Borba za budućnost i prošlost

Ponedjeljak , 5. listopada 1992.

Birajući izmedju groždja i Bobetka, Pero Poljanić je izabrao – groždje. Na taj način je još jedan put pokazao veličinu svoje ljubavi prema poljodjelstvu i svojemu imanju u Trsteniku.

Pri tomu je napravio izvrstan posao. Nije dopustio propadanje groždja, a u isto vrieme, premda mu to nije bio osnovni cilj,  pokazao je jasan odpor uplitanju vojske u civilne poslove.

Pero se dosjetio riešenju i na Bobetkov „zapoviedam“ sastanak poslao tajnika skupštine Branka Bazdana.

„Rekao sam Branku neka podje do tebe i izpriča ti kako je bilo. Bobetko se srdio, ali što ću mu ja,“ rekao mi je Pero kad me je nazvao u petak.

„Nisam te nazvao samo zbog toga. Jesi li dobio poziv za Osmana u Zagrebu u utorak,“ upitao me je zatim.

„Dobio sam, ali nisam mislio ići. Računao sam kako si ti dostatan,“ odgovorio sam  mu.

„Baš to sam ti htio reći. Nisam siguran kako ću do ponedjeljka uzpjeti ovdje sve završiti. A bilo bi loše kad se ni ja, ni ti, ne bismo pojavili. Zato te molim, podji ti svakako,“ rekao mi je.

„Dobro, poći ću. I onako sam razmišljao bi li pošao ili ne bi. U Zagrebu ću uz put obaviti neke poslove, odgovorio sam mu, nakon što sam promislio na trenutak.

Ubrzo je došao i Bazdan. Izpričao mi je detaljno kako je proteknuo sastanak kod Bobetka.

U stvari nije tu bilo puno toga za saznati.

Bobetko je pametan čovjek i sigurno je shvatio kako mu se, zbog ovoga Perova poteza bitno urušila koncepcija. Nije krio svoju srčbu kad je vidio Bazdana umjesto Poljanića. Dapače preko tajnika je poslao Peru poruku kako drži njegov nedolazak neprimjerenim. Bazdan je to izpričao Peru, a Pero mu je rekao neka to izpriča i meni, znajući kako će u meni u ovomu slučaju sigurno naći podporu.

Po Bazdanovim riečima, taj sastanak je uglavnom proteknuo u srčbi starog krilnika, koji niti je prihvatio činjenicu, kako tielo za pripremu i praćenje povratka prognanika na oslobodjena područja već dugo postoji, a niti je predložio neka svoja riešenja. Izgubio se u detaljima, poput kritiziranja Pava Handabake zbog nošenja prikrivne odore.

S istom pričom mi je došao prekjučer i sam Handabaka, koji se na svoj način izčudjivao zbog Bobetkove primjedbe.

Zaključili smo kako u vojnim krugovima Handabakinu odoru shvaćaju kao odredjenu vrstu prkosa, a izim toga je poznato kako je to bila moja ideja.

Vjerojatno je netko ili neka skupina priču o odori ubacila u Bobetkove uši, a on se nje sjetio, srdit zbog Perova nedolazka, i ne znajući o čemu bi govorio.

Bobetka i krug oko njega nesumnjivo uobće ne smeta nošenje prikrivne  odore i oružja, daleko od ratišta i vojnoga zadatka. Nije ga bila uzrujala ona moja priča o napadu na mojega brata, od strane  pijanoga naoružanoga vojnika.

Prikrivnu odoru i to s mini kotulama, nose i službenice u uredima nekih tvrdki! Nose je i djelatnici u športskoj dvorani, u takovim odorama se radi u polju, lovi se riba, obavljaju se zanatski radovi. Jedino je evo ne bi smjeli nositi čelnici Ureda za prognanike!

Rekao sam Handabaki neka samo nastavi svoju novu naviku u odievanju, jednostavno iz razloga što se pokazala učinkovitom.

Bobetkova namiera je nakon toga čudnoga sastanka ostala kristalno jasna. Želi se angažirati na području organizacije povratka i tu prikupiti poene. Nakon dogovorenoga povlačenja JNA iz Konavala  ne će mu biti lako prikazati se osloboditeljem, ili barem će mu to, sad kad je točno definiran nadnevak povlačenja, biti još teže, nego onda kad se okupator povukao sa zapadnoga diela obćine. Zato mu treba dopuna.

Tako barem sve ovo izgleda. Premda je takodjer moguće i kako se radi samo o izkrenoj skrbi staroga krilnika i ničemu drugomu.

Ne brine se glede odvijanja civilnoga života samo krilnik Bobetko. Na toj razini djeluju i drugi segmenti Hrvatske vojske, sudeći po onomu što sam u petak saznao od tajnika obćinskoga odbora HDZ-a Borisa Filičića i člana obćinskoga odbora Ivice Mrkonjića, koji mi se ponosno predstavio u svojoj novoj ulozi. Aktivirao se u SIS-u, odnosno Sigurnostnoj Informativnoj Službi Ministarstva obrane.  Na toj svojoj protuobavještajnoj zadaći odkrio je kako izvjestni Nedeljković na Lopudu prodaje robu iz zaliha humanitarne pomoći.

„Sudeći po prezimenu taj bi čovjek mogao biti Srbin,“ upitao sam Mrkonjića.

„Ne samo što je Srbin, nego je pravi četnik,“ dobio sam odgovor.

„Onda se radi o ludo hrabromu čovjeku. Srećom na Lopudu na ovaj način ne može napraviti neku štetu, jer je tamo sad malo ljudi. Izim toga sam uvjeren, kako naši ljudi sigurno sada ne će nasjesti na četničke provokacije,“ rekao sam.

Vidjevši kako moji sugovornici nisu prihvatili moj šaljivi ton, rekao sam im neka svoje spoznaje iznesu u Policijskoj upravi.

Svojim mlakim prihvaćanjem opasnosti koja nam sad prieti od jednoga čovjeka na Lopudu, dao sam konkretan povod dubrovačkomu HDZ-u za nezadovoljstvo s mojim radom.

Luka Korda nije čekao na nekakov takov povod, nego je već bio dao interview u kojemu je izrazio nezadovoljstvo s cielomu obćinskom vlasti  iz koje mene osobno nije ni pokušao izdvojiti ni na kakov  način. Pročitao sam to prekjučer u Slobodnoj Dalmaciji.

Kako bi čim jače iztaknuo vlastitu vriednost, Korda nije propustio, sukladno narodnim običajima, ukazati na bezvriednost drugih. A ti drugi su - čelnici Obćine. Pri tomu je u svojemu zanosu zaboravio kako je i on, kao predsjednik Družtveno političkoga vieća - obćinski čelnik! A ni novinar Antun Masle mu u tomu smislu nije tražio objasnitbu.

Nazvao sam Kordu u svezi sastavka, a on mi je odmah rekao kako ni u jednom negativnom detalju nije imao mene na pameti.

“Znaš i sam. Mislio sam prije svega na Pera Poljanića. Uostalom tebe nigdje imenom nisam spomenuo,” rekao mi je.

“Nisi spomenuo ni Pera, ni bilo koga drugoga. Čitatelji novina ne znaju što je bilo u tvojoj glavi. Oni vide samo ono što je napisano. A kako sam obćinski čelnik, onda se sve što si napisao odnosi i na mene. Napisat ću odgovor.”

Korda mi se nakon toga nastavio izpričavati i izmotavati. Brzo sam završio razgovor s njim.

Napisao sam kratki odgovor, ali ga u subotu nisam stignuo poslati nego sam to učinio tek danas.

Kad god je to moguće slanje pošte prepuštam tajnicama, pa subota u tomu smislu nije pogodan dan. Povrh svega u subotu sam se doista načitao i naslušao baš svega, pa sam čak bio u dvojbi bi li uobće reagirao na Lukine akrobacije, jer su sa svih strana navirali različiti načini borbe za bolju prošlost.

U tomu tonu je u Dubrovačkom vjesniku napisana i reportaža iz Mokošice na ciele dvije stranice.

Činjenica je kako na našem području kroz cielo ovo vrieme od početka jugoslavenske agresije, baš nitkomu nije bilo lako. Iz različitih, ponekad čak suprotnih razloga. Svaki čovjek ima pravo tražiti razumievanje za svoju specifičnu situaciju. Koliko samo takove želje izvire iz ovog sastavka. Pri tomu su razvidna proturječja na neki način dosta opravdana.

Glavni junak sastavka je profesor Zdravko Bazdan, koji je do prije početka agresije u svestranačkomu vieću vriedno zastupao svoj SKH-SDP.

Kad je ulazak JNA u Mokošici postao neizbježan, Bazdan je bio medju onima koji su se odlučili ostati tamo. Sad to implicitno nastoji pokazati kao svoju veliku žrtvu. Na odredjeni način se provlači kako je ta manjina, kojoj je pripadao Bazdan pokazala veću hrabrost i požrtvovnost od većine stanovnika Mokošice, koji se nisu odlučili na taj način dočekati okupatore.

Odluka ostati ili se povući, bila je doista ostavljena svatkomu osobno, kako se to u sastavku navodi, a može se promatrati s puno točaka motrišta. Podpuno normalno i ljudski Bazdan i drugi koji su ostali i pola godine živjeli u družtvu jugoslavenskih vojnika, sad nastoje to pokazati kao svoju žrtvu u korist domovine.

Objektivno gledajući, većina koja je napustila svoje domove u Mokošici, prije nego su zločinci s petokrakama ušli u naselje, svoj postupak može objasniti jednostavno: nisu mogli podnieti pomisao na ponovni život pod crvenim zviezdama petokrakama i jugoslavenskim barjacima, i/ili su procienili kako bi ih petokrakaši mogli ubiti ili odtjerati u logore.

Objasnitba postupka onih koji su se bili odlučili ostati, puno je složenija. Jer tu je nesumnjivo bilo različitih  motiva, što se uostalom može vidjeti i iz ovog sastavka, premda je cieli složen na način, s kojim se implicitno nastoji pokazati kako su namiere i postupci svih onih koji su ostali, bile protkane s hrvatskim domoljubljem.

Ipak, nije se moglo izbjegnuti iznošenje činjenice, kako je, zajedno s jugoslavenskom vojskom, iz Mokošice otišlo i stotinjak srbskih obitelji, dakle možda četiri stotine ljudi, koji su ostavili svoje stanove.

Zašto su otišli ti ljudi? Odgovor je jednostavan. Nisu mogli podnieti pomisao na život pod hrvatskim barjakom. A bili su značajan dio pučanstva koji je u Mokošici živio kroz tih šest mjeseci jugoslavenske okupacije. Iz te činjenice je podpuno jasno, kako se baš cielo pučanstvo Mokošice u tomu razdoblju nije baš moglo podvezti pod nazivnik hrvatskih domoljuba.

U Mokošici su, činjenica je, kroz to vrieme živjeli otvoreni i privrženi Jugoslaveni, oni koji su se Jugoslavenima prikazivali iz oportunističkih razloga, te prikriveni Hrvati, poput Zdravka Bazdana i drugih junaka iz članka.

Sve što je mirisalo na hrvatstvo u tomu razdoblju se držalo neprijateljskim. Sam Bazdan se hvali kako je „u slobodno vrieme“ išao po stanovima onih koji su pobjegnuli, a ostavili su mu ili poslali ključeve, te uništavao sve oznake i tragove, koje su vlastnike stanova mogle kompromitirati, sve što je mirisalo na naklonost vlastnika stana hrvatskoj ideji. Medju kompromitirajućim materialima bile su hrvatske značke, izkaznice, grbovi, barjaci! Bazdan nije spomenuo, po kojemu je kriteriju procjenjivao što bi sve moglo biti kompromitirajuće i  što je učinio s tim materialima.

Kad je, nakon što je uzpostavljena brodska veza s Mokošicom, Bazdan dolazio u grad, bio je, po onomu što sad sam priča, silno oprezan u kontaktima, i pazio je kako ne bi, u trenutnom zanosu, na nekom mjestu izkazao svoje velike domoljubne osjećaje, nego ih je držao duboko u sebi i nije ih se usudio dieliti baš ni s kim. Čak ni u slobodnomu Dubrovniku, a kamoli u okupiranoj Mokošici.

Njegove rieči dodatno su mi osvietlile ono, činilo mi se u to vrieme dosta čudnim, ponašanje Tonča Bonića, Ane Dalmatin, Mirka Prlende i Branimira Mullera, kad su dolazeći k meni naglašivali kako bi bilo jako loše za njih, kad bi se saznalo o njihovom susretu sa mnom, i tražili su od mene neka ih ne nazivam u Mokošicu.

Čitajući u jednom trenutku sam osjetio ponos. Sastavak je još jedan put podhranio moj hrvatski ego. I u Mokošici se, kako medju pučanstvom, tako i medju okupatorskom vojskom,  držalo kako sam baš ja na našoj strani svojevrstni simbol hrvatstva, pa se prema svemu što je bilo u svezi sa mnom prilazilo s oprezom. Ti refleksi su se zadržali i danas, pa se u sastavku ne spominju nikakovi kontakti sa mnom. Dapače, na jednom mjestu Bazdan na po malo čudno pitanje „Kako su vam u obavljanju svakodnevnih poslova pomagale službe iz Grada“, odgovara s: „Vrlo malo“.

A zatim, a i prije toga, kao izvanrednu pomoć navodi  pripadnike različitih obćinskih organa poput Nikše Obuljena, Gjura Kolića , Miha Katičića, Kreša Milasa, Nikole Limova, Pera Baničevića, Mirka Jokića....

Auto cenzura se jadnim ljudima toliko bila urezala, da se do danas ne mogu nje osloboditi!

U stvari, ruku na srdce, svi ti kontakti s nama na slobodnom području, kao i već uobičajeno  izticanje Slobodana Langa, koji ih je crvenim križem pokušao zaštititi od crvene zviezde petokrake, nisu po svojoj težini bili mjerljivi sa zaštitom i razumievanjem na koje su naišli od onih koji su bili zbiljni i jedini vladari Mokošice – vojnika i častnika JNA!

Nije zbog toga ni malo čudno što Mokošićani iz vriemena okupacije nose ugodne uzpomene na izvjestnoga dopukovnika Gjurašića, koji je od svih pet častnika, koji su obavljali dužnost zapoviednika mjesta, ostavio na njih najpovoljniji dojam. Pri tomu ni jednoga od njegovih kolega nisu označili lošim.

Objektivno gledajući, za Mokošićane su dobri odnosi s JNA bili ključni činbenik života i obstanka. Mogli su im omogućiti dobre životne uvjete, a mogli su ih strpati u logore, kao što se to na primjer dogodilo mojemu bratu i drugima koji su prošli slično njemu.

Naši ljudi u Mokošici su se razvidno jugoslavenskim vojnicima nastojali svidjeti izbjegavajući svaki spomen na nešto što bi u sebi nosilo hrvatske primisli, a vojnici JNA su sa svoje strane nastojali prema njima nastupiti kompromisno kroz oživotvorbu zamisli o Dubrovačkoj republici.

Bazdan ponosno istuče kako se oglušio na taj zov. Ako je bilo onih koji su se zovu odzvali, sad to sigurno i s puno opravdanja - ne nastoje  izticati.

U sastavku se implicira kako je život pod okupacijom u Mokošici bio iznimno težak, što je sigurno istina, posebice za one koji su duboko u sebi nosili hrvatske osjećaje. Za neke, poput onih, koji su otišli zajedno s JNA, to su naprotiv bili dani nade u obnovu Jugoslavije.

Svi zajedno su u to vrieme barem u jednoj stvari bili u golemoj prednosti pred svojim sugradjanima, koji su se pred nadiranjem JNA bili povukli na područje izpod Srdja. Kroz tih pola godine nisu bili izvrgnuti bombardiranjima, što im je bilo golemi dobitak.

Možda na taj način ne razmišljaju, ali živjeli su na strani s koje su njihovi novi sugradjani sa crvenim zviezdama petokrakama  na kapama, slali ubojite terete na nas koji smo zadržali prednost otvorenoga izražavanja svojih hrvatskih osjećaja.

Svi zajedno smo svladali jednu tegobnu životnu epizodu. Oni koji su ostali u Mokošici obavili su izvrstno svoju osnovnu zadaću. Smanjili su pritisak na smještaj prognanika i u isto vrieme su očuvali tamošnje kuće i stanove od još većeg razaranja, pljačke i devastacije. 

Sad prirodno nastoje sve to prikazati na najbolji i za njih najpovoljniji način, kako bi u najboljem svietlu ostali upisani u poviesti.

A kako su poviestne istine relativan pojam pokazatelj je i današnje prisjećanje na smrt pjesnika Milana Milišića od prije godinu dana.

Po Radio Dubrovniku Milišića su ubili pucnjevi s Bosanke i Žarkovice. A tih dana i još dosta dugo nakon toga, i Bosanka i Žarkovica su bile čvrsto u našim rukama!

Što su u Radio Dubrovniku željeli postići?. Tko zna? Možda su doista zaboravili tadanju situaciju, u kojoj su svoj posao izvješćivanja pučanstva obavljali u pravilu duboko iz podruma krugovalne postaje.

Nisam vidio jesu li se istoga dogodjaja prisjetili i negdje u tisku. Možda će tek to učiniti. Ako su se prisjetili ili se prisjete na isti način, neki bi poviestničar jednoga dana mogao zaključiti i objaviti kako su Milišića ubili hrvatski vojnici!

Za predpostaviti je kako barem u lokalnom Dubrovačkom vjesniku ne može doći do ovakove pogrieške. Novinari toga lista, poput Boža Vodopije ili Jadrana Kapora,  doista su stavljali glavu na kocku izvješćujući s ratišta, pa su im se prave činjenice i istine sigurno duboko urezale u pamćenje.

Zasigurno, u vriemenu kad bi osnovna preokupacija svih trebala biti priprema za dolazak podpune slobode cieloga našeg područja, izgleda kako se prioritetnom temom nameće raznovrstno prikazivanje dogodjaja iz blizke prošlosti.

U subotu sam tako preko krugovala imao prigodu pratiti i nekakovu proslavu osnutka odreda naoružanih brodova u Orsanu.

Nisam bio tamo. Nitko me nije o tomu informirao, a kamo li pozvao. Premda sam upravo ja bio taj koji je prije početka agresije s pokojnim Miljenkom dogovorio preuredbu zaplienjenoga švercerskoga brzoplova u naš prvi naoružani brod.

Igrom slučaja sam uključio Radio Dubrovnik točno na početku izravnoga prienosa proslave.

Glavni gosti proslave bili su oni koji s cielomu tomu pričom u vrieme njezina početka nisu imali baš puno veze: krilnici Bobetko i Daidža te ministar Šušak, koji se opet „zaboravio“ javiti.

Na proslavi nije bilo ni Pera Poljanića. Po odredjenoj inverznoj logici stvari morao je biti tamo jer i on s pretvaranjem brzoplova u ratni brod nije imao nikakove veze. Medjutim Pero je u ono vrieme barem bio tu. Ruku na srdce tu je bio i Daidža, ali se on u to doba nije bavio ni  s čim vezanim uz more.

Ne znam je li Pero dobio poziv na proslavu. Možda ju je i dobio, ali je još jednom procienio kako mu je jematva prioritetnija.

Na proslavi je Bobetko,  na svoj način uvjerljivo,  grmio o svojemu junačnom dolazku s brzoplovom u Dubrovnik, pa  se moglo zaključiti da je dolazio za vrieme blokade. A zapravo je došao prvi put, kad su bile otvorene brodske linije i s njima se u Grad već vraćale žene i djeca.

Pozorno sam slušao krugovalni prienos govora, očekujući hoće li se netko sjetiti imena Miljenka Bratoša. Nitko se nije sjetio.

Bobetko vjerojatno o Miljenku malo zna. Kad je Bobetko došao u Dubrovnik Miljenko je već dugo ležao u grobu. Medjutim, morao ga se netko sjetiti. Na proslavi je zasigurno bilo i dosta onih koji dobro poznaju Miljenka. Težko je povjerovati kako baš svi nazočni na proslavi nisu bili tu početkom prošle jeseni.

Zasigurno, za nespominjanje Miljenka Bratoša se najmanje može prigovoriti Bobetku. On jednostavno nije bio tu i ne zna o tomu ništa. Brine ga sadanje stanje u Sekretarijatu za narodnu obranu i mogućnost utjecaja UDBe u tomu organu, kao što je SIS zabrinut u svezi s djelovanjem četnika na Lopudu.

Ako ništa drugo, barem je jedna od tih stvari riešena. Danas mi je Jadran Delaš doveo izvjestnoga generala Štimca, koji mi je rekao kako je u našem sekretarijatu za poslove obrane sve u najboljem redu i biranim riečima hvalio samoga Delaša.

Imao sam dojam kako i Delaš i Štimac mene drže auktorom ideje o postojanju UDBE u sekretarijatu, na čijem je čelu Delaš. Sigurno su promienili mišljenje, kad sam se zahvalio Štimcu na informaciji, a onda naglasio kako se ciela stvar pokrenula unutar vojske, pa je tamo treba i zaključiti.

Zanimljivo je kako priča o udbašima u uredu za poslove obrane nije našla put do medija. Stvar je poprilično pikantna i zasigurno bi imala publiku. Medjutim to razvidno nisu teme koje novinari žele otvarati. Otvorenje pitanja o tomu tko je sve bio UDBAš ili je bio blizak UDBI moglo bi biti neugodno za krcato njih. Ljudi u samim medijima ne bi u tomu mogli biti poštedjeni. To je sigurno glavni razlog što su sumnje o UDBI u uredu za poslove obrane ostale daleko od javnosti, a evo su i brzo zaključene.

Ne bih baš bio ni osobito sretan ni nešto posebice počašćen dobivši poziv na tu proslavu u Orsanu. Organizatori su me, izostavivši me s popisa uzvanika, poštedjeli trpljenja slušanja izljeva samohvale. Ovako sam slušao uz ugodan osjećaj, kako u svatkomu trenutku mogu izključiti priamnik ili promieniti postaju. Tamo tu mogućnost ne bih imao.

Na Radio Dubrovniku sam u subotu  takodjer odslušao i razgovor s nekolicinom bivših zarobljenika u Morinju, koji su pričali kako su im vojnici JNA govorili kako sam ubio Pera Poljanića, kako sam glavni jastreb na našoj strani, a Poljanić je čovjek koji je miroljubiv i sklon suradnji.

Netko može pomisliti, kako me organizatori proslave u Orsanu, jednako kao i tumači života pod okupacijom u Mokošici, ne spominju u cilju nezamjeranja JNA!

Ili će me možda uzkoro proglasiti golubom, sad kad su najkritičnija i najgora vriemena iza nas.

Bio sam označen jastrebom kad je bilo najkritičnije i najgore, a sad se možda pojavljuju novi jastrebovi, koji su letjeli daleko od Dubrovnika ili su u Dubrovniku sklopili krila i zavukli se u svoja gniezda, kad je grmjelo.

Naglašuje se često, kako je baš svaki gradjanin Dubrovnika koji je bio u podrumu ili skloništu, bio iznimno značajan za pobjedu. U medijima se kao izuzetno značajni spominju Crveni križ, Civilna zaštita, Pekarna, Vodovod, HEP, HPT, INA, "konvoj Libertas", Festival Dubrovnik, Slobodan Lang, Boniver, Kouchner, Wilkes, ali i svi oni koji su barem povirili iz skloništa ili su iz daleka nazvali nekoga svojega u Dubrovniku kroz ovu godinu dana. U tomu smislu su bile doista indikativne rieči novinskoga kolumnista Željka Žutelije na Radio Dubrovniku, takodjer prekjučer, kad sam se nekako spontano bio posvetio čitanju i slušanju.

Žutelija je izpričao kako je upoznao u Zagrebu puno Dubrovčana  i "kako su oni strašno patili za vrieme rata".

Žuteliju sam upoznao u petak na večeri u Argentini. Došao je u Dubrovnik prezentirati svoju knjigu. Na večeri je bio i Slaven Letica, a tiekom večere je novinar Nino Salvia, koji je od nedavno počeo neke svoje članke podpisivati s Antonio, izjavio kako je izmedju mene i njega nastupila “abolicija”. Znam na što je mislio premda mi se izraz koji je uporabio čini neprikladnim. Zasigurno Salvia je javno na taj način priznao, kako me je do nedavno imao na zubu.

Žutelijine rieči podsjetile su me na činjenicu kako je u  Dubrovniku je sve više "povratnika", koji su pod raznim izlikama bili odmaglili iz Dubrovnika onda kad je bilo gusto i „patili“ su negdje daleko. Sad se vraćaju, što je podpuno logično. Možda je uzporedba preoštra, ali se nameće sama po sebi: Štakori prvi napuštaju brod koji tone, ali isto tako brzo se pojave, kad je brod siguran.

Medjutim, miševi ipak barem ne pokušavaju upravljati brodom. A kod ovih naših miševa uočava se i ta želja. Ohrabreni izvrtanjem činjenica, koje forsiraju razne osobe željne slave, miševi izlaze iz rupa i, razvidno je, ne žele se zadovoljiti s mrvicama.

Cilj im je jasan. U poslieratnim danima žele zauzeti dobre pozicije. Sada se treba pripremiti, a za to je potrebito preuzeti čim više vlasti, zanemarivati ili izvrtati istinu i stvarati poviest po mjeri, kako bi se zatim, uz pomoć "partizanskoga " načina, ostvarili ciljevi.

Komunisti su u tomu steknuli itekako veliko izkustvo krajem drugoga svjetskoga rata. Točno je kako medju njima ostalo malo onih koji su tad živjeli i bili aktivni, ali ih ipak ima i nalaze se čak na ključnim položajima. Izim toga izkustvo se prenosilo i njegovalo kroz generacije

Uglavnom, na različite načine su se, uz golemu pomoć medija, počeli hvatati položaji i mjesta u poviesti. Zahuktava se borba za bolju prošlost u cilju osiguranja bolje budućnosti!

Pri tomu se sustavno stvaraju dvije skupine: zaslužni i nezaslužni. Medju prve su, vjerojatno kako bi se izbjegnula podpuna i jasna polarizacija, uvrštene i osobe koje nemaju izrazitu komunističku prošlost, ili je uobće nemaju.

Na drugoj strani su oni čije se zasluge sustavno prešućuju. U pravilu su to moji suradnici, ili ljudi koji su sa mnom snažnije povezani.

Možda  je to uočio i Ivan Vukić, pa se baš iz toga razloga odlučio udaljiti iz moje blizine. U subotu, koja je doista na odredjeni specifični način bila izuzetno bogata, dalekopisom sam dobio njegovu ostavku na članstvo u Izvršnomu vieću, u kojoj navodi kako se na taj korak odlučio “iz vlastitih nemira”. Nije našao potrebitim predhodno me nazvati ili doći i razgovarati sa mnom o tim svojim nemirima.

Vjerojatno nije stvar u vriemenu, nego jednostavno u tomu što mu je neugodno susresti se sa mnom na ovu temu i nada se kako ću se možda razsrditi zbog njegova postupka, a moja srčba će za njega značiti izlaz.  

Nisam nazvao Vukića i nisam reagirao. Vjerujem kako se samo radi o njegovoj trenutnoj slabosti. Svatko ima pravo na takov trenutak. Nisam se razsrdio, ako je on to očekivao. Kad se susretnemo, siguran sam kako će odustati od „svojih nemira“ i nastaviti svoj dosadanji uzorni rad.

Zasigurno sve je više boraca za osobnu bolju prošlost i budućnost. Od bivših komunista, koji su se prebacili u humanitarce, pa do vodstva dubrovačkoga HDZ-a.

Subota posvećena novinama i krugovalu bila je samo još jedan dokaz, kako se, prateći medije, gubi mogućnost ozbiljnoga rada. Čovjeku je na razpolaganju samo jedno vrieme. Ako ga izgubi na slušanja i čitanja različitih interpretacija prošlih dogodjaja, ne ostaje mu prostora za konkretan posao.

Subota je bila čisto izgubljeno vrieme. Koje me je uz to još malo i uzrujalo. Na sreću bila je to samo jednodnevna digresija.

Danas sam se vratio uobičajenomu radnom žrvnju. Nastavio sam i posao započet u petak, nakon onoga razgovora s Perom – dogovore sastanaka u Zagrebu. U jednom trenutku sam se sjetio i nazvao Iviƒa Pašalića, predsjednika IO HDZ-a, kako bih provjerio je li dao odobrenje za Handabaku kao novoga direktora Sriedišta za socialni rad. Nije me osobito iznenadilo kad sam u razgovoru shvatio, kako Juras nije održao obećanje i nazvao Pašalića.

Do trenutka kad sam ga nazvao, Pašalić o Handabaki nije bio čuo baš ništa!

Pašalić mi je ostavio odličan dojam. Bez oklievanja je prihvatio moju priču o Handabaki kao izvrstnomu riešenju i obećao mi odmah zatim nazvati Jurasa i reći mu kako je njemu, Pašaliću, moja rieč dostatna i kako Juras može obaviti imenovanje. Na taj način sam još jedan put „konačno“ riešio taj problem. Ako se ministar socialne skrbi ne sjeti pitati još nekoga.

Pašalić me je, čuvši kako dolazim u Zagreb, zamolio neka dodjem do njega, kako bismo se susreli i bolje upoznali.

Večeras sam u družtvu s Mariom Mrkušićem i s direktorom Dubrovačke banke Darkom Kacigom doputovao Zagreb.

U splitsku zračnu luku smo stignuli doslovce u posljednji trenutak, točno pred planirano polietanje zrakoplova. Ne bih bio stignuo ali sam učinio dosta neuobičajeni potez. Kad smo prošli Makarsku pogledom na uru procienio sam kako s dotadanjim tempom ni u kojemu slučaju ne možemo stignuti u zračnu luku na vrieme.

Padala je kiša. Upitao sam simpatičnoga vozača Dubrovačke banke, koji se kao i vozač Obćine zove Mato, može li ubrzati vožnju, a on mi je odgovorio kako to nije u stanju i kako kao profesionalni vozač mora paziti na prilagodbu brzine uvjetima vožnje.

Rekao sam mu neka zaustavi vozilo i zatim sam preuzeo mjesto za upravljačem. Morao sam voziti vratolomnom brzinom kako bih naknadio zaostatak koji je napravio previše oprezni Mato. Ipak Matov pristup je bio pravilniji. Uzalud smo se izlagali i jurili. Istina, stignuli smo u zračnu luku samo petnaest minuta prije polietanja zrakoplova, ali onoga planiranoga. Zbiljni polazak se dogodio tek nakon više od uru vriemena kašnjenja.

Ne treba se uplitati. Treba pustiti profesionalcima neka rade svoj posao.

Ipak, ako ništa drugo, a ono zbog brže vožnje saznao sam za mišljenje koje o meni vlada u nekim umjetničkim krugovima. U zgradi zračne luke sam susreo redatelja Joška Juvančića i ravnatelja Festivala Toma Vlahutina. Kad sam im rekao kako ću sutra u ime dubrovačke obćine biti na premieri “Osmana”, i kako Pero Poljanić ne će doći, nisu mogli skriti svoje razočaranje. Poglavito se to odnosilo na Joška Juvančića, kojemu su kočnice bile jače popustile jer je čekajući zrakoplov kratio vrieme s čašicama. Čašica do čašice i izkrenost je sve veća i veća.

U zagrebačkoj zračnoj luci dočekao me sa svojim Mercedesom Miro „utura. Igrom slučaja je saznao kako dolazim u Zagreb, pa je odlučio starom prijatelju pomoći prebaciti se iz zračne luke. To je dobro došlo i Jošku Jelaviću, koji nas je upitao može li nam se pridružiti. Tko bi odbio simpatičnoga Joška! A Mirov Mercedes je doista dostatno prostran.

Nastavak