Hrvatski bik s vojnicima UN

Utorak, 1. prosinca 1992.

Odluka o odlazku na Prevlaku pokazala se izvrstnom. Donio sam je odmah po jutrošnjem dolazku u Obćinu. Na hodniku sam susreo Davora Miloglava, Maria Mrkušića i Antuna Kisića, pa sam im predložio neka krenu sa mnom. Prihvatili su bez razmišljanja.

Rekao sam tajnici neka odgodi sve zakazane obveze, izišao iz zgrade i sjeo za upravljač Golfa. Po sunčanomu danu vozili smo se pustom Jadranskom cestom.

S priedjenim kilometrima napuštalo me tmurno razpoloženje stvoreno jučer na sastanku u prostoru HDZ-a na Stradunu.

---

Kad sam vidio dalekopis u kojemu me predsjedničtvo HDZ-a poziva na svoju sjednicu kako bi se razpravile točke dnevnoga reda predstojeće sjednice Izvršnoga vieća, osjetio sam nelagodu. O odlukama Izvršnoga vieća nikad do sad nisam unapried razpravljao na bilo kakovim sastancima, izim sa samim članovima Izvršnoga vieća. Takodjer bio je to prvi put kako me se iz HDZ-a službeno pismeno poziva na sjednicu.

Nelagoda se pokazala opravdanom.

Dopredsjednik obćinskoga odbora HDZ-a, Vinko Brnadić, odkrio je razlog poziva čim sam sjeo:

“Izvršno vieće krši proceduru uvodjenja upravnih odbora. Najteži primjer dogodio se s upravnim odborom u Dubrovkinji.”

“Ne razumijem o kakovom kršenju procedure se radi,” upitao sam ga.

Brnadićeve rieči me nisu iznenadile. Bile su očekivane s obzirom na onaj naš razgovor prije mojega odlazka u Afriku. Vjerojatno je želio vidjeti sebe na čelu upravnoga odbora tvrdke, koja u svojemu posjedu ima najviše nekretnina na dubrovačkom području, i pri tomu se okružiti svojim ljudima, što bi mu pružilo različite mogućnosti i prigode. Zamisao mu je propala, a uzročnika je s pravom locirao u meni.

“To biste vi, Predsjedniče, trebali sami znati. Tu je napravljena subverzija,“ odgovorio je Brnadić na moje pitanje povišenim glasom.

“Mislite li kako upravni odbor nije trebalo uvesti,” upitao sam ga mirno.

“Trebalo ga je uvesti, ali ne na takov način,” odgovorio je.

“Ne znam o kakovom to načinu govorite. Jedini način koji poznajem je stavljanje točke na dnevni red Izvršnoga vieća, razprava i donositba odluke glasovanjem.

“Znate vi o čemu ja govorim,” pokušao je Brnadić pročitati moje misli.

“Doista bih vas zamolio za objasnitbu. Ako se ne slažete s izabranim članovima upravnoga odbora, recite. Ima li u upravnom odboru ljudi koji po vašem mišljenju to ne zaslužuju biti,” nastavio sam svoju igru.

Brnadić se našao u neugodnoj situaciji:

“Sve su to kvalitetni ljudi. Nisam mislio na to. Vi znate na što sam mislio.”

Pokaži jasno svoje lice. Pokušavaš se igrati skrivača. Dobro, prihvaćam igru,  pomislio sam i rekao:

“Ne znam na što ste mislili. Medjutim kako ne bismo gubili vrieme, zar ne bi bilo bolje kad biste rekli to što mislite umjesto što od mene očekujete čitanje vaših misli.”

Brnadić je u trenutku zašutio. U pomoć mu je pokušao priskočiti Ante Šoljić:

“Ovo je samo jedna od tema koju trebamo razčistiti. Ima ih koje su još više povezane uz vaše ime. Na primjer kako opravdavate činjenicu što je vaš brat postao pomoćnik direktora u Babinom kuku?”

“Zašto bih tu išta trebao opravdavati?” odgovorio sam mu protupitanjem

“Zaposlili ste brata kao direktora u Babinu kuku, a tamo su magistri turizma noćni portiri. Zar se to uobće može opravdati, nastavio je Šoljić.

Razvidno se vratio u onu svoju staru formu, koju je na sjednicama obćinske skupštine prije svojega biega iz Dubrovnika prošle jeseni redovito izkazivao kroz žučne i krajnje nekonstruktivne prozivke ljudi.

“Krivo ste rekli. Nisam ja zaposlio svojega brata, nego se on sam zaposlio. Ne mogu izključiti kako mu je pri tomu možda pomoglo naše zajedničko prezime. Medjutim, nisam ga zaposlio ja. Zaposlio se sam. O tomu sam saznao tek kasnije i to ne izravno od njega.”

O Milovu zaposlenju izpričala mi je Mariana, koja je to takodjer saznala od nekoga drugoga. Nakon toga nazvao sam Mila i upitao ga zašto mi o svojemu novom zaposlenju nije ništa rekao i odmah sam se ugrizao za jezik i izpričao mu se, rekavši kako je njegova stvar i odluka što će raditi i gdje će se zaposliti.

Direktor Babina kuka Mladen Falkoni je vjerojatno u zapošljavanju mojega brata vidio i mogućnost bolje i lakše komunikacije sa mnom, ali to je stvar njegove poslovne spretnosti.

“Pa kad ste saznali zašto niste intervenirali nego ste dopustili neka tako ostane. Vi ste iz klape Luce Glavić. Svi ste vi izišli iz istoga gniezda,” nastavio je Šoljić.

U glasu mu se osjećala krajnja zloba.

“Luce Glavić je član HDZ-a. Radite u istoj tvrdki i članovi ste iste stranke. Ako želite nešto razčistiti s njom bilo bi pošteno kad biste to razpravili izravno, a ne ovako iza ledja. O kakovom to vi gniezdu govorite, čovječe! Prvo, ja nemam nikakovu vlast u Babinu kuku. Drugo, nemam ni vlast nad svojim bratom, pa prema tomu i kad bih htio ne bih mogao ništa učiniti. Treće, kad bih mogao nešto učiniti, ne bih učinio ništa, jer držim svojega brata obrazovanim, sposobnim, poštenim i radinim čovjekom, koji je dobitak za sriedinu u kojoj radi. Pored toga stao je u obranu domovine, kad ste vi bježali. Bio je zarobljen i u logoru Morinje je težko stradao . Gotovo je izgubio život. U isto vrieme vi ste bili pobjegli iz Dubrovnika, pod izlikom bolesti. Sad ste evo ozdravili. Gospodine Šoljiću, ljudi poput vas nemaju ni najmanje moralno pravo na bilo koji način negativno govoriti o ljudima poput mojega brata,” rekao sam mu povisujući ton iz rečenice u rečenicu.

Osjećao sam silan gnjev. Jedva sam se suspregnuo ne udariti Šoljića.

“Dobro, dobro, ne srdite se predsjedniče. Moramo moći jedni drugima reći što mislimo bez srčbe,” priskočio je sad Brnadić u pomoć Šoljiću, kojega je iznenada bila napustila ciela njegova govorljivost.

Nakon toga u razgovor su se uključili i Čićo Obuljen i Matko Medo i Darinko Iveković i Luka Korda. Svi su razvidno nastojali popraviti mučno ozračje. I svi su, što se mene tiče, djelovali dobronamierno i blagonaklono.

Šoljićev izstup je polučio suprotan učinak od onoga kojega je očekivao i u stvari je bio meni u prilog, jer je sastanak nakon toga bio završen.

“Nije čudo što puno ljudi kaže kako su Hercegovci velika opasnost i da se, kad ne bi bilo razlike u vjeri, Hercegovci iz istočne i zapadne Hercegovine uobće ne bi razlikovali,“ govorio mi je prigušenim glasom Čićo Obuljen dok smo zajedno nakon sastanka išli preko Straduna prema Obćini. Svoj ured u Pošti je zamienio s Perovim uredom u Obćini, odmah nakon što je Pero odputovao.

“Generaliziranje je uviek opasno. Čak i izmedju Brnadića i Šoljića postoji velika razlika. Brnadić je ambiciozan i koristoljubiv, a Šoljić je jednostavno zločest. Brnadić je hrabar, a Šoljić je kukavica.”

“Dobro, imaš pravo. Uviek postoje razlike, ali oni su opasni, to sam ti htio reći,” povukao se Čićo.

“Pero izgleda ne želi dati ostavku, je si li čuo o tomu,” nastavio je.

“Nisam čuo, a i ne zanima me,“ odgovorio sam mu.

U meni je još ključao gnjev i nisam imao volje za bilo kakov  dialog..

“Jeste li u Zagrebu razgovarali,” uporno je Čićo želio doznati barem nešto

“Jesmo. Bili smo zajedno u austrijskom veleposlanstvu i to je uglavnom bilo sve. Rekao mi je kako su mu ponudili mjesto veleposlanika u Albaniji, ali je to odbio. I da. Rekao mi je kako u ponedjeljak službeno prielazi raditi u ministarstvo vanjskih poslova.

„Pa zašto onda ne želi dati ostavku,“ rekao mi je na to Čićo i potaknuo me na razmišljanje.

„Imaš pravo. Kako može početi raditi na drugom mjestu, a ne zaključiti posao na predhodnomu. Dapače rekao mi je kako će čim službeno priedje u Ministarstvo odmah uzeti mjesec dana odmora, a od Tudjmana očekuje imenovanje u roku od petnaest dana. Rekao mi je i kako odlazak tamo gdje ga odrede očekuje negdje u veljači. Ali doista, sve to ima smisla, ako ovdje sriedi odlazak. Nisam o tomu uobće razmišljao do sad, ali to je tako.“

„Kažem ti, sad govori da ne će dati ostavku,“ ponovio je Čićo zabrinuto.

„Ne vidim razloga za to. Uostalom njegov odlazak u diplomaciju bi se trebao protumačiti kao unapriedjenje. Upravo tako sam, baš na Perovu zamolbu razgovarao s Pašalićem.“

„Bio si kod Pašalića,“ upitao me Čićo.

Glas mu je zvučio iznenadjeno.

„Bio sam. Želio sam se definitivno i sa sigurnošću uvjeriti kako stoje stvari. Ne želim ovdje biti netko tko visi iz dana u dan. Ako se od mene očekuje daljnji rad, onda to mora biti onako kako sam naviknuo i bez pritiska. Na moj način. Vidio si ovo danas.  Izdržao sam, jer znam kako je to pokušao netko tko nema težinu. Inače bih otišao istoga trenutka.“

„Drago mi je što si se uvjerio. Nego reci mi što ti je točno rekao Pašalić,“ zainteresirao se Čićo.

„I da. Zaboravio sam napomenuti. Baš Pero je bio prevaga u mojoj odluci da podjem do Pašalića.  Želio je saznati kako se na njega gleda u HDZ-u, a ja sam mu obećao kako ću reći Pašaliću nekoliko rieči u njegovu korist. Nestrpljivo me je čekao dok sam tamo završio razgovor.“

„I što si to razgovarao,“ rekao mi je Čićo nestrpljivo.

„Ništa osobito. Bio si u pravu. Pašalić mi je rekao kako je onaj zahtjev za mojom smjenom bio pogrieška, kako je izuzetno bitan moj ostanak do izbora i spomenuo, kako se oko bitnih stvari trebamo ovdje dogovoriti ja, ti i Bupić. Rekao sam mu kako Perov odlazak treba provesti na maximalno dostojanstven način, a on se s tim složio. To sam kasnije izpričao Peru. To je sve.“

„Pa zašto onda Pero ne želi dati ostavku,“ rekao je na to Čićo.

„Ne znam. Ne vidim neku logiku u tomu. Ali doista me nije briga. Dosta mi je te kombinatorike,“ odgovorio sam mu.

Čićova briga je razumljiva. Kad smo se razstali na stubama, otišao je prema uredu, koji je još uviek Perov, pa se tamo vjerojatno osjeća kao nekakov uljez. Ali to je njegova stvar.

A  moja je, ima li mi smisla ostati u opasnosti od moguće nove situacije slične one sa Šoljićem, ili se odmah povući i poslati sve k vragu. Najbolje je riešenje više se ne odzivati bilo kakovim sličnim pozivima.

---

Pred Debelim briegom zaustavila su nas vojni redarstvenici i zatražili dokumente. Pružio sam im svoju vozačku dopustnicu, kao što bi to učinio u slučaju zaustavljanja od strane prometne redarstva.

“Nismo vas zaustavili zbog prometa, nego želimo saznati tko ste i kamo ste se to uputili,” ljubazno mi je na to rekao vojni redarstvenik.

“Ja sam predsjednik, a ovo su članovi Izvršnoga vieća Obćine. Uputili smo se vidjeti kako nam sad izgledaju naše granice.”

Osjetio sam kako me je vojni redarstvenik prepoznao i prije nego sam se predstavio, ali je želio pokazati kako dosljedno obavlja svoju dužnost. Vratio mi je vozačku dopustnicu i zaželio nam ugodnu vožnju.

Provezli smo se pored spaljene gostione na Debelomu briegu.  To je bila posljednja zgrada u nizu uništenih koje smo, na žalost, imali mogućnosti vidjeti samo promatrajući iz samovoza. Proces obnove će nema sumnje biti dugotrajan i skup. Konavljani će opet trebati krenuti prema Zagrebu, kao što su to bili učinili krajem 1990. A tad nisu bili porušeni.

Ljudi iz dubrovačkoga primorja koje je oslobodjeno pola godine prije Konavala, već su počeli rabiti taj način. I sam sam dao svoj prinos koliko sam mogao i koliko mi je bilo omogućeno na „danima Dubrovačkoga primorja“ u Zagrebu prošli petak i subotu.

---

Sve se više pojavljuje pojam "Dubrovačko primorje" kao poseban entitet. Kao što su to na primjer Konavle ili Župa. Ljude je ujedinila nevolja i nastoje nešto učiniti za taj sad razrušeni, a prije nerazvijeni kraj. 

Veliki posao u organizaciji dana Dubrovačkoga primorja učinio je sindikalni aktivist u Zagrebu Niko Gunjina, koji je rodom iz sela Trnove poviše Slanog. Pomogli mu je u tomu i puno primoraca u Zagrebu, ali i naših iz Dubrovnika. Napravljena je prigodna publikacija o Primorju sa zemljopisnim, gospodarskim i demografskim značajkama, kao i s procjenom šteta.

Na Gornjemu gradu održao se prošli petak okrugli stol uz nazočnost dosta novinara. Otvorili smo ga  ministar graditeljstva i zaštite okoliša, Zdenko Karakaš i ja.  Iz naših rieči je bilo više nego razvidno, kako je Dubrovačko primorje našlo svoje značajno mjesto u našim planovima i kako postoji itekakova sviest o stratežkoj vriednosti zadržavanja pučanstva na tim prostorima, a zatim je nastupila razprava.

U istomu stilu uključilo se u razpravu još nekoliko sudionika okrugloga stola. A zatim je cieli dotadanji konstruktivni, često polemički, ali ne i svadljivi razgovor, pokvario izvjestni Ivo Šimunović, koji je počeo dieliti lekcije svemu i svatkomu.

Slušajući ga u početku sam bio odlučio ne uključivati se u bilo kakovu razpravu s tim prizemnim i ni na čemu utemeljenim, čak debilnim obtužbama, ali sam se na koncu ipak odlučio javiti.

Nije mi bilo težko parirati Šimunoviću, ali sam ipak osjetio zahvalnost prema Branimiru Mulleru, koji me je podržao i na taj način poštedio daljnje razprave.

U neku ruku bio sam u sebi zahvalan i Šimunoviću. Nije podvaljivao iza ledja, pa oni kojima su kritike bile upućene, odmah su mogli suprotstaviti činjenice njegovim neutemeljenim tvrdnjama, što nije baš čest slučaj.

Organizirali su Primorci i sastanak kod dopredsjednika Vlade Mate Granića. Premda sam osjećao kako bi neki rado izbjegnuli moju nazočnost sastanku, jer im umanjujem značaj, ipak sam odlučio biti tamo, jer sam to držao svojom dužnosti. Sastanak je bio kurtoazan, ali sigurno nije bio podpuno bezkoristan.

Kao kruna dogadjanja, u Lisinskomu se održao koncert, čiji prihod je namienjen za obnovu Dubrovačkoga primorja.

Tu je opet u meni proradila ona prokleta želja za izpravljanjem nelogičnosti. Ako je već koncert humanitarne prirode, onda ne bi trebalo biti bezplatnih ulaznica. I to za one koji financijski stoje bolje od prosjeka. Premda se težko mogu ubrojiti u takove, nisam prihvatio bezplatne karte, već sam kupio ulaznicu na blagajni i sjeo u stražnje redove.

U počastnomu prvomu redu sjedao je general Bobetko, koji je izazvao ovacije kad su mu na pozornici darežljivi siromašni Primorci darovali nekakovu kamenu ploču.

Većina ljudi u dvorani je oduševljeno pozdravljala Bobetka kao čovjeka koji je vlastitim rukama ubio na tisuće četnika i koji  je područje oko Dubrovnika oslobodio izključivo s vojnom silom pod svojim vodstvom. Ljudima su potrebiti junaci. Ako je nuždno izmislit će ih.

Koliko god bila pohvalna ta zasebna iniciativa Primoraca, sama priredba je pokazala  koliko je to područje izgubljeno bez samoga Dubrovnika. U nazivu im je najvriedniji onaj pridjev "dubrovačko". Slike Dubrovnika su se vrtjele na velikom zaslonu dok su dubrovački pjevači pjevali, dubrovački glumci i pjesnici govorili i recitirali.

Dubrovačko Primorje treba nastaviti s ovom aktivnosti, ali treba budno paziti kako ne bi bila izgubljena  veza s magičnim dubrovačkim imenom, te s ipak velikim kulturnim i tehničkim dubrovačkim potencialom. Za nadati se je  i gospodarskim, premda se osnovna gospodarska grana - turizam ne će tako lako probuditi.

Sve iniciative ljudi iz svih dielova obćine su dobro došle, ali ipak najvriednije su one koje Obćinu promatraju u cjelini i potiču zajednička riešenja. U takovom svietlu može se promatrati i sastanak u austrijskomu veleposlanstvu u Zagrebu prošli četvrtak.

Sukladno dogovoru za vrieme njegova boravka u Dubrovniku tjedan dana ranije,  austrijskom veleposlaniku Andreasu Berlakovichu smo Pero Poljanić, Ante Srhoj, Darko Kaciga i ja donieli popis dubrovačkih prioritetnih potreba.

Pero Poljanić  se na taj način, izkazao kao svojevrstni veleposlanik Obćine Dubrovnik u Zagrebu, što mu je dobra priprema za pravu veleposlaničku dužnost.

Berlakovich nas je srdačno dočekao u družtvu svojih suradnika i obećao nam je kako će sukladno našemu popisu pronaći odgovarajuće austrijske tvrdke i institucije, koje će nas onda izravno kontaktirati, kako bi učinile ono što bude u njihovoj moći.

Vidjelo se ipak kako bi Berlakovich želio učiniti više nego što može, medjutim ostao je dojam kako će napraviti barem nešto.

Veleposlanik Austrije je prije svega umjetnička duša. Darovao je Obćini sliku, koju je napravio za vrieme nedavnoga boravka u Dubrovniku. Ako ništa drugo, Dubrovnik se barem opet počeo slikati.

Sve u svemu, na obzoru je sve više mogućnosti za obnovu. Sve se više ljudi uključuje u potragu za riešitbom. Radi se to na obćinskoj razini preko Zavoda i Ureda za obnovu, preko Ureda za prognanike, preko mene i Pera, preko naših veza. Ljudi se uključuju sa svojim iniciativama i pojedinačno i skupno, i na razini mjesta i regionalno, dragovoljno i profesionalno. Uglavnom sve je više klica iz kojih mogu izbiti različite riešitbe i mogućnosti.

Na žalost, uviek se nadje načina za izmišljanja preprjeka i problema. Organizirane aktivnosti u obnovi na razini Obćine u pravilu nailaze na različite odpore. Svaka iniciativa se apriori prihvaća s pričuvom. Konavljani se boje kako Primorci ne bi prvi došli na red. Primorci se u tomu smislu boje Župljana.

Koncepti se kritiziraju nekako unapried. Na razinama mjesta i regija sve nekako prolazi jednostavnije. Nitkomu ne smeta, ako je netko nešto sam sa svojim trudom sebi priskrbio. Ali ako je u tomu umiešana Obćina onda nastaje zavist.

Sa svoje strane pretvaram se kako ništa ne primjećujem  i nastojim učiniti ono što je moguće. Poglavito tamo gdje regionalne udruge nemaju nikakovih mogućnosti.

Posljednjeg dana  boravka u Zagrebu, u subotu, razgovarao sam s Gunterom Wegnerom. I on se prilagodio situaciji, pa je za svoju ideju “Pro Dubrovnik” odnosno prodaju patnje Dubrovnika u cilju njegove obnove, iznajmio ured u - Zagrebu.

Kad sam mu rekao kako on, kao strani državljanin, ne može postati članom udruge gradjana u Dubrovniku, a što je jedna od osnovnih ideja u cieloj njegovoj zamisli, odgovorio mi je neka promienimo zakon a on će čekati dok to učinimo!

Uzalud sam mu tumačio kako je riešitba u organiziranju odgovarajuće udruge u Njemačkoj koja bi za dubrovačku udrugu obavljala poslove uz naplatu. Ostao je pri svojemu. Nema nastavka dok on sam ne postane članom udruge u Dubrovniku!

Težko je očekivati promjenu zakona, jer nedopuštanje ulazka strancima  u naše udruge gradjana ima neke druge protege, koje su za nas povoljne.

Inače taj subotnji završetak zagrebačke mini turneje započeo je s Marianinim pozivom iz Dubrovnika. Rekla mi je kako joj je  predhodne noći preko brzoglasa jedan mužki glas najavio moje ubojstvo. Odgovorio sam joj neka se ne uzrujava i o tomu neka ništa nitkomu ne govori. Posebice djeci. Ako me netko želi ubiti, onda to lakše može obaviti bez najave.

Nazivanje i prietnje ženama i djeci značajke su ljudi negativnih karakternih osobina. A u skup takovih osobina spada i kukavičnost. Psi koji laju obično ne grizu.

Medjutim, tko zna. Možda Obćina Dubrovnik, unatoč svim Čićovim željama, ipak bude ubrzo morala tražiti novoga predsjednika Izvršnoga vieća. 

Zasigurno ima dosta ljudi koji me baš ne vole. Ali zašto bi me zbog toga trebali ubiti. Ima i takovih kojima se svidja moj stil. Medju njima je i primarius dr. Ante Marković, koji je našao potrebu uputiti mi pismo podpore nakon što je pročitao moj interview u Slobodnoj Dalmaciji. Pismo sam jučer našao u uredu medju poštom.

Godilo mi je bilo čitati pismo toga ozbiljnoga liečnika, neuropsihijatra, kojega inače poznajem samo „iz vidjenja”. Zahvalan sam mu na liepim riečima.

Iz pisma se vidi kako me Marković doživljava kao nekoga gorljivog člana HDZ-a. Vjerojatno me tako doživljava i puno drugih ljudi. Kad bi oni samo znali koliko su daleko od istine i koliko u Obćinskom HDZ-u imam protivnika.

---

Na vrhu Debelog briega uzporio sam vožnju tražeći gdje je naša granična postaja. Spustili smo se nizbrdo prema Igalu i ubrzo ugledali kontejner pored kojeg je lepršao naš barjak.

Naši redarstvenici su se razvidno zaveselili našem dolazku. Rekli su kako se uglavnom dosadjuju, jer tu nema baš nikakovoga prometa.

A kako će i biti kad se radi o granici s područjem iz kojega smo bili težko napadnuti. Iznenadili smo se kad smo saznali kako izmedju naše i jugoslavenske granične postaje, koja se nalazi odmah iza prvoga zavoja, nema baš nikakovih zaprjeka. Redarstvenici su nam izpričali kako su njih nekolicina u smjeni u stvari jedina preprjeka ponovnomu ulazku Crnogoraca na naše područje Jadranskom magistralom. Uz njih, dugačku a nezaštićenu granicu nadzire nekolicina naših izvidnika, razporedjenih uokolo po brdima.

Dolje izpod nas su se vidjele nastanbe prema Igalu. Tamo sad pokušavaju opet mirno živjeti pljačkaši i zlotvori koji su nas tako bezdušno napali.

Udaljili smo se na kratko od naših redarstvenika. Olakšavajući na taj način dušu, govorili smo izmedju sebe, kako nam ne bi bilo ni malo mrzko kad bismo sad, onako iz čista mira, uputili prema Crnogorcima nekoliko granata iz topa ili minobacača. Bili smo sviestni koliko su te naše osvetničke pomisli krajnje glupe, jer je nama, više nego njima, nuždan mir, a osveta u pravilu ne vodi nikamo.

Ipak nismo mogli odoljeti barem u priči zamišljati kako bi bilo liepo uključiti krugoval na neku od njihovih frekvencija i slušati njihove pozive pučanstvu neka stoji u skloništima. To bi bila prava satisfakcija za naše ranjene duše.

S jednakim ili čak s većim zadovoljstvom bismo na isti način poslali naše pozdrave pučanstvu Nikšića, ili Podgorice ili Beograda. Kad bi se samo nekim magičnim načinom moglo kod njih izazvati osjećaje koje smo mi imali kad smo bili napadani.

Bilo bi sjajno imati snagu i sriedstva pa odgovoriti na napade onda kad su započeli! Ti zlotvori su trebali barem malo osjetiti na svojoj koži kako to izgleda kad su životno ugroženi žene i djeca, nemoćni, bolestni! Vjerojatno bi to puno ranije otvorilo mogućnosti za prestanak agresije. Možda bi se tad sami sjetili povući i iz ostalih naših okupiranih područja, kao što su to učinili ovdje na jugu.

Na kraju smo zajedno zaključili kako, i nakon svega što smo doživjeli, ne bismo mogli uzvratiti s istom mjerom. Voljeli bi ih vidjeti kako bježe i sklanjaju se, ali ne bismo željeli smrt nitkomu od njih, poglavito djeci i nemoćnima.

U trenutku smo prestali razgovarati i svaki za sebe još neko vrieme gledali u daljinu prema Igalu. 

Osjećao sam naviranje ponosa. Tek tu na samom rubu Obćine izpred sebe sam vidio pravi kraj naših patnji. Tek tu sam osjetio koliko je vriedilo izdržati i raditi, hvatati se za slamke i ne očajavati.

Nakon što smo, razgovarajući i gledajući, izpraznili emocije, pozdravili smo se s redarstvenicima i krenuli natrag. Dani su se skratili, a željeli smo vidjeti što je moguće više. S Jadranske magistrale smo se okrenuli prema sjeveru u smjeru sela Dubravka. Željeli smo vidjeti još jednu graničnu točku, onu  prema četničkomu dielu Hercegovine.

Na putu prema Dubravki, u selu Vodovadja zaustavio nas je  novinar Antun Švago. Pokazao nam je svoju uništenu novu kuću, a zatim smo priešli u staru, gdje su Švagovi već uzpjeli improvizirati uvjete za život. Izpod obje kuće protječe snažan potok čiste gorske vode. Jasno je zbog čega je mjesto dobilo ime.

Pred nama se čak stvorila i boca "Jack Danielsa". Na žalost, nije bilo vriemena za dulje zadržavanje u ugodnomu družtvu Švagovih. Čekao nas je nastavak puta.

Kako bih naknadio stajanje, vozio sam nešto brže i u posljednji trenutak, nakon što sam ga već bio prošao, primietio sam pokraj puta policijskoga "Majsana". Zajedno s našim redarstvenicima, bio je sklonjen u jedan usjek.

Vozeći unatrag prišao sam redarstvenicama, koji su stajali uz svoje oklopno vozilo.

Rekli su nam kako je dobro što smo ih na vrieme primietili, inače bismo, vozeći se dalje, naišli na četnike ili jugoslavenske vojnike ili redarstvenike.

Naši redarstvenici nisu baš bili precizni u svojim opisima. Sigurno je samo kako smo učinili sebi dobro što nismo nastavili u istomu smieru. Složili smo se kako bi oni učinili pametnu stvar, kad bi na cestu postavili neku oznaku, neko upozorenje na opasnost od ulazka u četničko područje.

I ovdje na sjeveroistoku Konavala izmedju nas i njih, izmedju dojučerašnje žrtve i dojučerašnjeg agresora, na putu nema nikakovih preprjeka. Od agresora nas dieli i brani samo podpisani dogovor.

U stvari, kad bi doista bilo tako ne bismo bili ni malo sigurni. Sigurnost nam ipak najviše pruža njihova sviest o tomu kako bi se u slučaju kad bi krenuli opet u istu avanturu, ovaj put prošli sami jako loše.

Ne samo što smo mi sad vojnički daleko daleko jači, nego smo svi skupa ovdje na našoj strani nabijeni s težkim izkustvima  izpod kojih tinja želja za osvetom. Doista im je najpametnije mirovati i šutjeti.

Oni se na to ipak ne mogu podpuno naviknuti pa, po riečima naših redarstvenika, znaju još zapucati tu i tamo. Redarstvenici su se iz toga razloga sa svojim oklopljenim vozilom smjestili u nešto sigurniji usjek.

I u Dubravki kao i na Debelom briegu navirala su mi sjećanja na posjete našim vojnicima i dragovoljcima  prije rata. Bilo ih je tad znatno više nego sad, ali smo sad puno sigurniji. Ipak, na odlazku sam upozoravao naše redarstvenike na krajnji oprez. Opasnost se osjećala u zraku. Okrenuli smo se zatim prema jugu i, prešavši ponovno preko Jadranske magistrale, kroz dugu dolinu stignuli do Vitaljine. Kad se malo zatim pred nama pojavio bokokotorski zaljev, na trenutak su me obuzela sjećanja na onaj moj dolazak na ovo područje, kad je još bilo nade u održanje mira.

Na razkrižju puta koji vodi iz Vitaljine i puta koji spaja Prevlaku i Igalo naišli smo opet na  naše redarstvenike. Neko vrieme nisam mogao odvojiti pogled od liepoga zaljeva, koji se ljeskao na popodnevnomu suncu. I opet mi je kroz glavu prošao onaj moj dolazak na sastanak s pukovnikom Zecom, koji se kasnije pokazao pravim zločincem.

Zar je moguće kako sam ovdje, slobodan na svojoj slobodnoj zemlji, nakon svega.  Osjetio sam onaj isti, možda još i jači ponos koji me je bio obuzeo na Debelom briegu.

Pa mi kontroliramo ulaz u Boku kotorsku! I na Debelomu briegu smo se pomaknuli stotinjak metara bliže Herceg Novomu u uzporedbi sa stanjem prije rata. Prije rata je ovaj put od Prevlake prema Igalu bio u podpunosti u njihovim rukama, a mi smo držali položaje gore na izlazu iz Vitaljine. Sad smo doista konačno došli na svoje. Doduše na Prevlaki su UNPROFORrci, ali su odsječeni od Igala i podpuno su pod našom pazkom.

U pratnji redarstvenika, zajedno s Mariom i Davorom prošetao sam cestom prema Igalu.

Priešli smo u neutralnu zonu iza koje se nalazi crnogorska granična postaja.

I ovdje su naše i njihove granične postaje nevidljive jedna drugoj. Tko god je tako odlučio, učinio je dobro.  Situacija je još i te kako takova, pa ne bi bilo ugodno kada bismo se gledali. Zavoji su pronadjeni kao dobro riešenje.

U jednomu trenutku smo začuli udarce u željeznu zaštitnu ogradu pokraj puta. Redarstvenici su nam objasnili kako su nas Crnogorci odnosno Jugoslaveni primietili i lupanjem u ogradu nas upozoravaju kako im nije drago što se približivamo. Ni nama ne bi bilo drago vidjeti ih, pa smo stali.

Naši redarstvenici su, takodjer udaranjem u ogradu, dali svojim “kolegama” do znanja kako smo shvatili poruku.

Vraćajući se polako natrag prema razkrižju primietili smo kako se iz pravca Italije prema ulazu u Boku Kotorsku velikom brzinom približivaju dva sićušna objekta. Redarstvenici su mi dodali dalekozor. Radilo se o dva brzoplova koja su jurila jedan pored drugoga istom brzinom. Kad smo se vratili do razkrižja brzoplovi su već ulazili u zaljev i mogli su se liepo vidjeti prostim okom.

Redarstvenici su nam rekli kako takove brzoplove vide dosta često i kako se vjerojatno radi o švercerima, koji dovoze nešto iz Italije. Sudeći prema tomu koliko su česti i kako ih nitko od Jugocrnogoraca ne zaustavlja, vjerojatno se radi o nekakovu državnomu švercu.

Dolje izpod nas u našim teritorialnim vodama plutale su dvije barke. Saznali smo kako se radi o crnogorskim ribarima, koji se razvidno ne mogu osloboditi svojih navika posezanja za tudjim, a u tomu im pomaže činjenica, što su naši redarstvenici dobili naputak po kojemu ih ne smiju tjerati niti upozoravati.

S razkrižja smo se policijskim kombijem odvezli prema Prevlaki. Zaustavili smo se pred brkljom. Nismo izlazili iz kombija kako vojnici UN-a ne bi primietili civile. Polako smo se okretali na  mjestu gdje sam u rujnu prošle godine  zajedno s pukovnikom Zecom govorio za Crnogorsku dalekovidnicu. Slike toga dogodjaja izlazile su mi pred oči. Činilo mi se kako su se dogodile jučer. Premda mi ni onda nije bila baš simpatična ta malena uznemirena sivomaslinasta figura s kacigom i petokrakom, nije mi se činila toliko neprijateljskom, koliko se to kasnije pokazalo.

Uspomene s pregovora na Prevlaci miešale su se s uzhitom, što smo u cieloj ovoj priči u svoj posjed vratili i ono o čemu nismo mogli ni sanjati.

Prevlaka odnosno sjeverozapadni dio ulaza u zaljev Boke Kotorske sad je u našim, obćinskim, hrvatskim rukama. Napadači su na taj način u stvari izgubili nešto što su ranije čvrsto držali u svojemu posjedu, i vjerojatno bi tu bili i danas i ostali bi tu još dosta dugo, ali su se preračunali i odlučili su se napasti nas.  JNA je tako sad napustila ovo svoje golemo uporište, a mi smo ostvarili više nego smo i u snu mogli očekivati.

Osjećaj veselja, ponosa, uzhita koji me je obuzeo ne može se opisati. U trenutku mi se učinilo kako nemam razloga za bilo kakovo nezadovoljstvo. Sva podmetanja, sve težkoće, sva odricanja i svi napori koje sam doživio i te kako su se izplatile.

Kad je redarstvenik pokrenuo kombi rekao sam mu neka vozi polako, kako bih barem još malo mogao uživati u pogledu na pobjedu.

Vraćanje Prevlake i okolnoga ozemlja pod hrvatski suverenitet u stvari je za mene neočekivano osvajanje. Netko će reći, kakovo osvajanje, pa to je uviek bilo naše. Ali i ciela Boka Kotorska je ne tako davno bila naša, ali neka je sad netko vrati.

Nad Bokom kotorskom padao je sumrak, kad smo se uputili natrag prema Dubrovniku. Vozio sam puno sporije nego pri dolazku. Spontano sam  želio što dulje zadržati u sebi taj sjajni osjećaj veličanstvene pobjede. Bojao sam se kako  će se razplinuti čim izidjem iz samovoza. Svi smo šutjeli i bili u svojim mislima. Na licima kolega bilo je vidljivo kako su ih obuzeli slični sretni osjećaji.

Tek kad smo se vratili u Grad i razstali se, palo mi je na pamet kako nisam ništa poduzeo u svezi s bikom koji je zalutao na Prevlaku, i zbog kojega me je jedan Konavljanin molio za intervenciju kod UNPROFOR-a. Kad bi nesretni Konavljanin čuo kako sam bio na Prevlaki, a nisam se sjetio spomenuti toga još nesretnijeg bika, koji tamo luta medju vojnicima UN, onako sam bez krava, s pravom bi se mogao razsrditi i govoriti kako sam nesposoban. Moram odmah sutra intervenirati preko redarstva.

Ako smo postignuli sve ovo, vratit ćemo valjda i toga bika.

Nastavak