Neizbježive podjele

Nedjelja, 6. prosinca 1992.

„Zoveš li me to sa svojega novoga radnoga mjesta,“ upitao sam Pera Poljanića, kad sam mu u sriedu čuo glas u slušalici.

„Tu sam dole. Imaš li malo vriemena za mene,“ uzvratio mi je.

„Iznenadio si me. Mislio sam kako me zoveš iz Zagreba. Nazvat ću te ili ću doći do tebe čim budem mogao. Sad sam zauzet,“ odgovorio sam mu.

U uredu mi je bila Luce Glavić, koja me je došla pozvati na svetčanost osnutka turističkih zajednica. Upravo sam joj bio rekao kako držim njezinu nazočnost na tomu dogodjaju i te kako dostatnom. Nisam bio dobro razpoložen. Lucin dolazak me je podsjetio na onaj razgovor u HDZ-u.

Pokazalo se čak kako je i tihoj i pristojnoj Luci Glavić, ono što je izgovoreno u HDZ-u ipak bio osnovni razlog zbog kojega me je došla posjetiti, jer me je, glede pozivanja na osnutak turističkih zajednica, mogla samo nazvati.

„Čula sam kako se jučer u HDZ-u spominjalo moje ime,“ upitala me je nakon što me je pokušavala nagovoriti na promjenu odluke o odbijanju poziva.

„Dobro ste čuli. I nije bilo spominjano u nekom dobrom kontextu,“ odgovorio sam joj.

„I to sam čula. U stvari čula sam dosta toga. Šoljić me je napadao, a vi ste me branili. I to je sve bilo sve zbog vašeg brata. A samo neka znate, vaš brat je krasan čovjek. Baš mi je drago što je došao k nama.“

„Recite mi na što je to taj čovjek mislio kad je spomenuo nekakov izlazak svih nas iz gniezda Luce Glavić. Na kakovo gniezdo je mislio? Zbog čega ste u sukobu s njim,“ upitao sam je nakon što sam joj ukratko prepričao jučerašnji dogodjaj, odnosno Šoljićev izstup.

„Ne mogu dokučiti na što je mislio kad je spominjao gniezdo. To su neke njegove asociacije, koje vjerojatno samo on razumije. Ako možda ih ne razumije ni on sam. Čudan je to čovjek. Ne znam zašto me ne voli. A eto, po svemu sudeći, ne voli ni vašeg brata, ni vas,“ odgovorila mi je

„Doista, imate pravo. Čudno je sve to. Čovjeka praktički i ne poznam, a već prije dugo vriemena sam primietio kako mi je krajnje nesklon.,“ složio sam se s Lucom.

„Vjerojatno o njemu ništa ne znate,“ upitala me je Luce, i nastavila kad sam joj odmahivanjem glavom dao do znanja kako je u pravu:

„On vam je bivši svećenik. Ostavio je svećeničko zvanje i oženio se. Žena mu je predavala marksizam. Zar to nije pravi paradox? U svojemu uredu u Babinom kuku godinama je privatno primao stranke kao službeni sudski prevoditelj, pa je tako u istomu radnomu vriemenu zaradjivao dvije plaće.“

„Bio je bučan, a kad je postalo opasno, pobjegao je. Rekao sam mu što sam mu imao reći. Ne želim se više baviti s njim,“ odgovorio sam joj.

„Imate pravo. Žao mi je što ne ćete doći“.

„Nemam volje. Ako vam to može biti utjeha odbio sam i Župljane koji su me zvali na osnutak njihove turističke zajednice. Nisam u formi što se toga tiče. A zvali su me jutros i iz obćinskoga odbora HDZ-a na njihovu sjednicu. Odbio sam i njih. Težko će me, nakon onoga jučer, više tamo vidjeti. Barem mora proći neko vrieme.“

Luce Glavić je, na svoj način pristojno i s uobičajenim razumievanjem i naklonošću poslušala moje rieči i nakon toga otišla sama riešavati svoje turističke dužnosti.

Radi znatiželje sam se odmah zatim spustio do Perova ureda. Zateknuo sam ga kako nešto čita. Pogledao me preko naočala na onaj svoj simpatični i dobri način i rukom me pozvao neka sjednem.

„Što se dogodilo? Rekao si kako prielaziš u ministarstvo i ideš na godišnji odmor,“ upitao sam ga.

„Ništa se nije dogodilo. Samo sam došao sriediti stvari. Uzeti ću ovdje godišnji odmor. A i sazvat ću Predsjedničtvo za preksutra. To bi bio red. Moram se oprostiti. Izim toga ne bi imalo smisla i ne bi bio red poći u ministarstvo i odmah tamo uzeti godišnji odmor. Nakon toga idem vani. I to znaš gdje? Na Novi Zeland. To sam ti htio reći.“

„To mi je iznenadjenje! Odbio si Albaniju, spominjao si Italiju, a sad odjednom drugi kraj svieta! Pa kako si to prihvatio? Kako ćeš izdržati toliko daleko od Trstenika?“

„Dobro sam promislio. U Albaniju mi se ne ide, jer je tamo sigurno kaos. Novi Zeland je izvrstno uredjen i miran, a tamo ima puno naših ljudi. Potrebit mi je mir, a što se tiče daljine, dobro ću se osjećati ako se udaljim što dalje od svega ovoga,“ odgovorio mi je.

„A gdje je Čićo,“ upitao sam ga na to.

„Valjda u pošti. Nema mu potrebe biti ovdje, kad sam tu ja,“ odgovorio mi je

Nisam imao vriemena ostati dalje s njim u razgovoru, jer me je čekalo još puno posla. Otišao sam rekavši mu, onako od srdca, kako mi je osobno žao što odlazi na drugi kraj svieta, jer ga ne ću imati prigodu vidjati, a bilo bi mi jako drago kad bismo se mogli susresti barem tu i tamo. Izkreno sam se raztužio. Pero mi je bio i ostao jako drag čovjek. Unatoč svim onim našim različitostima u pristupu.

Pred uredom me je dočekao Andrija Rubin. Sa sobom je doveo direktora Hrvatskih šuma zajedno s dvojicom profesora zagrebačkoga šumarskoga fakulteta. U pratnji trojice iz Zagreba bila su i dva Splićanina, što sam uztvrdio, kad sam cielu skupinu uveo k sebi u ured.

Razgovarali smo o stanju šuma na našemu području. Izmedju ostalog i o drveću na padinama Srdja. Stručnjaci su mi objasnili kako tu šumu, u cilju zaštite, treba planski proriediti. Nažalost to se ne može učiniti prije nego se provede čišćenje od mina. Rekao sam im kako sam u tomu smislu dobio već puno obećanja, ali ću evo morati ponoviti svoje zamolbe. Predložio sam im neka ono što posieku, stave na razpolaganje gradjanima za ogrjev.

Odmah su prihvatili moj priedlog i rekli kako će učiniti baš tako, čim im naša vojska bude jamčila kako tamo nema mina.

Nakon njihova odlazka nazvao sam Nojka Marinovića. Bez oklievanja i s puno entuzijazma, jednako kao i Bobetko prije dva mjeseca i Gabričević prije mjesec dana, čvrsto mi je obećao, kako će organizirati razminiranje padina Srdja

Srieda nije bila baš sretan dan za one koji su me nastojali negdje pozvati. Uvjerio se u to i stonski redarstvenik Ante Franković, koji me je došao zamoliti za nazočnost na proslavi dana obrane Stona.

„Hvala na pozivu. Pokazati ću ga na Predsjedničtvu Obćine, pa ćemo nekoga odrediti.“

„Ali ja sam očekivao vas. To bi mi bilo najdraže,“ rekao mi je na to Franković.

Po izrazu njegova lica bilo je jasno kako je podpuno izkren. Taj čovjek me je doista liepo dočekao i pratio za vrieme onih mojih posjeta Stonu, i bilo mi ga je žao razočarati.

„Vidjet ću. Ako budem imao snage doći ću. To je u nedjelju, a barem tad nastojim biti doma s djecom. Ali svakako ćemo o tomu razgovarati u Predsjedničtvu. Vidjet ćemo,“ ostavio sam ga u nadi.

„Bilo bi najbolje da dodjete vi. Jer se bojim tko bi drugi mogao doći.“

„Zašto?“

„Pa bilo je svega i svačega prošle jeseni. Na primjer, Jure Burić je kao povjerenik Vlade bježao, a ja sam ga morao spašavati. Htjeli su ga zgrabiti i zatvoriti. A bilo je još toga, da vam ne pričam. Ne bi bilo dobro kad bi se pojavio netko, tko se baš nije izkazao,“ objasnio mi je.

Našao sam se pritjeran uza zid.

„Zbog vašeg gostoprimstva, prijateljstva i pratnje, kad sam bio u Stonu, obećavam vam. Doći ću ako ikako budem mogao.  Netko će svakako doći. Ako to ne budem ja,  onda ću vas svakako nazvati, pa ćete mi reći je li izabrana osoba po vašem ukusu.“

„Dobro, ali bilo bi daleko najbolje da dodjete vi. Možete dovezsti sa sobom koga hoćete, ali molim vas dodjite vi,“ rekao je na kraju.

Na prekjučerašnjoj sjednici Predsjedničtva predočio sam članovima Frankovićev poziv. Nadao sam se, kako će se to možda obaviti Pero kad je već tu, a radilo se o njegovu Pelješcu. Nije progutao udicu. Opravdao se s godišnjim odmorom.

Uz tu moju malenu digresiju sa Stonom, pokazalo se kako je sjednica bila sazvana baš samo zbog najave Perova godišnjeg odmora.

Nije rekao ni rieči o svojemu odlazku u diplomaciju, o prielazu u Ministarstvo vanjskih poslova, o ostavci ili sličnim temama, što je bilo dosta začudjujuće. Još više me začudilo što  baš nitko od članova Predsjedničtva nije našao potrebitim upitati Pera za razloge odlazka na godišnji odmor i za daljnje njegove planove premda se već dugo svuda priča kako će dati ostavku ili biti smienjen.

Ništa nisu rekli čak ni Luka Korda ni Čićo Obuljen, koji su u cieloj toj sagi oko Pera najizravnije umiešani.

Kad već nitko od članova Predsjedničtva nije želio poticati temu o Perovu odlazku, odlučio sam se prilagoditi i zadržati samo na traženju barem nekoga tko bi mi u posjetu Stonu pravio družtvo. Riešenje je pronadjeno u Zoranu Cikatiću i s time je završena ta čudna godišnje odmorna sjednica.

Brzo nakon sjednice, Pero je nestao, vjerojatno u smjeru Trstenika, a Čićo Obuljen je odmah ponovno uzkočio na njegovo mjesto.

S Perovim odlazkom na ledja su mi se navalile i protokolarne obveze, koje bi inače on obavljao. Čića ljudi nekako ne shvaćaju ozbiljno. Ne vole se susretati s nečijim zamjenikom.

U družtvu s Čićom, te s Pavom Handabakom i Antom Srhojem sam tako jučer primio dr Montanarinija koji je doputovao na čelu poslanstva ministarstva vanjskih poslova Italije.

Glavna im je zadaća bila izpitati koliko nam mogu pomoći kroz izporuku medicinske opreme. Na moj priedlog, rado su prihvatili i mogućnost organiziranja slanja pomoći u gradjevnom materialu. Posebice ih je zaintrigirala mogućnost prihvaćanja cjelokupne obnove jednoga izabranoga porušenoga sela. Tako se protokolarni susret ipak uzpio preusmjeriti prema izuzetno konkretnim i bitnim stvarima.

U pratnji Talijana bio je prevoditelj iz Splita. Izim toga Talijani su rekli, kako su u Splitu već oformili nekakov svoj ured.

Split se na odredjeni način u hierarhijskomu, ali prije svega u profitabilnom smislu za ljude koji tamo žive, nekako ugurao izmedju Zagreba i Dubrovnika. Pokazao je to i slučaj s ovim talijanskim poslanstvom, i s onim Splićanima u pratnji zagrebačkih šumarskih stručnjaka, a bilo je toga još i dogadja se sve češće. Split je jednostavno veći i bliži je Zagrebu i svietu, a ljudi se snalaze.

A barem u Dubrovniku ima dostatno prevoditelja. Pa i Andrija Rubin bi bez sumnje bio dostatno dobar domaćin svojemu šefu iz Zagreba i njegovoj profesorskoj pratnji.

Ali što je tu je, Ako ništa drugo i posjete Splićana naši vriedni turistički brojači će uvrstiti medju turistička noćenja, pa će to pripomoći uzlaznom trendu, koji nam je psiholožki nuždan. Sve su to naši Hrvati, rekao bi Luka Korda, i s tim se nije potrebito obterećivati. Namiere Talijana su izvrstne i dobrodošle. To je najviše bitno.

Obnova je sad ključna rieč. O njoj sam u četvrtak ciele dvije ure govorio preko Radio Dubrovnika i izravno odgovarao na pitanja slušatelja.

Osnovna mi je namiera bila u toj odašiljbi pozvati ljude na strpljivost. Velika očekivanja znaju prouzročiti i velika razočaranja. Rekao sam kako je Hrvatska još uviek mobilizirana u obrani i obrana nam je na razini države još uviek prioritet broj jedan. Tek nakon ostvarenja podpune slobode, moći će se provesti mobilizacija u obnovi, što ne znači kako se i u obnovi već ne poduzimaju krupni koraci. Trebamo biti sviestni, kako je osiguravanje osnovnih uvjeta života za najugroženije slojeve pučanstva, a tu se takodjer ulažu veliki napori i sriedstva, uz obranu, po prioritetu ipak prije obnove. Treba preživjeti prije nego dodje do zamaha u obnovi porušenoga i do obnove gospodarske aktivnosti.

Zajedno sa mnom u odašiljbi su sudjelovali i Pavo Handabaka, Ante Srhoj i Antun Kisić

„Slušao sam sve. Odgovori su ti bili sjajni,“ rekao mi je na svoj način Frano Kršinić, kojega sam kasnije susreo na Stradunu.

Kad sam danas po kiši vozio prema Stonu, bio sam sretan što sam o odlazku na uzpostavu slavljenja Svetoga Nikole kao Dana obrane toga mjesta, bio izviestio Predsjedničtvo i za družtvo dobio Zorana Cikatića, kao pametnoga i ugodnoga sugovornika i suputnika.

Ušavši u Ston Cikatić i ja smo zajedno zaključili kako će od toga mjesta dalje prema zapadu biti puno lakše obnoviti život, nego u području kroz koje smo u medjuvriemenu prošli. Ston i Pelješac nisu osobito stradali u uzporedbi s krajevima Obćine počevši od Malog Stona pa prema  iztoku.

Imali smo muke izbjegnuti lokve prilazeći vratima crkve, gdje je upravo počinjala misa. Glasbena i pjevačka  pratnja liturgiji bila je skupina mladih fratara iz Makarske koji su se iz petnih žila, uz pomoć bubnjeva i električnih gitara, trudili pokazati svoje umieće. Ipak vidjelo se kako su im to tek prvi glasbeni koraci.

Nakon mise priešli smo u kino dvoranu. Bila je izpunjena do posljednjega mjesta. Očekivao sam vidjeti i dosta ljudi u vojnim odorama ali nije bilo niti jednoga jedinoga obučenoga na taj način.

Gledao sam uokolo tražeći Boža Šaru, za kojega je poznato kako se ne odvaja od šarene vojne odore, ali ga nisam uzpio pronaći. Možda je negdje bio u civilnoj odjeći, pa ga upravo zbog toga nisam uočio. Ipak medju nazočnima je bio častnik Ante Bilić, ali i on u civilnomu odielu. Čim je prešao iz JNA na našu stranu, Bilića je naš glavni stožer prošle jeseni bio uputio u Ston. Na žalost stignuo je u pomoć Stonjanima sam, umjesto na čelu jedne dobro naoružane postrojbe. A naši topovi su još i tad spavali podalje od ratišta. U Pločama i još dalje.

Ante Franković je u na početku svojega  govora naglašivao hrabrost Stonjana i Pelješčana. Medjutim, nije se za govor bio logički dobro pripremio. U žaru naglašivanja težkoća u kojima se Ston tada nalazio, iztaknuo je kako je u obrani ostalo samo nekoliko ljudi, a svi su ostali bili pobjegnuli.

Tako je ušao u težko proturječje. Ako je većina Stonjana pobjegnula i Ston je branila samo šačica ljudi, onda je Stonjane i Pelješčane netočno u cielosti prikazivati hrabrima.

Imao sam dojam kako sam, po običaju, usamljen u uočavanju nelogičnosti i proturječja. Publika u dvorani je pljeskala Frankoviću i kad je  izticao svekoliku hrabrost i kad je govorio o malenomu broju branitelja.

Ljudi uglavnom čuju ono što žele čuti. Tako se svi oni koji su pobjegli sad identificiraju s hrabrošću onih koji su ostali. Na koncu će možda baš pobjeglice, zbog svoje brojnosti, iztisnuti one malobrojne hrabre i u poviesti stati na njihovo mjesto.

Nakon Frankovića izredalo se još nekoliko govornika. Damir Batistić iz Orebića govorio je  o vriednostima Pelješca i potrebi za njegovim jedinstvom. Spominjao je kako bi tako trebalo biti u budućem uztroju lokalne uprave.

Iz svih govora je proizlazilo kako Dubrovnik u buduće ne će biti dobro došao kao lokalno sriedište. Premda se to nije izravno iznosilo, izmedju rieči se moglo zaključiti kako smo  mi iz Dubrovnika u kritičnim trenutcima ostavili Stonjane i Pelješčane na cjedilu.

Nije bilo niti najmanjeg pokušaja solidariziranja s Dubrovnikom i Dubrovčanima, koji su u uzporedbi sa Stonjanima i Pelješčanima, bili u još u neuzporedivo težoj situaciji.

Neupućeni promatrač bi, slušajući govore, mogao pomisliti kako je bila napadnuta nekakova Dubrovačka republika, čiji su rubni dielovi bili zanemareni od strane centralne vlasti. Takov promatrač ne bi mogao dobiti dojam kako je u stvari bila napadnuto ozemlje Hrvatske, čije je sriedište u Zagrebu, i iz kojega se trebala poslati primjerena pomoć. A nije.

Ako su Stonjani i Pelješčani mogli u onakovim okolnostima očekivati pomoć, onda je ona morala po svakoj logici stignuti sa zapada iz pravca Korčule, Metkovića, Ploča, Splita. Ako nisu bili zadovoljni s pomoći i podporom, onda bi svoje nezadovoljstvo trebali usmjeriti samo prema zapadu. Naravno ne prema pučanstvu Metkovića, Korčule ili Splita, već prema vojnom zapoviedničtvu, koje razvidno ni u Stonu nije bilo uzpjelo uztrojiti prikladnu obranu čak više od dva mjeseca nakon napada na Dubrovnik. A mi smo u Dubrovniku očekivali proboj s ove strane! Sreća što nismo znali situaciju.

Dielovi mozaika se pomalo slažu. Slika doduše još dugo ne će biti vidljiva javnosti, jer će izpred nje dugo stajati zaštitni zastori govorljivih taština i kukavičnosti.

Obratio sam se stonskomu skupu  kao posljednji govornik. Izišavši za govornicu prešao sam pogledom po ljudima izpred sebe. Na licima se mogao očitati ponos na ulogu Stona u obrani Hrvatske.

Dvorana je bila doista prepuna. Puno ljudi je stajalo  na nogama uza zidove i izmedju sjedala. Istoga ovog nadnevka prije godinu dana u cielomu Stonu, zaključujući po Frankovićevim riečima,  sveukupno nije bilo ljudi za popuniti prva dva reda sjedala!

Na trenutak sam poželio reći svima u lice kakovi se zaključci jedino mogu donieti, ako se za osnovicu uporabi čista istina i čista logika. Odustao sam. Nisam imao srdca tim našim ljudima ozarenih lica razbijati iluzije. Jednostavno ih nisam htio učiniti nesretnima.

Odlučio sam ih prepustiti njihovoj sadanjoj sreći. Svi su oni dosta puno propatili. Dosta im je bilo njihove nesreće

Ipak nisam odolio nešto reći na neizravan način. U svojemu govoru sam se potrudio opisati situaciju u Dubrovniku upravo prošle godine na Svetoga Nikolu, naglasivši kako je to bila kulminacija patnje koja je započela više od dva mjeseca ranije. 

Moje oprezne rieči proizvele su odtrjeznjujući učinak.  S lica u publici nestali su oni izrazi uzhita. To nije značilo kako je logika prevladala. Dapače učinilo mi se kako se antagonizam prema Dubrovniku samo povećao. 

Dok sam spominjao patnje Dubrovnika, na licima nisam vidio neke osobite sućuti. Imao sam osjećaj kako govorim ljudima koji se više ne osjećaju dielom dubrovačke obćine nego su u svojim glavama već povukli nove lokalne granice, a od ranjenoga Dubrovnika ne očekuju za sebe neke velike koristi.

Potaknulo me to na spominjanje buduće posve izvjestne nove administrativnu podjele.

“Buduće obćinske granice nikako ne smiju biti crte razdvajanja već naprotiv mjesta spajanja ovih naših krajeva,” naglasio sam i odmah osjetio kako su i te rieči ljudima zazvučile disonantno.

Ipak, kad sam završio govor osjetio sam zadovoljstvo. Nisam zabio glavu u piesak i izvikivao parole, koje najviše pale kod publike. Govorio sam otvoreno, pazeći kako ne bih prešao granicu, ali sam ipak rekao dostatno za onoga koji je htio razumjeti.

U stvari napravio sam kompromis koji je na koncu bio barem minimalno prihvatljiv i za slušatelje i za moje istinoljublje.

Tako je ipak zadržano prijateljsko ozračje, koje se još više pojačalo na objedu u Koruni u Malomu Stonu, koji je usliedio nakon završetka proslave.

Borbe, braniteljstvo, patnja i nove obćinske granice više u razgovoru nisu spominjani. Govorilo se samo o obnovi.

Stonjani su se načelno složili s priedlogom davanja stonskih zidina na upravljanje Družtvu prijatelja dubrovačke starine. Dok Obćina još postoji, to se može obaviti. Kad dodje do razdvajanja, tko zna koliko će to težko biti realizirati.

Igrom slučaja ili pak iz razloga što su dobro informirani, tek predsjednik Družtva prijatelja dubrovačke starine doktor Petar Kačić i tajnica družtva Patricija Veramenta bili su mi u posjetu tri dana ranije, u četvrtak. Predočili su mi kako bi bilo jako uputno dati  stonske zidine Družtvu na upravljanje.

Nisu me trebali puno uvjeravati u opravdanost takove odluke. Odmah sam im obećao podporu.  Tako sam u razgovoru sa Stonjanima imao prigodu izpitati, kako na ideju gledaju oni koji su tim zidinama najbliži. Gledaju dobro.

U Stonu nema  ustanove koja bi se skrbila o zidinama, a u budućemu uztroju lokalne uprave, težko će se to promieniti. Zbog toga bi, bez pomoći vriednih i sposobnih ljudi iz Družtva prijatelja dubrovačke starine, stonske zidine bile izložene daljnjoj devastaciji. Ljudi u Stonu i na Pelješcu će sigurno ubrzo shvatiti, kako nas buduće obćinske granice doista  ne smiju razdvajati nego samo spajati.

Na povratku prema Dubrovniku komentirali smo cieli dogodjaj

„Znao sam kako ti nije lako, ali ipak nisam imao pravi dojam. Danas sam se najbolje uvjerio kroz što sve prolaziš i čemu si sve izložen,“ rekao mi je Cikatić u jednom trenutku.

„O čemu govoriš? Pa ovo je bila samo jedna proslava i jedan objed. I to izvrstan objed,“ odgovorio sam mu.

Nasmijali smo se na to obojica.

Ruku na srdce, Stonjanima prije godinu dana doista nije bilo lako. I izvrstno su se svi snašli. Oni koji su uzpjeli obraniti svoje mjesto, a još više oni koji su bili pobjegli.

Težko se uvući u njihovu kožu. Kao što je njima težko shvatiti kroz što je prošlo dubrovačko pučanstvo prije godinu dana na današnji dan.

Ne znam je li u Dubrovniku bilo danas kakovih obilježivanja. Ako je i bilo nitko me nije o tomu informirao. Tek bio sam jučer na predstavljanju monografije Pava Urbana u Franjevaca.

Ne znam zašto je to učinjeno jučer, kad je mladi Urban poginuo na današnji dan.

Na predstavljanju sam se umiešao mepu publiku. Bilo mi je drago, što se nitko nije sjetio odvući me u prvi red, gdje je ponosno sjedao Slobodan Lang. Ne zbog toga što sam želio izbjegnuti Langa, nego iz razloga što se medju publikom uviek bolje osjećam i mirnije i lakše donosim procjene i zaključke.

I jučer, kao i danas u Stonu, kao uostalom i cielo ovo vrieme, obterećivale su me misli o žalostnim podjelama medju nama, bez obzira dolazilo do njih spontano ili namierno. 

Prisjećajući se dogodjaja od prije godinu dana i duboko suosjećajući s roditeljima nesretnoga mladića, ipak nisam mogao izbjegnuti pomisao na činjenicu, kako je istoga dana poginulo još puno ljudi, ali se iznad svih ipak pri spominjanju stavlja čovjek, koji se bavio poslom blizkom medijima, odnosno, koji je sa svojim sjajnim fotografijama stvorio sebi medijsko ime. Hrvatski vojnici, ili pak vatrogasci, koji su poginuli istoga dana, junaci su, čija imena su ostala zabilježena uglavnom u krugu njihovih obitelji. 

Podjele su neizbježne. Takov je život.

Nastavak