Povukli su se - nema ih više!

Utorak, 20. listopada 1992.

Nema ih više! Otišli su! Obćina je slobodna! Zlotvori su se vratili svojim kućama nakon razaranja, ubijanja, mučenja, pljačke i  paleži s kojima su nas “častili“ trinaest mjeseci!

Odlazak JNA mi je do danas, kad se konačno ostvario, kroz prošli tjedan bio prava obsesija. Jedva sam se mogao koncentrirati na bilo što drugo.

Kako se približivao današnji dan, bilo je sve jasnije, kako će se sporazum Tudjmana i Ćosića doista i ostvariti, ali sam baš zbog toga osjećao sve veću napetost.

Medju najgorim stvarima koje se čovjeku mogu dogoditi je neispunjenje nečega što očekuje s golemom sigurnosti.

U tomu ozračju sam sjednicu Izvršnoga vieća prošle sriede odradio nekako automatski. A tamo gdje se čovjek ne nada, dogode se i ugodna iznenadjenja. Doživio sam konačno jedno baš korektno i podpuno izvješće sa sjednice u dnevniku Radio Dubrovnika! Za to je zaslužna  izvjestiteljica Gorana Milošević. Spomenula je svih 16 točaka i baš ništa nije prikazala na netočan način.

Jedna dobra stvar obično ne dolazi sama. I Nino Salvia je istoga dana u Slobodnoj Dalmaciji napisao korektan komentar  o proslavi u Slanome.

Kako bi ipak došlo do ravnoteže pobrinula se tajnica Ida. Odkrio sam kako je zaboravila obaviti svoju zadaću i uz pomoć šefa Zajedničkih službi Mata Krmeka napraviti uzporedbu broja zaposlenih u Obćini danas i 1989. godine. 

Uviek je u ovakovim slučajevima težko procieniti radi li se o slučajnosti ili namiernoj obstrukciji. I Ida i Mato su se simpatično izpričavali, a ja sam, umjesto gubljenja vriemena u iztraživanju i daljnjega rizika, preuzeo posao na sebe. Uz pomoć nekoliko brzoglasnih poziva, za uru vriemena sam sastavio križnicu, a zatim je dao poslati u Zagreb.

Ne znam kakovi su rezultati u drugim hrvatskim obćinama, ali mi ovdje možemo biti ponosni. Broj od petstotinjak zaposlenih za vrieme komunizma, smanjili smo na četiristotinjak! 21% manje!

Bitno je što je sve provedeno bez ikakovih potresa, prirodnim načinom. Jednostavno smo zaustavili zapošljavanje novih djelatnika u obćinske službe. A ljudi su odlazili zbog različitih razloga. Zbog toga što su našli bolji posao, zbog izpunjenja uvjeta za mirovinu, a bilo ih je i koji su se odlučili otići u Srbiju, Crnu Goru ili Bosnu i Hercegovinu, kako bi izbjegnuli traume koje im je nametnuo život pod njima mrzkim hrvatskim barjakom.

U kišni prošli četvrtak uzpio sam čak konačno odgovoriti i na jedan Marianin zahtjev. Krenuo sam u sriedjivanje papira u svezi s kupovinom stana, na koji imam stanarsko pravo i tako sam odstupio od svojega dosadanjega običaja, po kojemu imam vriemena za sve, izim za ono što je dobro za mene i moju obitelj.

Sukladno donesenomu zakonu, stan će me stajati šesnaest tisuća njemačkih maraka, a dobit ću i još 10% popusta, jer sam u porušenoj obćini. Platit ƒu tri posto ili stotinu šestdeset tisuća hrvatskih dinara odmah i to iz kvote od četiri tisuće maraka, što su mi ostali blokirani u takozvanoj staroj deviznoj štednji, a  onda  ću plaćati šesnaest tisuća hrvatskih dinara mjesečno  iz iste te štednje. Tih četiri tisuće maraka bit ƒe mi tako dostatno za sliedeƒih nekoliko godina odplate. Valjda ƒu kasnije imati više novaca i moći odplatiti ostatak. U suprotnom će odplata ostati Marku i Antunu.

Taj kratki odlazak u privatne poslove poslužio mi je kao svojevrstan odmak od pritiska u svezi s odlazkom JNA, kojega se nisam mogao osloboditi, a objektivno na tomu području nisam mogao učiniti nešto osobito. Ipak u četvrtak sam se morao uključiti. Prvo me je, iz njemu znanih razloga, Lukša Glavinja iz 163. brigade, došao informirati kako se naša vojska sprema početi popravljati srušeni put u Platu, ne čekajući odlazak JNA. Ta me je viest uzrujala, jer mi se činilo glupim i rizičnim, samo pet dana prije najavljenoga odlazka JNA, činiti bilo što, što bi „suprotna strana“ mogla prikazati kao provokaciju, i zbog toga odgoditi svoje povlačenje.

Sjetio sam se uporabiti prigodu što je voditelj inženjerijskih radova hrvatske vojske Dragan Ćoro, koji pretendira na vodjenje obćinske obnove. Rekao sam neka mi ga potraže. Brzo se javio i usrećio me, kad mi je rekao kako Glavinjina najava ne će biti realizirana, i naša vojska će zadržati svoju strpljivost.

Za strpljivost smo doista imali veliki razlog. Toga jutra su promatraƒi UNPROFOR-a i EC-a trajektom u Cavtat prebacili  svoja vozila, baš u svrhu olakšanja nadzora povlačenja JNA.

Vrativši se iz Cavtata, UNPROFOR-ov voditelj Rashid mi je došao reći kako čelnici obćine Herceg Novi ponovno izražavaju želju za sastankom s nama.

Za razliku od onoga slučaja od prije tri i pol mjeseca, kad sam bio srdit, jer je, zbog Čićove nespretnosti, bila propuštena mogućnost sastanka na razini civilnih vlasti, ovaj put nisam o tomu imao isti stav. Ako se s razvidnim neprijateljima, nismo sastajali kroz cielo ovo vrieme, zašto bismo to učinili četiri dana prije njihova odlazka! Dapače pri tomu bi netko od nas mogao izreći nešto što bi se s njihove strane moglo uzeti kao izprika za odgodu.

Sad je to samo nepotrebiti rizik i ništa više. Pet dana su pet dana. Težko bi se taj rok sad mogao skratiti s nekakovim razgovorima na civilnoj razini. Čelnici Herceg Novoga sigurno nemaju takov utjecaj na JNA. A i da imaju, jedan dan manje ne bi značio baš ništa, u uzporedbi s ovim vriemenom koje je prošlo od početka agresije.

Odlučio sam ipak u svezi s tim nazvati Hrvoja Šarinića u Zagreb.

Složili smo se kako sastanak ne smiemo explicitno odbiti, ali niti ga sliepo prihvatiti, jer i jedno i drugo predstavlja rizik i moguću odgodu povlačenja.

U razgovoru smo pronašli riešenje. Zatražit ćemo preko UNPROFOR-aca od Herceg Novljana temu sastanka i tako dobiti na vriemenu. Ako temu brzo smisle i pošalju nam je, predložit ćemo im sastanak u Dubrovniku, pa dok se i to organizira, trebali bi proteći ti dragocjeni dani. Ako se do tad JNA ne povuče, onda ćemo sastanak uvjetovati s povlačenjem JNA.

Šarinić mi je predložio neka na sastanku s Herceg Novljanima bude i general Bobetko, i to u civilnoj odjeći.

Nisam mu protuslovio, premda mi se njegov zahtjev činio na neki način čudnim. Bobetko nema nikakov razlog za skrivanje svojega identiteta. Izim toga, ni mi ovdje nemamo razloga ne vjerovati u svoju sposobnost održavanja razgovora s civilnim vlastima „suprotne strane“.

Odmah nakon razgovora sa Šarinićem, nazvao sam i dobio Bobetka.

Po ustaljenom novom običaju razgovarali smo srdačno i prijateljski. Dielio je u podpunosti moje mišljenje.

Nakon toga sam odlučio pribjeći do sad uviek uzpješnoj taktici odugovlačenja. Jednostavno sam preskočio nazvati Rashida i odlučio pričekati neka on zove mene.  Činilo mi se pametnim odgovor odgoditi čim je moguće više i na taj način dobiti na vriemenu.

U tomu smislu mi je odlično došao poziv na razgovor s koordinacijom mjestnih zajednica  Dubrovačkoga primorja u prostoru uprave Hidroelektrane. Ako me Rashid bude tražio, trebat će mu vriemena dok me pronadje, pomislio sam.

Zajedno sa mnom s našim primorcima su razgovarali i Pavo Handabaka, Čićo Obuljen, te Božo Letunić i Ismet Taslaman iz Zavoda za obnovu. 

Nisam se nadao kako će sastanak trajati toliko dugo – više od tri ure. Naši ljudi u primorskim mjestima su silno nestrpljivi. Imao sam dojam kako su ipak jako zadovoljni s odgovorima koje su dobili na svoja pitanja. Po svojemu običaju s obćinske strane sam inzistirao na čvrstim podatcima i istini, što ljude u pravilu u prvom trenutku zaboli, ali  zatim obično sliede konstruktivni dogovori. Tako je bilo i ovaj put.

I u petak sam nastavio s odugovlačenjem. Nisam nazvao Rashida nego sam čekao njegov poziv. U medjuvriemenu sam odkrio kako je Mario Mrkušić jednostavno zaboravio poslati podatke o našim financijskim i materialnim potrebama onoj gospodji Zlatić iz Svjetske banke. Mario je zbog toga bio silno nesretan i žalostan, ali se razpoložio kad smo zajedno sastavili dopis i poslali ga u Zagreb, a nakon toga smo saznali kako je dalekopis stignuo u posljednji trenutak, ali – na vrieme.

Bili je to neposriedno prije nego mi je u uredu došao Rashid.

Kad mi se pojavio na vratima u družtvu s bielim europskim promatračem, Englezom, kojemu nisam zapamtio niti zapisao ime, pomislio sam, kako je to učinio, jer je držao osobni dolazak protokolarno primjerenijom od brzoglasnoga poziva.

“Došao sam vam priobćiti nešto što će vas sigurni razveseliti. Dvadesetoga ovog mjeseca mi ćemo uzeti ključeve Konavala i predati vam ih. Nema više u to nikakove sumnje, ” rekao mi je smiešeći se.

Njegove rieči bile su rajska glasba za moje uši. Umjesto nastavka priče o sastanku s čelnicima Herceg Novoga, što bi u sebi moglo sadržavati elemente odgode povlačenja, Rashid se odlučio čvrsto i bezuvjetno potvrditi odlazak JNA za četiri dana, premda mu nisam postavio nikakovo pitanje u tomu smislu,!

“Jeste li u to sigurni? Te vaše rieči su za mene fantastične. Dvadeseti je dogovoren i podpisan. Medjutim, nama se ovdje dogodilo toliko lošega. Težko nam je vjerovati u tako krasan razvoj dogodjaja. Jeste li doista sigurni? S kim ste to razgovarali,” pitao sam Rashida.

“Strpite se još četiri dana. Jamčim vam. Ovo je podpuno sigurno. Za četiri dana predat ćemo vam ključeve Konavala,” ponovio je Rashid svoju frazu s ključevima, koja mu se razvidno jako svidjela.

U daljnjem razgovoru ljubazni UNPROFOR-ac mi je objasnio kako je doista sve dogovoreno i gotovo i kako se JNA užurbano sprema za odlazak. Zahvaljivao sam mu se i govorio kako ću početi odbrojavati ne dane, nego ure i minute unatrag.

“Razumijem vas podpuno. Medjutim, ne razumijem zašto ste odbili razgovarati s civilnim vlastima iz Herceg Novog. To vjerojatno ne će imati neke posebice loše posljedice, ali bi prihvaćanje razgovora samo još ubrzalo i olakšalo situaciju u vašu korist,“ iznenadio me Rashid ponovno.

„Čekajte! Ja to nisam odbio! To je nekakov nesporazum,“ uzvratio sam mu iznenadjeno.“

Na Rashidovu licu pojavilo se izkreno čudjenje.

„Kako to? Pa Misha nam je rekao kako Dubrovnik čvrsto odbija bilo kakove kontakte s Herceg Novim!

„Kažem vam. Radi se o nekom nesporazumu. Baš sam vas samo želio zamoliti, neka vodstvo Herceg Novoga upitate za konkretne teme o čemu bi oni željeli razgovarati, pa bismo se onda mogli sastati,“ rekao sam mu.

Grozničavo sam razmišljao što se to dogodilo i je li prevoditelj Mišo Mihočević doista to učinio na svoju ruku, ali Rashidu nisam želio dati do znanja kako u našim redovima ima nesloge. Oduševljenje koje su mi prouzročile Rashidove prve rieči, zamienila je strepnja.

„Oprostite, to je ipak bila moja pogrieška. Nisam Mishu upitao tko mu je to rekao. Trebao sam vas izravno kontaktirati. Umjesto toga sam kao mjerodavne uzeo rieči vašeg častnika za vezu. Na žalost, Herceg Novljanima sam već dojavio vaš odgovor. Vjerujem kako se to može izpraviti“ rekao mi je Rashid, primietivši kako sam izkreno iznenadjen.

„Hvala vam na razumievanju. Ja sa svoje strane moram izpitati kako je do ovoga došlo, pa se nakon toga opet možemo vidjeti,“ odgovorio sam mu.

Nisam mu želio spominjati, kako je Mihočevićevo predstavljanje častnikom za vezu u biti samo nešto malo različit pojam od pojma prevoditelja. Nije imalo smisla podučavati ga kako bi i častnik za vezu, kod prienosa informacija, morao precizno spomenuti čije informacije prenosi. Rashid mi je ponovno pomogao.

„Sad to nije ni bitno. Mislim kako se razgovori i ne bi trebali održavati ovih zadnjih dana pred odlazak JNA. Mogu se dogovoriti nakon dvadesetoga ovog mjeseca, kad ključevi Konavala budu u vašim rukama,” rekao mi je uporabivši ponovno svoju omiljenu ključarsku analogiju.

Osjetio sam veliko olakšanje. Po svemu sudeći ništa nije bilo ugroženo, a situacija s Herceg Novljanima je praktički bila riešena.

Rashid je pak nakon toga, razvidno kako bi opravdao svoj propust, još snažnije nastavio naglašivati podpunu sigurnost povlačenja JNA u zakazanom roku, ističući pri tomu, kako njegovi kolege svoje dane provode u intenzivnoj obhodnji po Konavlima. S nešto manje entuzijazma je izpričao kako to ne rade i noću, nego mračne dielove dana provode u Herceg Novomu.

Nakon što sam srdačno izpratio ljubaznoga častnika UNPROFOR-a i njegovog jednako ljubaznoga kolegu iz EC-a, nazvao sam Čića Obuljena i upitao ga zna li nešto o odbijenici Herceg Novljanima. Pero Poljanić je bio na još jednom svojemu putovanju u Ameriku, pa je on bio izključen iz kombinacije.

“Ovaj put s time nisam imao nikakove veze. Odbio ih je Mišo Mihočević, nakon što je pitao Bobetka,” rekao mi je Čićo.

“I opet si imao veze, kako nisi. Dostatno je što si znao. Zašto mi ništa o tomu nisi rekao? Kako si mogao dopustiti Mišu Mihočeviću, bilo što? Pa on je samo prevoditelj! On nema nikakovih prava predstavljati Obćinu,” izvikao sam Čića, koji se opet pokunjio.

Namierno mu nisam htio olakšati situaciju i reći, kako mi je u stvari drago što je Bobetko preuzeo odgovornost i odbio Crnogorce, jer nisam htio ni u jednom slučaju potvrditi svoje slaganje s vojnim pokušajima predstavljanja civilne vlasti. Izim toga u Bobetkovu potezu se krila i odredjena osvetoljubivost prema protivnicima koji uzmiču. A toga se svi ovdje moramo dobro paziti. Osvetoljubivost je snažna emocija. Nije pametno bilo kakove odluke donositi pod pritiskom emocija.

Osim toga, činjenica je kako je naša vojska pregovarala s agresorskom vojskom. Bobetko se sastajao sa svojim pandanima iz JNA, koji su svakako veći zločinci od civila. I ja sam se u početku rata s njima sastajao, a Obuljen je to poslije redovito činio. A sad su im zasmetali  civili „suprotne strane“. Iz svega proizlazi kako je emociju osvetoljubivosti, u ovomu slučaju dopunila i emocija taštine i želja za vlastitom promocijom, a to je još gore.

Bobetko je vjerojatno zaključio, kako bih u slučaju  sastanka s civilnom vlašću s one strane granice, našu pregovaračku momčad vodio ja, kojemu su i upućeni pozivi na pregovore. To mu u ovim ključnim danima sigurno nije odgovaralo. Bojao se preusmjeritbe medijskih reflektora prema civilima. Ipak bilo je to poprilično neoprezno. Premda se sve završilo izvrstno i nije bilo štete.

Procienivši kako je najbolje tu epizodu staviti sa strane, nisam je uobće spominjao Bobetku, za vrieme večere u Argentini,  koju je organizirao direktor INA-e Nikica Valentić zajedno sa svojim novim blizkim suradnikom Perom Kristom, koji se sad skrasio u INA-i, na mjestu direktora sektora turizma.

Financijski moćna INA vidi prigodu relativno laganoga dolazka u posjed  dubrovačkih hotela, kroz njihovu dokapitalizaciju, odnosno ulaganje u njihovu obnovu u zamjenu za vlastničtvo.

Uporabio sam prigodu i za večerom predložio hrvatskim naftašima neka krenu od turističkoga kompleksa Kupari. Na taj način bi se ubile dvije muhe odjednom. Aktiviralo bi se za turizam izuzetno  atraktivno područje, a u isto vrieme bi se, glede uporabe odmarališta, izbjegnuo prielaz nastavka ponašanja,  s JNA na našu vojsku.

Bobetko  je bezpričuvno podržao moj priedlog!

Na večeri su sa strane Izvršnoga vieća bili i Hrvoje Macan i Antun Kisić.

Tiekom večere bilo je zamjetno kako se Valentić i Bobetko jedan prema drugomu obraćaju poput dugogodišnjih prijatelja iste generacije, premda Valentića, koji je nekoliko godina mladji od mene, od Bobetka dieli ozbiljna dobna razlika. Možda se radilo o poznanstvu izmedju Bobetka i Valentićevih roditelja?

Predstavljanje INA-e u Dubrovniku nastavljeno je sutradan, odnosno u subotu, s objedom u Stonu, a prije objeda je svetčano otvorena crpka na razkrižju Jadranske magistrale i ceste prema Stonu, na koju sam u družtvu s Hrvojem Macanom, stignuo u posljednji trenutak.

U Malomu Stonu me je uz kamenice Valentić nastavio veseliti rekavši mi kako će INA preuzeti obnovu hotela “Belvedere”.

Svojim ulaganjima INA namierava ući u vlastničtvo hotela, medjutim o tomu nije vriedno razbijati glavu, jer su i hotel i INA u državnomu vlastničtvu. Po riečima simpatičnoga i razvidno sposobnoga i poduzetnoga Valentića INA namierava slično postupiti i u Babinu kuku. Nije to privatizacija, ali sad to i nije bitno. Bitna je obnova.

Valentićeva priča se čini čak preliepom kako bi bila istinita. Ali težko je ne povjerovati mu jer za INA-u to objektivno ne bi trebalo predstavljati neki poseban teret. Golema je to tvrdka. Izim toga tu je sad i Pero Kriste, koji je sigurno posebice zainteresiran za dubrovačko područje, a i za porast vriednosti svojega sektora.

Kriste i njegov sektor bi po logici stvari trebali biti mjerodavni baš za obnovu i upravljanje s hotelima. Ako Bog dade s ove strane bi na naše podruje mogla stignuti ozbiljna sriedstva.

Obnova crpke u Stonu je svojevrstna malena realna najava velikih perspektiva koje očekuju naše turističke objekte i naše dubrovačke gradjevinare.

Razgovore s Valentićem doživio sam kao relaksaciju. Dodatno su mi potaknuli optimizam. Takov osjećaj nisam imao dok sam prije odlazka u Ston, razgovarao u Maloj viećnici s Josipom Gucićem, koji je, razvidno uporabivši pogodnu situaciju, došao u privatni posjed velike tvornice odiela „NIK“ u Zagrebu, a sad bi svoje poduzetničke podhvate želio proširiti i na dubrovačko područje.

Gucić mi nije ostavio osobit dojam. Nisam ga pitao po kojemu je modelu privatizacije kupio zagrebačku tvornicu, odakle je pribavio sriedstva za kupovinu  i komu su otišli novci kojima ju je platio, premda mi je padalo na pamet to ga upitati.

Za vrieme razgovora vrtio mi se po glavi onaj moj privatizacijski koncept, ali ga nisam spominjao. Nisam želio ugroziti mogući dotok sriedstava na dubrovačko područje, pa ma što god mislio o nekim stvarima i nekim ljudima.

Ipak sve je izglednije, kako je ipak najsigurnije riešenje odredjeno podržavotvorenje dosadanjih družtvenih tvrdki, koje se nalaze u problemima, kao što jer to slučaj s gotovo svim,  ne samo turističkim, dubrovačkim tvrdkama, U Hrvatskoj na nekim mjestima ima novaca. INA  je takov primjer, a takovi primjeri su i banke. Nije bitno tko će od državnih subjekata biti nazivni vlastnik. Bitno je što bi sve i dalje ostalo državnim vlastničtvom, a gospodarske aktivnosti bi bile pokrenute. S privatizacijom u pravom smislu te rieči, trebalo bi pričekati. Inače nam prieti ratno profiterstvo.

INA umjesto JNA! To je pravi sjajni preokret. Dolazak Valentića upravo u vriemenu povlačenja zlotvora, donio je sa sobom tu znakovitu igru rieči.

U subotu su me te gospodarske teme uzpjele barem na neko vrieme osloboditi pritiska razmišljanja o odlazku JNA, ali se za ravnotežu pobrinula nekolicina britanskih i francuzkih novinara, koji su stignuli na naše područje baš kako bi nazočili tomu činu, a čekajući su se pripremali izpitujući i intervjuirajući na sve strane. Po logici stvari stignuli su i k meni.

U subotu je k meni došao i Prosperov Novak. Najavio mi je održavanje kongresa PEN-a u Dubrovniku, negdje u proljeće, što bi trebao biti svojevrstni početak obnove turizma. Naglasio je kako od Dubrovnika PEN ne očekuje baš nikakovu financijsku pomoć ili participaciju, što je u biti za nas ozbiljno postignuće. Dakle PEN-ovci će nam samo donieti novce. Odakle će ih uzeti, nije naša briga.

U biti ovi dani su, jedan za drugim, donosili samo liepe novosti. Zahvalio sam se na tomu dragom Bogu u nedjelju na Dančama, na proslavi blagdana svetoga Luke. Nisam propustio ni večeru, koju su priredile vriedne častne sestre.

Nakon večere sam sretno pjevao zajedno s biskupom, svećenicima i častnama. Svi zajedno smo na taj način, uz izražavanje štovanja svetcu, izražavali i svoje oduševljenje s bliženjem slobode. Premda se u ovo današnje vrieme doista posvuda nailazi na izljeve hrvatskih osjećaja, medju svećenicima i častnim sestrama taj osjećaj je sigurno najizraženiji.

Molitve svetom Luki bile su plodonosne. Sliedećega jutra me je dočekala viest, kako je naše redarstvo predhodne noći ušlo u Cavtat, nakon što se JNA povukla prije roka!

Kad sam čuo viest preplavili su me neopisivi osjećaji sreće i blaženstva. Tek u pozadini je ostao maleni oprez i bojazan od zaustavljanja JNA, pod izprikom kako im ne dopuštamo miran odlazak.

Žurba s naše strane nije mi se svidjela, ali sam se tješio kako je brzo zaposjedanje našega ozemlja s našim snagama izuzetno dobro, jer će spriečiti možebitni ulazak četnika iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, o čemu se dosta pričalo.

Pokazalo se kako se agresori ipak nisu zaustavili i nisu tražili izpriku, nego su se uredno povukli. Ipak nepotrebita žurba s naše strane stajala nas je jednoga mladog života u okršaju negdje kod sela Dubravka. Nije nam to trebalo. Nismo si smjeli sami sebi pokvariti sreću. Ali što se može.

Jučerašnji dan sam proveo osluškujući što se dogadja, nastojeći ne miešati se, kako ne bi nešto pokvario. Podpisivao sam bankovne knjižice s po šestdeset tisuća upisanih hrvatskih dinara i predavao ih na slanje djeci poginulih roditelja. Na taj način sam pokvario planove častnika Lozančića, koji se predstavlja voditeljem humanitarnih poslova u okviru ovdašnjeg vojnoga zapoviedničtva, ali i svećenika Pera Vuletića, koji je osnovao udrugu obitelji poginulih, i o tomu me izviestio preko Mirjane Urban, kojoj je poginuo sin fotograf.

I vojska i svećenik su se nadali kako će obćinska sriedstva stignuti na njihove račune.

Osluškujući viesti s iztoka jučer sam se bavio i s turizmom.  Luce Glavić mi je došla s reći kako kasnimo s osnutkom obćinske turističke zajednice. Pronašli smo salamunsko riešenje. Umjesto gubljenja vriemena na osnutak, jednostavno ćemo postojećemu turističkom savezu promieniti ime u turistička zajednica.

Osluškujući viesti iz Konavala, jučer sam se sjetio nazvati i ministra financija Jašića. Izborio sam konačnu realizaciju našega dogovora iz Zagreba o prebacivanju novaca u obćinski proračun. 

S Jašićem sam razgovarao i o sudbini dubrovačkih štediša Jugobanke. Tu sam postignuo ozbiljan novi uzpjeh. Na kraju našega razgovora, Jašić me je spojio s doministricom kojom nisam zapamtio ime. Medjutim, dogovorio sam s njom nešto za pamćenje. Sva štednja u Jugobanki na ovomu području bit će preknjižena na Pomorsku banku. U pojedinačnim slučajevima će se zatim odlučivati o tomu tko ima, a tko nema pravo podignuti novac s tako prebačenih računa. Ma što to značilo. Siguran sam kako to za lojalne hrvatske štediše znači jednu odličnu viest.

Osluškujući jučer viesti iz oslobodjenoga diela Obćine, čuo sam na krugovalu i interview s Perom Poljanićem, koji se vratio s još jednoga svojega puta u Ameriku.

Ne znam zašto, ali uviek mi je  drago kad se Pero vrati s puta. Ovaj put sam se posebice zaveselio čuvši mu glas preko krugovala, jer ćemo eto imati prigodu podieliti sreću zbog odlazka zlotvora. Kako bilo da bilo, nas dvojica smo kroz cielo ovo vrieme ipak najviše dielili tegobe situacije u kojoj smo se bili našli.

Stanje veselja u kojemu se nalazim, blokiralo je bilo kakovu srčbu, koju sam inače logički mogao osjetiti zbog novoga omalovaživanja dubrovačke lokalne uprave, koje je pokazao ministar unutarnjih poslova Jarnjak. On je danas, ne javivši se nitkomu u Obćini, otišao brodom u Cavtat, kako bi se sastao sa svojim crnogorskim kolegom.

Slušajući krugoval, nisam uzpio shvatiti,  je li se s Crnogorcem sastao i u Cavtatu i na Debelom briegu ili samo na Debelomu briegu. Shvatio sam samo kako su bili okruženi s hrpama novinara, i njihovih i naših i stranih.

Bobetko ili pak netko drugi iz hrvatske vojske u ovomu slučaju se nije  sjetio spriečiti Jarnjaka, kao civila,  u njegovu podhvatu,  Jedino su im se činili neprimjerenim razgovori izmedju civilnih vlasti dubrovačke i hercegnovske obćine!

Današnji dan mi je započeo s izpratbom novaka u vojsku. Svetčanost održana u Argentini bila je puna simbolike. Naša vojska i redarstvo kontroliraju cielo područje obćine, a o zaštiti ovoga kraja u budućnosti će se brinuti mlade generacije Hrvata.

Odlazeći na izpraćaj obećao sam sebi kako ću po povratku u ured početi piti kako bih, nastavivši to uvečer doma, postignuo visoku razinu pijanstva i na taj način izpunio godinu dana staro obećanje o alkoholnom načinu proslave odlazka zlotvora.

Dok sam u Argentini promatrao roditelje kako ponosno prate svoje sinove u hrvatsku vojsku, imao sam dvojak osjećaj. Bio sam sretan što mladići idu vježbati vojne vještine noseći kape s hrvatskim grbom, umjesto ne tako davne petokrake. Idu se naučiti kako će braniti Hrvatsku, mislio sam zadovoljno. U isto vrieme nisam se mogao odtresti odredjene neugode. Razmišljao sam o tomu koliko vojska ima uobće smisla.  Jugoslavenska vojska je pokazala koliko je bila besmislena. Napravila je golemu štetu, a evo doživljava poraze. Morala se povući pred narodom, ili što je za nju još tragičnije, pred malobrojnijim i neizvježbanim domoljubima. Bilo bi loše kad bi naša hrvatska vojska krenula  s načinom okrenutosti samoj sebi i svojim privilegijama. A to se već na neki način počelo dogadjati.

U mislima me je prekinuo novinar HRT-a Vedran Benić:

“Moram vam se s nečim pohvaliti. Uzpostavili smo mogućnost izravnoga javljanja u program hrvatske televizije. I već večeras sam osigurao termin od ure i pol u čast konačnoga oslobodjenja Obćine. Što kažete na to?”

“Što mogu reći? Ovo su dani krasnih dogodjaja i izvrstnih viesti,” odgovorio sam mu.

“Drago mi je što sam vas ovdje susreo. Inače sam mislio doći do vas. Zamolio bih vas za sudjelovanje u emisiji.”

Danas ne mogu održati zavjet. Moram odgoditi pijanstvo, pomislio sam.

“Kako bih vas mogao odbiti. Nego recite mi malo preciznije o čemu se radi. Možda bih se trebao pripremiti,” rekao sam glasno.

“Bit će to jedna opuštena emisija. Prvih četrdeset pet minuta je odredjeno za generala Bobetka i nekoliko ljudi iz vojske koje on dovede, a u drugih četrdeset pet minuta bi se trebali pojaviti vi, Pero Poljanić, biskup Puljić i Pavo Handabaka.

Benić je odmah na mojemu licu mogao uočiti kako se ne slažem s njegovim priedlogom.

“Taj koncept je za mene neprihvatljiv. Borba za slobodu Dubrovnika je jedna velika zajednička ostvarba, pa ga takovim i trebamo prikazati hrvatskim gledateljima. Bobetko nije bio ovdje kad se svim sriedstvima uzpjela obraniti sloboda. Ne mogu dopustiti prvo govorenje o obrani slobode, a onda se sam pojaviti i pričati o nuždnosti krpanja krovova.”

“Ali molim vas. Emisija je već složena i najavljena. Ne da se tu ništa mienjati,” zavapio je Benić.

“Onda je stvar jednostavna. Realizirajte je, ali bez mene. I onako sam imao bitno drugčije planove za danas,” odgovorio sam mu

Ipak ću moći ostvariti pijani zavjet, pomislio sam.

Benić me je još pokušavao nagovoriti, ali je ubrzo shvatio kako mu je trud uzaludan.

Vratio sam se u ured i uključio i krugoval i dalekovidnicu u isto vrieme. Gledao sam i slušao, kako se u Cavtatu slavi, točio sam whiskey  u čašu i polako počeo piti. Bila je to boca, koju sam nasliedio kad sam počeo svoj mandat prije dvije i pol godine i koju do danas nisam bio dotaknuo.

Rekao sam tajnicama neka me spajaju samo u izuzetnom slučaju. Takov slučaj dogodio se kasnije popodne, upravo kad sam se bio odlučio poći doma, dok sam još u stanju voziti. Na brzoglasu je bio Vedran Benić:

“Sad mi ne ćete moći odbiti. Promienio sam koncepciju emisije. Ciela će biti posvećena samo razgovoru s vama, Perom Poljanićem i biskupom, a priključit ćemo vam samo civila Joška Morića iz ministarstva unutarnjih poslova.

“To je doista već nešto drugo,” odgovorio sam mu nastojeći ne zaplitati jezikom. Nisam uzpio u podpunosti.

“Dakle, dolazite li,” upitao me.

“Dolazim. Kad trebam doći i gdje?”

“U devet ura u vilu Čingriju. 

U Benićevu glasu prepoznao sam olakšanje. Ili mi se to takovim učinilo. Whiskey je već počeo snažno djelovati.

Tek što sam spustio slušalicu, tajnica mi je spojila još jedan poziv, koji joj se učinio žurnim:

“Dobar dan Željko. Ovdje je Mime Rakela. Kako si?”

“Dobro sam, dapače izvrstno sam. Neopisivo sam dobro Mime. Kojim dobrom me zoveš? Ako nije dobro, odmah spuštam slušalicu. Odlučio sam danas slušati samo dobre stvari. Ovo su takovi dani,” pokušao sam opet ne zaplitati jezikom.

“Ne trebaš se brinuti. Ovo zbog čega te zovem je sigurno liepo. Večeras za prvi program hrvatskoga radija iz radio Dubrovnika držim emisiju u živo o ovim danima oslobodjenja. Bilo bi mi drago kad bi mi ti mogao doći na razgovor.”

“Vrlo rado bih došao, ali sam upravo za večeras obećao Vedranu Beniću. To ti je to. Kad te počni zvati onda zovu. A godinu dana vam nisam bio zanimljiv.” odgovorio sam joj.

U trenutku sam previdio kako je moje cjelogodišnje nejavljanje na valovima hrvatskoga krugovala bilo prekinuto prije dvadeset dana kad me je šira hrvatska javnost imala prigodu slušati cielu uru vriemena.

Mirjana se nije uhvatila za moju primjedbu, niti me je pokušala izpraviti.

“Znam o tomu. To je u devet ura, a naša emisija je od osam do devet. Ne ćemo mi konkurirati sami sebi. Dakle možeš li doći?”

“Pokušat ću. Imam još nekih problema, ali ću svakako nastojati doći. Bog Mime.”

Brzo sam izišao iz ureda napomenuvši na izlazku tajnici neka vrati bocu i čašu o ormarić.

Stignuši doma upitao sam Marianu ima li tople vode i počeo se svlačiti. Prije ulazka u kupaonu, objasnio sam joj u kratko o čemu se radi. Toplu vodu sam izmjenjivao s hladnom sve dok nisam počeo cvokotati. Obrisao sam se i obukao, a onda nakon kratkoga vriemena opet se vratio u kupatilo i, nagnuvši se, samo glavu stavio pod hladni tuš. Učinio sam to nekoliko puta u sliedeće dvije ure.  U medjuvriemenu sam nešto pojeo. 

Hladna voda i hrana su učinili svoje. Djelovanje alkohola je počelo jenjavati. Medjutim termin za razgovor u krugovalnoj postaji opasno se približivao. Obukao sam se na brzinu i iztrčao iz kuće. U Radio Dubrovnik došao sam pet minuta nakon osam sati.

Mirjana Rakela je bila sretna što me vidi. Mislila je kako se ne ću pojaviti, jer oni koji su pozvani uobičajeno stignu prije početka odašiljbe . Rekla mi je to, uključila mikrofon i započela razgovor.

U zao čas. Na prvo njezino pitanje jednostavno fizički nisam mogao odgovoriti. Jezik mi se ukočio. Mirjana se spretno snašla i nastavila sama govoriti, a ja sam se uključio nakon što sam snagom volje uzpio pokrenuti jezik. 

Prokleti alkohol. Uzeo je svoj danak. U daljnjemu razgovoru za Hrvatski radio osjetio sam kako sam se naglo u podpunosti odtrieznio. Za malo sam se osramotio!

Mirjanina pitanja bila su lagana i slavljenička. Shvatila je stanje u kojem sam se nalazio i pokazala je doista pravo razumievanje i veliku snalažljivost. U svemu tomu nisam uzpio zapamtiti ni što me je pitala ni što sam joj odgovarao. Jedino mi je ostao dojam kako je sve bilo u najboljemu redu. Dojam su mi potvrdile povoljne reakcije nekih slušatelja koji su se u živo uključivali u odašiljbu s pohvalama i čestitkama.

U vilu "Čingrija" sam došao posljednji. Biskup Puljić, Pero Poljanić, Pavo Handabaka i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Joško Morić već su bili tamo.

Smjestili su nas za stol pokriven sa zelenom tkaninom i odašiljba je započela.

Bila je to prva odašiljba hrvatske dalekovidnice o Dubrovniku s dubrovačkim čelnicima od kad smo u obćini preuzeli vlast!

HTV je u medjuvriemenu organizirala razgovore s čelnicima velikoga broja gradova koji su bili napadnuti puno poslije nas i bili su puno manje ugroženi. Novinari HTV-a nisu žalili ni truda ni troška organizirajući odašiljbe i iz susjedne Bosne i Hercegovine, u obćinama poput Tomislavgrada ili nama obližnjega Neuma. Nisam odolio to spomenuti kad je u Benićevim upitima došao red na mene. Ipak uzpio sam se kontrolirati i ne izgovoriti na koje gradove mislim. Dapače izrekao sam sve u sklopu zahvale hrvatskoj dalekovidnici, koja je eto našla vriemena i za nas ovdje na krajnjem jugu Hrvatske. Oni koji su u tim mojim riečima uočili sarkazam – bili su u pravu.

Jedan gledatelj, koji se javio u odašiljbu,  primietio je kako smo svi, pogotovo Pero i ja stisnuti jedan do drugoga, a “poznato je kako se Pero i ja ne trpimo“.

“Ne znam o čemu govorite. Izmedju mene i gospodina Šikića sve je u najboljem redu,” oglasio se na to Pero.

“Stisnuli smo se jednostavno zbog toga, jer za stolom nema dostatno mjesta,” dopunio sam ga i na taj način izazvao smieh u improviziranomu studiu, a vrlo vjerojatno i medju gledateljima.

U stvari Perove rieči su bile korektnije od mojih, jer, sve u svemu, medju nama doista nikad nije bilo došlo do neprijateljstva, premda smo se s vriemenom dosta udaljili. Na žalost.  Uzrok toga udaljivanja našao sam u Peru, a on ga možda vidi u meni. To je njegovo pravo.

Ipak, s izuzetkom one epizode s njegovim ponašanjem u hotelu Zagreb, i s mojim reagiranjem neposriedno nakon toga, medju nama su bili i ostali osjećaji pravoga prijateljstva. 

U tim uvjetima  zbijenosti  u vrućemu i zagušljivomu malenomu studiju medju svima nama zbijenima za zelenim stolom se u zraku osjećala prava sloga i razumievanje. Svi smo bili nekako razdragani.

Pitanja gledatelja su bila iznimno dobronamierna. Jednoga gledatelja iz Njemačke je zanimalo što bi nam kao pomoć bilo najpotrebitije. Pero je krenuo odgovoriti, ali je odmah shvatio kako se ne nalazi na sigurnom terenu, te je pitanje na svoj jednostavan i prihvatljiv način prosliedio prema meni. Kao što je to znao učiniti puno puta do sad, kad smo zajedno bili na sastancima.

Odgovorio sam gledatelju kako je dubrovačkoj obćini prije svega nuždan novac i kako s uplatom na račun pomoći Dubrovniku, svi koji nam žele pomoći učinit će najviše, jer onda mi ovdje možemo optimalno razporediti novac, a nije bezznačajno ni to što se onda dobar dio materiala može kupiti ovdje u Dubrovniku ili u Hrvatskoj, pa se tako pomaže naš veleobrt i trgovina, a s novcem se mogu platiti i radovi, o čemu se obično malo vodi računa. Ne mogu se kupe, na primjer, same složiti po krovu, nastojao sam biti slikovit.

Pazio sam kako ne bi moje rieči zvučile nametljivo, pa sam ostavio mogućnost svake druge vrste pomoći, pored financijske. Naglasio sam kako doista sve  može dobro poslužiti.

Nisam se zadržao na definiranju vrsta pomoći,  nego sam poslao i svojevrstnu političku poruku hrvatskoj javnosti, rekavši kako u Hrvatskoj treba stvoriti takov profilirani porezni sustav, unutar kojega bi se stranom i domaćem kapitalu izplatilo ulagati baš u  rubnim područjima, koja su u pravilu, poput dubrovačke obćine, težko oštećena. Na taj način bi se naknadila i objektivno veća ciena transportnih troškova za robu koja se ovdje dovozi, naglasio sam.

Nizku razinu sigurnosti zbog neprijateljskoga okoliša nisam spomenuo, jer bi to za nas u ovomu kontextu bilo nepovoljno.

Ura i pol je proletjela. Odašiljba je proteknula u sjajnomu razpoloženju.

Kad sam se vratio doma uztvrdio sam kako Mariana i djeca nisu uzpjeli ništa snimiti, premda sam ih to bio zamolio, a oni su mi to bili svetčano obećali.

U drugoj prigodi možda bih se razsrdio, zbog njihove evidentne indolentnosti i nebrige. Medjutim, to se nije uklapalo u ozračje današnjega dana. Jer nema ih više. Zlotvori su otišli. Svuda je zavladalo golemo veselje. Nisu mu evo odoljeli ni novinari. Jer, ruku na srdce, koliko god puno njih voljelo Jugoslaviju, većini zasigurno nije baš bila blizka ova dugotrajna pogibeljna situacija, puna životnih ograničenja glede obskrbe s vodom, strujom, pićem i hranom, prometne izoliranosti...

Svakovrstne kočnice su popustile pod pritiskom istinskoga veselja. Popustio je i zazor jugoljuba prema ljudima poput mene. Zasigurno bilo je liepo. Ako se ovako nastavi bit će još ljepše. Za to postoji doista sjajan razlog: Nema ih više!

Ipak, čovjek nikad nije do kraja zadovoljan. Ostvario se scenarij koji se, blago rečeno, prošle jeseni nije činio osobito vjerojatnim. Sada, unatoč uzhitu koji me je cieloga obuzeo i koji me drži, odjednom bih želio ostvariti još nešto. Nešto za sebe osobno.

Želio bih sebi priskrbiti mir. Želio bih se odvojiti od svega ovoga uokolo. Zlotvori su otišli, ali su iza sebe ostavili stravične posljedice. Povrh svega, sa  svojim postupcima  su posijali sjeme iz kojega je ovdje medju nama izniknulo krcato jala, laži i bjesomučnoga utrkivanja za osobnim promocijama. Malo je vjerojatno kako se to, nakon današnjega iznimno pozitivnoga dana, ne će nastaviti.

Zbog toga bi bilo sjajno sad odmah se povući, dobro se napiti, odtriezniti se i potražiti neko drugo zanimanje!

Kako bi samo bilo liepo, jednostavno se maknuti u stranu i ne doći ponovno u prigodu osjećati, gledati, slušati, čitati  sve to što ne vriedi i što smeta.

Na žalost,  to je za sad nemoguće izvesti. Situacija je jednostavno takova.

Nastavak