MOB

Nedjelja 10. siečnja 1993.


Nakon mise u dominikanskoj crkvi, preko koje je, u svojoj propoviedi, velečastni Ivo Martinić uobičajeno skrbio o Hrvatskoj, pozivajući vlast na razumievanje, a pojedince na požrtvovnost za domovinu, ma što to precizno značilo, s Vilovićima smo zastali kod Gradske kavane, procjenjujući je  li bolje nastaviti šetnju ili ući u kavanu i na taj način izpuniti svoju gradjansku obvezu prema ugostiteljstvu, konobarima i državnoj poreznoj blagajni.
Sunčano i tiho vrieme pozivalo je na nastavak šetnje, ali obveze su obveze.
U težkomu  postupku donositbe odluke prekinuo nas je Marin Mileta, prišavši nam iz smjera crkve svetoga Vlaha.
“Molim te možemo li kratko porazgovarati,” rekao mi je nakon što nas je pozdravio.
Mileta je jedan od onih ljudi koji brzo prielaze na “ti”, što je inače, za vrieme nedavnih jugoslavenskih vriemena, ovdje na dubrovačkom području, bila značajka komunista.
Dubrovčani inače poprilično dugo oklievaju s prielazom na “ti” u komunikaciji s novim poznanicima. “Ti” znači blizak prijateljski odnos, a “Vi” je ne samo znak respekta i pristojnosti, nego je i odredjena zaštita od neželjene blizkosti.
Medjutim, uporno “tikanje”, poglavito od strane dosta mladje osobe, starijega i pristojnijega čovjeka na koncu obično prisili na prihvaćanje “prijateljstva”, jednostavno kako bi se izbjegnuo daljnji nesklad u komunikaciji. Mileta je jedan od onih koji su me u tomu smislu brzo doveli pred gotov čin.
“Razgovor u družtvu je uviek najugodniji. Što nas ima više tim bolje. Kao što vidiš u družtvu sam, liep je dan i nastojim se opustiti. Pridruži nam se. Reci nam što nam zanimljivo imaš reći,” odgovorio sam mu.
“Ali trebam ti reći nešto na samo. Možeš li se udaljiti samo na kratko,” odgovorio je.
“Ako je nešto neveselo, možemo li to obaviti sutra,” bio sam uporan u obrani svoje nedjeljne post misne slobode.
“Oprostite, ali doista bih vam ga želio ukrasti samo na kratko,” usmjerio je lukavo Mileta svoju zamolbu ostatku družtva.
Očekivano je dobio smiešeći pristanak, pa nisam imao oslonca za daljnje odbijanje. Inače to bi bilo to treći put ove godine, odnosno u ovih deset dana.
Prvi put je to bilo baš na dan Nove godine. Mileta me tad nazvao s Hvara i zamolio me neka odem sutradan u zračnu luku dočekati Ivića Pašalića, koji dolazi u Dubrovnik dogovarati se oko izbornih lista, a on, Mileta,  bi želio još malo vriemena provesti u svojemu Hvaru.  Odgovorio sam mu neka me pusti na miru i savjetovao mu neka vozačke usluge zatraži od nekoga iz kruga ljudi koji se bore na stavljanje svojih imena  na izborne liste.
Ni malo uzdrman s mojim predhodnim odgovorom, Mileta me opet nazvao dva dana kasnije odnosno u prošlu nedjelju. Valjda kako bi me odobrovoljio, izpričao mi je kako su on i Pašalić uzpjeli instalirati Vinka Brnadića na čelo obćinskoga odbora HDZ-a, a Čića Obuljena za njegovog zamjenika, a zatim me opet zamolio za pomoć u nalazku prievoza do Hvara. Savjetovao sam mu neka nazove Obuljena ili Nojka Marinovića, nove akvizicije HDZ-a, koji na razpolaganju imaju više vozila nego ja, a pusti na miru stare i iztrošene članove stranke, poput mene.
Danas sam popustio zahvaljujući družtvu, a i zbog toga što nije tražio prievoz nego samo malenu šetnju.
Krenuli smo laganim korakom prema Katedrali.
“U Zagrebu smo potaknuli tvoj odlazak u diplomaciju.” rekao mi je Mileta nakon što smo prošli nekoliko koraka.
Nije me iznenadio. O tomu kako bi mi nastavak kariere u diplomaciji omogućio nuždni odmak od dosadanje vrste rada, a poglavito od postojećeg okoliša, spominjao sam na puno mjesta. Uostalom i Pero me je u posljednje vrieme pozivao na odlazak u tandemu.
Bio bi to vjerojatno dobar potez i za mene i za Hrvatsku. Imao bih zaposlenje, udaljio bih se na neko vrieme iz Dubrovnika, a Hrvatska zasigurno, medju onima  koji nisu do jučer bili partijaši ili jugoslavenski kadrovi, nema puno ljudi s izkustvom i znanjem primjerenim radu u stranim državama.
Tu je opciju od mene uostalom čuo i za sebe je objeručke prihvatio i Pero, koji je pak dosta hendikepiran sa svojim neznanjem stranih jezika, iz čega proizlazi i svekoliko neizkustvo u komunikaciji sa strancima. Pero se medjutim s pravom uzda u svoju cjelokupnu nesumnjivo veliku spretnost u medjuljudskoj komunikaciji kao takovoj.
Ja se pak pouzdam u znanje. Možda sam zbog toga čak nesviestno  predprošle subote i nedjelje uzpio pokrenuti Marka u učenju talijanskoga, a Antuna u učenju njemačkoga jezika, prošavši zajedno s njima po nekoliko školskih lekcija.
Djecu sam doista zapustio, pa sam u trenutku osjetivši grižnju savjesti, pokušao ponešto naknaditi provjerom statusa njihov učenja. I ne baš slučajno se pri tomu odlučio za jezike.
“Imaš li mi za reći nešto konkretno,” upitao sam Miletu.
“Ništa više od ovoga što sam ti rekao. Zar ti to nije dosta? U stvari želio sam ti samo reći kako smo to pokrenuli jer smo na tvojoj strani i želimo ti dobro.”
“Hvala. Ali reci mi molim te na koga to misliš kad kažeš mi”?
“Nemoj se praviti lud. Pa na mene, Vinka i Čića. Zar ti to doista nije bilo jasno?”
“Zašto bih predpostavljao kad mogu dobiti precizan odgovor. Mi inače djeluje nekako konspirativno i podsjeća me na jugoslavenska vriemena,” odgovorio sam mu.
Nasmijao se prijateljski.
“Ti se doista ne mienjaš,” rekao je na način čovjeka koji me pozna godinama.
“Zašto bih se mienjao? Nego reci mi je li to bilo sve? Ljudi me tamo čekaju.”
Okrenuo sam se. Moje družtvo više nije bilo na vidiku. Vjerojatno su već bili pronašli stol u kavani.
“Želio sam ti samo kazati kako skrbimo o tebi. Ako ne želiš u diplomaciju možeš poći na mjesto direktora pošte umjesto Čića. Kad Čićo dodje za gradonačelnika,” nastavio je.
“Dakle želite me se riešiti na bilo koji način,” rekao sam uporabivši namierno osobnu zamjenicu u množini.
Nasmijao se još jače.
“Kako si predsjedniče,” prekinuo je naš razgovor Vinko Brnadić, prilazeći nam sa strane place i pružajući mi ruku.
Miletu nije pozdravio, pa je bilo jasno kako su do malo prije bili zajedno. Vjerojatno su se bili razdvojili samo kako bi bilo lakše izvesti moje izdvajanje iz družtva.
Brnadić mi se do nedavno, premda sam ga upoznao već prije gotovo tri godine, obraćao s “Vi”. Dugo vriemena je u Dubrovniku i prihvatio je, a vjerojatno i dobro shvatio ovdašnje komunikacijske značajke. Sad se prilagodjuje svojemu naglomu uzponu. Ipak, dok me Mileta oslovljava sa “Željko”, Brnadić se zadržao na “predsjedniče”.
“Evo upravo razgovaramo o Željkovom odlazku u diplomaciju ili na Čićovo mjesto, “ odgovorio mu je Mileta umjesto mene.
“Pred Vinkom možemo nastaviti razgovarati. Možda je tako čak i bolje. Vinko sve zna. A i treba znati,” okrenuo se zatim Mileta prema meni.
“To mi je jasno. Nego gdje vam je preostali član triumvirata?”
“Misliš na Čića. Dobio je slobodan dan. On je ipak malo stariji,” odgovorio mi je Brnadić smijući se. Složno se nasmijao i Mileta.
Nasmijao sam se i ja:
“Nije valjda pa vam družtvo nekoga starijega toliko nedostaje, pa ste došli na zamisao uzeti mene za nedjeljni nadomjestak,” nastavio sam održavati razinu veselosti.
“Ne. Samo smo ti htjeli reći kako si nam drag i kako skrbimo o tebi. To je sve,” uzvratio mi je Mileta.
“Osim toga, predsjedniče, ti sebe ne možeš ubrajati u stare. Mi smo svi tu blizu s godinama,” priključio mu se Brnadić.
“Na moju žalost puno sam bliži Čiću nego vama. Ako ste njega proglasili starim onda to vriedi i za mene.”
Zatim smo promienili nekoliko rečenica provjeravajući  godine. izpostavilo se kako sam bio u pravu. Čićo je jednostavno po godinama puno bliži meni, nego svojim novim mladim prijateljima.
Kad sam Čića upoznao prije tri godine, činilo se kako je čak i izmedju nas prevelika dobna razlika. Vrieme je kod njega prouzročilo promjene. Počeo se družiti s puno mladjim ljudima.
A i svoja uvjerenja je poprilično modernizirao.
U našim prvim razgovorima Čićo mi je povjerio kako ni ne pomišlja učlaniti se u HDZ, zbog toga što ga vodi bivši general JNA Tudjman. Tudjman je i dalje predsjednik HDZ-a, ali Čićo ne samo što se sad učlanio u stranku, nego se izborio i za dopredsjedničko mjesto u dubrovačkom obćinskom odboru HDZ-a.
I ne samo to. Svoju naglu veliku vjernost HDZ-u, Čićo javno demonstrira šetnjom Stradunom s Miletom i Brnadićem.
Kad sam sinoć oko sedam ura navečer odlazio iz ureda doma, na Stradunu sam osobno vidio njihovu šetnju, o kojoj sam ranije samo bio čuo. Možda su bili zadubljeni u razgovor, a možda im je bilo jednostavno neugodno i neočekivano što me vide u to doba. Tek nisu mi tada pokušali ništa kazati.
Naknadili su to danas. Prvo me je jutros nazvao Obuljen i zamolio me za kratak razgovor izpričavajući se jer je nedjelja.
Našli smo se kod njega u pošti, gdje sam, na Marianino zgražanje, zastao prije odlazka na misu.
Čićo mi je nastojao nešto reći, a pri tomu mi ne reći ništa. Govorio mi je o tomu kako bi za njega Pero Kriste bio najbolje riešenje za mjesto župana, ali to izgleda nije ostvarivo.
Govorio mi je kako bi volio raditi u tandemu sa mnom, ali me odmah zatim upozorio kako imam svojstvo stvaranja neprijatelja oko sebe.
Izpravio se odmah zatim i rekao kako je razumljivo stvaranje neprijatelja, ako čovjek radi i donosi odluke. Jer odluke nikad ne mogu goditi baš svima.
Dopunio sam ga konstatacijom, kako je dobar preduvjet za dug život u politici nerad, šetnja medju ljudima, sjedanje po kavanama i ulagivanje svemu i svatkomu.
Moj dolazak na njegovo današnje mjesto nismo spominjali. Kad me je zvao očekivao sam razgovor baš o toj temi. Medjutim, tiekom našeg jutrošnjega kratkoga susreta shvatio sam kako Čiću ta tema ne bi bila draga.
U stvari cielo vrieme sam mislio kako će reći zbog čega je bio tako željan razgovora sa mnom u nedjeljno pred misno vrieme i kako je sve ostalo bilo samo uvod.
Zadržao se samo na uvodu. Imao sam dojam kako je doista namieravao nešto reći, ali je od toga odustao. Možda je nakon toga nazvao Miletu i Brnadića kako bi oni obavili taj dio posla.
Čićo ne voli komplikacije. Kako onda misli donositi odluke? Vjerojatno očekuje podmetanje ledja od strane HDZ-a. A on će liepo biti popularan i voljen.
“Dobro, kad smo se ovako liepo izpričali, ostavljam vas i vraćam se svojemu družtvu koje me čeka. Ovo postaje opasno. Ljudi bi mogli pomisliti, kako sam se ja ugurao na mjesto Čića. Srećom izabrali ste šetati se sa mnom ovdje, a ne po Stradunu.” rekao sam, što je opet izazvalo smieh.
“Doista ako Čićo to čuje mogao bi se gadno uzrujati,” uzvratio je Mileta.
I on i Brnadić grcali su od smieha.
Mahnuo sam im na pozdrav.
“Čekaj, još samo trenutak, moram ti još nešto reći” zaustavio me Mileta.
Stao sam i pogledao ga upitno.
“To s upravnim odborima. Molim te polako. Nije žurba. Mora se o svemu dobro promisliti i dogovoriti,” rekao je.
“Dakle to je bilo zbiljno ono zbog čega ste me zvali,” uzvratio sam.
Smieh je naglo prestao.
“Ne, doista, ovo ti govorimo samo onako uz put. Nemoj krivo shvatiti. Željeli smo ti samo reći kako skrbimo o tebi i to je sve. Evo već sutra zajedno putujemo u Zagreb i opet ćemo pokušati učiniti nešto za tebe. Ovo drugo sam ti spomenuo tek toliko. Kad smo već razgovarali. Treba paziti s izborom ljudi. Tu se uviek može pogriešiti.”
Opet će činiti nešto za mene! A što su to do sad učinili!, pomislio sam
“Hvala. Slažem se. Nikad dosta pameti. Želim vam ugodan nastavak šetnje i sretan put sutra.” rekao sam i okrenuo se.
“Stani još trenutak,” zazvao me Mileta ponovno.
Okrenuo sam se i stao čekajući.
“I taj Božo Letunić. To s njim ne bi trebalo forsirati. Čovjek je u redu.” rekao je Mileta.
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Pa Božo je dobar čovjek. Trebalo bi ga zaštititi. Ne treba sve lomiti preko koljena.”
“Ne razumiem. Boža godinama baš HDZ nastoji smieniti. A sad ste ga počeli štititi. Je li se upisao u HDZ?”
“Nije, ali dobar je i kvalitetan čovjek. I u Zagrebu ima dosta ljudi koje pozna i koji se zauzimaju za njega. Trebaš imati razumievanja,” pokušao je Mileta naći objasnitbu za svoje skakanje sa skrbi o meni, na skrb o Božu Letuniću.
“Što je vama ljudi? izpada kako sam ja ovdje nekakov progonitelj, nekakov krivac za sve i nekakova opasnost svima. Bojite se mojih pogriešaka! Recite mi što sam to ja pogriešno napravio! Bože moj, kakova je to negativna fama o meni proširena!”
“Ne srdi se predsjedniče, nismo mislili ništa loše. Samo smo ti mislili pomoći, informirati te. Ništa drugo,” javio se Brnadić.
“U redu. Vidimo se,” rekao sam, pružio im obojici ruku i okrenuo se opet prema Zvoniku.
Više me nisu zaustavljali. Medjutim zaustavio sam se sam.
“Ne znam doista zašto vam je svima toliko stalo kazati baš meni kako ne treba dirati Boža Letunića. Vi mi niste prvi. I iz Zagreba se s najviših razina izravno, bez vašeg posriedovanja,  kod mene intervenira u cilju njegove zaštite. Doista čudno. A ciela stvar je na Skupštini, a ne na Izvršnom vieću”
Stajali su i gledali me iznenadjeno. Dakle njih se ipak zaobilazi. U trenutku sam osjetio kako im je to naglo postalo više bitno od same zaštite nedodirljivog Boža.
Okrenuo sam se i otišao, prije nego su mi odgovorili bilo što. Nisu me više pokušali zaustaviti.
Postignuo sam učinak koji sam želio. Namierno sam preskočio reći im koji me to Letunićev zaštitnik zvao. Neka malo razmišljaju.
A u zaštitarskom slučaju, kojega sam im spomenuo, nije se radilo o brzoglasnom pozivu nego o dalekopisu koji sam prekjučer dobio od ministrice Vesne Girardi Jurkić. Kako se radi o podpisanomu dopisu, Božova zaštita je podignuta i u formalnom smislu na višu razinu. A i razina ljudi koji ga štite doista nije nizka.
Girardica me je u svojemu dopisu izviestila o sastanku u kabinetu dopredsjednika Sabora Domljana, na kojemu je zaključeno kako Boža Letunića ne bi trebalo mienjati!
HDZ-ova ministrica i HDZ-ov dopredsjednik Sabora, HDZ-ov zastupnik i predsjednik dubrovačkoga HDZ-a zauzimaju se za ostanak direktora,  čiju je smjenu potaknuo upravo HDZ, točnije predsjedničtvo obćinske skupštine u kojemu dominiraju članovi HDZ-a ! U stvari, od ulazka Obuljena u HDZ, Predsjedničtvo je u podpunosti jednostranačko!
Bio sam nazočan na toj sjednici Predsjedničtva polovicom prosinca. Razgovor o potrebi smjene jadnoga Boža, bio mi je iznenadjenje, jer se s vriemenom ta tema bila gotovo zaboravila.
Još više me je iznenadio složan zahtjev svih članova Predsjedničtva. Od mene, odnosno Izvršnoga vieća su zatražili službeno pokretanje postupka Letunićeve smjene.
Zatražio sam neka mi svoj zahtjev formuliraju u pismenomu obliku. Iznenadio sam se kad je mojemu zahtjevu udovoljeno i, baš zbog Letunićeve smjene, Predsjedničtvo mi je dostavilo pismeni zahtjev, kojega je podpisao Nikola Obuljen.
Na Letunićevu nesreću to je bilo za vrieme onoga Perova odmora na Pelješcu, inače bi se Pero sigurno potrudio barem pokušati zaštititi Boža.
Nije mi se dalo filozofirati. Stavio sam točku na dnevni red Izvršnoga vieća, na onoj pred Božićnoj sjednici. Izglasovali smo je bez puno razprave.
Nisam imao nikakovog razloga za opiranje. Premda mi je Božo simpatičan, Ante Srhoj mi je puno bliži, a njega je Predsjedničtvo predložilo na Božovo mjesto.
A sad je naglo nastupio zaokret. Iz vrhova HDZ-a u Zagrebu i Dubrovniku traži se Letunićeva zaštita, a iz HDZ-a je prije manje od mjesec dana poteknula iniciativa za njegovom smjenom!
Je li to znak kako je žilavom Božu u pomoć priteknula najnovija smjena na vrhu dubrovačkoga HDZ-a?
Ima tu logike. Ante Srhoj je pri izboru bio protivnik Vinku Brnadiću. Brnadić je pobiedio, a Srhoj izgubio. Kad je već izgubio na jednomu mjestu, zašto ne bi i na drugom?
Ciela stvar je na neki način smiešna. Premda se u biti radi o ljudskim životima i karierama, što sigurno nije smiešno onima o čijim se sudbinama radi.
Komunizam se razpao, ali je za sobom ostavio krcato repova omiljenih medju ljudima, poput riešavanja osobovnih križaljki.
Svi snalažljivi se nastoje u njih uklopiti. Poput Luke Korde, kojega sam sinoć sustignuo na parkingu na Buži, neposriedno nakon što sam trio Mileta- Obuljen-Brnadić susreo na Stradunu. Luka je bio u družtvu s Božom Martinovićem. I oni su se vraćali sa sastanka u HDZ-u.
Liepo smo se pozdravili. Zaustio sam Luku upitati zbog čega, zajedno sa svojim Konavljanima, nije podržao Antu Srhoja, nego se priklonio izboru Vinka Brnadića za predsjednika stranke. Odustao sam, vidjevši kako nije baš spreman za razgovor, ali i procienivši kako bih samo bez potrebe uzrujao i njega i sebe. A i tako je sve već bilo gotovo, a sve u svezi s tim sam već bio saznao u detalje.
Baš Ante Srhoj mi je u četvrtak konačno bio izpričao što se dogadjalo na izborima za novoga predsjednika obćinskoga HDZ-a, nakon Bupićeve ostavke.
Ante je sebe držao sigurnim favoritom. Računao je kako će se Brnadiću suprotstaviti svi koji nisu Hercegovci, a takovih je bilo dva puta više.
Preračunao se s Kordom. I zanemario snalažljivost Milete i Pašalića, koji su Kordi još jedan put čvrsto obećali sigurnu načelničku poziciju u budućoj obćini Konavle, ako on i njegovi Konavljani glasuju za Brnadića. Što je u prievodu značilo kako mu, ako podrži Srhoja, načelničko mjesto više nije sigurno.
Korda je, važući izmedju Srhoja i svoje načelničke budućnosti, i dalje Srhoju izrazivajući prijateljstvo - glasovao za Brnadića. Svoju naglu promjenu naklonosti  izrazio je i nagovorivši sve svoje Konavljane u Obćinskom odboru neka prate njegov zaokret.
Luka Korda je tako još jedan put pokazao veliko umieće nagovaranja i nametanja svojega mišljenja. I interesa.
Njegova politička formula je jednostavna. Kad je vrieme vikanja, on viče, kad je vrieme šutnje, šuti, kad je vrieme poštenja, pošten je, kad je vrieme podmetanja, podmeće.
Luka bi, kad bi u tomu smislu bio barem malo obrazovan, vjerojatno bio sjajan na burzi. Ima istančan osjećaj u kojem se smjeru stvari kreću. Ipak, u toj svojoj sposobnosti prilagodbe odnosima snaga, ima svoje granice i ne mogu vjerovati kako bi išao preko njih. On može podvaliti Srhoju ili meni, ali težko bi izdao Hrvatsku, a još teže svoje Konavle i svoje Konavljane. Znaju to oni i zato ga tako sliede. A kad kod nas prorade burze, možda će se Luka doista početi baviti s dionicama. Trebalo bi ga savjetovati neka pokuša u medjuvriemenu naučiti nešto o tomu.
Ljudi su takovi. U svim situacijama se nastoje prilagoditi kako bi lakše obstali.
Nakon najnovijih promjena u HDZ-u je došlo do MOBilnosti. Trio Mileta-Obuljen-Brnadić svoju poziciju podcrtava MOBilno se šećući Stradunom.
Mogli bi se oni dogovarati i sjedeći negdje iza zatvorenih vrata. Vjerojatno to i čine, ali MOBilno pojavljivanje medju ljudima ostavlja dodatni dojam.
MOB. U Americi je to kratica za tamošnju mafiju. Koja igra slova!
Najsnažnija hrvatska stranka nije jedino mjesto na kojemu je došlo do preslagivanja kockica i zbijanja redova. Slična okupljanja se dogodjaju i u drugim strankama i na drugim mjestima i po drugim kriterijima, na primjer teritorialnim ili vojnim. Sve u cilju stjecanja pozicija u trci na položaje.
Vojnici se sve čvršće povezuju i mjere situaciju. Novi primjer tomu je i ponašanje one skupine branitelja sa Srdja, s kojom sam bio dogovorio sastanak na uru popodne u ponedjeljak. Jednostavno se nisu pojavili! A na Staru godinu su mi čvrsto obećali, kako će sa sobom donieti dokaze o pokušaju predaje od strane Obćine.
U vrieme kad su trebali stignuti, u ime ostalih  nazvao je jedan od njih i izpričao mi se rekavši kako on i njegov kolege ne mogu doći zbog nekih izuzetno velikih obveza.
A na priamu su mi se tužili kako ih je većina nezaposlena!
Skupina nezaposlenih vojnika nema vriemena za sastanak s obćinskim čelnikom koji bi im možda mogao pomoći!
Njihovomu predstavniku, koji me je nazvao, predložio sam dogovor o nekom drugom vriemenu sastanka. Stao se izvlačiti, kako to ne može odlučiti sam i kako će razgovarati s ostalima, pa će me nazvati.
Nije me više nazvao, a prošlo je od toga tjedan dana. Više je nego jasno kako su sastanak sa mnom jednostavno željeli  izbjegnuti.
Tko zna jesu li odustali na svoju ruku ili je tu bilo nagovora sa strane?
Pokazalo se  kako su ljudi u odorama ipak puno spremniji razgovarati o budućim osobovnim riešitbama nego argumentirano objasnjivati svoje obtužbe.
A glede osobovnih križaljki ljudi za upravne odbore ni sam nisam ostao imun od toga izazova. Na svoj način. U prošli utorak sam se rano ujutro probudio s idejom stvaranja baze podataka upravnih odbora i razpoloživih ljudi u DBASE4.
Ustao sam se i proveo dvije ure za računalom učeći se raditi s tim softwareom koji nisam rabio nikad ranije. Istoga popodneva unio sam sve podatke.
Sad je tehnički sve spremno, inače bi uzkladba imena ljudi i tvrdki bilo poprilično neugodna. Čak kaotična.
U obćinskomu data base-u svoje mjesto po različitim upravnim odborima sada čeka stotinu pedeset kompleta imena, prezimena, godina starosti, obrazovanja i t.d. Jedino što namierno nisam unosio, je kojoj skupini pripadaju, odnosno jesu li do mene podatci o ljudima stignuli kroz popise stranka, vojnika ili na neki drugi način.
Birat ćemo ih i imenovati prije svega sukladno njihovu radnomu izkustvu i obrazovanju.
Neizbježan činbenik će biti i poznanstvo. Koliko god to loše zvučilo. Jer puno se lakše odlučiti za čovjeka kojega poznaješ godinama i o kojemu imaš dobro mišljenje, nego samo za ime i prezime podpuno nepoznate osobe. Tu dapače postoji ravnoteža, pa je isto tako logično ne izabrati nekoga za koga znaš kako nije sposoban ili ima neke druge neprikladne osobine. Jedina je mana u svemu tomu ta nesretna osobna procjena tko vriedi a tko ne vriedi.  Kad bi se samo i to moglo objektivizirati i automatizirati!                                   
Te rano jutarnje ideje znaju biti izuzetno koristne. Ne znam samo hoće li biti koristna još jedna takova. Treba napisati rezime rada Izvršnoga vieća i po mogućnosti ga prezentirati na posljednjoj obćinskoj skupštini, ili ako to ne bude moguće izvesti, onda na posljednjoj sjednici Izvršnoga vieća.
Biti će to ozbiljan, golem posao, kojega sam stavio pred sebe, pa sam se u četvrtak sjetio kako ga olakšati. Odlučio sam članove Izvršnoga vieća zadužiti za izradu rezimea iz područja za koja su mjerodavni. Svoje uradke trebaju predati meni, a ja ću ih pročitati i kompilirati.
Ne znam. Možda sam na taj način svalio na sebe još veći teret.
Ima li to sve smisla? Koga to može zanimati?
Ljude zanimaju novi ljudi i dogodjaji, a ne dogodjaji koji su prošli i ljudi koji su prošlost. A ja bez sumnje spadam medju takove i takovim me ljudi sve više promatraju. Počevši od brata, koji me je predprošle subote, dan poslije Nove godine zvao kako bi me odvratio od mojega ranije dogovorenoga dolazka u Cavtat, jer ga je njegov novi veliki prijatelj i direktor Falkoni pozvao na večeru. Radije je bratski bratu, odkazao večeru, nego odbio poziv prijatelja.
Milo i Mladen su sad silno blizki pa su se zajedno priključili sviračima u crkvi svetoga Križa u Gružu. Pohvalio mi se Milo s tim kad smo se konačno uzpjeli kod njega u Cavtatu vidjeti prvi put ove godine na sveta Tri kralja. Popodne. Večer je bratu opet bila rezervirana za njegova Mladena.
Te večeri sam se s Marianom provozao do Gruža i povirio u prepunu crkvu. I doista u tamburaškomu orkestru blizu oltara pjevanje Božićnih pjesama na tamburici je pratio Falkoni, a Milo se uklopio svirajući kontrabas!
Milo liepo svira gitaru, ali prvi put sam ga vidio kako u rukama drži kontrabas! Nisam ga kasnije pitao je li mu to bila prva svirka u životu na tomu instrumentu. Moram to učiniti.
Falkoni pak, kao tadanji član saveza komunista, vjerojatno prije tri godine nije ni u snu pomišljao kako će ikad u svojemu životu uz crkveni oltar svirati tamburicu!
Nakon što smo udovoljili svojoj znatiželji, Mariana i ja smo se te večeri na Sveta tri kralja, odlučili  ne gurati se u crkvu nego smo se odvezli u Grad na misu u Dominikanaca. Sa zadovoljstvom sam uz put uztvrdio kako su vatrogasci obavili svoj posao i izključili  božićnu razsvjetu na Stradunu odnosno svugdje unutar gradskih zidina. Onako kako sam bio toga istoga jutra rekao njihovu zapoviedniku Dadiću.
Tri kralja znače završetak božićnoga razdoblja, a ljudi su osjetljivi.
Na povratku iz Grada te večeri sam ipak doživio i razočaranje. Zgrada Atlasa na Pilama bila je i dalje osvietljena s Božićnom razsvjetom. Vjerojatno se radilo samo o čistomu propustu, ali propust se dogodio baš na zgradi Atlasa!
Prije toga, a nakon završetka mise u dominikanaca, na Stradunu smo susreli Pera i Vanju Poljanić.
“Onaj Langov Čulo po Zagrebu je govorio kako smo ti, ja i Jure podpisali neki papir o predaji Dubrovnika,” žestio se Pero, na svoj način zastajkujući mašući uz to rukama.
Raznježio sam se. Učinilo mi se na trenutak kako smo se vratili u neka ne tako davna vriemena, koja se sad već čine stoljećima daleko.
Moja je gitara pak ostala niema. Premda sam je bio odnio na doček Nove godine kod Vilovića. Ali nisam je ni izvadio iz kovčega.
Družtvo je bilo izuzetno nerazpoloženo, pa svojom svirkom i pjevanjem nisam želio narušivati nerazpoloženje.
Babarovići su bili doveli neke svoje prijatelje, koji su naglašivali cielo to ozračje sjedajući cielu večer kao niemi.
Možda su ti ozbiljni šutljivci jednostavno utjecali na ostale, a možda su mi prijatelji bili nerazpoloženi iz razloga što je jasno kako uzkoro ne će imati prijatelja na utjecajnomu mjestu, ili pak što su morali dočekivati Novu Godinu u družtvu nekoga tko je na odlazku.
Iva Gjaju je pak sve to motiviralo. Želio bi moj ostanak u dubrovačkoj politici i moj izlazak na izbore. Prošli ponedjeljak mi je zbog toga došao uvečer doma, a u utorak u ured.
“Trgni se. Netko se mora suprotstaviti ovoj mafiji koja dolazi,” ponavljao je poput automata.
Rekao mi je kako će on sve organizirati, samo ja moram biti spreman izići na izbore. Bio je zadovoljan i s tim što ga nisam decidirano odbio.
Neprestano me zove i javlja o napredku svoje akcije u koju uključuje različite ljude. Pun je entuzijazma. Nisam imao srdca zaustaviti ga i reći mu kako to nema nikakovoga smisla. Mafija je postala prejaka, a moje su zalihe snage izcrpljene.
S ovim preostalim snagama pokušavam iz dana u dan učiniti nešto dobro za ovu Obćinu koja se, kao i sve ostale hrvatske obćine, nalazi pred razpadom.
Nakon izbora na ovomu istom ozemlju koje pokriva današnja obćina Dubrovnik trebalo bi se stvoriti desetak ili više obćina, koje će voditi desetak ili više obćinskih načelnika. Sve te slabo naseljene obćinice u svojemu sriedištu bi trebale imati Grad Dubrovnik sa svojim gradonačelnikom.
Izvršno vieće bi trebalo biti zamienjeno s desetak i više poglavarstava. Obćinska skupština bi trebala biti nadomještena s desetak ili više manjih obćinskih skupština, s desetak ili više predsjednika obćinskih skupština.  A nad sve to skupa bi se trebala nadviti županija sa svojim županom, svojim poglavarstvom, svojom županijskom skupštinom i svojim predsjednikom županijske skupštine. Mene i Pera trebalo bi po tomu nevjerojatnom planu nadomjestiti tridesetak osoba!
Bolje mi je o tomu ne razmišljati. Trebam pokušati učiniti nešto za ovaj narod ovdje dok sam to još u mogućnosti. U tomu mi prolaze i trebaju mi prolaziti dani.
Već prvog radnoga dana ove godine, u ponedjeljak, u posjet su mi stignuli trojica Bavaraca iz njemačke tvrdke Neoplan. Zabilježio sam prezime samo onoga koji se ponašao kao voditelj skupine. Fraundorfer. Na žalost nisam mu zabilježio položaj u tomu velikom njemačkom proizvodjaču autobusa.
Niemci su djelovali ozbiljno i poslovno kao što se to od Niemaca uglavnom može i očekivati, premda su mi se njihovi interesi i planovi činili po malo izvan očekivanih protega za ovo sadanje dubrovačko vrieme.
Zainteresirani su za kupovinu i obnovu dubrovačkih, točnije cavtatskih hotela Epidaurusa i Albatrosa, ali i Gradjevnoga poduzeća Dubrovnik.
Kako bi pak cieli njihov posjet ipak imao neke sveze i s autobusima, izrazili su spremnost uzpostaviti i otvoriti redovitu autobusnu liniju izmedju Grada i zračne luke! U utorak sam zadužio Iva Žeravicu neka razčlani taj sporedni prievoznički zahtjev Niemaca i sastavi im službeni odgovor.
Niemci su sa svojim priedlozima i zahtjevima djelovali ohrabrujuće.
Istina je kako se nalazimo u nezavidnoj gospodarskoj i uobće životnoj situaciji, pa strani gospodarstvenici zasigurno u tomu vide i očekuju mogućnost jeftine kupovine i dobre zarade. Ali takodjer je i dobro kako neki ljudi sa strane koji nas mogu promatrati puno objektivnije nego to možemo sami, procjenjuju baš ovdje mogućnost dobre zarade. To znači kako procjenjuju i naš brz i siguran oporavak.
U četvrtak mi je opet u posjeti  bila simpatična mama Tkalec, majka poginulog Siniše Tkaleca, s još nekim idejama za pomoć obiteljima poginulih.
Prihvatio sam ih. Pokušat ću osigurati bezplatan prievoz gradskim autobusima za obitelji poginulih i naći nekakov prostor za njihovu udrugu u staroj bolnici.
S direktorima dubrovačkoga TUP-a Vukićem i zagrebačke tvornice električnih proizvoda,  TEP-a Jakopcem bio sam jučer na objedu u Argentini. Pozvali su me kako bi me informirali o TEP-ovim planovima za oživljavanje proizvodnje na Zvekovici, a TUP bi u tomu pomogao koliko može.
Ne znam pripada li i Jakopec starim komunističkim snagama. Iz razgovora to nisam uzpio zaključiti. Zasigurno djelovao je kao čovjek kojemu je business na prvom mjestu i koji se pri tomu ne obterećuje o kakovoj vrsti businessa se radi. U stadiju je procjene kakovu vrstu proizvodnje bi bilo najbolje pokrenuti na Zvekovici. Ne obterećuje se s granom veleobrta kojoj pripada TEP. Ako se to pokaže najboljim riešenjem, spreman je na Zvekovici pokrenuti i prehrambeni pogon!
U TEP-u nisu puno oklievali, nego su već pronašli stranoga gospodara. Nekakova kanadsko hrvatska družba je za 23 milijuna njemačkih maraka kupila 70% TEP-a.
Gdje je otišao novac od kupnje? Nisam pitao. Privatizacija mi je velika rana na duši, pa nisam želio kopati po njoj.
TEP TUP, TEP TUP, TEP TUP. U glavi su mi bubnjale te troslovne kratice. Ne bi bilo osobito iznenadjenje kad bi TUP pošao TEP-ovim stopama. Ili možda neki mudrac nadje formulu priključivanja TUP-a TEP-u. Tiek vriemena otvara svakim danom sve više mogućnosti.
Na kraju objeda sam mojim domaćinima zaželio sreću, ma što to značilo. Odlazeći iz hotela pokušavao sam dokučiti zbog čega sam u stvari bio pozvan. Nisam uzpio.
Možda su me dvojica direktora bili pozvali jednostavno kako bi na taj način naglasili ozbiljnost svojih namiera glede buduće suradnje. Naglašeno ozbiljni poslovni razgovori zahtievaju mjesta poput Argentine i svjedoke, poput mene. To je vjerojatno bio osnovni  TUP TEP razlog.
Ta logika nuždnosti povezivanja glavnoga dubrovačkoga hotela s glavnim ljudima u Dubrovniku je definitivno uzpostavljena i u njoj mi se treba snalaziti.
Već drugog dana ove godine u Argentini sam zajedno s Andrijom Rubinom i posriedstvom Frana Bezića, sina Cvjeta Bezića, sastao sa talijanskim "zelenima" koji su došli pomoći Dubrovniku i moliti za mir na prostoru bivše Jugoslavije.
Medju njima se ističe "Lega per ambiente" a ima i drugih pod pokreta.
Saznao sam kako su se razmiljeli od Ljubljane preko Zagreba, Sarajeva, Beograda do Skopja i palili svieće.
Nude razne vrste pomoći. Za Uzkrs bi došlo njih stotinu čistiti i pripremati izgorjelu šumu za sadnju, a u jesen bi donieli sadnice i sadili.
Traže prostor za smještaj oko stotinu ljudi. Ne treba im hotel. dostatno im je nešto poput vojarne. Orudje, hranu i troškove prievoza bi oni sami snosili.
U lipnju bi došla njihova "Galleta verde" za izpitivanje kakvoće mora. Rezultati izpitivanja, koji bi morali biti izvrstni, objavili bi se diljem svieta i to bi moglo privući prve turiste. Spremni su poslati nekoliko teretnjaka stakla.
Bio je to doista vrlo ugodan razgovor. Darovali su nam neke "zelene" brošure i "zeleni" rokovnik.
U Argentini smo se Pero Poljanić i ja u četvrtak susreli s majkama i djecom poginulih. U stvari obojica smo samo podržali Tomislava Gjurasovića, koji je uzpostavio trideset i devet kumstava s djecom iz te nesretne skupine. Na Gjurasovićev oglas u njemačkim novinama javilo se toliko obitelji spremno kroz kumstvo podržati odgoj i školovanje po jednoga djeteta.
Tomu liepomu humanitarnomu dogodjaju nazočio je samo jedan ovdašnji novinar! A o tomu bi se doista trebali razpisati i oglasiti svi naši mediji.
Što to govorim! Pa ovo je logično. Medije u pravilu ovakove stvari ne zanimaju. Sve je tu bilo pozitivno i ljudski. Nigdje ni traga nekomu podmetanju, negativnosti ili senzaciji.
Gjurasovićeva akcija je doista hvale vriedna. Pero Poljanić je s njim oduševljen.
Pero Limunada Miljković pak nije baš oduševljen s Poljanićem.
Sreo sam Limunadu  prošle nedjelje na Buži, nakon što sam s cielomu obitelji bio posjetio častne sestre u samostanu Sigurata.
Pero Limunada je bio toliko uporan i jednostavno nisam mogao odbiti svratiti u njegovu kuću u blizini.
Miljković je doista poseban čovjek. Uredjenje njegove kamene kuće odaje umjetničku dušu. Zidovi su puni slika.
“Dat ću ti jednu. Imam ja toga koliko hoćeš,” rekao mi je kad sam počeo razgledati slike. Skinuo je sa zida jednu razvidno ne osobito vriednu sliku i utrpao mi je u ruke:
“Već dugo ti želim nešto darovati. Ti si pravi čovjek. A ne onaj moj imenjak tamo s tobom.”
“Pero, to nema smisla. Molim te. Ako hoćeš nešto darovati Obćini, dodji. Možemo čak napraviti službeni priam,” rekao sam mu.
“Ma pusti to. Nisam ti ja za to. Izpuni mi želju. Ova slika je za tebe. Nije to ništa vriedno, ali je od srdca. Da se sjetiš Pera Limunade. A u Obćinu ne želim dolaziti dok je tamo Poljanić.”
“ Što ti se tako zamjerio,” upitao sam ga.
“Zamisli, prestao mi se javljat, samo zbog toga što sam ga, kad je došao za predsjednika Obćine, susreo i upozorio ga neka se ne šporkava, jer sam čuo kako je pokušao antidatirat plaćanje dopustnice za barku i tako izbjeć' veću cienu.”
“Možda se Pero s pravom srdi na tebe. Vjerojatno si krivo čuo,”
“Ma kakvi, provjerio sam. To je točno,” bio je uporan Limunada.
„Možda je to izgledalo kao pokušaj, a u stvari se radilo o zabuni. Pera je sigurno izuzetno pošten čovjek.”
“Ali zašto se onda srdi na mene i ne pozdravlja me?”
“Pa uvriedio si ga. Ostavi to moj Pero. Nego reci mi, bi li volio kad bismo te stavili u neki upravni odbor.”
“Zašto ne. To je dobra ideja. Možda će neki brundat. Možda tvomu Peru u obćini ne će biti drago. Ali i ja imam fakultet.....”
“Znam. I pametan si čovjek pun ideja. Takovih je uviek bilo malo,” prekinuo sam ga.
”Ali sad će izpast kako sam te podkupio da me staviš u neki upravni odbor,” rekao je Pero vidno sretan zbog mojega priedloga.
“Postoji jednostavan način. Uzmi sliku natrag,” odgovorio sam mu.
“A ne, to ne. Onda me zaboravi za te tvoje upravne odbore. Sliku moraš uzeti. Zamotat ću ti je. To je od srdca. Nije ništa vriedno, ali je od srdca rekao sam ti. Stavi to negdje na nekakov zid, ako možeš. Ako ne, ostavi je  zamotanu u papiru i stavi negdje sa strane. Moraš je uzeti.”
Nisam mogao odbiti. I siguran sam kako nije nikakov grieh, nego samo dobitak za Obćinu što sam u listu ljudi, koji bi mogli biti izabrani u upravne odbore, stavio i ime Pera Miljkovića. Namierno sam izostavio njegov nadimak Limunada. Kako ne bi bilo mjesta nečijem možebitnomu podrugivanju. Pero Miljković je pametan čovjek koji je izabrao svoj posebni životni stil, što se može promatrati samo s više a ne s manje respekta.
Pri odlazku na vratima Pero me uhvatio za rame i zaustavio:
“Vidim kako ti nisi u kombinacijama za izbore. Što se to dogodilo?”
“Umorio sam se Pero, dosta mi je. Neka se drugi prihvate posla.”
“Ipak para mi se kako su te tvoji nekako zanemarili. Odbacili. Nisu fer.”
“Nemam ja svoje i nisam ničiji,” odgovorio sam mu.
“To sam i mislio. Ipak šteta je. Nemaš pravo popustiti. Puno ljudi vjeruje u tebe.”
“Bilo bi najbolje kad bismo zaboravili tu temu. Samo čekam dan kad ću se liberat svega ovoga.”
“Čekaj, nemoj tako. Ako to ne će učiniti HDZ, onda će to učiniti gradjani. Evo ja ću skupljati podpise za tebe. I vjeruj mi skupit ću ih krcato.”
“Pero hvala ti, nemoj se truditi. Ima još takovih koji bi skupljali podpise, ali bi u tomu ipak ja trebao sudjelovati, a meni je dosta, rekao sam ti.”
Premda sam ga odbio, vjerojatno je svojim prijateljskim pristupom doprinio što sliedećega dana nisam jednako čvrsto odgovorio i na priedlog Iva Gjaje.
“Dobro, ali ako se predomisliš samo me nazovi. Vidjet ćeš koliko Pero Limunada može učiniti. Nego još nešto. Spremam se napravit objed za Djela Jusića. Bi li ti došao. Onda bih napravio objed za vas dvojicu. I mogli bi se baš liepo izpričati.”
“Nema problema Pero. Bit će mi čast,” zaključio sam tu epizodu na Buži.
Pero sigurno nije ni slutio kakove će posljedice proizvesti taj njegov poziv na objed.  Jer podsjetio me na ono Djelovo neispunjeno obećanje u svezi s pregledom snimka njegove izjave za HRT u kojem spominje izdaju u Obćini, koju je on spriečio glasbom.
Nakon što sam bio odlučio cielu stvar ostaviti sa strane, prošli utorak sam ga ipak nazvao.  Želio sam riešiti cielu stvar, prije dolazka na objed kod Pera Limunade, jer sigurno ne bih propustio otvoriti tu temu, a to bi moglo biti neugodno i za Djela i za Pera. Ovako je bilo neugodno samo za Djela, premda sigurno puno manje nego u slučaju razgovora o tomu za objedom, pred nekoliko osoba.
Odmah na početku našeg razgovora sve mi je bilo jasno, jer se stao izvlačiti. Nisam uztrajao nego sam završio razgovor.
Djelo je, po svemu sudeći, u zanosu stajanja pred kamerama, doista rekao nešto što nije trebao reći, a sad bi želio to skriti.
Neka mu bude. Nije jedini. Ali je barem izvrstan skladatelj i glasbenik.

Nastavak