Proslava promjene vjernosti!

Subota, 23. siečnja 1993.

U družtvu petero članova Izvršnoga vieća stajao sam danas u dvorištu Sriedišta za obavješćivanje na Gorici. Iz zvučnika je svirala glasba, postavljeni mikrofoni čekali su govornike, a na stolovima su bili servirani snack hrana i piće.

Uz nekolicinu novinara bilo je tu puno ljudi u prikrivnim odorama, uglavnom zaposlenika Sriedišta i Ureda za obranu.

Mikrofonu je u jednom trenutku prišao čovjek koji se predstavio kao Miho Bokarica, voditelj Sriedišta i počeo govoriti.

Rekao je kako su u Sriedištu odlučili ovaj dan proglasiti Danom Sriedišta, jer su toga dana prije dvije godine zaposlenici Sriedišta izjavili svoju privrženost Hrvatskoj i na taj način dali do znanja neprijateljima Hrvatske kako su spremni braniti svoju domovinu. Onako uz put spomenuo je pokojnoga Miljenka Bratoša, kao neke vrste sponzora ciele te junačke činitbe ljudi u Sriedištu.

Nije spomenuo kako je Sriedište za obavješćivanje osnovano u doba komunističke Jugoslavije, kao jedna od sastavnica obrane jugoslavenskoga režima od "unutarnjih i vanjskih neprijatelja”.

Nije spomenuo kako u to doba  prije dvije godine nije bilo Hrvatske vojske i kako je upravo tih dana bila obavljena mobilizacija pričuvnoga sastava redarstva zbog velike prietnje novomu, na prvim demokratskim izborima izabranomu čelničtvu, koje je vuklo u pravcu nezavisnosti Hrvatske.

Spomenuo je raketiranje Sriedišta, ali nije rekao ni rieči o tomu kako je tad razoren upravo prostor u kojem je bilo sjedište Kriznoga stožera Obćine, kojega smo srećom na vrieme prebacili na drugu lokaciju

I Bokarica i cielo Sriedište su se pak prije godinu dana, kad je prošla najgora opasnost, dali mobilizirati, pa se sad i formalno mogu ubrojiti u branitelje Hrvatske.

Očekivao sam još govornika, odnosno poziv meni kako bih se i ja, kao najviši nazočni obćinski čelnik, obratio skupu.

Premda dosta zgrožen i zgadjen spoznajom o još jednomu pokušaju izvrtanja poviesti, spremio sam se govoriti baš stoga. Odlučio sam kazati istinu, pa ma koliko se to nekomu malo svidjalo.

Nisam uzpio.

Bokarica je na kraju svojega govora pozvao nazočne na malenu zakusku, dajući na taj način do znanja kako daljnjih govora ne će biti. I ne samo to. Nekolicina Bokaričinih suradnika složno je odmah priskočila i munjevito promienila scenu. Mikrofoni su brzo izključeni i odneseni, a uključena je glasba. Bilo je jasno kako je sve bilo dogovoreno unapried.

Pogledao sam prema novinarima. Ni jedan nije pokazivao ni najmanju želju prići mi i nešto me zapitati. Isto tako nisu držali potrebitim upitati ni jednoga od  članova Izvršnoga vieća, koje sam inače bio osobno pozvao, kad sam propitavši se shvatio kako nitko od njih nije dobio pozivnicu.

Koliko god se čovjek naviknuo na podvale, svaka nova i drugčija ga iznenadi na odredjeni način. Nisam uzpio reagirati na vrieme, a kad sam to shvatio bilo je kasno za popravak.

Dok su se slavljenici i njihovi gosti  u prikrivnim odorama zajedno s novinarima okupili oko stolova, ostao sam s kolegama kratko komentirati dogodjaj.

Nazočili smo jednoj od proslava u kojima se pod svaku cienu želi izbjeći bilo kakov  spomen mene, Izvršnoga vieća ili Kriznoga stožera  u svezi s bilo kakovom vojnom instalacijom ili ustanovom koja je radila u obrani Hrvatske.

Na taj način se stvara prostor za  ubacivanje ljudi koji nemaju praktički nikakovih zasluga ili čak nisu bili tu u kritično vrieme.

„Budala se diči s onim čega se pametan srami“, kaže se u narodu, ali ova izreka ima i drugu,  stranu.

Ako se netko diči s nečim čega bi se mogao sramiti, ali pri tomu ne spominje onu sramotnu stranu i govori onima koji o tomu ništa ne znaju, onda može za sebe polučiti koristan rezultat. A to je, s obzirom na pripremljeno uklanjanje mikrofona i uključivanje glasbe, te nezainteresiranost novinara ovdje i postignuto.

Cilj opravdava sriedstvo.

Dvije su godine prošle odkad je pokojni Miljenko zatražio od svih djelatnika svojega sekretarijata, pa tako i zaposlenih u Sriedištu za obavješćivanje podpis izjave o lojalnosti Hrvatskoj vlasti. Prije nego je to zatražio, Miljenko se savjetovao sa mnom.

Vagali smo tu odluku. Procjenjivali smo kakov  će biti odziv i kakova će biti reakcija.

Svatko tko doista voli Hrvatsku i osjeća se Hrvatom, mogao bi se uvriediti, jer se od njega traži dokazivanje nečega što bi se trebalo podrazumievati.

S druge pak strane, razmatrali smo mogućnost kako bi neki mogli podpisati, samo kako bi prikrili svoje prave stavove i sklonosti. Upravo ta činjenica nam je pomogla u odlučivanju. Svatko tko podpiše mora je računati kako je na taj način formalno razkinuo svoju vezu s jugoslavenstvom i Jugoslavijom.

Ako je želio ostati jugoslavenski špijun ili jugoslavenski “spavač” u našim redovima, na sebe je preuzimao golemi rizik.  Nije se imao u koga pouzdati, jer nije mogao znati tko je od njegovih kolega izkreno, a tko neizkreno podpisao izjavu. Većina ljudi, a poglavito većina Jugoslavena,  ipak nije napravljena od takovoga materiala.

Najjednostavnije je bilo pridržavati se podpisanoga i navikavati se na novu zbiljnost.

Sukladno našemu optimističnomu očekivanju, zaposlenici su bez odpora i prosvjeda u bilo kojemu smislu, izpodpisivali izjavu, i od toga trenutka smo se mogli s većom sigurnošću pouzdati u Sriedište kao i u cieli Miljenkov ured.

Sad su se evo u Sriedištu sjetili to proglasiti danom svoje ustanove i organizirati prigodnu proslavu.

Što se tu ima slaviti? Činjenicu što je većina zaposlenika Sriedišta i sekretarijata, na zahtjev svojega šefa pristala podpisati izjavu, s kojom sa sebe skida sumnju, odnosno kako je svoju vjernost Jugoslaviji zamienila s privrženosti Hrvatskoj.

Sigurno su bili sviestni kako se od njih to ne bi tražilo, kad oni, kao i svi zaposleni u Sekretarijatu za narodnu obranu, nisu kod zapošljavanja morali proći strogu provjeru vjernosti Jugoslaviji. Dapače ondašnje provjere bile su bitno dublje i rigoroznije od ovog podpisa jednoga papira.

U  svatkomu slučaju za te ljude, nakon što su podpisali izjavu koju im je dao Miljenko, može se sa sigurnošću reći kako su bili neizkreni ili onda kad su se zapošljavali u ustanovi koja je dio sustava obrane Jugoslavije, ili tada kad su podpisali izjavu o lojalnosti Hrvatske. 

I sad su se sjetili proslavljati taj dokaz svoje karakterne osobine, koja se ne može označiti baš pozitivnom!

Kad sam shvatio podvalu, u prvom trenutku mi je bilo žao što sam prihvatio poziv i došao. Odmah zatim sam zaključio kako je moj dolazak, a i moj poziv članovima Izvršnoga vieća imao smisla.

Vidjeli smo jednu neobičnu predstavu čiji je cilj bio umjetno stvaranje poviestnih zasluga za skupinu ljudi, a takodjer smo barem spriečili daljnje izljeve neutemeljene samohvale.

U slučaju naše izočnosti, možda bi se govorilo kako su se ljudi iz Sriedišta u ono doba prije dvije godine odlučili dići na svojevrstni ustanak protiv tadanje vlasti, pa bi neupućeni promatrač mogao dobiti dojam, kako su čelnici tadanje Obćine bili Jugoslaveni i protivnici Hrvatske.

Ovo je naravno samo moja špekulacija. Medjutim, kad ljudi u Sriedištu, odnosno njihov Bokarica imaju pravo javno iskrivljivati istinu, onda imam i ja pravo špekulirati.

Krojenje istine se kombinira i s krojenjem sadanjih i budućih položaja. To je bit svega ovoga. Premda možda djeluje smiešno, u stvari je žalostno i zasigurno će imati dugoročne posljedice.

A opisa i tumačenja dogodjaja  na dubrovačkomu području prihvaćaju se doista različite i slikovite osobe.

Fotografica Marija Braut se sprema izdati knjigu pod pokroviteljstvom fonda Sveti Vlaho. Sakupila bi priloge različitih auktora i popratila bi ih fotografijama.

Za jednoga od auktora priloga izabran je general Bobetko, a ovaj je pak taj posao povjerio Mišu Mihoćeviću, koji bi trebao smisliti na koji način bi Bobetko opisao dogodjaje iz jeseni 1991. u Dubrovniku, od kojih je Bobetko u to doba bio daleko.

Mihočević se prihvatio posla i od mene je predprošloga utorka počeo tražiti podatke, kako bi s njima pokušao skrojiti Bobetkove uzpomene. Mihočevića posebice zanima dnevnik Kriznoga stožera. Rekao sam mu kako je dobro pohranjen i nije za javnu uporabu.

Možda bi i Pavo Miloglav u Dubrovkinji mogao organizirati proslavu sličnu onoj u Sriedištu, jer je i on u ono doba bio organizirao kroz neku vrstu ankete sličnu stvar, kao i Miljenko.

Pavo me je tada dolazio pitati ima li to smisla. U njegovu slučaju vagao sam još više nego u Miljenkovu.

Odgovorio sam mu neka učini onako kako mu se čini najpametnijim i neka na taj način preuzme odgovornost, ali će u meni imati podporu, ako bude nuždno.

Sinoć smo Pavo, Mario Mrkušić i ja na kratko izmedju sebe spomenuli tu epizodu  na večeri u Vili Orsula, na koju su nas pozvali direktori zagrebačkoga “Kraša” i “Leda”.

Za vrieme večere preko krugovala smo sa zebnjom i veseljem slušali o napadima naših snaga u cilju oslobadjanja područja oko Masleničkoga mosta.

Nakon večere smo još malo sjedali za šankom, razgovarajući i očekujući sliedeće viesti. U jednom trenutku prišao mi je novinar HTV-a Mladen Stubljar, koji je razvidno kao i mi bio uzbudjen i sretan zbog napredovanja naših snaga. Svoju radost je razvidno zalio s nešto više pića, pa me je zamienio s Marinom Miletom.

“Imam još novije informacije. Naši ih tuku kao volove,” govorio mi je Stubljar euforično.

Nisam imao srdca razočarati ga. Udaljio se uvjeren kako je razgovarao s Miletom. Ili je možda u trenutku shvatio zabunu, ali to nije pokazao.

To uostalom doista nije bitno. Neka me zamjenjuju bilo s kim, samo neka se ide prema slobodi ciele Hrvatske. To je ono što veseli.

Zbiljni dogodjaji, zbiljni potezi, zbiljni napredci kompenziraju ove neke nategnute proslave. Na sreću dobre stvari su prevladavajuće. Kao što su prevladavajuće i moje uobičajene činitbe, s kojima riešavam sve ono što se dade riešiti.

Posebice mi je zadovoljstvo što nisam popustio te i dalje na sjednicama Izvršnoga vieća održavam  i održavati ću donositbu odluka onako kako se nama članovima čini najpravilnijim i najboljim, bez ikakova utjecaja sa strane.

Uz Kisića, u Izvršnom vieću su novi članovi HDZ-a i Hrvoje Macan i Frano Kršinić, koji su ne tako davno takodjer odbijali moje ponude za podpisom članske izkaznice. Sad je pak to Macan pokušao izvesti  na svoju ruku i ja o tomu ne bi ni saznao, ali su ga u HDZ-u bili odbili. Ne znam doista iz kojeg razloga. Tek Hrvoje mi se zbog toga bio došao potužiti i zamoliti me za intervenciju.

Učinio sam to. Nazvao sam tajnika HDZ-a Filičića i rekao mu kako nema smisla odbijati jednoga tako kakvoćnoga čovjeka.

Moju preporuku Filičić je primio s vidnom skepsom, za razliku od moje sugestije za priam Frana Kršinića, što je pak dočekao s oduševljenjem.

Uglavnom, u HDZ-u su prihvaćene obje moje preporuke, pa se u Izvršnom vieću tako bitno povećao broj članova HDZ-a.

Sudeći po sjednici Izvršnoga vieća prošli utorak, glede ozračja i načina odlučivanja ništa se nije promienilo.

A i zašto bi?

Jedna od točaka, za koju se to možda nije moglo očekivati, pretvorila se u jasnu demonstraciju, kako nismo popustili u pridržavanju načela poštenja i pravednosti, ali i distribucije poslova na za to odgovarajuća mjesta.

Zamolbu Tenis kluba, uz naputak o nuždnosti davanja poslovnih prostora u zakup samo putom javnoga natječaja, prosliedili smo Dubrovačkom športskom savezu.

Donieli smo nekoliko dugoročnijih odluka.  

Dali smo stonskezidine na upravljanje Družtvu prijatelja dubrovačke starine. Na taj način, nakon što sam se sam u Stonu bio uvjerio, kako je takov potez opravdan, održao sam obećanje koje sam dao predsjedniku Družtva Petru Kačiću.

Pronašli smo prostor za premještaj Znanstvene knjižnice iz dvorca Skočibuha, koji je težko oštećen.

Riešili smo Dubrovačkim muzejima smještaj arheoložkoga odjela i odjela suvremene poviesti, a pronašli smo i maleni prostor za rad dubrovačkoga ogranka HSS-a.

Možda iz razloga što se pročula naša blagonaklonost u dodjeli prostora, kad je to jasno u hrvatskom interesu, u sriedu me je zvao Ante Beljo iz Hrvatskoga Informativnoga Sriedišta. Zamolio me za dodjelu HIC-u, prostora u kojem je bilo predstavničtvo TANJUG-a. Zamolba mu je, vjerojatno sukladno očekivanju, pala na plodno tlo. Odmah sam pozvao k sebi Iva Žeravicu i dao mu u zadaću neka pripremi odgovarajuću odluku.

Vicko Brbora me pak u četvrtak, u ime mjestne zajednice Pile Kono, došao zamoliti za prostor u prizemlju stare zgrade suda u svrhu razpodjele humanitarne pomoći.

Tema prihvata, skladištenja i razpodjele humanitarne pomoći uklopila se i u razgovor s biskupom Puljićem, kojega sam posjetio u četvrtak. Za sastanak smo se bili dogovorili za vrieme onoga objeda u Stonu. Kamenice, riba, vino i veliko družtvo, tad su omogućivali samo konverzaciju o laganim temama.

U dugačkomu razgovoru u biskupovoj rezidenciji u Gospinu polju, humanitarna pomoć nije bila jedina, niti dominantna tema. Najviše vriemena smo proveli u razmjeni filozofskih razmišljanja i stavova.

Na neko vrieme smo se obojica sa zadovoljstvom izključila iz aktualnih dogodjaja, premda prirodno u tomu nismo uzpjeli do kraja.

Spustili smo se na zemlju kad mi je, u nastupu praktičnosti biskup spomenuo kako traži u Mokošici stan za svojega župnika.

Ne tražeći odgovor, odmah je okrenuo temu u podpuno iznenadjujućemu smjeru.

Oduševio me je sa zamisli o izgradnji crkve na Montovjerni. Bio je silno sretan kad je vidio kako je u meni pronašao istomišljenika i kad sam mu u tomu smislu obećao službenu podporu Izvršnoga vieća, već sa sliedeće sjednice.

Da mi je zamisao bio iznio za vrieme objeda u Stonu, sigurno bih točku već bio stavio na dnevni red.

Ako na sjednici u utorak, nije bilo takovih dugoročnih uzvišenih odluka, bilo je barem dostatno onih koje olakšavaju život ljudima.

Opet smo, simbolički, financijski pomogli obiteljima poginulih. Simbolički, jer rane te vrste mogu se samo malo ublažiti, ali ne i zacieliti.

Kroz novo odobravanje zajamčenih plaća onima koje je agresija ostavila bez posla i kroz povećanje kvote proizvodnje najjeftinije vrste kruha, pomogli smo širim slojevima ugroženoga pučanstva.

Procienivši obću sigurnostnu situaciju dobrom, dopustili smo održavanje predizbornih skupova na otvorenomu prostoru.

Dvadeset i dvije točke dnevnoga reda prošli smo izuzetno brzo i učinkovito. A pri tomu smo kroz prvu točku, što je uobičajeno u takovim slučajevima, prošli sve točke za predstojeću sjednicu obćinske skupštine i odredili izvjestitelje.

Daj Bože pa nastavimo na isti način dalje, do kraja.

A što se tiče skupštinskih sjednica, i tu se, na žalost, ništa nije promienilo. Sjednica, koja je trebala biti održana jučer, nije održana zbog nedostatka punomoćnosti.

“Željko, ovo je urota, kažem ti, “ rekao mi je Pero Poljanić, nakon što je skupštinu odgodio za sliedeći četvrtak.

“Ne bi se to moglo reći. Pa sad u svojemu Predsjedničtvu imaš samo članove HDZ-a. Očekivao sam kako će ti zbog toga biti lakše,” odgovorio sam mu

“Molim te nemoj mi se rugati. U stvari rugaj mi se imaš zbog čega. Ali znaš, sad me doista posebice veseli što mogu poći. Samo neka se udaljim iz svega ovoga.”

Dan ranije Pero mi je rekao kako su ga odredili za veleposlanika u Ateni. Rekao mi je i kako, po informacijama koje je dobio, i mene čeka nešto slično.

Bilo je to nakon pripremne sjednice Predsjedničtva za skupštinu.

I na toj sjednici sam po malo zlobno uztvrdio kako su svi nazočni sad članovi HDZ-a. Moje rieči je popratio smieh. Nove HDZ-ove akvizicije Čićo Obuljen, Andrija Rubin i Branko Bazdan smijali su se malko kiselo.

I Luka Korda je izgledao kako se smije od srdca, premda sam kasnije shvatio kako je u situaciji u kojoj mu baš nije do smieha.

Nakon sjednice sam ga pozvao k sebi u ured, kako bismo razpravili pitanje predplatnih autobusnih karata za učenike iz Konavala.

Korda je uporabio prigodu i potužio mi se kako mu je kariera načelnika buduće obćine Konavle, u koju je bio polagao sve svoje nade, težko ugrožena! U Hrvatskoj vojski su sastavili neku svoju izbornu listu i jasno su mu stavili do znanja, kako očekuju njegovo povlačenje i ne izticanje predloženičtva.

Utješio sam ga s razmišljanjem, kako su to vjerojatno učinili neki vojnici na svoju ruku. A povući će se sigurno, ako dobiju takov nalog od svojih zapoviednika. Najviši zapoviednici su se od nedavno upisali u HDZ. Najnoviji član stranke je i Veselko Gabričević.

Vodeći častnici Hrvatske vojske u Dubrovniku sigurno će poslušati nalog kojega dobiju iz stranke, jer i oni, kao i vojnici štuju hierarhiju. Korda samo treba u HDZ-u osvježiti obećanja koja je dobio.

Kad je otišao, bilo mi je krivo što se nisam sjetio upitati ga za opis dogodjaja na predhodnoj sjednici Predsjedničtva, kojoj nisam mogao nazočiti, odnosno za razlog zbog kojega je smjena Boža Letunića skinuta s dnevnoga reda jednako tako složno, kao što je bila postavljena mjesec dana ranije.

O tomu me je u ponedjeljak brzoglasom informirao Matko Bupić naglašujući kako je zgrožen. Bupićev poziv protumačio sam kao svojevrstnu demonstraciju razumievanja za moju nezavisnost u ponašanju i odlučivanju.

A Mileta i Brnadić su se, nakon što su me neko vrieme izbjegavali, danas pragmatično opet promienili taktiku.

Dočekali su me na Stradunu,  kad sam se vraćao iz Sriedišta za obavješćivanje i gotovo na silu ugurali u ured HDZ-a. Otvorili su bocu Dubonneta, natočili nam po čašu i pokušali uz piće osigurati odgodu imenovanja upravnih odbora, zaklinjući mi se kako su mi prijatelji, kako me vole i štuju i spremni su za mene sve učiniti. Nakon što su shvatili, kako Dubbonet nema nikakovog učinka, promienili su temu u smjeru – zaštite okoliša.

“Približivaju se izbori, a Grad je pun šuta. To bi trebalo ukloniti. Nemoj misliti kako bismo nešto tebi htjeli svaliti na ledja. Samo smo te željeli zamoliti za jedan poziv i to je sve,“ rekao mi je Mileta pokazujući na taj način u isto vrieme i svoju visoku ekoložku sviest i brigu za stranku kojoj pripada.

„Ali ja sam već poduzeo korake s tim u svezi. Na sjednici Izvršnoga vieća smo donieli odluku o uklanjanju,“ začudjeno sam komentirao njegove rieči.

„Upravo u tomu je stvar. To se može otegnuti do poslije izbora, a mi bismo htjeli to izvesti prije,“ objasnio mi je.

„Svima nam je u interesu to obaviti čim prije. I vama i meni i svim gradjanima. Ali za svaki posao je nuždno vrieme,“ rekao sam na to.

“A mi smo to ubrzali, Predsjedniče,“ uključio se Brnadić 

Na moj upitni pogled, nastavio je

“Već smo sve dogovorili. Samo trebaš nazvati Mata Gjurovića, direktora GP Dubrovnik i on će sve to obaviti.”

“Ali tko će to onda platiti? Kad bi bilo samo do pozivanja, ja bih od jutra do mraka zvao nekoga i sriedjivao, što god mi padne na pamet. Ali zahtjev uviek sa sobom nosi i obvezu, a naše obćinske financijske mogućnosti su sramotno slabe. Zbog toga smo krenuli prikupiti ponude, kako bismo izabrali najpovoljniju,” odgovorio sam mu.

“Sad možeš vidjeti kako se mi mislimo i za tebe i za Izvršno vieće i za Obćinu. Nemaš se o čemu brinuti. Taj će se posao obaviti bezplatno. Gjurovića smo upisali u HDZ. On je na taj način zaštitio svoj direktorski položaj. Ali on sam ne može onako na svoju ruku zapoviediti odvoz šuta. Mora se pozvati na nečiji zahtjev ili zamolbu. Kasnije može bez problema cielu akciju prikazati kao dobrotvornu. Samo ga ti trebaš nazvati. Tako je tražio. Nazovi ga, molim te, i sve će biti izvrstno.”

Morao sam u sebi priznati kako ovo ima smisla. Šut se treba odvezti, a platilo se to iz obćinskoga ili državnoga proračuna ili pak iz sriedstava državne tvrdke, koja će se, ako udje u težkoće, opet obratiti Obćini ili Državi, praktički je svejedno. Ovako je to doista najjednostavnije. Jedan poziv i gotovo. Bez puno sastanaka, odlučivanja, ugovora, računa, uplata, što samo poskupljuje cieli posao.

Sve je riešeno samo s podpisom pristupnice u HDZ, jednoga od komunista kojega je partija bila postavila na mjesto direktora.

Odgovorio sam MOB-u bez sriednjega slova kako ću sa zadovoljstvom nazvati Gjurovića kao njihova novoga aduta u graditeljstvu, a ako se to pokaže učinkovitim, s jednakim zadovoljstvom ću o tomu izviestiti Izvršno vieće, kako bismo van snage stavili naš zaključak od utorka.

Zahvaljivali su mi oduševljeno, jer su razvidno, sukladno izkustvu, očekivali odbijanje ili odpor.

Njihovo medjusobno prijateljstvo i blizkost su zadivljujući. Ponašaju se poput najboljih prijatelja iz djetinjstva.

Zajednički interesi su nesumnjivo bitan preduvjet prijateljstva. U pravilu.

Nastavak