Lanci mržnje i opreza

Srieda, 25. studenoga 1992.

”Htio sam ti nešto izpričati u povjerenju i na miru, pa mi se činilo kako je ovdje pogodnije,” rekao mi je Čićo Obuljen, kad smo jutros sjeli u njegov ured direktora dubrovačke pošte i telekomunikacija na Ilijinoj glavici.

“Osim toga nije ti se činilo uputnijim dolaziti k meni u Obćinu, kako to netko ne bi primietio. Je li tako?” odgovorio sam mu nasmijavši se.

Nasmijao se i on potvrdivši na taj način moje rieči.

Predhodno me je proveo uokolo, pokazivao mi zgradu i uredjaje u pošti i upoznao me s nekima od zaposlenih. Bio je to moj prvi posjet pošti odkad sam predsjednik Izvršnoga vieća i odkad sam Čiću omogućio postati direktorom, pa je moj odlazak na Ilijinu glavicu imao opravdanje, premda sam i bez Čićove potvrde znao kako samo razgledanje pošte nije bio cilj njegova poziva.

“Dok si bio na putu u Alexandriji, primljen sam u HDZ i odmah su me kooptirali u Obćinski odbor HDZ-a. To je dobra stvar, jer mogu dobro kontrolirati situaciju. I ti i Pero ste pogriešili što se niste uključili na taj način,” nastavio je Čićo.

“Ne znam za Pera, ali što se mene tiče nisu mi nedostajali sastanci HDZ-a. Bio sam na njih nekoliko, kad su me zvali i prevladavali su bezkoristni razgovori. A i sam znaš koliko sam imao i imam vriemena.”

“Slažem se s tomu stranom priče. Medjutim, na taj način si pustio stvari izvan kontrole, a ja to ne želim učiniti. Evo odmah na početku je bilo dobro što sam bio tamo. Iz obćinskoga odbora je u Zagreb bio poslan zahtjev za tvojom i Perovom smjenom.”

“Bogu hvala. Znam nešto o tomu. Pero me je jučer nazvao iz Zagreba i rekao kako je na jednom sastanku bilo zaključeno kako treba tražiti moj i njegov odlazak u paketu. Jedino mi nije bilo jasno što je Pero mislio kad mi je rekao kako bih ja ipak trebao ostati do izbora. Rekao mi je kako je sve oko njega dogovoreno i kako mu nude mjesto u diplomaciji. Nude mu Italiju, ali se još o tomu nije odlučio. Ja sam pak čuo, kako bi on trebao ići u Albaniju. Ali to za mene nije bitno. Prije svega mi je bitno poći i osloboditi se ovoga svega. Ti o svemu sad sigurno znaš puno više. Kad će se to realizirati? Koga će predložiti za sastavljanje Izvršnoga vieća. Jesi li me to pozvao ovdje kako bi mi predložio dolazak na mjesto direktora pošte kad se ti spustiš dole u Obćinu na Perovo mjesto? To bi bio izvrstan swapping. Zamjena uloga. Je li tako?”

“Swapping? Zamjena uloga? Ti za sve uviek nadješ neki izraz. Stani nisam ti izpričao cielu priču. A što se tiče tvog dolazka ovdje, nemam ništa protiv. Imat ćeš moju podporu. Sam ću to predložiti. Ali na to treba pričekati do dogodine.”

”Kako dogodine? To je ono što mi u cieloj priči nije jasno. Ti dobro znaš moj stav. Već dugo namieravam otići, a sad  bi se to moglo konačno realizirati. Ako se našlo riešenje za Pera, zašto se ne bi našlo riešenje i za mene. Čemu odugovlačenje? Pero je već odputovao i već radi na svojemu novomu poslu. Rekao mi je kako mu je diplomacija izazov. Sigurno će mu biti. Trebat će se potruditi oko učenja jezika. I ja bih se mogao kao i on početi misliti o sebi.“

„Za tebe je lako. Nemaš se što brinuti. Imaš ovdje ovo moje mjesto, a ako želiš u diplomaciju, puno ti je lakše nego Peru, zbog jezika..“

„A i prakse. Radio sam dugo u IBM-u, putovao po svietu. Imam veliko izkustvo u kontaktima sa strancima. Dakle, Nema se što čekati. Ako je Pero već krenuo tim putom zašto to ne bih učinio i ja?“ prekinuo sam ga.

“Što se tiče Pera tako će nekako i biti. Rekao sam ti i prije. Ja ću ga zamieniti do izbora, a onda će me postaviti za gradonačelnika. Ali ti moraš ostati do izbora,”

“Nije mi nikako jasno. Ponavljaš ono što mi je Pero rekao jučer. U svemu vidim veliko proturječje. U isto vrieme se od mene traži i odlazak i ostanak. Sinoć me je doma nazvao Matko Bupić. I on mi, jednako kao i Pero, a i ti sad, nije bio jasan. Rekao mi je kako bi mi želio sve izpričati u četiri oka i kako informacije o smjenama, o kojima sam možda čuo – nisu točne. Doći će k meni u podne. Kad mi je to rekao odmah sam pomislio kako je dobro što smo se bili dogovorili za naš razgovor ovdje kod tebe. Očekivao sam kako ću od tebe najviše saznati i biti na čistu, a sad mi je puno toga sve manje jasno,“  upitao sam ga začudjen.

U sebi sam već bio počeo osjećati relaksaciju zbog odlazka iz Obćine, a Čićov relativno maleni ured, činio mi se doista pravim mjestom za odmor, u uzporedbi s mojim sadanjim položajem.

Osim toga HPT se u ovim težkim vriemenima pokazala snažnom tvrdkom u kojoj rade sposobni i kompetentni ljudi, mjestom iz kojega dopiru samo optimističke viesti

Takovo ozračje sam uostalom osjetio i za vrieme onoga razgovora s direktorom HPT-a Matom Perakom prije deset dana.

“Polako. Nisam ti stignuo sve reći. Za sve je kriv jedan brzopleti priedlog koji je povučen. Matko Bupić je u ime Obćinskoga odbora poslao pismeni priedlog o Perovoj i tvojoj smjeni, ali mu je na to Pašalić  očitao bukvicu. Nitkomu, izim nekim usijanim glavama, nije u interesu tvoj odlazak. Moraš ostati do izbora. Bilo bi strašno komplicirano sastavljati Izvršno vieće u ovoj situaciji. Nakon izbora sve će se promieniti. Ja ću ovdje u Gradu praktički doći na tvoje mjesto i sastavit ću svoje poglavarstvo. Župan će sastaviti svoje, obćinski načelnici od Konavala do Pelješca, sastavit će svoja poglavarstva. Na taj način ćete ti i tvoje Izvršno vieće dobiti nekoliko nasliednika. Svatko će obaviti svoj posao i sve će biti jednostavno. Ovako, u ovih nekoliko mjeseci, to bi bio podpuno bezskoristan posao. Dok bi se novo Izvršno vieće snašlo, prestao bi mu mandat. Ti sve znaš i lako ti je. Netko drugi se ne bi mogao snaći. I mene i budućeg župana i buduće obćinske načelnike dočekala bi težka i nesriedjena situacija. Ako ti ostaneš do kraja svima će nam biti jednostavno. Što se Pera tiče, on može otići, jer i onako ne radi nešto osobito. I sam znaš, koliko puta sam ga do sad zamjenjivao, dok je putovao.”

“Sad mi je podpuno jasno zašto me je Bupić sinoć zvao i zamolio za sastanak. Inače, sve to što si rekao stoji. Ali meni se ide. Pogotovo kad znam kako se traži moja smjena. Izvolite. Smienite me. Ne možeš zamisliti koliko bih se bolje osjećao kad bih se sad zamienio s tobom. Evo podji odmah dole u moj ured a ja ću ostati ovdje. A oni iz HDZ-a neka sriede formalnosti. Imam sve potrebite kvalifikacije. I više od toga. Magistrirao sam na telekomunikacijama. Ne bi bilo argumenata za prozivanje kako se radi o političkomu potezu.

“Šali se ti šali. Ali shvaćam te. I molim te, strpi se! Rekao sam ti kako je tvoj ostanak do izbora dragocjen.”

“A nakon izbora, baš vas briga”

“Nemoj govoriti u množini. Možda neke i nije briga, ali mene jest. I mislim kako bi tvoj dolazak ovdje bio pravi puni pogodak. Možeš i ti ići na izbore, ali rekao si svima kako te to ne zanima. A ima sigurno i drugih riešenja, poput diplomacije” odgovorio mi je Čićo naglašeno ozbiljno i brižno.

“Dobro, ne brini, ostat ću koliko to bude nuždno. A onda ćemo se zamieniti. Ovdje je neuzporedivo mirnije. Kad god ti bude potrebita pomoć, samo me nazovi. Imam dojam kako ću iz ove tvoje današnje pozicije imati dostatno vriemena.

“Ima ovdje posla, vidjet ćeš. Ali sigurno se ne da uzporedjivati s tvojim današnjim poslom,” pokušao je Čićo obraniti dostojanstvo.

Razstali smo se u doista dobrom razpoloženju. Obojica smo sebe vidjeli uzkoro u podpuno drugčijoj poziciji i okružju. Čićo sebe okruženoga s počastima, a ja sebe okruženoga s mirom, bez nazivanja sa svih strana, bez nuždnosti donošenja težkih odluka, bez izloženosti medijskim i drugim podmetanjima. Doduše neke stvari su se i ponešto promienile. Domaći novinari su me prestali onoliko izbjegavati. Nakon što je moj interview Antunu Masli konačno prošle subote izišao na dvije stranice Slobodne Dalmacije, danas sam odgovarao na upite novinara VjesnikaSuada Ahmetovića.

Ahmetovićeva pitanja su, poput ranije Maslinih, bila posve na mjestu. Rekao je kako će mi ono što je zapisao, donieti na auktorizaciju, kao što je to učinio i Masle.

Slobodna Dalmacija je vjerno preniela sve što sam Masli rekao, odnosno nakon što sam, prije odlazka u Alexandriu, auktorizirao text koji mi je donio, izpravivši pri tomu neke nepreciznosti. Jedino su preskočili tiskati cjelokupan predposljednji odgovor, gdje sam rekao kako bi obnova sama za sebe zaslužila jedan poseban razgovor. Nije objavljeno ni posljednje Maslino pitanje o tomu jesmo li barem izcrpili sve političke i ratne teme, i moj odgovor kako bi se imalo još puno toga reći, ali kako treba znati i zaključiti razgovor i ostaviti nešto za drugi put.

Kad dobro promislim ipak je malo čudno zašto je Masle preskočio pitati me detaljnije o prvomu kriznomu stožeru i njegovim članovima. Kad sam mu rekao kako sam zbog nezadovoljstva s radom toga stožera bio dao ostavku  to ga nije ponukalo pitati me o tomu detaljnije. Činilo se kako se boji otvoriti tu temu.

Stranim medijima sam i dalje dosta zanimljiv. Austrijski ORF je čak prekjučer, dvadesetak dana unapried, poslao u Dubrovnik svojega reportera kako bi osigurao razgovor sa mnom za deseti prosinca, kad Austrianci dolaze napraviti veliku reportažu.

Reporter se u Beču propitivao kako bi bilo najlakše doprieti do mene. U ORF-u su sjetili rodjaka Pera, a on ih je uputio na liečnika Ljuba Merčepa. Ljubo je, ne skidajući vunenu kapu kukavicu s glave, doveo Austrijanca  k meni u ured.

Interview u Slobodnoj Dalmaciji naišao je na dobar odjek, ako bi se moglo suditi prema onima koji su me do sad zbog toga nazivali. A nazvalo me doista dosta svieta. Nojko Marinović, Pakiša Radica i Miho Popović izrazili su mi pravo oduševljenje s mojim odgovorima. Iz istoga razloga i s istim mišljenjem nazvao me Rato Gulin iz Splita. Medjutim, treba biti realan. Oni kojima se moje rieči u interviewu nisu svidjele sigurno me ne nazivaju. Dok mi je prekjučer Antonio Korić plombirao donju peticu, izpričao mi je jedan takov primjer.

“Matko Medo priča kako se u braniš, a ne bi se branio kad ne bi bio kriv.”

Taj Medo je zločest. O kakovoj to mojoj krivnji on priča, mislio sam srdito, ali Koriću nisam mogao odgovarati jer sam imao otvorena usta, a on mi je radio na zubu. Bila je to ona tipična tragikomična situacija iz zubarskih ambulanti. Morao sam se strpjeti do zaključenja Korićeve zubarske intervencije. Do tad je u meni splasnula  srčba  koju sam osjetio slušajući Korićev opis Medovih opazki.

Ipak na odlazku nisam odolio po Koriću zlobno poručiti Medu kako bi mu bilo najpametnije i najpoštenije nastaviti praksu šetanja psa, što mu je za najtežih dubrovačkih dana bilo glavno postignuće.

Medo nesumnjivo nije jedini koji me ne gleda sa simpatijama. Takovih zasigurno ima poprilično, a metode izražavanja neslaganja su im različite. Prekjučer mi je, prije ovoga njegova još jednoga definitivnoga odlazka u Zagreb, Pero Poljanić pokazao račun hotela “Argentina” naslovljen na Obćinu s naznakom “Šikić-Poljanić”. Po računu bi Obćina Argentini trebala platiti 250 tisuća HRD-a, za nečije obilno zalievanje s alkoholom.

“Ovo mi je donio direktor Argentine Koncul, a nakon toga me je nazvao jedan glas i rekao, kako će nam dignuti kuće u zrak, ako ne platimo račun,” brižno mi je izpričao Pero.

“Ako je taj rekao kako će nam dignuti kuće u zrak, onda nisam ugrožen, ”rekao sam.

“Kako to misliš,” reagirao je Pero onako kako sam očekivao.

“Pa ja nemam kuću. Samo ti od nas dvojice imaš kuću i to u Trsteniku. Možda bi ti bilo bolje ne putovati u Zagreb nego otići  u Trstenik i čuvati kuću.”

“Daj nemoj se šaliti. Ovo su ozbiljne stvari. Ugrožen si kao i ja,” odgovorio mi je Pero ne prihvaćajući šalu.

“O komu se radi? Tko su ti ljudi? Što ti je o njima rekao Koncul?”

“Rekao je kako ne zna tko su i kako se zovu.”

“Zar to nije čudno? Pa netko je te ljude posluživao. Popili su puno, pa je vjerojatno kako to nisu učinili za dvije minute, nego su u hotelu proveli dosta dugo vriemena. A nitko iz hotela nije ih u stanju identificirati! Nego su od tih duhova jednostavno prihvatili neplaćanje i preusmjerili račun u Obćinu, onako kako su im ti prozirni i nevidljivi ljudi rekli. Dakle, konobarima a i direktoru nije bilo čudno što njihovo piće nestaje negdje u prozirnim i nevidljivim ljudima i što im ti prozirni i nevidljivi ljudi zapoviedaju što će učiniti s računom,“ rekao sam.

Moja ironija bila je i te kako utemeljena.

“Nisam se sjetio o tomu pitati Koncula. Bio sam iznenadjen i uzrujan,” uzvratio mi je Pero.

“Jesi li zvao redarstvo ili tužiteljstvo. Te bitange treba odkriti i uhititi zbog prietnje,” upitao sam ga

“Nisam želio ništa učiniti na svoju ruku, dok se ne vidim s tobom,” odgovorio mi je Pero.

“Nema problema, nazovi tužiteljstvo odmah sad,” rekao sam mu.

“Koncul mi je rekao neka slobodno račun ostavim sa strane. Ostavit ću ga sa strane dok se ne vratim iz Zagreba.” odgovorio mi je Pero.

“Pa rekao si kako definitivno odlaziš,” upitao sam ga.

“Sigurno se ne ću vratiti baš brzo,” odgovorio mi je.

Kroz glavu mi je prošlo kako se Pero opet pokazao pametnim i opreznim. Zašto bi se on uključivao u nešto što praktički nije njegova briga. Ako hotel nije u stanju naplaćivati izdano piće to je problem hotela, a ne Perov ili moj. Ni Pero ni ja nismo ni pili ni podpisivali. I tu je gotova priča.

“U stvari imaš pravo. Ostavi to sa strane. To jednostavno ne samo što ne ćemo nego i ne smijemo dati na plaćanje. Svaki račun koji se plaća mora imati svoje opravdanje. Ovaj ga nema. A što se tiče Koncula neka mu bude. Ako mu se tako svidja, neka toči piće bezplatno. To je njegova stvar,” rekao sam Peru.

Ne znam jeli bio zadovoljan s mojim reagiranjem. Možda je očekivao kako ću uobičajeno skočiti i preuzeti sve sebi na riešitbu. Ipak je vjerojatnije kako mu je bilo drago što sam se složio s njegovim opreznim pristupom. Zasigurno bio je iznenadjen. A bio sam iznenadjen i ja kad mi je na kraju rekao:

„Znaš li što mi se kod tebe jako svidja. Uviek gledaš na ljude s pozitivne strane i nastojiš uočiti njihove dobre osobine. U isto vrieme ti je i loša osobina to što si sklon proglasiti loše ljude dobrima.“

Gledao sam ga u čudu. Njegove rieči su bile dosta izvan kontexta našeg razgovora. Možda mi je to kazao, kako bi naglasio našu blizkost i prijateljstvo koje se strujalo medju nama za vrieme cieloga razgovora, vjerojatno iz obostranoga osjećaja kako se bliži kraj naše suradnje u kojoj smo doista proživjeli puno toga zajedno. I dobroga i lošega.

Nisam ništa komentirao. Nisam znao što bih mu odgovorio. Pero me je na odredjeni način još jedan put pozvao na oprez.

I od Pera a i od Koncula treba se učiti. Oprezni su i prije svega štite sebe. Taj lanac opreza uostalom seže i do jednoga ili više konobara koji su posluživali te fantomske goste. Zašto bih se ja iztrčavao i činio ono što su trebali učiniti drugi. Koncul prije svega. S računom nije trebao dolaziti u Obćinu nego ga odnieti na redarstvo. Ako sam nije znao koji su to ljudi odbili platiti račun u hotelu kojega vodi, onda je sa sobom trebao dovezsti konobara koji ih je posluživao. Ovako je Koncul prebacio lopticu Peru, a Pero je možda računao kako ću  se ja, po svojemu običaju, uključiti i sam riešiti stvar. Vjerojatno se iznenadio kad sam jednostavno prihvatio njegovo riešenje. Riešenje s odugovlačenjem i očekivanjem kako će se sve zaboraviti.

Dobro sam učinio. Zašto bih uviek sve svaljivao na vlastita ledja? Jer tko zna dokle seže taj lanac mržnje.  Prietnja se ne smije zanemariti. Preko mene su ugroženi i moji susjedi, a posebice Mariana i djeca. Možda sam trebao prijaviti redarstvu, kad su ono Marko i Antun donieli Mariani još vruć metak koji je udario u zid kuće kad su se oni tamo igrali. A možda sam dobro učinio što sam odlučio šutjeti o tomu. 

Lancu bahatosti i mržnje suprotstavio se evo lanac opreza. Moglo bi se to nazvati lančanom reakcijom, i to kontroliranom lančanom reakcijom. Je za sad reakcija nije prouzročila explozije niti žrtve. izim nešto neplaćenoga pića i ugroženih jetara.

Zasigurno poslovni “swapping” s Čićom bi mi doista dobro došao čim prije. Odlazak Pera ostavlja me samoga na bojištu. Lakše je podnositi napade zajedno s Perom nego kad sam sam. A on se polako taktički povlači u pravcu Zagreba. Jedino ga u tomu uzporava povriedjena taština.

Onako kako sam predpostavljao, Matko Bupić je želio izpraviti činjenicu što je podpisao i poslao zahtjev za mojom smjenom. Kad zahtjev već nije uzpio, i ja sam ostao tu gdje jesam, Matku se vjerojatno učinilo pametnim održati sa mnom dobre odnose. S pravom je bio uvjeren kako će njegov neuzpješni pokušaj doći do mojih ušiju.

Bupić je došao točno u podne i odmah se izpričao zbog svojega postupka, označivši Vinka Brnadića uzročnikom nevolje. Po Bupićevim riečima Brnadić je bio u Zagrebu i donio mu viest kako je tamo, u centrali HDZ-a, odlučeno o nuždnosti smjene i mene i Poljanića. Način provedbe je trebao biti odgovarajuća pismena iniciativa iz dubrovačkoga HDZ-a.

Bupić mi nije poimence nabrojio tko je sve u obćinskomu HDZ-u podržao ideju o traženju moje smjene. Samo je, onako kao uz put spomenuo kako je priedlog s entuzijazmom podržao Ante Šoljić, a Darinko Iveković je bio mišljenja kako to nije osobito pametno.

Bupić je povjerovao Brnadiću, a onda je u razgovoru s Pašalićem shvatio kako ga je njegov dopredsjednik jednostavno prevario.

Na odredjeni način u cielomu razvoju dogodjaja ponašanje Vinka Brnadića mi je ipak iznenadjenje. Do nedavno sam imao dojam kako nema ništa protiv mene i kako me dapače podržava. Vjerojatno mu se stav promienio kad sam s odredjenim omalovaživanjem reagirao na onu njegovu intervenciju u svezi s upravnim odborima. Možda je za sebe u upravnom odboru Luke očekivao mjesto predsjednika?

Nakon što je Bupić poslao pismeni zahtjev za mojom smjenom, Čićo Obuljen mu je rekao kako to drži pogrieškom i predložio mu neka zove Pašalića. Pokazalo se kako je Čićo bio u pravu. Bupić je naglasio, kako je nevoljko podpisao zahtjev za mojom smjenom, i kako je nakon toga, razmišljajući i razmjenjujući mišljenje s nekim od ljudi u HDZ-u, i sam zaključio kako je napravio pogriešku, jer jednostavno nisu vidjeli čovjeka kojega bi predložili umjesto mene. 

Bupićeve priča bila je u skladu s Obuljenovom. Dapače Čićo je u svojoj priči skromno preskočio napomenuti kako je upravo on bio iniciator nazivanja Pašalića. Ne bi bilo čudno kad bi se pokazalo kako je Čićo predhodno razgovarao s Pašalićem i spomenuo mu kako moj odlazak u paketu s Poljanićem nema smisla i samo bi otežao život i njemu i drugima.

Isto tako ne bi bilo čudno kad bi se izpostavilo kako je Brnadić iz Zagreba doista došao s odredjenim priedlogom o paket smjeni, što je možda inicirao baš Pero.

Težko će biti to provjeriti. A i ne izplati se. I onako mi je sve jedno. Ostat ću tu toliko koliko bude trebalo. Nema mi se smisla boriti ni za odlazak ni za ostanak. Najlakše se prepustiti struji. I, onako uz put, nastaviti  iztjerivati pravdu na svoj način i za svoju dušu.

U subotu sam u tomu smislu spriečio izbor splitskoga Konstruktora za popravak dubrovačkih hotela uz uporabu 4 milijuna njemačkih maraka koju je spremna dati jedna njemačka humanitarna udruga. Predstavnici njemačkih humanitaraca su  došli u pratnji čak trojice konzultanata iz zagrebačkoga Investinženjeringa, koji su za dubrovačko područje kao lokalnoga partnera izabrali Vlaha Monkovića iz DTS-a.

Postavivši se za Niemce vjerojatno neočekivano oštro, uzpio sam umjesto Konstruktora u posao uvesti Gradjevno poduzeće Dubrovnik i Gradjevinara.

Imao sam jake argumente. Domaćim ljudima treba osigurati posao, a izim toga ponude tih dubrovačkih tvrdki su u uzporedbi sa Splićanima bile povoljnije.

Nisam se pri tomu osjećao osobito ugodno, jer sam inače gorljivi protivnik bilo kakovih podjela medju Hrvatima. Ali osjećao sam kako moram pomoći zapošljavanju ljudi i tvrdki s ovog tako težko pogodjenoga područja.

Podjele su opet sve više tu. Bilo je to osobito primjetno u nedjelju na prvenstvenoj utakmici prve hrvatske nogometne lige izmedju HNK Dubrovnika i HAŠK-Gradjanskoga iz Zagreba. Završila je miroljubivo 0:0. Medjutim,  dio publike nije bio baš miroljubiv.

Navijači Hajduka, od kojih je dosta na sebi imalo vojne odore, vriedjali su navijače HAŠK-Gradjanskog, koji su takodjer dielom bili iz redova vojske. Civili i vojnici dovikivali su najvulgarnije izraze civilima i vojnicima koji su navijači drugog kluba. 

Stvara li se to preko nogometa nesnošljivost izmedju hrvatskoga sjevera i juga, pitao sam se. Više sam mislio o tomu nego o igri na travnjaku. Možda je to bilo puhanje na hladno, ali mi se nije ni malo svidjelo. Možda je ciela ta demonstracija hrvatske nesloge barem HNK Dubrovniku pomogla izvući bod.

S olakšanjem sam dočekao kraj susreta. Pao mi je kamen sa srdca. Izkazana nesnošljivost medju Hrvatima ipak nije eskalirala, pa sam, na upite nekih novinara,  čak sa zadovoljstvom komentirao samu utakmicu.

Po svemu sudeći, čeka me nastavak ovakovoga života još kroz neko vrieme. Dobro je što sam uhvatio malo afričkoga zraka. I dobro je što sam počeo, barem tu i tamo, rad kombinirati s relaksacijom. Pa bila ona i službena. Jer, gledajući točno, izuzimajući onaj lov na lignje s Mariom Mrkušićem, ili odlazak na misu i slušanje propovjedi fra Iva Martinića, koji je baš ove nedjelje nadmašio sam sebe u svojoj rječitosti i izrazima skrbi za hrvatski narod i hrvatske interese, svi ostali zabavni dogodjaji su u stvari službeni, i svugdje me se gleda kao službenu osobu. Pa i kad idem na kazalištne predstave ili nogometne utakmice. Kad ne bih zauzimao ovo mjesto vjerojatno me, na primjer, prošle nedjelje nakon mise i koncerta limene glasbe koju je predvodio, Djelo Jusić, zajedno s Markom Breškovićem i Ivom Jelićem ne bi bio pozvao na aperitiv.

Ipak na odredjeni način sam se počeo mienjati. Dok sam ranije sve dogodjaje na koje sam službeno pozvan, gledao kao obterećenje koje me odvlači od posla i obitelji, sad u svemu nastojim uživati. Bez onih glupih izljeva nesnošljivosti izmedju pristaša Hajduka i HAŠK Gradjanskog, uživao bih u utakmici, a nesumnjivo sam uživao i u aperitivu u izuzetno prijateljskom družtvu Djela, Marka i Iva, nakon ugodnoga  koncerta limene glasbe, u kojemu se po svojemu entuzijazmu  izticali sa svojom trubom predstojnik ureda za prognanike Pavo Handabaka, a sa svojim saksofonom ravnatelj kazališta Marin Gozze.

Nakon neuzpjeha s dovodjenjem glumačkoga bračnoga para Vidović, Gozze nije odustao od svoje namiere glede uporabe povoljnoga trenutka za dovodjenje  u Dubrovnik dobrih glumaca, koji su se, stjecajem okolnosti, odnosno nepraktičnosti daljnjeg boravka u Srbiji, naglo našli bez posla. Na slobodnomu glumačkom  tržištu povratnika iz Srbije Gozze je našao Milana Pleštinu, ali je njegovoj nakani opet stala na put uporna glumica Nina Hladilo.

Gozze me je, dosta pun očaja, prekjučer zamolio za posriedničku ulogu izmedju njega i gospodje Hladilo, pa sam mu izišao u susret. Trojni sastanak odigrao se jučer u mojemu uredu.

Jedino što sam uzpio, bila je spriečitba još snažnijega sukoba. Marin Gozze je uzalud pokušavao goropadnoj gospodji dokazati kako Milan Pleština nije nekakov srbski agent, nego dapače glumac, koji više ne želi živjeti u Beogradu, a to je podkriepio i s nevjerojatnim dokazom. Pleština je sa sobom donio potvrdu srbske policije, u kojoj stoji kako je junačno vriedjao Slobodana Miloševića!

Ni taj argument nije smekšao Ninu Hladilo, a ja sam, u nastupu svojega novoga pragmatičnoga pristupa dogodjajima - oprao ruke i ostavio dubrovačkim glumcima i njihovom ravnatelju, neka sami rieše svoje probleme. Našao sam se u situaciji kad je svako riešenje dobro. Dolazak Pleštine bio bi pojačanje dubrovačkoga glumišta, a spriečitba njegova dolazka, bit će svojevrstan dodatni pokazatelj dubrovačke osjetljivosti na sve što ima bilo kakove sveze s područjem iz kojega je krenula agresija na nas.

Osobnu osjetljivost u tomu smislu pokazao sam, baš nakon što su Gozze i Hladilo otišli iz mojega ureda. Tajnica mi je uvela skupinu ljudi iz Bosne i Hercegovine.

To je sve što sam o njima uzpio saznati. Djelovali su impresionirano. Tko zna što su o meni čuli.

Uglavnom, nisu se predstavili, niti su mi rekli u čije ime su došli. Rekli su mi samo kako su, baš radi razgovora sa mnom,  stignuli u Dubrovnik već prije tjedan dana. Kako me nije bilo tu, odlučili su pričekati i rezervirali su termin sastanka. Izpričali su mi kako su od mene došli tražiti dopuštenje za odvoz iz gružke luke drvene gradje, koja pripada  Bosni i Hercegovini!

Odgovorio sam im kako se čudim njihovu zahtjevu jer pokazuje, kako ne shvaćaju kroz što smo prošli mi na dubrovačkom području, a veliki dio nevolja kroz koje smo prošli došao nam je baš iz Bosne i Hercegovine! Naglasio sam kako bilo kakova količina njihove drvene gradje, koja je kod nas uzkladištena, nije uzporediva sa štetama koje smo doživjeli s njihove strane, pa mi se zbog toga njihov zahtjev čini na odredjeni način čudnim. Zaključio sam kako je to ipak pitanje, koje treba riešavati na razini država, pa se prema tomu mogu obratiti hrvatskoj vladi.

Otišli su dosta pokisnulo i pokunjeno, pa mi ih je na odredjeni način bilo žao. S druge strane pak, razvidno dolazi vrieme za pravljenje računa. Ovo je bio samo sićušni primjer u cieloj velikoj priči. U Hrvatskoj se mora dobro promisliti o načinima barem kakove takove naplate i kompenzacije za štete koje smo pretrpjeli. Kako na stranama s kojih je stignula agresija vrlo vjerojatno ne će biti puno razumievanja, moramo sami uporabiti svaku i najmanju prigodu koja nam se pruži.

Nakon te čudne skupine, razgovarao sam s kolegom inženjerom Davorom Pavlovićem. U zagrebačkom Energoprojektu, kojega mi je došao predstaviti, procienili su kako je upravo on, kao moj nekadašnji  dragi susjed, u tomu smislu najpogodnija osoba.

Podsjetili smo se na djetinjstvo u Lapadu, a onda zajedno procienili kako obćenito predstavljanje ima odredjenu neveliku svrhu, ali su bitni konkretni projekti i poslovi. Davor će pratiti situaciju i javiti se kad procieni gdje i kako bi njegova tvrdka mogla pomoći. Kao i u drugim sličnim susretima s predstavnicima hrvatskih tvrdki iz drugih hrvatskih gradova, uz želju za dobivanjem posla na našemu području, bila je snažno izraženo i razumievanje, solidarnost i spremnost za rad pod za nas maximalno povoljnim uvjetima. Čisti kontrast prema onoj želji za odvozom drvene gradje!

Jučer su se posjeti nizali kao na tekućoj vrpci. U svojemu uredu sam čak organizirao i sastanak u svezi prevencijom na području kocke i droge, za što me je zamolila Nada Šeparović Lušić, koja i nakon prestanka rada u Izvršnomu vieću, svoj profesorski posao vriedno dopunjava s dragovoljnim radom. Na sastanku su bili predstavnici hrvatske vojske i redarstva, te Miho Popović, Pakiša Radica, Antun Kisić i Dubravka Šuica, koja je preuzela zadaću organizacije tiela za praćenje medijskih i drugih aktivnosti u svezi sa suzbijanjem droge. Nada Šeparović Lušić će pak sa svoje strane nastaviti provedbu podpisa peticije medju profesorima, što je već započela, ali će se od sad moći pozivati i na podporu svih nas koji smo bili na sastanku, pa će joj to olakšati posao.

Bio je to jedan od onih sastanaka, koji obećavaju nekakov rezultat, premda se radi o izuzetno težkomu  problemu, koji sigurno ne ćemo moći riešiti do kraja. Za razliku od puno slučajeva, kad se sastanak održava bez jasne predočbe o tomu što mu je svrha. Kao što je to bio slučaj u ponedjeljak, kad sam bio pozvan nazočiti sastanku direktora dalmatinskih zračnih luka i predstavnika Gospodarske komore.

Jučerašnji radni dan sam završio u izuzetno ugodnomu razgovoru sa zapoviednikom zagrebačke 145. brigade hrvatske vojske Tomislavom Tolićem koji me je posjetio u družtvu s još dvojicom častnika, a današnji dan sam završio s putovanjem u Zagreb, preko Splita. Premda mi se nije putovalo, nisam imao srdca odbiti zamolbu naših primoraca, koji će u Zagrebu održati prezentaciju svoje nevolje i zatražiti pomoć.

U Split sam, po običaju, krenuo u posljednji trenutak, pa sam opet bio prisiljen u Gradcu preuzeti mjesto za upravljačem. Ovaj put od Iva Gjaje. Putovali smo s Ivovim službenim Renaultom 19, a s nama su se vozili i Ante Srhoj i Jurica Carić. Stignuli smo pola ure prije polietanja zrakoplova. Točno na vrieme.

Srećom, već u subotu mi je bio stignuo onaj moj kofer koji je ostao u Frankfurtu, pa je Mariana imala vriemena osposobiti odjeću.

U lovu na kofer proveo sam puno vriemena prošli petak, prije nego sam odletio iz Zagreba. U tomu mi je vriedno pokušavao pomoći direktor Esplanade Gjuro Miladin, a i ljubazni gradonačelnik Ljubljane Jože Strgar, kojega sam zbog toga nazivao nekoliko puta.
Uz put sam od Gjura Miladina saznao kako je on suvlastnik u Esplanadi. Ne u osobito velikom postotku, samo tri posto, ali Esplanada je velika i značajna i skupa, pa je svaki postotak u stvari pravo bogatstvo.

Miladin mi se potužio kako je izložen svojevrstnom progonu zbog toga malenoga postotka, a to ga ometa u ostvarenju velikih planova. Želio bi pod svojim okriljem stvoriti lanac luksuznih hotela na našoj obali. Konkretno u lancu bi se našli hoteli Imperial u Dubrovniku, Park u Splitu,  Zagreb u Zadru i jedan hotel u Opatiji.

Na žalost nisam imao vriemena čuti do kraja Miladinovu priču, jer sam se morao odvezti na zrakoplov za Split. U Splitu me tada dočekao vozač Mato, što je bila sjajna stvar za Vjekoslava Vierdu iz Zavoda za obnovu i Danka Atijasa, jer su nenadano dobili izvrstan prievoz do Dubrovnika, a ja sam dobio družtvo. U družtvu vrieme prodje brže i ugodnije. Kako u petak, tako i danas u suprotnomu smjeru.

Nastavak