Izprazna obećanja i znojna zbiljnost

Utorak, 13. listopada 1992.

U Dubrovniku nema spektakularnih priredba, ali je ipak pripremljena jedna kazalištna premiera. Nazočio sam joj u subotu..

Valjda još pod dojmom iz Zagreba, odbio sam otići u sriedištnju ložu i kupio sam karte za svoju obitelj. Kasnije mi je bilo malo krivo, jer su Obuljeni, Handabake i Macani, koji su se smjestili u počastnoj loži, mogli pomisliti kako sam ih nastojao izbjegnuti. A radilo se samo o načelu.

Predstava „Gospar Lukša i gospar Posro" Matka Sršena je inspirirana s prošlo jesenskim zbivanjima, a u glavnoj, junačnoj ulozi čovjeka koji prkosi granatama je izvrstni Miše Martinović, koji je tada bio pobjegao iz Dubrovnika.

Gosparu Miši doista ne zamjeram. Nije jedini koji nije mogao izdržati. Pretežko je to bilo za njegove godine. Podjela uloga u ovoj predstavi ipak pokazuje relativiziranje junačtva i kukavičnosti, štoviše njihovu čestu namiernu zamjenu.

Umjesto trpkosti treba u svemu tomu nalaziti osvježenje i relaksaciju. Uz predstavu, takov mi je bio i subotnji susret s našim izseljenikom Ivom Šamijom, koji za svoje izseljeničke krugove pravi reportažu o Dubrovniku, a k meni ga je doveo Gjuro Vukić.

Šamija je rabio običnu amatersku kameru. Sam je snimao i sam postavljao pitanja. Pitanja su mu bila nevjerojatno suvisla, logična i na mjestu, i uviek  su izvrstno sliedila odgovore.

Taj mi je amater ostavio dojam najboljeg dalekovidničkoga reportera kojega sam do sad upoznao.

Inače se niz predstava i proslava nastavio i u nedjelju. Iz Slanoga su me na proslavu osnivanja dragovoljačke satnije – sjetili pozvati.

Unatoč osjećaju odmaka od svih tih manifestacija koje su se počele dogadjati, a još nismo slobodni, odlučio sam se prihvatiti poziv, kako sebi kasnije ne bih mogao predbacivati nedosljednost, odnosno kako bih s pravom mogao zamjećivati neprimjerenosti, poput onoga slučaja u Orsanu. Nemam pravo prigovarati, ako se ne odzivam na pozive.

Još snažniji razlog bila je znatiželja. Želio sam osobno vidjeti na koji način će se odvijati proslava i što će se sve govoriti. Sigurno najsnažniji razlog je ipak bio odavanje priznanja ljudima, koji su prije godinu dana bili izvrgnuti težkoj patnji i pogibelji, na što su odgovorili odporom, borbom i obranom svoje domovine.

Kad sam, povevši sa sobom Antuna, prekjučer izlazio iz kuće zaustavilo me zvono brzoglasa. Javio mi se Pero Poljanić.  Razvidno uzplahiren, rekao mi je kako me žurno želi vidjeti i reći bi nešto izuzetno vriedno. Nešto što mi ne može reći preko brzoglasa.

Bilo mi je to uz put, pa smo se našli kod INA-ine crpke.

“Morao sam te vidjeti i upozoriti. Tudjman je odlučio izravno upravljati s Dubrovnikom. U stvari on će to činiti preko Bobetka. Moraš biti oprezan,” rekao mi je kad smo se zaustavili i izišli iz samovoza.

“Ne razumijem o čemu govoriš. Bobetko je vojnik. Mi smo civilna vlast. Kakove veze ima Bobetko s civilnom upravom?”

“Eto tako. To ti je sigurno. Rekao sam ti. Mislio sam kako bi to ti trebao znati.”

“Hvala ti, ali reci mi preciznije o čemu se radi. Tko ti je to rekao? Na čemu temeljiš te svoje zaključke?”

“Ne mogu ti reći ništa više. Sve je ovo jako opasno,” odgovorio mi je Pero.

Osvrtao se oko sebe. Na licu mu se vidjelo kako se osjeća nelagodno. U nedjeljno jutro oko nas nije bilo baš nikoga. Sve uokolo je bilo mirno i pusto.

“Ima li to veze s onim što si mi jučer rekao kako ti je Bobetko predložio nekoga Ćora za koordinatora obnove,” upitao sam ga.

“Zaključi sam. Ne bi bilo dobro ulaziti u detalje, odgovorio je.

Stajali smo pored naših parkiranih samovoza na izcrtanom prostoru za pješake.

“To što govoriš ne uklapa se u pojam demokracije. Ako to bude doista tako, ja odlazim istoga časa. Medjutim, mogu te i umiriti. Ovaj tjedan sam u Zagrebu o istoj temi razgovarao s Jurom Radićem, Ivićem Pašalićem i Šarinićem. Rekli su mi kako ponašanje vojske na dubrovačkomu području nije nikakova iznimka. Svugdje u Hrvatskoj se pokušavaju miešati u civilne stvari. Sva trojica su mi rekli kako se zbog toga nema potrebe zabrinjavati. A uostalom razgovarao sam i s Tudjmanom u kazalištu. On mi s ničem nije dao do znanja kako razmišlja na način o kojem ti govoriš. Njemu je na prvomu mjestu proslava kad se JNA povuče. Pero, nema ti se smisla bojati. A sad moram ići u Slano. Mogao si i ti poći,” rekao sam mu.

“Ja se ne bojim, ali vjeruj mi tako je kako ti kažem. Nemam volje ići u Slano. Nije mi baš do susreta s Bobetkom. A on će biti tamo,” odgovorio mi je razvidno dobro informiran.

U tomu trenutku sam se sjetio. Možda je sve ovo samo Perovo slaganje kockica pod utjecajem onoga neodazivanja Bobetkovu pozivu zbog berbe groždja.

Bobetko je tim dopisom pokazao neke svoje “vrline”: sklonost samovlasti kroz ton poziva a u obliku zapoviedi, što je posve neprimjereno u državi u kojoj vlast predstavljaju osobe i organi izabrani na demokratskim izborima, a ne vojna hunta, sklonost površnosti i omalovaživanju činjenica koje ne poznaje ili ih se nije potrudio spoznati, kroz ignoriranje postojeće koordinacije za povratak prognanika, koja već dugo vriedno radi na osiguravanju uvjeta povratka u zapadni dio obćine, te sklonost ignoriranju osnovne izvršne obćinske vlasti, odnosno Izvršnoga vieća  i mene kao njegova predsjednika. Možda mi je želio poslati poziv, ali to nije učinio baš bojeći se moje reakcije, odnosno ne prihvaćanja zapoviednoga tona.

Zaustio sam upitati Pera o tomu, ali mi je on mahnuo na pozdrav i žurno se odvezao.

Bilo bi za mene dobro kad bi Pero bio u pravu. Mogao bih  konačno otići iz Obćine s dobrim razlogom. Ako vojska želi upravljati s Obćinom, neka onda preuzme i odgovornost. I to ne samo za dnevne poslove nego i za narušavanje demokratskoga imagea Hrvatske. To bi doista bio hrvatski autogol i do njega ne smije doći. Pero je još jedan put samo pretjerao na svoj način, razmišljao sam u vožnji.

Perova priča o Tudjmjanovu pokušaju upravljanja Dubrovnikom preko Bobetka donekle se manifestirala kroz Bobetkovo ponašanje na početku proslave u Slanomu, ali je nakon toga postajala sve neuvjerljivijom.

Stajao sam sa strane dok je Bobetko pozdravljao satniju, a zatim sam na misi u crkvi s Antunom sjeo u jednu od sriednjih klupa. Bobetko se smjestio odmah do oltara.

Nakon mise izmjenjivali su se govornici. Sve dok se za govornicom nije pojavio maleni, okrugli, simpatični krilnik, nisam se namieravao javiti za rieč. Bobetkove rieči su izazvale promjenu moje namiere.  Prozvao je  Obćinu neka  ljudima odmah obnovi porušene kuće. U posljednji trenutak odlučio sam se i izišao za govornicu. Bilo je to iznenadjenje i za Bobetka i za organizatore. Računali su kako će Bobetkov govor biti na kraju.

Kao osnovica za početak govora, u stvari za cjelokupni govor, poslužila mi je parafraza poznatih Churchill-ovih rieči:

“Krv i suze su na sreću  iza nas. Ostao je samo znoj. Tako je. Svima nama sad preostaje znojiti se radeći naporno i svakodnevno na obnovi ovog našeg kraja. Pri tomu se ne smiemo zanositi s izpraznim obećanjima. Moramo biti sviestni zbiljnosti i svojih mogućnosti. Nemoguće je očekivati kako ćemo sve ono što je tako brzo i temeljito srušeno izgraditi u istom roku. Puno je lakše rušiti nego graditi. Šteta koju exploziv napravi u sekundama, može se popraviti samo s dugotrajnim i napornim radom danima, mjesecima, godinama. S druge strane lako je pozivati na obnovu, ali je težko obnovu realizirati. Ona se izim na volji zasniva i na sriedstvima, materialnim i financijskim. Samo jedna ilustrativna uzporedba. Ako bismo u tu svrhu uporabili cieli obćinski proračun, mogli bismo izgraditi tek nekoliko kuća. A što to znači? Cieli obćinski administrativni aparat bi u tomu slučaju trebalo zaključati. Sve zaposlene bi trebalo odpustiti. Trebalo bi zatvoriti sve obćinske urede, sve kulturne i prosvjetne ustanove! Iz ovoga bi svatkomu trebalo biti jasno kolike su naše obćinske mogućnosti. Odnosno koliko smo slabi u tomu pogledu. Medjutim, mi svi zajedno nismo slabi. Bili smo zajedno dostatno jaki oduprieti se strašnomu neprijatelju. Bit ćemo zajedno dostatno snažni kad je u pitanju obnova naših domova. Jedino pri tomu trebamo čvrsto stajati na zemlji a ne biti u oblacima. I trebamo, a to već uvelike i radimo, pronalaziti donatore, ali prije svega zainteresirati vlastnike kapitala,” rekao sam Primorcima okupljenima u slanskoj crkvi.

Moj je govor bio upravo suprotan Bobetkovu. Njegov je bio kampanjsko mobilizatorski, a moj realan i okrenut dugoročnoj pouzdanoj strategiji.

Na objedu, kojeg su Slanjani za divno čudo, s obzirom na katastrofalne posljedice jugoslavenskoga vandalizma, uzpjeli improvizirati u jednoj kući, koja je nešto manje stradala, sjedao sam do Bobetka.

Razgovarali smo srdačno. Nismo spominjali moj govor, premda je cielo vrieme nekako visio u zraku. Bilo je jasno kako ga je Bobetko dobro shvatio. Bez sumnje je uočio kako su moje rieči dobrim dielom bile upućene na njegovu adresu.

Bobetkovo dotadanje kruto ponašanje prema meni  se bitno promienilo. Razgovarali smo o svemu i svačemu izbjegavajući teme iz naših govora. Ipak u jednom trenutku Bobetko nije odolio postaviti se kao dobri vladar koji svoje podanike čini sretnima tražeći od njih provedbu njegovih sjajnih zamisli. I opet nije dobro prošao.

“Podpuno razumijem vas u Obćini. Ipak trebali biste ovdje u Slanome otvoriti barem dvije privatne prodavaone. Ljudima treba pomoći i na taj način,” rekao mi je u jednom trenutku.

Vidio sam kako staromu krilniku tu stvari doista nisu jasne.  Unatoč njegovoj nesumnjivo visokoj inteligenciji. Ljudima poput njega, zbog njihove prirode i prirode njihova položaja  puno puta istina ostane nedostupna. Tako se dogodilo s riečju “privatno”. U mladosti je naučio kako pojam “privatno”, poput pojmova “vjera”, “hrvatstvo” ima negativnu konotaciju.  Početkom sedamdesetih osjetio se Hrvatom, sad je postao i vjernikom, sudeći po sudjelovanju na misi, medjutim o značajkama pojma “privatno” nije vjerojatno imao vriemena puno razmišljati. Jednostavno ga je iz skupine loših premjestio u skupinu dobrih pojmova. Oko sebe pak vjerojatno nema osoba koje bi se suprotstavljale njegovom mišljenju ili ga pokušavale ponečemu naučiti.

Nasmijao sam se blagonaklono i rekao mu:

“Razumijem vas dragi generale. Vaš životni put nije imao osobite veze sa shvaćanjem pojma privatno. Medjutim vaš priedlog je jednostavno nemoguće izvesti. Ako država otvori prodavaonu onda ona ne može biti privatna nego državna.  Po definiciji stvari privatnu prodavaonicu može otvoriti samo privatnik, odnosno netko tko ima novaca i tko vidi u tomu svoj profit. Pojmovi državno i privatno se jednostavno izključuju.”

“Dobro, znam, shvaćam, ali trebalo bi nešto učiniti za ove ljude,” zbunjeno mi je rekao Bobetko.

“Slažem se. Moramo nešto učiniti. I učinit ćemo nešto posve sigurno, kako bi se Slanjani mogli obskrbiti. Činili smo to i do sad. Činili smo to i u najtežem vriemenu prošle jeseni. Ni jedan naš čovjek nije bio niti gladan niti bez krova nad glavom, koliko god je situacija bila težka. Samo sam vas želio upozoriti kako je privatna iniciativa nešto podpuno različito od državne brige za svoje gradjane,“ rekao sam mu.

“Imate podpuno pravo. Pouzdam se u vas. Vi ćete sve riešiti kako treba,” uzvratio mi je Bobetko došavši k sebi.

Zatim smo nastavili s objedom razgovarajući o nekim nebitnim temama.

Bobetko je jedan od onih koji su se za vrieme drugog svjetskoga rata borili protiv nezavisne Hrvatske države, te nakon rata stvarali komunističku Jugoslaviju. Ovo mu nije prvi put što se u Dubrovniku nalazi na iztaknutomu mjestu. Kad sam bio pučkoškolac on je ovdje zapoviedao s „garnizonom JNA“. Kao najboljem učeniku Lapadske osnovne škole, koja se tad nalazila u zgradi današnjega ekonomskoga fakulteta, prigodom jednoga tadanjega „Dana Armije“ darovao mi je jednu knjigu i u njoj se podpisao ćirilicom s prezimenom prije imena: Bobetko Janko.

Rekao sam mu kako imam knjigu s njegovim podpisom, ali sam preskočio spomenuti mu detalje o ćirilici i redosliedu imena i prezimena, te kako me na taj dogodjaj iz djetinjstva podsjetila Mariana, čistom igrom slučaja naišavši na tu knjigu medju stvarima u podrumu, tražeći nešto drugo. Želio sam ga razpoložiti a ne razžalostiti i uvriediti.

Činilo se kako su mu moje rieči izazvale liepe uzpomene. Medjutim, na podsjećanju na te svoje dane zadržao se napadno kratko, razvidno ih želeći ostaviti sa strane. Naš razgovor je slušalo još ljudi za stolom. Svako podsjećanje na zviezdu petokraku, koja je do nedavno težko razarala Slano i okolicu, budilo je težke asociacije.

Bobetko nije od onih koji su se tek sad priključili borbi za Hrvatsku. Učinio je to već 1971. Dakle u njegovim zrelijim godinama zov naroda je konačno izbio na površinu, kad to već nije bio slučaj dok je bio mladji.

Takovih povratnika u hrvatsku obitelj na sreću je bilo. A sad ih ima doista puno.  Bilo bi pošteno od njih, kada bi, prisjećajući se svojih zabluda, respektirali ljude koji nemaju nikakovih obterećenja u svojoj prošlosti i koji su svojim u podpunosti čistim životnim stavovima omogućili priključak i oprost onima koji su bili zalutali. Na žalost to nije slučaj.

S obzirom na činjenicu kako je već 1971. pokazao svoj hrvatski stav, Bobetko nije pravi primjer konvertita, ali sa svojim postupcima se ipak  uklapa medju one koji su se nedavno priključili i učeći brzo hrvatski jezik, prihvativši brzo hrvatske simbole, brzo zaboravljajući petokraku i nastojeći naučiti pravila u euharistijskom slavlju, pojavljuju se poput ljudi koji izmislili Hrvatsku i hrvatski pokret za nacionalno oslobodjenje.

Od  naših prvih susreta Bobetko se ponašao poput čovjeka koji drži kako se Hrvatska na ovomu našem dubrovačkom području počela stvarati nakon njegova dolazka. Kad je shvatio kako ne ću pristati  zaboraviti kako sam bio ovdje, kad je on bio daleko, kako sam osobno na ledjima pregrmio najteže predratne i ratne dubrovačke dane, a on je ovdje došao prvi put kad su već bile uzpostavljene redovite brodske veze, počeo me je izbjegavati, nastavljajući, tamo gdje nisam nazočan, pripisivati sebi sve zasluge za stvaranje i očuvanje hrvatske države na ovomu području.

Ne znam kakovi su bili njegovi odnosi s tadanjom dubrovačkom komunističkom civilnom vlasti za vrieme njegova zapoviedanja s vojnom posadom JNA u Dubrovniku. Zaustio sam ga to pitati, ali sam odustao, procienivši kako mu nastavljanje te  teme ne bi bilo drago. Tko zna? Možda je u to doba JNA doista i bila nadredjena komunističkim čelnicima u civilu. A možda baš stoga što se u to vrieme nije mogao nametnuti civilima, Bobetko to podsviestno nastoji naknaditi sad.

Kad smo se na kraju objeda ustali Bobetko mi je prijateljski pružio ruku i rekao:

“Bilo je izuzetno ugodno razgovarati s vama. Volio bih to opet učiniti. Kako bi bilo kad bismo se kod mene sutra ujutro našli na kavi?”

“Nema problema generale. Bit će mi to jako drago,” odgovorio sam mu.

Za razliku od naših ranijih susreta, jučer ujutro me je Bobetko dočekao na vratima izuzetno srdačno i odmah me, pored napadno tihoga Nojka Marinovića, uveo u blagovaonu. Pili smo kavu i čaj i razgovarali u izuzetno ugodnomu ozračju.

Spomenuo sam mu neprimjerenost njegovog pokušaja osnivanja odbora za povratak prognanika, uz već dugo postojeću koordinaciju. Rekao mi je kako je mislio samo najbolje, ali razvidno nije imao sve potrebite informacije. Imao sam dojam, ali ga naravno o tomu nisam ništa pitao, kako mu je u medjuvriemenu iz Zagreba stignula odgovarajuća upozorba. Možda je saznao što sam o ponašanju vojske govorio sa Šarinićem i Radićem.

Bila je to svojevrstna naša pomirba. Uztrojstvo povratka prognanika je opet u podpunosti u rukama civilne vlasti. Bobetko je razvidno dignuo ruke od bilo kakovog uplitanja. Dapače veseli činjenica što ćemo u buduće bolje suradjivati.

Kad sam ga zamolio za pomoć u razminiranju padina Srdja, svetčano mi je obećao kako će tu učiniti maximalno koliko može.

“Vi ste čovjek na svojemu mjestu. Možda ste imali pravo kad ste zaključili kako se vojska mieša u vaš posao. To mi nije bila namiera, ali je tako moglo izgledati. Imate moje čvrsto obećanje. U buduće ne ćete osjećati s naše strane nikakov pritisak,” rekao mi je general Bobetko pri kraju našeg dvosatnoga jutarnjeg razgovora.

„Doista sam imao ponešto nepovoljan dojam. Ali nemojte me krivo shvatiti. Svaka zamisao s vaše strane dobro mi je došla. Nemojte me oklievati nazvati, kad god vam nešto padne na pamet. Zajedno možemo učiniti puno toga dobroga,“ odgovorio sam mu.

„Hvala vam. Kad već tako govorite, ako nemate ništa protiv poslao bih vam na razgovor jednoga izvrstnoga inženjera. Zove se Dragan Ćoro. On vodi našu inženjeriju. Čuo sam kako tražite nekoga za vodjenje obnove. Mislim kako bi vam taj mladić bio izvrstno riešenje. Bilo bi dobro kad biste razgovarali s njim i stvorili svoje mišljenje.“

„Izvrstno. Samo ga pošaljite k meni. Rado ću razgovarati s njim,“ uzvratio sam mu.

Odlazeći iz vile Lapad razmišljao sam o tomu kako sam se s  Bobetkom našao u sličnom odnosu kakov  je bio s Marinovićem. Medjusobno se respektiramo i štujemo. Medjutim, nema sumnje, mene se sustavno Bobetku prikazuje u negativnomu svjetlu. Kao što se to činilo Marinoviću. Ne bi bilo čudno, u stvari sigurno je, kako će se to nastaviti. Zašto bi prestalo? Uokolo Bobetka i Marinovića nalaze se isti ljudi.

Zasigurno naši susreti jučer i prekjučer bili su vriedan zaokret u našim dosadanjim odnosima. Sa svatkom svojom rieči i gestom stari krilnik je pokazivao prema meni veliku naklonost i prijateljstvo.

Uzvratio sam mu na isti način. Zbog toga sam nastojao ne spominjati ono što bi moglo narušiti taj liepi sklad. Poput proslave osnivanja odreda naoružanih brodova, koja je održana predprošle subote i u kojoj je Bobetko u svojemu stilu sudjelovao u izokretanju činjenica iz blizke prošlosti.

Kad sam došao iz Lapada u ured, dočekala me viest kako me tražio ministar socialne skrbi Josip Juras. Odmah sam ga nazvao. Rekao mi je kako je upravo podpisao imenovanje Pava Handabake. Još jedan dobar znak.

Jučer sam Bobetka zamolio, a danas sam ga opet nazvao i podsjetio na nuždnost razminiranja padina Srdja, kako bi ljudi mogli brati drva za grijanje zimi. Oba puta mi je obećao učiniti maximum sa svoje strane. Ipak unapried mi se izpričavao što nema na razpolaganju dobru opremu i dostatno stručne ljude. Zbog toga sam danas nazvao kolege predsjednike izvršnih vieća Osieka, Rieke, Splita i Varaždina. Branimir Glavaš, Slavko Linić, Zvonimir Puljić i Čedomil Cesarec su mi čvrsto obećali kako će se maximalno potruditi glede opreme za razminiranje i njezina slanja u Dubrovnik.

A gradjevni inženjer, poručnik Dragan Ćoro, mi je već danas, po Bobetkovoj preporuki i najavi, došao u posjet.

“Sjećate li me se iz Gimnazije. Predavali ste mi sedamdeset osme godine,” upozorio me na početku razgovora.

Moji honorarni profesorski dani su mi ostali u liepomu sjećanju,  premda su ih komunisti u upravi Gimnazije pokvarili s izvrdavanjem u izplati honorara. Na koncu mi nisu izplatili ni lipu. Komu sam se mogao žaliti? Komunistima na komuniste. Sebi su naravno uredno izplaćivali plaće. Ipak u sjećanju su prevladale liepe uzpomene. Čovjek se dobro osjeća kad je u prigodi svoje znanje i izkustvo prenositi na mlade ljude, koji to znaju cieniti i prihvatiti. Ta gimnazijska generacija je bila upravo takova. Uzpio sam pronaći Ćora u sjećanju. Bio je pristojan i dobar učenik.

“Čuo sam kako se uviek propitujete je li netko bio u Partiji. Priznajem, bio sam, a sad nisam član ni jedne stranke, “dopunio je Ćoro u jednom trenutku svoj životopis.

“Ne razpitujem se tko je bio u Partiji. Za to nemam ni vriemena ni snage. Medjutim svaki detalj iz nečijeg životopisa je sigurno dobro došao, kad se donosi odluka,” odgovorio sam mu.

Zabilježio sam Ćora onako dosta neutralno. Nemam doista ništa protiv njega, ali nije mi se nametnuo kao izazovno riešenje. Djeluje kao skroman čovjek. Trebam možda, baš iz toga razloga, ponovno razgovarati s njim. Izpod skromne površine često se odkrije dragulj.

Danas je u Slobodnoj Dalmaciji konačno izišla ona moja reakcija na izjave Luke Korde. Osam dana nakon što sam je poslao!

Objavljena je kao faksimil, slabo vidljivim textom. U preslikavanju se "zagubilo" zaglavlje, pa nije vidljivo tko to zapravo reagira. Pogotovo se ne zna na koji se sastavak odnosi reakcija. Ipak bolje išta nego ništa. Barem je objavljeno.

Ponešto zbiljnoga i točnoga ipak će ostati zapisano, poglavito u stranim novinama. Trudim se stoga odgovoriti na svaki takov zahtjev. Treba širiti istinu. Danas sam dao obširne interviewe za talijanski "Il Messaggerro", te za neke francuzke i britanske novine. Svi ti novinari djelovali su ozbiljno i profesionalno. Uvjeren sam kako ne će biti nikakovih izkrivljivanja mojih rieči.

A i jučerašnje izvješće iz Slanoga novinara Nina Salvie je korektno. U skladu s „abolicijom“.

Priča s odlazkom Stojana se razširila, pa me danas o tomu za Radio Dubrovnik pitala Maja Nodari, a odašiljba s mojim izjavama bila je predvečer.

Odlazak Ante Stojana je pak u Božu Letuniću potaknuo novi entuzijazam. Sav poletan mi je došao danas izpričati, kako bi se sedamdeset posto srušenoga u dubrovačkoj obćini moglo podvezti pod obnovu spomenika "ambientalne" vriednosti, što bi značilo kako bi se u tomu smislu mogle uporabiti uobičajene i prokušane sheme, veze i izvori financiranja, kojima su vični u Zavodu za obnovu.

Nije propustio spomenuti kako njega, Boža, snažno podržava Žarko Domljan i najavio mi je sjednicu odbora Zavoda za obnovu za deset dana. Sjednici bi po Božovim riečima trebao predsjedati predsjednik Tudjman, što je još jedna potvrda  onih Tudjmanovih najava u stanci „Osmana“.

„In bocca al lupo,“ rekli bi Talijani.

Nastavak