O kokošima sa štovanjem

Petak 9. listopada 1992.

Zagrebačke sastanke sam u utorak započeo u HDZ-u. Ivić Pašalić me je srdačno dočekao. Više je pričao nego što je bio znatiželjan. Rekao mi je kako drži nuždnim riešiti stalni sukob izmedju Pera Poljanića i Luke Korde. Izlaz vidi u  - smjeni obojice!

Pokušao sam mu objasniti kako se svi skupa u Dubrovniku približivamo kraju mandata i kako do tad ne bi trebalo poduzimati neke drastične akcije.

„Ako bi netko trebao otići, onda bi se moglo početi baš od mene. Umoran sam od svega, posebice od silnih spletki i podmetanja koje sam doživio i doživljavam,“ rekao sam mu.

„Mi ovdje držimo kako baš vi trebate ostati.  Izvrstno radite svoj posao i ne spletkarite. Rekao sam vam. Problem vidimo u predsjedniku dubrovačke skupštine i HDZ-a. Imam zadaću to riešiti, a vi samo radite svoj posao kao do sad,“ uzvratio mi je.

Zatim mi se pohvalio kako se razpitao i već je dobio uvid u moguće nove ljude na mjestu Pera i Luke. Nabrojio mi je imena Vlaha Benkovića, Matka Bupića, Vinka Brnadića. Upitao me je koga bih osobno mogao priključiti tomu popisu. Sjetio sam se i spomenuo mu Antu Srhoja, ali sam mu ponovio kako mi se ovaj trenutak, kad još nismo slobodni, ne čini baš pogodnim za neke ozbiljne promjene u obćinskomu vrhu.  Rekao sam mu kako i Pera i Luku držim dobrim ljudima i dobrim Hrvatima. Dobio sam dojam kako mu se te moje rieči nisu osobito svidjele, pa je namierno skrenuo temu našeg razgovora.

Dotaknuli smo se moje strategije, i mojega programa, a izpričao sam mu i o onom mojemu osvrtu na stanje u Obćini, naglasivši kako sam ga držao i dalje ga držim izvrstnim, ali na žalost nije naišao na razumievanje i prihvaćanje u skupštini zbog zlosretnoga trenutka u rujnu prošle godine. Zainteresirao ga je privitak Osvrtu o kodeksu ponašanja na sastancima, pa sam mu obećao poslati jedan primjerak, kad se vratim u Dubrovnik.

Rekao mi je kako je situacija s uplitanjem vojnika u civilne poslove postala pravilo diljem Hrvatske i kako će se tomu nastojati stati na kraj.

Sveukupno sam potvrdio dojam koji sam o njemu dobio dok smo razgovarali brzoglasom. Mladić je nesumnjivo pametan i ambiciozan.

Sukladno dogovorenomu razporedu, sliedeći po redu je bio Šime Djodan. U Djodanovu uredu u Saboru sa svojim mužem je mene, Mrkušića i Kacigu dočekala i gospodja Sonja Djodan. Dočekali su nas krajnje srdačno.

Razgovor s Pašalićem sam ubacio naknadno, a u stvari sam Djodana bio namierno predvidio za sam početak. Iz vrlo praktičkih razloga.

Nakon što se pokazalo kako Šime Djodan, kao saborski zastupnik obćine Dubrovnik, unatoč nespornoj volji i želji, nije u stanju sam ostvariti bilo kakov  učinak u našu korist, odlučio sam pokušati uporabiti ga kao svojevrstnu maskotu, koja će mi otvarati vrata na ključnim mjestima u Zagrebu i sa svojom nazočnosti obvezivati one s kojima budem razgovarao, na pridržavanje preuzetih obveza.

Ne spominjući rieč „maskota“ i ne kritizirajući njegov dosadanji rad u predstavljanju dubrovačkih interesa, odmah sam Djodanu iznio ideju o našim zajedničkim nastupima, a on i njegova gospodja su to oduševljeno prihvatili.

Nakon toga sam sa zadovoljstvom  prepustio Djodane Mrkušiću i Kacigi. Bitno je neka ide sa mnom po ministarstvima i neka me podržava tamo. Nema smisla gubiti vrieme i snagu i ovdje mu bilo što objasnjivati, pomislio sam.

Ubrzo je došlo vrieme objeda, pa su nas simpatični Djodani odveli u saborski restaurant. Na objedu nam se pridružio i Vice Vukojević, koji je za situaciju u Dubrovniku pokazivao veliko i izkreno zanimanje, što nije bilo iznenadjujuće. Brat Mladen mu je direktor našega Vrtlara.

Poslije objeda krenuli smo od ministarstva financija, koje nam je doista ključno za održanje života.

Nevjerojatno je ali istinito. Moramo se boriti i za ona sriedstva, koja država duguje dubrovačkim tvrdkama za kupljenu hranu ili robu za vojsku, te hotelima za izdržavanje prognanika.

Zar ne bi bilo normalno kad bi naplatu svojih potraživanja od države dulje čekali podpuno občuvani hoteli u Istri nego ovi razrušeni u Dubrovniku, kojima je uz to ovo još jedini izvor prihoda. Zar ne bi bilo pravednije na listi prioriteta na vrh izplate potraživanja staviti tvrdke iz Dubrovnika ili sličnih razrušenih obćina.

Na žalost situacija je baš obrnuta.. Obćine bliže Zagrebu brže i lakše naplate od države svoja potraživanja. U razgovoru s ministrom Jašićem i njegovim pomoćnikom Zavoreom, koji unatoč drugčijim prognozama i dalje junačno drži svoje mjesto, uztvrdili smo kako trenutni dug samo Ministarstva obrane prema dubrovačkim tvrdkama iznosi preko sedam stotina milijuna dinara.

A onda se u svoj svojoj razkoši pokazao učinak pod nazivom Djodan.

Moje priedloge i priedloge Maria Mrkušića,  koji su bili praćeni glasnim i jasnim Djodanovim odobravanjem, glavni hrvatski financijaši su prihvaćali bez oklievanja i čak sa velikim oduševljenjem!

Obećana nam je izplata svih dugova koje ministarstvo financija ima prema nama!

Zamolili smo za razumievanje i glede duga Dubrovačke banke prema Ministarstvu financija, očekujući opraštanje ili barem smanjivanje kamata.

Dobili smo oprost i kamata i glavnice, a Dubrovačka banka će na isti način postupiti prema dubrovačkim tvrdkama koje su joj dužnici!

Jašić je doduše za ostvarbu svojih obećanja postavio jedan uvjet – suglasnost i podporu dopredsjednika Vlade, Darka Čargonje. Za Djodana je to bila prava poslastica. Odmah je nazvao Čargonju i podpuno očekivano odmah i ugovorio sastanak s njim.

Djodanova tvrdnja, kako su mu sva vrata otvorena doista se počela pokazivati više nego točnom. 

U opuštenomu razgovoru koji je u Jašićevu uredu usliedio nakon završetka obrade glavnih tema, Šime Djodan je u jednom trenutku rekao:

“Dubrovniku bi trebalo brzo pomoći i na neki konkretan način. Na primjer seljacima bi bilo dobro poslati kokoši. Imali bi tako i mesa i jaja.”

“To je doista briljantna ideja. Siguran sam kako će je biti jednostavno realizirati. Imat ćete u meni sigurnu pomoć,” komentirao je Jašić Djodanov priedlog oduševljenim glasom.

Jašićeva reakcija bila je vrhunac naglašeno poniznoga i ljubaznoga ponašanja ministra prema saborskom zastupniku i doista nevjerojatan dokaz Djodanove moći. U sebi sam si čestitao na odluci o uporabi Djodana za „otvorenje vrata“, premda sam osjetio i malenu nelagodu zbog toga prenaglašenoga štovanja.

Djodan je saborski zastupnik i naši zajednički posjeti ministarstvima imaju i te kako smisla. Vrata treba otvarati na ovaj ili onaj način. Bitno je što otvorenje vrata nije bilo iz bilo kakove osobne koristi, nego samo i jedino u svrhu boljitka dubrovačke obćine.

Djodan na ljude u vrhu državne vlasti doista ima neobičan utjecaj. Uvjerili smo se u to ovih dana i ja i Mario Mrkušić i to smo nekoliko puta s čudjenjem komentirali kad bi smo ostajali sami.

Imali smo za to vriemena, jer ovaj put nismo zajedno samo obilazili ministarstva. U utorak navečer smo tako obavili i kulturni dio svoje zagrebačke zadaće. Kao dubrovački predstavnici pratili smo predstavu Gundulićeva „Osmana“.

Megalomanska ideja o super spektaklu je ostvarena. Ne u sklopu dubrovačkoga ljetnoga festivala, kao što je bilo zamišljano prošloga proljeća u zagrebačkim večernjim družtvima, ne na pričuvnim lokacijama u inozemstvu, nego u Hrvatskomu narodnomu kazalištu u Zagrebu. Doma je najljepše.

Pod vodstvom redatelja Georgija Para, evidentno skupi spektakl okupio je golemi broj od tri stotine izvodjača. Medjutim ni ljepota glavne glumice Ene Begović, ni dosta atraktivnih scena nisu mogli pokriti odredjenu rasztegnutost predstave, koja je trajala ciela tri sata.

Nisam siguran kako je moje mišljenje dielila publika koja je izpunila kazalište diveći se predstavi, diveći se izpunjenosti kazališta, očaravajući se s poznatim glumcima i s poznatim političarima koji su se tu okupili.

Preko druge stanke pozvan sam na domjenak u jedan pokrajnji salon. Šef  protokola odveo me je do Predsjednika. Mario me je pratio u stopu.

“Je li moguć brz oporavak dubrovačke zračne luke,” upitao me Predsjednik Tudjman, odmah nakon što smo se pozdravili.

“Vrlo je težko odgovoriti vam na to pitanje, predsjedniče. Zračna luka je pod njihovom kontrolom i nisam imao i nemam nikakove mogućnosti vidjeti koliko je srušena.,” odgovorio sam mu.

“A kako ću onda ja doletjeti k vama dolje,” rekao je na to Predsjednik smiešeći se.

Družtvo oko njega se složno nasmijalo. Bili su tu, uz Predsjednikovu kćer Nevenku, sa svojim ženama ministar obrane Šušak, ministar vanjskih poslova Zdenko Škrabalo, predstojnik predsjednikova ureda Jure Radić, ravnatelj HRT-a Antun Vrdoljak. Sliedeći ostale nasmijao se i direktor za civilne poslove UNPROFOR-a Thornbery, koji se takodjer došao diviti postignućima hrvatske kulture i hrvatskoga trošenja novaca.

“Drago mi je što tako govorite, predsjedniče. To mi jamči vaše uvjerenje kako će agresori doista otići s našeg područja onako, kako ste to vi podpisali.”

“A što ste mislili, kako sam ja podpisao nešto što nema smisla,” opet se nasmijao Predsjednik a smiehom su ga popratili ostali.

“Znate. Koga zmija ugrize i gušterice se boji. Njima jednostavno nije za vjerovati. Ali sad ste me vi uvjerili. Sretan sam. I bez obzira u kakovom stanju zateknemo zračnu luku, molim vas dodjite. Pa i na konju. Prema nekim informacijama izgleda kako pista nije puno oštećena, pa bi je se relativno brzo moglo osposobiti za dnevne lietove. Ako je zlotvori ne miniraju prije odlazka,” pokušao sam biti duhovit, ponizan, optimističan i oprezan u isto vrieme.

Moje rieči prirodno nisu družtvu zvučile tako duhovito kao Predsjednikove.

“Onda hoće li se moći ova vaša predstava adaptirati za izvodjenje u Dubrovniku kad budemo slavili oslobodjenje,” upitao je Predsjednik redatelja Georgija Para koji je takodjer bio u družtvu..

“A kad bi to trebalo biti,” upitao ga je Paro.

“Pa za desetak dana,” uzvratio mu je Predsjednik opet se nasmijavši uz pratnju okoliša.

“Učinit ćemo sve što bude trebalo,” odgovorio mu je Paro.

Stajao sam za trenutak iznenadjeno. Pa ovi ovdje umjesto o oslobodjenju i obnovi razmišljaju o proslavama i predstavama. A onda sam se i sam počeo smijati od sreće. Ako se nešto moglo nazvati dobrim znakom, onda je to bila opuštenost i uvjerenje u konačan kraj dubrovačke tragedije, na ovaj specifično političko umjetnički način.

Predsjednikovo zanimanje za stanje u dubrovačkoj zračnoj luci, pa prema tomu i za mene je brzo jenjalo, pa sam imao prigodu porazgovarati s još nekima u salonu. Jure Radić mi je predložio neka dodjem sutra k njemu na Pantovčak, kako bismo porazgovarali u miru.

Nakon domjenka sam se s Mariom Mrkušićem vratio u počastnu ložu, odmah do lože u kojoj je sa svojom svitom bio predsjednik Tudjman. Ložu smo dielili s predsjednikom zagrebačke skupštine, odnosno po protokolu zagrebačkim gradonačelnikom Borisom Buzančićem. Do kraja predstave više sam razmišljao o optimizmu Predsjednika, glede konačnoga povlačenja JNA,  nego što sam pratio dogodjaje na pozornici.

Predstava „Osmana“ je bio još jedan dokaz, koliko ljudi u pravilu vole biti s nečim fascinirani.

Fasciniranost spektaklima je doista široka. Branka Šeparović, koju sam susreo u sriedu rekla mi je kako bi ponovno željela organizirati konvoj za Dubrovnik. Ta joj je priča neopisivo prirasla srdcu. Sigurno sam je razočarao kad sam joj rekao, kako bi bilo pametno konvoj usmjeriti  u nekom drugom pravcu, možda prema Vukovaru.

Dubrovniku je sad puno više potrebita pomoć u obnovi, pa bi bilo pametnije uložiti energiju u prikupljanje novaca za tu svrhu, rekao sam joj. Premda su joj moje rieči prouzročile izraz  razočaranja na licu, imao sam dojam kako je prihvatila moje sugestije. Zasigurno je i ovaj put, kao i uviek do sad, djelovala dobronamierno.

Gospodju Šeparović sam susreo na ulici, kad sam izišao iz hotela zajedno s Antom Stojanom, koji mi je donio pismenu ostavku, i na taj način mi u velikoj mjeri narušio inače dobro razpoloženje.

Osjetio sam veliku žalost zbog njegova odlazka. Odvraćao sam ga, premda sam znao, kako nemam nikakovih izgleda. Ponudjeno mu je mjesto pomoćnika ministra u ministarstvu obnove. Istim potezom dobiva viši položaj, veće prihode i život u krugu obitelji.

Kako bih dobio na vriemenu, predložio sam mu neka podje sa mnom na dogovoreni sastanak u rektorat sveučilišta. Prihvatio je bez oklievanja, pa sam ga, ako ništa drugo, uporabio još jedan put. Za razgovor u sveučilištu je bio najpogodnija osoba, jer se radilo o mogućoj izgradnji infrastrukturnoga objekta.

Rektor zagrebačkoga sveučilišta Marian Šunjić primio nas je u družtvu s predsjednikom skupštine sveučilišta Lovrenovićem. Osjećajući pri tomu malenu nelagodu prenio sam ljubaznim profesorima ideju ljudi iz mjestne zajednice Pile. Bio sam izuzetno ugodno iznenadjen.

“Kad smo već spremni dati toliko novaca za obnovu zgrade, naći ćemo novce i za obnovu tih par stotina metara ceste, zar ne rekao je smiešeći se Šunjić, gledajući prema Lovrenoviću, koji je sa smieškom potvrdjivao kako se slaže s rektorovim riečima.

Zadržali smo se zatim neko vrieme u ugodnomu razgovoru, a nakon toga me je Šunjićev vozač odveo na Pantovčak gdje sam razgovarao s Jurom Radićem sukladno našemu dogovoru predhodne večeri u kazalištu.

Radić me je dočekao srdačno. Počeo sam mu opisivati dubrovačku situaciju, a on me je pozorno slušao. Premda nisam bio načeo tu temu, izpričao mi je kako se na nekim mjestima u Hrvatskoj kao problem pojavljuje uplitanje vojske u civilne poslove. Tek što sam mu krenuo odgovoriti, kako je do te pojave došlo i na našemu području, prekinuo nas je brzoglas. Radića su zvali k Predsjedniku. Predložio mi je neka ga pričekam u njegovu uredu, ali mi nije znao reći koliko će se zadržati, što je izgledalo logično, jer se radilo o Predsjednikovu pozivu, a Radićeva prioritetna dužnost je pratiti Predsjednikove zahtjeve.

Učinilo mi se pristojnim reći mu kako razgovor možemo nastaviti nekom drugom prigodom. Imao sam dojam kako je s olakšanjem prihvatio moj priedlog, pa smo se tako rasztali prije nego sam očekivao.

Kako mi se ukazalo nešto slobodnoga vriemena, svratio sam u Sabor do Šime Djodana i njegove gospodje.

Iznenadili su me, jer su već znali o odlazku Ante Stojana! I ne samo što su znali, nego su već i imali priedlog tko bi ga najbolje mogao zamieniti na mjestu koordinatora obnove. To je po njihovu mišljenju Gjuro Korda.

Braća Korda su uviek dobro informirani i spremni.

Djodani su bili pristojni i nisu inzistirali, vidjevši kako nisam komentirao njihov priedlog. Ostavio sam ih rekavši im kako imam dogovoren sastanak kod Hrvoja Šarinića. Ruku na srdce, mogao sam ostati s njima još desetak minuta, ali mi se učinilo pametnijim poći do predsjednika vlade i na sastanak pričekati u njegovu predsoblju, nego dalje razgovarati s Djodanima o toj temi. Shvatili su me i nisu u našim sliedećim susretima to spominjali.

S predsjednikom vlade razgovarao sam o uobičajenim temama: skoromu odlazku JNA i  financijama. Još jedan put sam aktualizirao moju već omiljenu temu uzpostavu katamaranskih veza po Jadranu uporabivši već omiljenu uzporedbu o jednakoj vriednosti izgradnje jednoga kilometra autoceste i jednoga katamarana za tri stotine putnika. Pričao sam o katamaranima baš samo iz razloga što mi se ta tema svidja, a ne zbog nade kako bi se zamisao mogla ostvariti. Jadrolinijin lobi je uz pomoć svojih prijatelja u Atlantskoj plovitbi učinio svoje. Odpor se jednostavno pokazao prejakim.

Šarinić me je slušao s razumievanjem i prijateljski. Nije me požurivao i nitko nas nije prekidao u razgovoru. I on mi je, jednako kao i Pašalić i Jure Radić, posebice naglasio, kako hrvatska vojska na puno mjesta u Hrvatskoj izlazi iz okvira svojega djelovanja i upliće se tamo gdje se ne bi trebala uplitati. Složili smo se kako to nije neki alarmantan problem i kako je do ovakovih pojava došlo iz podpuno logičkih razloga.

U medjuvriemenu je Mario Mrkušić, na račun Dubrovkinje, u restaurantu "Orsan", organizirao večeru za Djodane, te Zorana Jašića i Joška Zavorea, a kao dubrovačkoga domaćina Zagrebčanima u zagrebačkom restaurantu je priključio i direktora Dubrovačke banke Darka Kacigu.

Premda mi se odmah Mariov potez učinio nelogičnim i neprimjerenim, jer je besmisleno s jedne strane  izticati naš loš financijski i materialni položaj i moliti za pomoć, a s druge strane za te iste ljude od kojih tražimo pomoć – organizirati skupe večere. Mario me na svoj način uvjeravao kako  je baš večera prava potvrda sjajnih rezultata, koje smo pod patronatom Šime Djodana ostvarili u ministarstvu financija.

Tiekom večere sam podpuno izgubio apetit, vidjevši kolike količine hrane i pića munjevito nestaju sa stola. Premda ni na toj večeri nisam pojeo gotovo ništa, zbog samoga gledanja te scene, kroz sliedeća dva dana sam izbjegavao i pogled na hranu.

Ipak,  Mario je vjerojatno imao pravo. Uz pomoć  hrane, pića i Šime Djodana puno se toga može postići. Poglavito uz pomoć Djodana. 

Pokazali su to sliedeći dani.

Jučer se dopredsjednik vlade Čargonja pred Šimom jednostavno topio od ljubaznosti. Za vrieme razgovora uhvatio sam pogled Marija Mrkušića. I njemu, kojemu doista nije strano ugladjeno ponašanje, Čargonjino krajnje naglašeno štovanje svakoga Djodanova miga, činilo se čudesnim. Zasigurno i kod Čargonje smo osigurali bezpričuvnu podporu.

Igrom slučaja za vrieme našeg sastanka k Čargonji je ušao još jedan dopredsjednik Vlade, Mate Granić. I on se smjesta oduševio zbog susreta s Djodanom. Izgledalo je kako je, vidjevši Djodana,  zaboravio cilj svojega dolazka k Čargonji, u podpunosti se posvetivši časti koja ga je iznenada snašla.

“Ovdje smo, kako bismo učinili nešto za Dubrovnik. Evo baš sam bio zaustio kazati Čargonji kako bi za sela u okolici Dubrovnika trebalo nabaviti i darovati kokoši,” rekao je Šime obojici dopredsjednika

"Kokoši!" oduševio se Granić, na svoj specifičan polagani način.  "Naravno, treba nabaviti kokoši!"

“Kokoši! To je sjajna ideja! Treba je svakako realizirati,” povikao je Čargonja.

Po izlazku iz Čargonjina ureda susreli smo izvjestnoga Ivana Čermaka koji u ministarstvu obrane, po Mrkušićevim riečima, odredjuje što se i kad treba nabaviti i platiti. Djodan je Čermaka u svojemu stilu podsjetio kako je Dubrovčanima dužan velike novce i neka ih smjesta izvoli platiti. Ovaj ga je ponizno saslušao i obećao kako će čim prije udovoljiti Šiminoj želji.

Šime Djodan je imao neke svoje obveze i nije nas nakon toga mogao dalje pratiti, ali se činilo kako je s nama bio njegov duh.  Svugdje smo naišli na veliku susretljivost i razumievanje.

Djodana su pak na sastanku kod direktora agencije za restrukturiranje i razvoj Zlatka Mateše nadomjestili direktori Dubrovačke banke i Dubrovkinje Darko Kaciga i Pavo Miloglav, koji su u stvari bili glavni iniciatori sastanka.

Mateša je bio krajnje susretljiv. Spomenuo sam mu, kako bi u priedlogu dubrovačkoga Izvršnoga vieća, kao člana upravnoga odbora u dubrovačko poduzeće za proizvodnju tucanika i kamena “Ragusu” trebalo, zbog nove situacije, zamieniti ime Ante Stojana s imenom Ante Srhoja.  Mateša je pozvao službenicu čije je prezime Čengija i rekao joj neka odmah provede potrebitu proceduru. Premda je to bila doista čista koincidencija, moglo bi se zaključiti kako je Mateša četiri mjeseca, od kako mu je Izvršno vieće poslalo zahtjev, čekao na zamjenu Ante za Antu, kako bi zahtjev realizirao.

Zajedno smo zatim definirali i upravni odbor za “Dubrovačke podrume”.

Posjet donedavnom dopredsjedniku vlade Jurici Paveliću, koji je svoj ured u kojem sad sjedi Čargonja, zamienio za ured direktora Hrvatske kreditne banke za obnovu, bio je takodjer izpunjen ljubaznostima, ali se ne može govoriti o nekim rezultatima. Ako se izključi činjenica što me je Pavelić povezao i dogovorio za danas sastanak s stanovitom gospodjom Zlatić, koja se u Zagrebu nalazila u svojstvu predstavnika Svjetske banke.

Po načinu govora i cjelokupnom držanju dobio sam dojam kako je gospodja Zlatić u Svjetsku banku stignula ravno iz Srbije. Unatoč tomu vanjskomu dojmu, koji mi je, zbog znanih i opravdanih razloga, postao silno odbojan, gospodja me je razpoložila s onim o čemu me je informirala. Od nje sam saznao kako bi Hrvatskoj za dva mjeseca mogao biti odobren “emergency loan” i kako se za dolazak u Dubrovnik krajem ovog mjeseca sprema jaku skupinu ljudi iz Svjetske banke.

Dolazak predstavnika Svjetske banke u Dubrovnik je sam po sebi sad vriedniji od očekivanja popravka naše financijske situacije, jer je to još jedan pokazatelj, kako je odlazak JNA s našega područja izuzetno vjerojatan. Zašto bi bankari odlazili u nesigurno područje planirati obnovu nečega što je još uviek izvrgnuto rušenju? Razvidno su dobro informirani i planiraju svoj dolazak u mirno područje, u kojemu su nuždne goleme investicije, na čemu se pak može ostvariti najveća i najbrža zarada.

I Svjetska banka je dakle na vratima, ali za sad je najviše obećavajuće oslanjanje na naše domaće financijske resurse, kojima je najlakše prići uz pomoć – Šime Djodana.

I danas sam imao prigodu diviti se njegovim  dometima u tomu smislu, kad smo zajednički posjetili guvernera narodne banke Pera Jurkovića.

“Znate što. Vi u Dubrovniku morate prestati i pomišljati o odplati bilo kakovih stranih zajmova. Ako vas bilo tko bude pritiskao samo meni recite. Ja ću se pobrinuti i naći načine. To više nisu vaše brige,” rekao je Jurković gledajući prema Djodanu i očekujući njegovu pohvalu.

“To je pravi način razmišljanja,” pohvalio ga je Djodan.

“Tim ljudima tamo dolje treba pomoći. Posebice seljacima. Za njih bi trebalo naći kokoši i poslati im ih. Ljudi bi imali friška jaja. Imali bi i kokošjeg mesa kad im zatreba.,” nastavio je Šime sa svojom već omiljenom temom.

Jurković na to samo što nije počeo kokodakati:

“Tako se razmišlja. Ljudima treba dati kokoši. To je prava briga. To se zove konkretno razmišljanje. Recite mi samo što ja tu mogu pomoći.”

U čudu sam gledao taj Djodanov neobični utjecaj. Sve što bi, na sastancima rekao, bivalo je prihvaćeno ponizno i s oduševljenjem. A osnovna značajka svih njegovih priedloga je bila odredjena površnost i obćenitost. U stvari njegove rieči su na deklarativnoj razini samo pratile ono što bih ja kazao, ili bih mu predhodno prišapnuo. Medjutim, nailazile su na pravo oduševljenje onih kojima bi bile upućene.

Držanju svih tih visokih državnih dužnostnika prema Šimi Djodanu imalo je i jednu zajedničku crtu, koja je u izrazima lica bila najuočljivija kod Jašića i Jurkovića. Bili su to svojevrstni preslici poniznosti žandara iz Saint-Tropeza prema njegovom šefu, kojega je u seriji slikopisa fenomenalno interpretirao francuzki glumac Louis de Funes.

Jurković nas je zadržao na objedu u Narodnoj banci. Na jelovniku nije bila kokoš, nego lignji s blitvom. Nisam imao apetita, ali su ga imali i Jurković i Djodan i Mrkušić, pa je konobar morao dodatno donositi.

Ostao sam fasciniran s tomu fasciniranosti s  Djodanom. Nije mi jasno iz čega proizlazi. Možda iz razloga stoga što je Djodan neugodan prema onima na koje se okomi, a nitko ga ne želi imati na ledjima. Možda je i neki drugi razlog u pitanju.

Uglavnom, Djodan se pokazao izuzetno koristnim. Bit će sjajno ako se i sliedeći put odzove, kad ga budem trebao. A sva ta ulagivanja, ako se promatraju sa šaljive strane - prava su relaksacija.

Svi moji solo posjeti  nisu se mogli uzporediti s onima u družtvu s Djodanom. Ne samo po rezultatima nego i po tomu specifičnom kokošarsko folklornomu ozračju. Djodan se uz svoje priče o kokošima i ponaša poput nekoga koji oko sebe vidi same kokoši.

Kad smo uvečer sletjeli u splitsku zračnu luku, dočekao nas je ovaj put moj vozač Mato s obćinskim Renaultom 25. Tako su Dubrovačka banka i Obćina podielile troškove, jer je mene i Darka Kacigu pri polazku vozio bančin Renault i bančin Mato, a pri povratku obćinski Renault i obćinski Mato. Ukrcali smo i  izvjestnoga Burdjeleza, direktora Energopetrola iz Ploča, pa je Energopetrol u tomu smislu prošao bezplatno.

I opet putovanje nije prošlo bez napetosti. Kod Tu…epa nam je puknula guma, a pričuvna je bila prazna. Srećom brzo smo uzpjeli zaustaviti jedan samovoz, pa se Mato vratio u Makarsku, napumpao gumu, vratio se s auto-stopom k nama, promienio gumu i pri tomu se – jako umorio, pa sam se do Dubrovnika prihvatio upravljača, kako bi Mato vratio snagu.

Ovaj put je tako bilo sudjeno.

Nastavak