Prikrivna prednost

Četvrtak, 23. srpnja 1992.

Dulja zajednička vožnja samovozom bude u dosta slučajeva koristna, jer se otvorene teme ne mogu prekinuti zbog nečijega poziva ili dolazka ili termina za odlazak na neki sastanak. Putovanje traje toliko koliko traje i razpoloživo je za neobterećeni razgovor  Dogodilo se to i za vrieme dok smo se Pero i ja vozili iz Trstenika prema Dubrovniku, nakon što smo odpratili Gregurića i ministre.

Dio vriemena smo posvetili razgovoru o Pavu Handabaki. Pero se složio s mojim mišljenjem kako bi bilo izuzetno dobro kad bismo Handabaku uzpjeli zadržati.

„Handabaka se pokazao kao iznimno radišan i sposoban organizator prognaničkoga života, uztrojio je svoju škvadru, a i sam je u ovih nekoliko mjeseci izpekao obrt. Sad mi je taj segment civilnoga života puno lakši nego ranije. Ali to nije jedini motiv za njegovo zadržavanje. Čin ostvarivanja prava silom uz zaštitu prikrivne odore jednostavno ne smije postati pravilo ,“ sintetizirao sam Peru svoja razmišljanja.

„Pavo je pravi čovjek na pravom mjestu. Dobro si ga pronašao. Slažem se. Trebalo bi sve učiniti i zadržati ga,“ odgovorio mi je Pero.

„Pokušavao sam doprieti do Marinovića, ali mi je postao nedostupan. Ključ za ostanak Handabake je tamo. Jedino se preko vojne hierarhije mogu vojnici obuzdati. Postoji i vojno redarstvo. Ali ti vojni redarstvenici su izgleda svoju ulogu shvatili kako su oni mjerodavni za hvatanje civila. Uzaptili su Handabaku, kad je bio nešto rekao, a nisu uzaptili vojnika napadača na Handabaku. Rade upravo suprotno od onoga što bi trebali raditi. Pokušavam stupiti u kontakt s tim ljudima u Zapoviedničtvu obrane, ali  me oni nastoje izolirati. To bi i budali već bilo jasno. Uostalom vidio si sam ono Matulovićevo ponašanje prema meni,“ bocnuo sam Pera na to.

„Dobro nemojmo se vraćati natrag. I znaš. Marinović tu nije bitan. Bitan je Bobetko. On je sad tu Bog i batina .Pokušajmo nešto učiniti. Evo ja ću, čim se vratimo, pokušati organizirati sastanak,“ odgovorio mi je Pero na izuzetno konstruktivan način.

Održao je obećanje. Pokazalo se kako su  njemu vojna vrata širom otvorena.

I nismo otišli u hotel Zagreb, kao što sam očekivao, nego je Perov vozač Pera, mene i Pava Handabaku u prošli četvrtak odveo na novo mjesto, u zgradu na moru u lapadskoj uvali, gdje je Bobetko uzpostavio svoj stožer,  odnosno u  “Vilu Banac”, kojoj su jugoslavenski komunisti, otevši je i namienivši je svojemu  vodji,  promienili naziv u „Titova vila“.

Po ovomu svojemu novom imenu čovjeka koji ju je uzurpirao, vila je medju ljudima, dragovoljno ili nasilno,  postala poznatija nego po imenu svojega zbiljnoga vlastnika. Ipak stari naziv se nekako provukao i do mladjih  generacija, pa su ga neki poput mene ipak u razgovoru rabili, više iz prkosa.

I sama promjena naziva pokazuje razinu komunističkoga grabeža. Dok se zvala po Bancu  zgrada u svojemu nazivu nije  izticala kako je njegovo vlastničtvo, premda je to zbiljno bila. Kad su je komunisti prigrabili, proglasili su je kroz novi naziv Titovim vlastničtvom!

Ne sjećam se i jednoga Titovog boravka u toj zgradi. U Kuparima je imao puno bolje mogućnosti i puno jednostavniji način boravka u ekskluzivnosti i odvojenosti od naroda, upravo dosljedno uobičajenoj komunističkoj inverznoj logici ponašanja u zbiljnosti suprotno od papirnatih komunističkih načela.

Vilu u Lapadu su, s izostankom Titovog interesa, za svoje uživanje uglavnom rabili komunistički čelnici niže razine. U stvari radilo se o onima koji su po značenju bili odmah do Tita, ali u uzporedbi s Titovom razinom, sve ostale razine su  se mogle s razlogom nazivati – nizkima.

Od izbora na ovamo,  Vrhovničtvo iz Zagreba se prema Vili Banac nastavilo ponašati kao prema svojemu vlastničtvu, a sad je tu tradiciju na sebe evo preuzeo i Janko Bobetko, koji je na taj način ne samo iztaknuo svoje visoko mišljenje o sebi, nego se uklopio u proces vojnoga preuzimanja dragocjenoga prostora.

U vili smo našli puno vojnih osoba, sve redom Bobetkovih pomoćnika. Pred ulazom u blagovaonu gdje je Bobetko sebi organizirao ured, susreli smo Nojka Marinovića. Pozdravili smo se s njim onako uz put. Svojim slabašnim nastupom Nojko nam je dao do znanja kako je tu samo Bobetkov asistent i kako se od njega ne bi trebalo bilo što očekivati ili tražiti.

U trenutku mi ga je bilo žao. Pitao sam se gdje je onaj čvrsti čovjek od prošle jeseni, iz vriemena prije nego ga je pogodila ta prokleti krhotina.

Moj opis napada na Handabaku i pokušaj prezentacije Handabake nisu Bobetka osobito impresionirali. Nije ga uznemirila ni moja priča o Matuloviću i neprimjerenomu ponašanju prema meni. Jedino je Pero u tim trenutcima pokazivao kako se ne osjeća baš osobito ugodno.

Bobetkovi odgovori su bili indiferentni i obćeniti. Njegove rieči kako treba svakako kazniti krivce zvučile su šuplje. Govorio je poput nekoga koji na tomu području uobće nije mjerodavan.

Umjesto razumievanja, podpore i obećanja kako će spriečiti svaki daljnji napadaj njegovih vojnika na Handabaku, ili bilo kojega stanovnika Dubrovnika, Bobetko je brzo prešao na drugu temu. Počeo je razgovarati o meni!

“Vi ste mi prikazani u jako lošem svjetlu,” rekao mi je vrteći glavom poput starog profesora koji s visoka gleda lošeg učenika.

Na trenutak sam bio iznenadjen drskošću starog generala. Nisam ja tu došao na nekakov izpit ili na slušanje priekora.

“Objasnite mi što to znači loše svjetlo i tko me je vama takovim prikazao,” odgovorio sam mu pitanjem.

“Tko mi je to rekao nije bitno. Ja samo očekujem kako ćete se vi promieniti,” odgovorio mi je.

Na te njegove rieči samo što nisam explodirao. Došao sam ovdje upozoriti na ozbiljne propuste u vojnoj stegi, a taj maleni, debeljuškasti, stari komunist mi za uzvrat dieli lekcije o mojemu moralu i karakteru!

“Ne nalazim ni najmanju potrebu za promjenom vlastitih stavova, ako ste mislili na stavove, niti za promjenom morala, ako ste mislio na moj moral, a fizički se ionako ne mogu promieniti. Doista ne shvaćam o čemu vi to govorite,” rekao sam mu srdito.

“Nemate se potrebe srditi. Ostavimo to. Gospodin može mirno nastaviti raditi. Poduzet ćemo odgovarajuće korake,“ promienio je u tomu trenutku ton Bobetko.

Izpratio nas je prijateljski, ali sam svejedno o cielomu tomu posjetu zadržao nepovoljan dojam.

Ipak, ako ništa drugo, barem sam opet uzpio uzpostaviti kontakt s vojskom. Pero je u tomu odigrao ključnu ulogu. Pokazalo se još jedan put, kako je dobro kad suradjujemo.  O onom blaćenju u Zagrebu od strane njega i Gverovića, koje mi je spomenuo Luka Korda, do danas ga ništa nisam pitao. I ne ću. I ako je to istina, on bi uostalom i tako i tako sigurno sve zaniekao.

Bobetko glede Handabake nije poduzeo Bog zna što. Ali sam zato nešto poduzeo ja sam, jer je postalo jasno kako je Jadran Delaš izbjegnuo obaviti ono što mi je obećao. Treba i njega razumjeti. Možda je pokušao, ali je shvatio kako se previše izlaže, pa je odustao.

Kad mi se u ponedjeljak Handabaka došao potužiti, kako se onaj vojnik, koji mu je prietio s puškom, hvali jer nije imao nikakovih posljedica, pa to druge motivira na isti postupak, odlučio sam na svoju ruku napisati i poslati zahtjev za mobilizacijom Handabake i njegova pomoćnika Perića. Ne znam koliko je moj zahtjev za njihovom mobilizacijom utemeljen na propisima, ali ako tu magičnu odoru dosta njih rabi za izpunjenje svojih privatnih ciljeva, zašto se ne bi mogla upotriebiti za obće dobro

Potez se pokazao izvrstnim, jer je moj zahtjev odmah proveden.

Handabaka me je već u utorak s ohrabrenjem u glasu nazvao zahvalivši mi se, i rekavši kako bi mu bez te spasonosne prikrivne odore posao bilo nemoguće obavljati. Malo zatim iz Zagreba  mi je došao dalekopis predstojnika vladinoga ureda za prognanike Adalberta Rebića, u kojemu mi se Rebić zahvaljuje zbog pronalazka riešenja s mobilizacijom Handabake. Uzputno mi je odao obće priznanje.

Rebićev dopis mi je bio pravo osvježenje. U stvari jedino od takovih ljudi se nešto takovo i može očekivati. Rebić je posve netipičan. Skroman je, predano radi svoj nimalo ugodan posao i nema vriemena slušati ulične priče.

Na žalost baš te ulične priče su pravilo, a ne izuzetak

Možda baš ohrabren s tim pismom, jučer sam otišao u Korčulu po obitelj.  Kako ciela tri dana uzastopce nije bilo bombardiranja, procienio sam kako je ponovno došlo vrieme za okupljanje obitelji. Vjerojatno ƒe njihov povratak u Dubrovnik motivirati i povratak dosta drugih.

Antun nije baš bio sretan zbog moje odluke. Rekao je odmah kako ne će izlaziti iz kuće kad se vrati i za sad se drži toga svojega obećanja. Ne želim ga forsirati. Diete u načelu ima pravo. Sad je opet na dometu zločinačkih topova, a zločincima se nikad ne može vjerovati.

Prije nego sam otišao po obitelj na Korčulu nazočio sam sjednici obćinskoga skupštinskoga predsjedničtva, koja je bila posvećena izvješćima s putovanja. Opisao sam detaljno svoje dojmove i rezultate puta u Ravennu, a zatim je Pero Poljanić opisivao svoj put u Istanbul ističući, kako je za potrebu odlazka u Tursku saznao tek kad je bio doputovao u Zagreb. Matko Bupić, koji je sjedao pored mene, prišapnuo mi je u tomu trenutku, kako je Pero uzeo inozemne dnevnice, prije nego je odputovao u Zagreb. Nisam Bupića upitao odakle je to doznao.

Prije početka današnje sjednice Izvršnoga vieća u salonu za priame sam se sastao s predstavnicima amaterskoga nogometnoga kluba "Dubrovnik" iz Frankfurta. Tajnika toga kluba, frankfurtskoga gostioničara Milana Šustića i člana uprave kluba Ivana Šperca su mi u goste doveli predsjednik i dopredsjednik Hrvatskoga nogometnoga kluba Pavo Miloglav i Niko Glavić. Iz posve opravdanoga razloga. Naši plemeniti izseljenici okupljeni oko toga kluba prikupili su dvadeset i pet tisuća njemačkih maraka pomoći, a s prikupljanjem će nastaviti. 

Naš nogometni prvoligaš je tako našao bogatoga sponzora u lokalnomu amaterskom klubu iz Njemačke, što je još jedan snažan pokazatelj u kakovoj se situaciji nalazimo svi zajedno. 

U ime naših nogometaša protokolarno sam od našeg gastarbeitera primio dar uz bljeskove fotoaparata.

Na sedamdeset petoj po redu sjednici Izvršnoga vieća se medju dvadesetak točaka po svojoj specifičnosti izdvojio zaključak  o gašenju anakronoga sriednješkolskoga sriedišta i osnivanju normalnih sriednjih škola, što smo prosliedili u skupštinu, koja je mjerodavna za donošenje konačne odluke.

Komunistički eksperiment na području sriednjega školstva koji je po svojemu iniciatoru Stipi Šuvaru dobio naziv „Šuvarova reforma“, na taj način je okončan.

Šuvar je vjerojatno iz popuno poštenih nakana i svojega istinskoga komunističkoga uvjerenja pokušao na području, za koje je bio zadužen, uvesti korjenite promjene. Na žalost, nije pri tomu vodio računa o ljudskom mentalitetu, koji je takov kakov  jest i ne mogu ga promieniti ni promjene političkih sustava, a kamoli školske reforme.

Šuvar je iz svojih egalitarističkih pobuda pokušao ukinuti razlike medju školama s krajnjom namierom ukinuća razlika medju učenicima, nastalih, po njegovu mišljenju iz nejednakih životnih uvjeta nakon kojih se mladi ljudi upisuju u škole. Želio je svatkomu osigurati nastavak školovanja i upis na fakultet, bez obzira na to koju je sriednju školu završio, a to je bilo najlakše postići s ukinućem sriednjih škola i njihovih naziva, te njihovo medjusobno stapanje.

U skladu s komunističkom sklonosti prema dugim i nepreciznim nazivima, a vjerojatno i pod utjecajem „osnovnih organizacija udruženoga rada“, koje su terminski bile zamienile jednostavne nazive poput „poduzeće“ ili „tvrdka“, Šuvar se priklonio zamjeni rieči „Pomorska škola“ ili „Gimnazija“ s nazivom „Centar za usmjereno obrazovanje“.

Vrieme je brzo pokazalo kako su Šuvarove namiere prouzročile obći pad znanja. Sposobni učenici su se brzo prilagodili zahtjevima, uvidjevši kako se ne moraju truditi, jer im je za upis na fakultet dostatno imati znanje približno onomu, koje imaju učenici slabijih sposobnosti. Na taj način se sveukupna količina znanja koju su učenici absolvirali – ozbiljno smanjila.

I uz prihvaćanje podpune izkrenosti i poštenja njegovih promicatelja, komunizam je tako i na području obrazovanja pokazao svoju slabost u odnosu na kapitalizam. Nesmiljena konkurencija na svim područjima je, na žalost, osnovni motor napredka.

S početkom sliedeće školske godine naši sriednjoškolci će se tako početi vraćati u prirodno stanje učenja i natjecanja u stjecanju znanja. Uz predpostavku kako je sveukupni rast nešto pozitivno i nešto čemu teži većina ljudi. Ako je ta predpostavka točna.

Točke najviše praktične vriednosti u ovomu trenutku su na sjednici bile one o postavljanju Ante Stojana za uzkladjivatelja sveukupne obnove u Zavod za obnovu Dubrovnika i definiranju nositelja pojedinih segmenata obnove. Ante će pokušati nešto učiniti kroz sliedećih šest mjeseci. Na taj način je, sebi svojstveno, ostavio mogućnost odstupnice.

Imenovanje Jure Burića kao odgovorne osobe i uz njega skupine koja će se skrbiti o ratnim ranjenicima i invalidima, uz svoju praktičnu, zasigurno ima i visoku psiholožku vriednost.

Nuždna nam je sloga gdje god je to moguće ostvariti.

U tomu smislu sam djelovao danas pozvavši na suradnju izmedju sada iztaknutih i ključnih Župljana Paska Penda i Pava Handabake, kad sam primietio kako se izbjegavaju, iz razloga u koji nisam želio ulaziti

U tomu istom cilju sam uvečer  otišao u Argentinu, čuvši kako je tamo stignuo ministar Rudolf.

Bez problema sam preskočio preko činjenice što mi se kod dolazka ovaj put Rudolf nije javio, nego je prihvatio novi običaj nekih svojih kolega. Želio sam s njime porazgovarati o razlogu nove odgode najavljenoga razgovora generala Bobetka i Strugara oko povlačenja JNA iz Cavtata i Konavala.

Sastanak bivšega jugoslavenskoga generala, koji je sad na našoj strani i jednoga sadanjeg jugoslavenskoga generala je izuzetno obećavajuća stvar. Ti ljudi bi se mogli izvrstno razumjeti i dogovoriti, budući su prošli istu školu, a poglavito iz razloga što je, objektivno gledajući, ne samo nama, nego i agresorima u interesu čim prije prekinuti ovo stanje u kojemu gubimo i jedni i drugi.

Sastanak je trebao biti obavljen u nazočnosti još dvojice generala, jednoga iz redova europskih promatrača, a drugog iz UNPROFOR-a, ali na žalost u Cavtat su se s priedlogom povlačenja za u 8 dana, uz nastavak izravnih razgovora u sliedeƒu sriedu, zaputili samo strani generali.

Možda je otezanje s pregovorima i povlačenjem u svezi s primicanjem izbora. Možda se čeka neka prodju izbori, kako HDZ i Tudjman ne bi od povlačenja imali koristi. Kad bi s Tudjmanove odnosno HDZ-ove strane bilo odugovlačenja onda to u ovomu slučaju ne bi imalo nikakovog smisla.

Rudolfa sam našao u vili Orsula. Pokušao sam započeti razgovor, ali mi je on rekao kako upravo žuri na sastanak generalima, koji su se vratili iz Cavtata i pozvao me je neka dodjem s njim.

U Argentini smo  pred dvoranom za sastanke našli šefove SZUP-a i redarstva, Luburiƒa i Kukuljana, novinara Maslu i jednoga častnika. Od njih smo saznali kako su strani generali već u dvorani i tamo razgovaraju s Bobetkom i s njegovim suradnicima.

U tomu trenutku se pojavio i Miroslav Tudjman, predsjednikov sin.

Rudolf nas je medjusobno predstavio, pružili smo ruku jedan drugomu i tu je završio naš kontakt, jer je Rudolf odmah od Tudjmana zatražio odvajanje u stranu kako bi oni mogli razgovarati na samo. A obojica su doputovali iz Zagreba!

Dalje nisam mogao. Bilo je više nego jasno kako sam tu suvišan. Nisam vidio nikakove svrhe ni potrebe za izkušavanje čekanja pred vratima, u čemu nemam nikakove prakse ni izkustva. Okrenuo sam se i otišao.

Na hodniku sam susreo Čića Obuljena, koji je upravo stizao. Samo smo se kratko pozdravili i nastavili svatko u svojemu smjeru.

Situacija je doista bizarna. Nastavljaju se razgovori i razmišljanja o sudbini Dubrovčana, a službeni dubrovački predstavnici se zaobilaze ili marginaliziraju. Pri tomu glavnu rieč vode sami bivši komunisti i oni koji su se odnedavno priključili Hrvatskoj uz automatske privilegije.

Gdje su  ti ljudi bili početkom prošle jeseni? Kad nije bilo ni pića ni konobara, kad su barbari pucali i prietili, kad su naši životi visjeli o koncu. Koja im je onda bila strategija? A danas oni kroje ključne političke poteze.

Težko im je vjerovati. Premda je ipak težko pomisliti kako cielo to družtvo baš uñiva u agoniji ovdašnjih ljudi koji pate i čekaju kraj svojemu stradanju.

Možda se ključ nalazi u činjenici što bi konačno povlačenje JNA značilo i povratak civilne vlasti u sva podru…ja života, pokoravanje vojske civilima i veliku demobilizaciju, a s tim i gubitak krcato privilegija.

Možda baš što ti stranci nose poruke koje su za nas prihvatljive, sad ja nikako ne mogu doƒi u izravan kontakt s predstavnicima UNPROFOR-a ili EC-a. Možda nam susjedi barbari poru…uju kako im je dosta, ali traže jamstva kako ih ne ćemo napasti?

Sutra ƒu iz novina vidjeti što kažu iz naše vojske. Ako nešto o tomu bude napisano.

Ipak, ovo ne može trajati u bezkonačnost. Uostalom ovo odugovlačenje je izravno na štetu imagea predsjednika Tudjmana i HDZ-a u javnosti. S te točke motrišta zašto bih se uzrujavao ja, kad se razvidno ne uzrujava predsjednikov sin.

Možda pak Predsjednik i ne gleda na stvari istim očima kao ja. Uostalom,  kupio je vilu u kojoj ñivi upravo pred izbore koje je sam razpisao, što se baš ne čini za javnost privlačnim predizbornim potezom.

A možda baš ja više ništa ne razumiem. Možda nisam u stanju shvatiti prikrivnu logiku, koju su nametnuli ljudi u prikrivnim odorama.

Možda bih se trebao potruditi, shvatiti i prilagoditi. Kao što sam to učinio u slučaju mobilizacije vodstva ureda za prognanike.

U stvari najbolje se prestati obterećivati sa stvarima, koje su po razumljivosti izvan mojih dometa. Najbolje je bivšim komunistima  s obje strane prepustiti dogovor. Uostalom, preostaje li mi neka druga mogućnost? 

Nastavak