Neobična večera

Subota, 20. lipnja 1992.

Na onoj sjednici obćinskoga predsjedničtva, kad me je dopalo putovati u Ravennu pogriešno sam procienio kako ću do tada vjerojatno uzpjeti otići sa svoje dužnosti. Vrieme je protrčalo i nadnevak za putovanje je stignuo. Spojio sam tu zadaću sa sudjelovanjem na konferenciji hrvatskih gradova koja se imala održati u Zagrebu, pa sam zbog toga prekjučer, dva dana ranije, odputovao brodom iz Dubrovnika.

Za vrieme plovitbe zapoviednik broda Adem Tivari me je zamolio za pomoć u dobivanju hrvatskoga državljanstva, odnosno domovnice.

Kapetanova priča je jedna od ne tako riedkih. Čovjek se našao u doista kompliciranoj situaciji. Živio je u Jugoslaviji čiji je bio državljanin. Sretno je radio odnosno plovio za jugoslavensku tvrdku po jugoslavenskomu moru, a onda je odjednom, kad je došlo do stvaranja novih država,  postao gostoradnik, koji plovi po stranomu moru na stranomu brodu.

Albanac je, radi u Hrvatskoj, a kuća i obitelj su mu u Ulcinju u Crnoj Gori.

Svojim radom je pokazao lojalnost Hrvatskoj, ali mu je zbog toga obitelj ugrožena. U Hrvatskoj ne može dobiti državljanstvo, jer za to nema osnovice niti po podrietlu niti po boravištu.

Njegov problem i problemi ljudi koji se nalaze u sličnoj situaciji bili bi lako riešivi u slučaju mirnoga razilazka. Na njegovu žalost baš iz Crne gore, gdje mu je dom, Hrvatska je divljački napadnuta, pa se sad prema svima koji dolaze od tamo, u Hrvatskoj  gleda sa zazorom i oprezom.

Dao mi je preslike svojih dokumenata i zamolbi. Obećao sam mu prosliediti ih čelničtvu obćine Rieka, jer je Jadrolinija riečka tvrdka.

Brod je u Rieku dosta kasnio. Stignuli smo tek u devet ura, pa sam prema Zagrebu vozio jako brzo. Povezao sam sa sobom Antu, sina Hrvoja Kačića, jednoga od onih častnih mladića, zagrebačkih studenata, koji su prošle jeseni naoružani stignuli pridružiti se obrani svojega grada.

Nisam zakasnio. Stignuo sam točno pred početak konferencije. Čak sam, prije početka, uzpio predati Tivarieve dokumente predsjedniku riečke obćinske skupštine Željku Lužavecu, koji mi je obećao razmotriti cieli slučaj i vidjeti može li nešto učiniti za zlosretnoga kapetana.

Lužavec je sad i predsjednik konferencije hrvatskih gradova. Ne znam na koji je način to postao, a nisam ga o tomu ništa ni pitao. Tek, jučer je baš on vodio sastanak čelnika hrvatskih gradova u velikoj dvorani Sabora

Bio je to sastanak koji je na manifestacijskoj razini svojevrstan alibi odnosno pokriće  za ono što je trebalo učiniti, a nije učinjeno.

Za govornicom su se izmjenjivali predstavnici hrvatskih gradova, iznoseći svaki svoje probleme, koje im ne mogu riešiti čelnici drugih gradova,  koji su ih slušali.

Slušajući ih, već uobičajeno sam razmišljao, kako bi bilo puno učinkovitije kad bi se problemi iznosili izravno odgovarajućim ministarstvima, a ta ministarstva otvorila uši, ali i imala petlje reći, što se može riešiti, a što nije moguće.

Ipak, možda je bilo dobro što smo na jednom mjestu iztresli sve ono što nas tišti, kako bi se mogli identificirati zajednički problemi, odnosno odrediti prioriteti riešitbe. Ako je zbiljno namiera sastanka bila takova.

Dopredsjednik vlade  Mate Granić, te ministar obnove Slavko Degoricija i njegov pomoćnik Mirko Orešković govorili su prvi. To je samo po sebi bilo dobro, premda su njihovi govori bili previše obćeniti. Na žalost nakon toga su napustili dvoranu, a bilo je za očekivati, kako će  slušati, zapisivati i reći na kraju svoja mišljenja o tomu što su iz govora gradskih čelnika zaključili i što namieravaju učiniti u svezi s tim.

Na žalost nije bilo tako, pa sam posljednji govornik bio ja, od kojega drugi doista nisu mogli očekivati neku pomoć, jer je baš nama u dubrovačkoj obćini, pomoć najviše potrebita.

Prijavio sam se govoriti, jer nisam mogao dopustiti stvaranje dojma o tomu kako je  na dubrovačkom području sve u redu, sad kad se neprijatelj povukao s većeg diela Obćine.

Bilo je već kasno popodne, kad sam sa saborske govornice svojim kolegama opisivao stanje u Dubrovačkoj obćini. Po malo ironično tražio sam od onih krajeva Hrvatske, koji nisu pogodjeni agresijom, neka pokušaju utjecati na svoje proizvodjače i trgovce, kako na nama ne bi - zaradjivali previše. I to bi nam bilo olakšanje.

Javno sam se suprotstavio navodima iz govora doministra obnove Oreškovića kako su obnova i razvoj isto. Obrazložio sam kako obnova porušene infrastrukture, pa i srušenih domova mora biti državna briga, a razvoj se u pravilu, premda tu i država može i mora imati svoju veliku ulogu, treba  temeljiti najviše na iniciativi pojedinaca odnosno kapitala. Za razliku od nekih govornika iz drugih ugroženih obćina, izbjegnuo sam reći bilo što, što bi moglo zvučiti patetično.

Kad sam završio govor dvoranom se prolomio snažan pljesak. Možda zbog sadržaja i načina mojega govora, a možda i iz razloga što sam bio posljednji, pa su ljudi osjetili olakšanje.

U stvari nisam bio posljednji. Iza mene za govornicu je izišao predsjednik gradske skupštine Zagreba  Boris Buzančić, kako bi  pozvao sve  nas na večeru u restaurant  Globus na Velesajmu.

Tako smo se imali prigodu istoga dana svi skupa susresti još jedan put. Točnije rečeno gotovo svi, jer je na večeri bilo izostanaka.. Medju onima koji se nisu pojavili bio je onaj koji nas je pozvao - naš domaćin Boris Buzančić!

Ne sjećam se kako me je  ikad prije u cielomu mojemu životu netko pozvao na objed ili večeru, a kad sam došao - njega nije bilo! Kako to nije neka nova moda ili moderni protokol, za kojega nisam saznao zbog ove duge izolacije, uvjerio sam se slušajući za vrieme večere dosta zajedljive komentare na tu temu od strane kolega iz drugih obćina.

Gledano praktički i logički, zajedljivi komentari nisu bili utemeljeni. Čovjek je za nas organizirao večeru, imali smo prigodu bolje se upoznati, a domaćin nam doista nije nedostajao.

Po povratku u hotel Palace nazvao sam doma i saznao uznemirujuće novosti.

Dubrovnik je tiekom dana bio izložen izrazito snažnom granatiranju, A bio sam daleko. Dogodilo mi se to po prvi put, od kad započela jugoslavenska agresija.

Nije to bilo onako strašno kao na Svetoga Nikolu, ali su oštećeni i crkva svetoga Vlaha i stolnica i franjevački i dominikanski samostan. Granate su padale po zidinama i po Stradunu. Izgleda kako je u granatama bilo fosfora, što je pokazalo jasnu namieru spaljivanja pogodjenih ciljeva.

Slušao sam zabrinuto Marianine rieči, s kojima mi je ponavljala ono što je čula preko krugovala. S djecom se za vrieme explozija jednostavno sklonila u našem stanu, koji je sad poprilično siguran, jer su mu prozori i vrata prema terasi okrenuti prema zapadu, a granate mogu doletjeti samo s iztoka.

Više nema opasnosti od minobacačkih granata, koje padaju okomito, pa su pogibeljne i kad cilj nije izravno izložen. JNA je sad previše udaljena, pa može pucati samo s topovima, a topovske granate padaju koso. Kad bi pogodile izravno našu stanbenu zgradu, trebale bi probiti nekoliko betonskih zidova i ploča da bi došle do našeg stana. Ako pak kuću promaše onda ne mogu pasti toliko opasno blizu.

Slušajući Marianinu priču, nisam se osjećao ugodno. Počeo sam razmišljati bi li se vratio. Ostavio sam odluku za sutra. Odnosno za danas.

Večeras sam saznao kako je dan u Dubrovniku proteknuo mirno. Odlučio sam stoga ipak nastaviti svoju kružovnicu.

Konferencija se trebala nastaviti i danas, ali je jučer zaključeno kako je rečeno sve što je trebalo biti rečeno, a o zaključcima se  na žalost izgleda nitko nije pobrinuo.

Na taj način se pokazalo zbiljno značenje ovoga skupa. Bio je to sastanak koji je sam sebi svrha. Ipak, zbog te skratitbe sam  danas barem dobio nešto vriemena i uzpio sam ga uporabiti.

Na zajutraku u hotelu sam zateknuo Zlatka Kramarića u družtvu s Ivom Bancem. U razgovoru s Bancem sam se nakon toga zadržao gotovo dvije ure. Naš razgovor se uglavnom sveo na Bančevo pozorno slušanje nekih mojih razmišljanja i zaključaka.

Banac je dugo živio u inozemstvu, pa stoga nije mogao doći do nekih spoznaja, do kojih se moglo doći živeći ovdje za vrieme komunizma.

Oduševio se s mojim ironičnim razmišljanjem o tomu kako je jugokomunizam imao i pozitivnih strana, poput utjecaja na smanjenje postotka ljudi koji pate od kompleksa manje vriednosti.

Negativna selekcija provodjena kroz sito Komunističke partije stvorila je kod nezavisnih intelektualaca, ali i kod prosječnih gradjana dojam kako baš svatko, upisavši se predhodno u Partiju, može postići vrhunsku političku, akademsku ili gospodarsku karieru.

Partijaši su svoje ambicije lako realizirali imajući u izgradnji svoje kariere deseterostruko slabiju konkurenciju, a vanpartijci, kako se u to doba nazivalo ostalih devedeset posto stanovnika, svoje su neuzpjehe mogli lako opravdavati sa svojom nepripadnosti Partiji.

Otišao sam nakon toga do dopredsjednika Vlade Mate Granića. Pokušao sam mu još jedan put sustavno iznieti sve probleme u kojima se nalazi Obćina Dubrovnik. Pozorno je slušao moju priču, poput čovjeka koji je prvi put čuje. Pokazalo se kako se tako ponašao čisto iz pristojnosti i kako mu je vjerojatno od prije ipak bilo sve jasno, jer je vidljivo povećao stupanj svojega interesa, kad sam mu izpričao nešto što mu je bila zbiljna novost – o onomu slučaju u hotelu Zagreb odnosno o neprimjerenomu ponašanju i nesuradnji dubrovačkoga zapoviedničtva obrane s civilnim obćinskim vlastima.

Sliedeće dvije ure proveo sam u razgovoru s ministrom informiranja Brankom Salajem.

Od Salaja sam saznao kako je novinar Robert Pauletić, koji je u ST-u sudjelovao u izmišljanju priča protiv mene, otišao iz ST-a i u Večernjemu listu je iznio kako većina članaka objavljenih u ST-u počiva na čistim izmišljotinama.

Po mojemu izkustvu nije izmišljena većina nego baš sve, ako je suditi po onome što sam pročitao u tomu listu o sebi, komentirao sam.

Spustivši se nakon toga na trg Bana Jelačića susreo sam ministra obrane Gojka Šuška. U stvari on je prvi mene opazio. Nakon što smo se pozdravili, pozvao me je na kavu u kavanu “Dubrovnik”.

Rekao mi je kako je za vrieme svojega kratkoga boravka u Dubrovniku izričito tražio neka me se pozove, ali je u hotel Zagreb došao Poljanić.  Upitao je Pera što je sa mnom i dobio odgovor kako ću doći svaki trenutak. Bio je začudjen što se nisam pojavio.

Kad sam mu rekao kako nisam uobće znao za njegov dolazak, bio je silno iznenadjen. Kad sam mu izpričao slučaj s Matulovićem, na njegovu licu je bila primjetna izkrena osupnutost.

Rekao mi je kako će svakako pokrenuti iztragu o svim tim dogodjajima i kako, glede njega samoga, nemam razloga za bilo kakovu dvojbu, jer je on na mojoj strani.

Zajedno smo sa žaljenjem zaključili kako medju nama u Hrvatskoj doista postoje dvije strane. Jedna u kojoj su se okupili oni s jugokomunističkom prošlosti i druga na kojoj se nalazimo mi, koji nemamo takovu prošlost.

Ta podjela nije dobra ni za jedne ni za druge.

Nastavak