Ima u moru ribe

Nedjelja 17. siečnja 1993.

“A još si se razmišljao hoćeš li doći. Pa ovo je sve bilo izvrstno,” rekla je Mariana, dok smo se nakon kamenica prihvatili izvrstno pripremljenih orada.

Sjedali smo u restaurantu “Koruna” u Malom Stonu. Preko puta nas je sjedao dubrovački biskup Želimir Puljić, koji je u tomu trenutku izgledao još zadovoljniji nego mi. Bavio se sa svojom ribom sretan što je bila konačno završena epizoda s kamenicama, koje su bile svježe i ukusne, ali biskup jednostavno ne spada u obožavatelje te vrste hrane.

Biskupova kamenička kvota je bez problema našla svoje mjesto u želudcima nas ostalih, koji smo sjedali za velikim dugačkim stolom.

Biskup i svećenici u njegovoj pratnji su najviše zaslužili objed, jer su vriedno obavili svoj crkveni dio proslave svetoga Ante opata, kojega s velikom ljubavlju štuje pučanstvo Maloga Stona.

Na proslavu smo stignuli dosta prije početka mise pa smo imali vriemena svratiti k Anti Kralju i zadiviti se s kojom ju je brzinom i umiećem taj malostonski ugostitelj obnovio svoju kuću.

Kralj nas je dočekao u smokingu.

Na moje iznenadjenje s njim je bio i njegov ugostiteljski konkurent Božo Šare. Mislio sam kako su zavadjeni. To sam čuo sigurno nekoliko puta i na nekoliko mjesta. Možda te priče nisu bile istinite, a možda i jesu, ali je Šaru i Kralja poboljšanje svekolike situacije evidentno opet zbližilo. Možda je u tomu imao svojega udjela i sveti Ante opat kojega obojica izuzetno štuju.

Kralj nam je s opravdanim ponosom izpričao kako je već obnovio ne samo ovu nego čak četiri svoje kuće.

Nisam ga izpitivao odakle mu toliki novci. Vjerojatno je bogat čovjek.

Slušajući ga, osjećao sam ponos. I kad novci nisu problem, obnova čak četiri kuće u samo pola godine dana golem je i zahtjevan posao, i za ostvariti nešto takovo, treba doista biti izuzetno sposoban i radišan.

Ohrabrujuće je što u Hrvatskoj ima ovakovih ljudi, poput ovih naših Stonjana. Kad je trebalo braniti Hrvatsku od agresije branilo se zdušno, kad se obnavlja, obnavlja se vriedno, kad se zaradjuje, zaradjuje se obilno.

“Samo uživaj dok možeš. Uzkoro će u ovakovim gostbama uživati drugi, a mi ćemo moći uživati u svojemu miru i privatnosti, onako kako se tebi najviše svidja,” odgovorio sam Mariani, koja je najveći zagovornik mojega prestanka s bavljenjem politikom.

Na moj upit o tomu, što bih onda po njezinu mišljenju trebao raditi, odgovor joj je uviek isti:

“Bolje ništa nego ovo što sad radiš.”

Kad je onda, onako iz športa, upitam ima li ideju kako bismo i od čega u takovu slučaju živjeli, opet mi uviek odgovara na isti način:

“Ima u moru ribe.”

Na to ja obično reagiram:

”Ali ja nisam ribar.”

Ovaj put Mariana je moje rieči popratila samo s jednim malo dužim pogledom i vratila se k svojoj oradi.

Po svemu sudeći ta ribarska sudbina mi nije baš nevjerojatna. Uvjerio sam se u to prekjučer u Zagrebu za posjeta predsjedniku Tudjmanu.

Ne zbog toga što Predsjedniku nisam drag. Dapače, još jedan put sam se uvjerio kako mi je sklon. Medjutim, oko Predsjednika je već stvoren tako snažan obruč, koji praktički ne dopušta nitkomu, izim uzkomu krugu ljudi, prilaz Predsjedniku s vlastitim idejama, nalazima, razmišljanjima.

Predsjednik odradjuje sastanke poput robota. Sigurno je jako umoran, ali to sebi ne priznaje. Takovu situaciju rabe mlade i ambiciozne snage poput Ivića Pašalića i preuzimaju konce u svoje ruke.

Predsjednik me dočekao nasmijan i srdačan. Na prvi pogled sve je izgledalo kao onda kad sam ga posjetio prije godinu dana. Ali samo na prvi pogled. Jer ovaj put nismo bili sami. Uz Predsjednika, držeći značajno rokovnik i penkalu u rukama, sjedao je njegov novi savjetnik, liečnik Branimir Jakšić.

Predsjednik se izgleda najbolje osjeća kad su mu u blizini liečnici.

Činilo mi se po malo grotesknim to zapisivanje našeg razgovora od strane jednoga liečnika. Jakšić nije psihiatar, ali je ozračje bilo psihiatrijsko.

“Doktor Jakšić će biti s nama. Bit ćemo brži i učinkovitiji na taj način,“ rekao mi je Predsjednik nakon što mi je predstavio svojega liečnika savjetnika.

Iz izraza mojega lica mogao je pročitati kako nisam osobito sretan s tomu njegovom odlukom. Došao sam kod Predsjednika, a ne u bolnicu. Ipak ništa nisam rekao.

“Stanje u Dubrovniku je, čujem, sve bolje i bolje,” započeo je Predsjednik razgovor.

Zaustio sam odgovoriti mu, ali je nastavio:

“Stanje u HDZ-u se nakon odlazka Korde bitno poboljšalo, je li tako? Slažete li se.”

“Na žalost ne mogu se složiti. Stanje mi se dapače čini lošijim.,” odgovorio sam mu.

Moje rieči nisu kod Predsjednika proizvele nikakov učinak. Činilo se kako ih nije čuo.

”Nego, bliže se izbori. Recite mi tko bi po vašem mišljenju bio najbolji za župana tamo kod vas.”

“Tu se nemam što misliti. Ja.”

“A za gradonačelnika?”

“Mogu vam dati samo isti odgovor.”

“Dobro slažem se. Ali pored vas? Što mislite o Obuljenu?”

“U redu je. Dobar je. Mogao bi biti i župan i gradonačelnik.”

“To sam želio čuti. A sad da porazgovaramo o vama. S vama imam posebni plan. Mi moramo organizirati pravu tajnu službu, nešto poput američke CIA-e. Tu vas vidim. Što kažete na to?“

Ostao sam zatečen.

“Predsjedniče, ne znam koliko bi to bila dobra odluka. Ja sam izuzetno demokratski i slobodarski orientiran. Volim govoriti istinu. Politika, gospodarstvo, diplomacija. To su područja gdje se mogu vidjeti. Ovo o čemu govorite bilo bi protivno mojim uvjerenjima.”

Moj odgovor je na trenutak navukao oblak na predsjednikovo lice. Ali samo na trenutak. Predsjednik je brzo vratio svoj srdačan izgled. Medjutim, iz njegovih očiju, prije nego je nastavio, bilo je jasno kako smo završili razgovor.

“Mislim, kako sam vas dobro razumio, a i vi ste mene. Daljnje stvari oko diplomacije ili tako nešto, dogovorit ćete s gospodinom Jakšićem i gospodinom Šutalom. Branimire pozovite Šutala i Pašalića, pa se dogovorite s gospodinom Šikićem. Tu ja više ne moram sudjelovati,” rekao je Predsjednik ustajući.

“Ali Predsjedniče, ja sam se spremio s vama razgovarati o cjelokupnoj situaciji i problemima u dubrovačkoj obćini. Izim toga želio sam vam predočiti što je sve kakvoćno učinjeno u Obćini za mojega mandata. To se može izvrstno uporabiti u predizbornoj kampanji, ali se, koliko vidim, to podpuno zanemaruje. To, a ne razgovor o meni samome,  mi je bila osnovna namiera dolazka k vama. Izim toga, nisam zaslužio otići, poput čovjeka koji je radio loše ili je za nešto kriv.“

“Ne brinite, sve o vama mi je poznato. Pa rekao sam vam kako se pouzdam u vas. Ali na žalost sad imam puno posla. A sutra putujem u Francuzku. Nego recite mi, ako opet potaknemo izgradnju marine u Dubrovniku, hoće li biti problema?“

“Što se nas tiče, nemate se što brinuti. Sjećate li se? Ciela priprema je bila dovršena. Daj Bože pa se Francuzi vrate. Bilo bi to za naše ljude sigurno silna stvar kad bismo u Dubrovniku mogli krenuti s jednim velikim projektom poput toga.“

“Možda se uzkoro ugodno iznenadite,“ rekao je na to Predsjednik i pružio mi ruku.

Izišao sam iz Predsjednikovog ureda zajedno s Jakšićem. U ustima mi je bio trpak okus.

“Recite Šutalu i Pašaliću neka dodju” rekao je Jakšić tajnicama.

Priešli smo u jedan manji salon i sjeli. Nakon vrlo kratkoga vriemena pridružio nam se predsjednikov savjetnik za unutarnju politiku Tomislav Šutalo.

Sjedali smo gotovo pola ure  razgovarajući prijateljski. Počeo sam pomišljati kako je Predsjednikov potez u stvari bio dobar. Moji sugovornici su djelovali razborito i blagonaklono.

Idilu je prekinula pojava glave Ivića Pašalića na odškrinutim vratima. Na njegov mig Jakšić je ustao i izišao. Malo zatim se na odškrinutim vratima pojavila Jakšićeva glava pozivajući Šutala na onaj isti Pašalićevski način.

Nakon nekoliko minuta vratili su se obojica i rekli mi kako su se pojavili neki žurni poslovi, pa se moramo razstati. U njihovu nastupu nije više bilo one iste srdačnosti, premda su to nastojali prikriti.

“Molim vas, pošaljite mi svoj curriculum vitae, rekao mi je Jakšić na razstanku.

Taj njegov zahtjev podcrtao je promjenu razpoloženja prema meni.

Službenici nižeg ranga su najbolji pokazatelj pravoga razpoloženja svojih šefova. Jakšić je razvidno iz Tudjmanova ponašanja prema meni procienio kako mi je Predsjednik naklonjen, pa mi je bio naklonjen i on, a njegov stav je, kao pametan čovjek, odmah prihvatio i Šutalo.

Pašalićevo izavratno mišljenje o meni načinilo je kod njih zaokret, iz kojega je jasno kako je to mišljenje poprilično daleko od onoga Predsjednikova. Ali je vrlo vjerojatno odlučujuće i sigurno razočaravajuće za sve one koji bi me željeli zadržati na vrhu dubrovačke politike.

Uostalom, kad sam Predsjedniku rekao kako nisam došao razgovarati o sebi, nisam bio podpuno izkren. Jer doista sam došao procieniti situaciju u svezi sa mnom.

Na put u Zagreb k Tudjmanu nagovorio me Pakiša Radica, koji se priključio onima koji bi željeli moj ostanak i izlazak na izbore. Radica mi je rekao kako je spreman odgovarajuće priedloge u tomu smislu potaknuti službeno kroz ogranak HDZ-a u Lapadu.

Dobro je što sam bio kod Tudjmana. Doista je trebalo stvar izpitati do kraja i ne podržavati lažne nade medju prijateljima.

Kad sam sletio natrag u Ćilipe, dočekao me Mario Mrkušić i s velikim entuzijazmom mi rekao kako je spreman sa svoje strane za mene prikupljati podpise i kako će bez problema brzo prikupiti koliko god treba za moj izlazak na izbore.

Bio je prvi na kojemu sam primienio svoje najnovije spoznaje o tomu kako stojim u Zagrebu. Rekao sam Mariu, kako može istoga trenutka zaboraviti svoju zamisao. Isti odgovor je dobio i Pero Limunada, koji me je danas, kad sam se vratio iz Stona, nazvao rekavši kako je, uzprkos mojemu odbijanju, kad mi je to bio prvi put predložio, sa svoje strane pripremio sve za prikupljanje podpisa, nadajući se kako ću promieniti odluku. Bio je silno razočaran s mojom uztrajnosti. 

Nezavisnost u razmišljanju i ponašanju, ne smiju zamagljivati realnost.

Doista nemam više ni snage ni volje za sizifovske aktivnosti.  A svaki nastup mimo HDZ-a, na ovomu području, gdje je HDZ izrazito dominantan, doista je sizifovski posao. Uostalom sam sam kroz ovo vrieme sa svoje strane najviše učinio neka bude upravo tako.

Neki drugi su se sad spretno ubacili i tu više nema popravka. Bio sam previše komodan i u stvari sam previše želio udaljiti se od svega. Bez potrebe sam, u nekim trenutcima popuštao pred zamolbama prijatelja. Na njihovu i moju štetu. Samo smo gubili vrieme.

Inače, puno ljudi sigurno drugčije, odnosno netočno, zamišlja situaciju s mojom stranačkom aktivnosti i s mojim položajem u HDZ-u. Jedan od takovih je i Djelo Jusić, kojega sam jučer, po povratku iz Zagreba, susreo na Stradunu. Najavio mi se doći u ured na razgovor o uporabi proslave Svetoga Vlaha u cilju promičbe HDZ-a!

Pašalićevo ponašanje u Zagrebu je bilo u stvari podpuno očekivano i predvidivo po tomu što me je njegov MOB u Dubrovniku prošloga tjedna počeo zaobilaziti u širokom luku. Kako pak nisu mogli suspregnuti potrebu za ulazkom u Obćinu, okrenuli su se prema Peru Poljaniću, koji mi je u sriedu rekao kako su Mileta i Brnadić bili kod njega u uredu i razgovarali s njim i Joškom Radicom dvije i pol ure!

Upitao sam ga o čemu su razgovarali.

“O strašnoj kadrovskoj politici u Dubrovniku,” uzvratio mi je Pero.

Na moje uzdizanje obrva se povukao:

“Morao sam razgovarati. Oni su prava napast. Znaš li ti da će Brnadić biti na vrhu izborne liste za županijsku skupštinu. On će ti biti novi župan.”

“Pa stari župan ne postoji“ uzvratio sam mu u šali.

Sjedali smo u njegovu uredu. U tomu trenutku je ušao Branko Bazdan:

“Stavili su me na izbornu listu,” rekao je.

“Čestitam Branko. I Branko se upisao u HDZ, jesi li to znao,” okrenuo se na to Pero meni.

Kad nisam ništa odgovorio nastavio je:

“I tvoj Antun Kisić se upisao. Čićo će ga uzeti odmah do sebe.”

Ostavio sam Pera i Bazdana neka slave Bazdanovo promaknuće i vratio se u svoj ured.

Pred uredom me čekao Antun Kisić.

Ne tražeći moje odobrenje, ušao je za mnom i sjeo.

“Stavljen sam na listu za Gradsko vieće, jeste li znali,” upitao me.

“Nešto o tomu mi je upravo izpričao Pero. Čestitam,” odgovorio sam mu i okrenuo se uobičajenoj hrpi neriešenih papira koja me je čekala na stolu.

Zatim je zazvonio brzoglas. Obavio sam razgovor, zatim još jedan. Kisić je sjedao i šutio.

Prošlo je oko uru vriemena, a on je i dalje sjedao bez rieči i pratio što radim i s kim razgovaram. Bilo mi je jasno kako je tu po zadatku. A bio sam siguran kako znam i po čijoj zadaći.

Prihvatio sam igru. U jednomu trenutku sam ustao i krenuo prema vratima.

“Moram izići,” rekao sam držeći otvorena vrata. Kisić je nevoljko izišao.

Pogledao me upitno, ali mi ništa nije rekao.

Zajedno smo krenuli niz stube. Kat niže ušao sam u WC. Kad sam izišao Kisića nije bilo u blizini.

U drugčijim okolnostima Kisića bih objeručke prihvatio neka sjedi sa mnom u uredu i pomaže mi. Pod ovakovim MOBilnim uvjetima to jednostavno ne dolazi u obzir.

Kisić se odjednom prometnuo u stranačkoga aktivista. A kad sam mu prije agresije JNA predlagao ulazak u HDZ, to je odbio s gadjenjem.

Sad je situacija sigurnija, mora se priznati.

Premda je reflekse te pojave novoga vala stranačkoga entuzijazma sve teže izbjegnuti, puno mi se draže baviti s konkretnim i koristnim stvarima.

S Matom Granićem sam se u ponedjeljak usuglasio oko modusa uporabe novaca koji bi trebali stignuti iz talijanskih humanitarnih izvora u cilju obnove života u dubrovačkomu primorju. Splitski “Lavčević” je namieravao s tim sriedstvima graditi neke montažne kućice, a Granić i ja smo zajedno zatražili od Splićana neka novce utroše u obnovu postojećih zgrada. Kako bi se izbjegnuli mogući odpori onih koji brinu o autohtonosti okoliša.

Iz Zagreba me u utorak zvala izvjestna gospodja Marija Kuvedžić i u ime zagrebačkoga Rotary kluba i zatražila specifikaciju nuždnih popravaka na našim školama. Zadužio sam Katičića neka napravi popis i pošalje ga dalekopisom u Zagreb.

A počele su mi se za zaštitu obraćati osobe srbske narodnosti!

Srbi nisu jedini koji traže pomoć, ali stvar je zanimljiva kao pojava.

Možda su čuli kako nisam u naklonosti novoga MOB HDZ-a, tko zna?

Zasigurno,  prošli utorak su mi se za pomoć došli obraćati ljudi čija su imena i prezimena zvučila srbski, a i činjenice koje su iznosili to su potvrdjivale.

O njihovoj nacionalnoj pripadnosti nisam ih izpitivao.

Simo Budjen mi je došao reći kako su ga izbacili iz nećakova stana, gdje se bio smjestio kad mu je nećak otišao pridružiti se agresorima. Kad sam ga to pitao, nije bio siguran je li mu nećak otišao u četnike ili JNA, što u stvari i nije nikakova razlika.

Ivanka Lazić je očajna jer joj je šestdeset godišnji muž ostao bez posla, a bio je upravitelj odmarališta tvrdke “Rad” iz Beograda.

Jadnoj ženi nije bitno što su joj muževi poslodavci u Srbiji, a odmaralište ne radi, jer ovo doista nije vrieme u kojemu bi se iz Srbije odnosno Jugoslavije dolazilo na odmor u Hrvatsku. Hoće plaću za svojega muža i druge stvari je ne zanimaju.

I Srbi i drugi koji traže moju zaštitu vjerojatno ni ne slute, kako i meni samome budućnost nije ni malo sigurna.

Poslao sam jučer Jakšiću curriculum vitae uz popratno pismo, premda tu ne treba puno očekivati. Treba se spremati za onu Marianinu “Ima u moru ribe.” A do kraja treba predano raditi i opušteno uživati u trenutcima poput ovih danas u Malomu Stonu.

Pametan čovjek pak treba uviek biti spreman za pesimistične scenarije. Kao pravi pametnjaković sam stoga prihvatio poziv direktora Zavoda za zapošljavanje Ivice Šurkovića i u ponedjeljak sam posjetio tu ustanovu.

Šurković me je ponosno proveo kroz odjele i upoznao s djelatnicima.

Na taj način sam zlorabio svoj sadanji položaj. Ako ostanem bez posla imat ću poznanstva na pravomu mjestu.

Nastavak