko lakši od mojega, onda sam doista izdržljiv.

Ali svaka izdržljivost ima svoje granice. Treba se čim prije maknuti s mjesta održavanja toga mosta preko ponora. 

Puno primamljivijim se čini popuštanje i pad.

I po mogućnosti, pri padu, hvatanje za neku granu.
Nastavak