Katamaranske zamisli i obstrukcije

Utorak, 16. lipnja 1992.

Nakon sjednice Izvršnoga vieća sastao sam se s ministrom prometa Josipom Božićevićem, s čime je prekinut način dolazka hrvatskih ministara u Dubrovnik bez javljanja lokalnim civilnim vlastima.

S ministrom su iz Zagreba doputovali njegov savjetnik Ljubo Trgo i Darko Mlinarić, jedan od direktora u Hrvatskim cestama. Na sastanak s ministrom i njegovom pratnjom, pozvao sam Hrvoja Macana, Dominika Brigovića i Antu Domaćina.  Priključio nam se i Pero Poljanić.

Započelo je s Božićevićevom pričom o budućnosti željezničkih i cestovnih pravaca u Hrvatskoj. Donio je sa sobom i liepu knjižicu, kojoj je on glavni auktor. Dubrovnik će, barem je tako napisano u Božićevićevoj brošuri,  u budućnosti biti izvrstno povezan s ostalom Hrvatskom.

Zatim smo priešli na razgovor o konkretnim kratkoročnim planovima izgradnje i popravaka cesta. U jednomu trenutku sam shvatio kako ni u kakovom planu nije spomenuta cesta prema zračnoj luci u Ćilipima. Kad sam to spomenuo, dobio sam odgovor, kako taj pravac nije na popisu, jer je dio od Plata do zračne luke još okupiran i nedostupan.

Upozorio sam na štetnost takovog razmišljanja. Izostavljanje spojnice Dubrovnika i Zračne luke moglo bi se protumačiti kao mirenje sa sadanjom situacijom.

I ministar i svi nazočni su se odmah složili s mojim mišljenjem i cesta prema zračnoj luci je uvrštena u popis. Tako je izbjegnuta mogućnost za medijske manipulacije, a Konavljani koji se nalaze pod okupacijom, ili su prognanici, dobili su dodatnu nadu. Bez moje intervencije izostanak toga putnoga pravca bi sigurno loše odjeknuo u našoj, poglavito u konavoskoj javnosti.

Čekao sam kad će ministar spomenuti, što je sa svoje strane učinio glede realizacije zamisli o povezivanju Dubrovnika hidrozrakoplovima i katamaranima, sukladno našim razgovorima i dopisima koje sam mu poslao.

Kad sam shvatio kako to ne namierava spomenuti, spomenuo sam to sam.

Bilo je odmah jasno kako je na to Božićević bio u podpunosti zaboravio!

Isto tako je bilo jasno kako se zbog toga osjetio neugodno, pa je odmah krenuo u kompenzaciju, naglašeno snažno izražavajući podporu ideji.

Kako bih mu pomogao, u kratkim crtama sam ponovno opisao o čemu se radi . Učinio sam to doista u kratko, premda je tema zaslužila dugu priču, a ni duga priča zasigurno ne bi mogla dostatno dobro prikazati koliko sam vriemena i napora uložio, kako bih u prometnomu smislu dubrovačko područje, ali i ciela Hrvatska, napravili ozbiljan korak napried u skladu sa suvremenim prometnim mogućnostima.

Božićević je pozorno slušao i klimao glavom u znak odobravanja. Imao sam dobar dojam i kad sam završio, optimistički sam čekao što će reći.

A onda je uzkočio Pero Poljanić.

„Mi u Dubrovniku ne čekamo i samo što nismo realizirali ideju. Atlantska plovitba tek što nije dovela u Dubrovnik prvi katamaran. Atlantska je jaka. To joj ne će biti težko ostvariti. Za dvadesetak dana bi prvi katamaran trebao stići,“ pohvalio se.

Božićević je još jedan put bio iznenadjen. Ovaj put evidentno krajnje ugodno, što je bilo podpuno logično, jer se izpostavilo kako je netko već učinio nešto oko čega bi se inače on sam morao truditi.

Bio sam još više od Božićevića iznenadjen s Perovim upadom. Premda su me njegove rieči trebale razveseliti, nisam osjetio nikakovo veselje. Osjetio sam samo podvalu. Prisilio sam se i uzpio ne pokazati ono što osjećam, u dnu duše se nadajući kao me osjećaj vara i kako će stvari doista krenuti u dobromu smjeru. Onako kako Pero kaže.

---

Nakon Perovih rieči Božićević se, umjesto izkazivanja svoje spremnosti za akciju, očekivano i logično okrenuo pohvalama planu Atlantske plovitbe, što je shvatio kao gotovu stvar. Kako i ne bi kad se govorilo o samo dvadeset dana do ostvarbe.

Slušajući ministrove rieči, kroz glavu mi je prošlo sve što sam pokušao i doživio u svezi s ovom ozbiljnom promjenom u pomorskom prometu. U trenutku sam došao do konačnoga uvjerenja kako od svega¨- ne će biti ništa! I kako će se i dalje zadržati stanje iz doba Jugoslavije!

---

Jugoslavija nije imala interesa razvijati obalni dio Hrvatske. Za turiste iz Srbije bilo je svejedno  koliko su primorski gradovi i otoci povezani medjusobno, jer su uglavnom dolazili jedan put godišnje, a Beograd je bio sa zrakoplovima izvrstno povezan sa zračnim lukama na obali.

Naš dio Jadranskoga mora kao prometni medij bio je izrazito slabo uporabljen. To se poglavito odnosilo na putnički promet, koji se duž obale odvijao uglavnom slabo razvienim cestama Prometna izoliranost priobalja i otoka dodatno je stimulirala odlazak i izseljivanje naših ljudi, što je bila predpostavka za neko buduće naseljavanje ljudi iz susjednih, sad ponovno dokazano neprijateljskih krajeva – u cilju daljnjeg sakaćenja Hrvatske.

Dubrovački turistički djelatnici su se prilagodili postojećoj prometnoj situaciji i gotovo u podpunosti su se  orientirali na zrakoplove i skupine turista koje su dolazile s autobusima.

Gružka luka je služila za pristanak brodova na kružnim putovanjima. Ništa nije bilo orientirano uzpostavi redovitih morskih prometnih linija, koje bi olakšale život domaćemu pučanstvu, ali i primamile turiste individualce, čiji bi se broj sigurno silno povećao, kad bi se stvorila mogućnost prievoza na jug Jadrana ili na otoke atraktivnim brzim i udobnim morskim putom.

Umjesto pokušaja poboljšanja prievoza putnika morskim plovilima u skladu sa suvremenim mogućnostima, nametnut je ljudima sindrom nekoristnosti mora kao prometnoga medija.

Sam sam zbiljno žarko želio promieniti tu neiskorištenost morskih mogućnosti.

Poglavito nakon što sam odmah na početku mandata bio dobio onaj priedlog englezke tvrdke za uvodjenje hidrozrakoplovne linije Trst - Split - Dubrovnik - Krf.

Hidro zrakoplov kapaciteta 40 putnika bi slietao negdje izpred Gružke luke i putnike dovozio ravno na rivu. A letjelo bi se brzinom od čak 700 kilometara na uru. Razmišljao sam kako

bi bilo liepo izpitati tu mogućnost i, ako se pokaže učinkovitom, primieniti je i za povezivanje otoka.

Svaki otok u okolnom moru ima svoje uzletište. Bezplatno uzletište, ako se zanemare plutače koje bi označivale mjesto za slietanje.

Iznio sam bio priedlog Izvršnomu vieću, koje se u cielosti složilo s takovim planom. Ali u kontaktima s jugoslavenskom kontrolom lieta shvatio sam kako će od njih biti nemoguće dobiti dopustnicu i kako će  trebati pričekati na čisto hrvatsku upravu našega neba i mora.

Ubrzo sam se, na svoje veliko zadovoljstvo uvjerio, kako nisam usamljen u razmišljanju o načinu modernizacije morskoga transporta putnika, nego kako su dva moja sugradjanina otišla u tomu čak puno dalje.

Muž moje rodice Slavice, kapetan Maro Dabelić i njegov kolega Niko Srabotnjak, nisu se doduše zanosili s hidrozrakoplovima, jer im to nije struka, nego su se, u skladu sa svojim zvanjem,  upustili u poslovni podhvat s brzim brodovima.

Dva kapetana koji su se dugo godina izmjenjivali kao zapoviednici brodova koji poslužuju naftne platforme, pametno su uočili način na koji bi se oni iz pomoraca mogli pretvoriti u brodovlastnike i osnovali su tvrdku, preko koje bi za početak s dva broda brzinom od preko 40 čvorova povezali jadranske gradove uzduž i poprieko obale. Tvrdku su nazvali Nava.

Ubrzo su se uvjerili, kako samo osnutak tvrdke, nalazak odgovarajućih brodova i reputacija koja im je omogućivala kupovinu brodova na dugoročni zajam – nisu dostatni. Naišli su na zid državne administracije.

A onda se Maro Dabelić sjetio mene.

Njegova i Srabotnjakova namiera mi se izuzetno svidjela i odlučio sam im pomoći.

U početku mi se sve činilo dosta lako izvedivim. Trebalo im je samo otvoriti vrata našega ministarstva pomorstva, kako bi dobili odgovarajuću licenciju.

Na žalost, naišao sam na inerciju.

Najprije je zatražena studija opravdanosti. Nava je brzo izpunila taj zahtjev, pa sam se naivno zaveselio, kako će ideja ubrzo biti ostvarena.

Umjesto odgovora, državna administracija se okrenula taktici čekanja i odugovlačenja. A trebali su se samo složiti s redom plovitbe, koji je predložila Nava, ili pak dati neki drugi priedlog.

S dopuštenjem se odugovlačilo sve do početka agresije na dubrovačko područje. Brodovi čija je ciena bila po 3 milijuna i 250 tisuća dolara, a dobivali su se na deset godišnji zajam čekali su kupca iz Hrvatske, ali ga nisu dočekali.

Početkom ove godine, dok smo još bili u podpunomu okruženju,  s Jadrolinijinim trajektima, kao jedinom vezom sa svietom, na moje ugodno iznenadjenje Maro Dabelić se pojavio s oživljenom idejom o katamaranima.

Rekao mi je kako je ponovno u stanju pronaći dva broda. Iz razloga što su u medjuvriemenu oni raniji brodovi bili  prodani drugom kupcu, potražio je i našao druge, koji su još veći, udobniji i brži, ali i skuplji: cca 4,5 milijuna dolara svaki.

Na žalost, za razliku od prošle godine, kad je cjelokupna investicija bila u rukama vlastnika Nave, jer su svojim vezama bili u stanju dobiti zajam, kojemu je jamstvo odplate bila sama exploatacija brodova, zbog ratnih okolnosti, sad je zajmodavac tražio jamstvo jedne od hrvatskih banaka, ili Narodne banke Hrvatske ili Hrvatske vlade.

Prema novoj studiji opravdanosti, uz prosječno popunjavanje brodova od samo oko pedeset posto, uz odplatu obroka zajma i pokrivanje troškova, ostvarila bi se i zarada. A kalkulacija je radjena na osnovi ciena prievoznica jednakima cienama prievoznicama brodova Jadrolinije.

Za istu cienu prievoznice, ovi brzi brodovi bi udaljenost od Dubrovnika do Rieke, s pristajanjima u Korčuli, Splitu i Zadru preplovili za sedam ura, a Jadrolinijinim brodovima je za to potrebito dvadeset četiri ure! S novim načinom bi se u Rieku iz Dubrovnika stignulo brže nego najbržom vožnjom postojećom cestom! Čak i kad bi bila slobodna!

Predao sam novi projekt u Ministarstvo pomorstva. Kako je područje Dubrovnika još bilo posve okupirano i grad je bio u okruženju, očekivao sam kako će ideja biti objeručke prihvaćena.

Rekao sam tada ministru Rudolfu kako je jamstvo za odplatu zajma od devet milijuna dolara, koliko bi stajala dva broda, jednako cieni izgradnje jednoga kilometra nešto teže dionice autoputa. U stvari to je daleko manje od ciene jednoga kilometra, jer je to samo jamstvo, za koje postoji gotovo stotinu postotna vjerojatnost kako nikad ne će biti uporabljeno, pa državu to ne bi stajalo baš ništa.

U Hrvatskoj se upravo nastavljaju graditi autoceste, a Dubrovnik valjda zaslužuje barem jedan kilometar autoceste, govorio sam.

Ovu priču ponovio sam i na onomu sastanku  s ministrima i dopredsjednicima Hrvatske vlade, pa su ministri zadužili ministarstvo pomorstva za realizaciju zamisli. Izgledalo je kako će posao ipak konačno biti završen.

Nisam se zadržao samo na  predaji elaborata i ustmenim obećanjima, nego sam  ih pokušavao podkriepiti i sa zaključcima Izvršnoga vieća, te službenim dopisima ministrima. Poput onih Božićeviću i Rudolfu iz veljače i ožujka 

Aktivirao sam i zamisao o hidrozrakoplovima.

Zamisli sam, kao svježe i optimistične, veselo iznosio gdje god sam bio u prigodi, a verbalnu podporu za njezinu realizaciju dobio sam i na mjestima na kojima  to nije bilo za očekivati. Poput Gregurića iz Varaždinske banke ili guvernera Narodne banke Čićin Šaina.

A onda su prije mjesec dana direktor Atlantske Špiro Savin i šef pravne službe Gjuro Kolić meni i Peru u Obćinu bili donieli neke prospekte sa slikama katamarana i rekli kako ih namieravaju kupiti, te kako za donositbu konačne odluke moraju poslati svoje ljude u svrhu provjere “je li brzina brodova zbiljno onakova kakova je deklarirana"!

Bio sam u isto vrieme i ugodno i neugodno iznenadjen. Bilo mi je drago što se još na jednom mjestu pokrenulo pitanje uvodjenja katamarana, ali sam u istom trenutku osjetio i zebnju zbog mogućega podmetanja, jer mi se učinila neobičnom nagla namiera Atlantske za ulazak u područje prievoza putnika.

Kako sam već bio dosta upućen u cielu problematiku, začudilo me kako se to Atlantska upušta u podpuno drugčiji posao, samo na osnovu nekoliko prospekata i spremna je kupiti brodove bez izrade ikakove studije opravdanosti, odnosno kako se od Atlantske to ne zahtieva.

Pokušao sam u tomu smislu postaviti pitanja predstavnicima Atlantske, ali sam dobio odgovor, kako „oni znaju te poslove“ i kako „se ne moram s tim brinuti ni obterećivati“.

Iz pristojnosti sam se prestao dalje propitivati, ali nisam prihvatio te argumente. Izim toga neobično mi je bilo i to što je Pero o svemu razvidno znao od prije.

Nisam se iznenadio, kad mi je ubrzo  Savin javio kako se skupina za provjeru vratila nezadovoljna, jer joj na pokusnoj plovitbi prodavatelj nije dokazao deklariranu brzinu iz prospekata. Učvrstilo me to u osjećaju, kako je potez Atlantske plovitbe samo kukavičje jaje.

---

Slušajući razmjenu oduševljenja izmedju Poljanića i Božićevića pitao sam se je li obnova entuzijazma Atlantske i najava prvoga katamarana za dvadeset dana, baš za dolazka ministra Božićevića u Dubrovnik, čista slučajnost.  Zaključio sam kako vrlo vjerojatno nije.

Sve ovo prije svega sliči ipak na obstrukciju. Jer nakon što mi je Savin bio rekao kako njegovi nisu zadovoljni s brzinom katamarana, shvatio sam to kao odustajanje Atlantske od posla, a dolazak ministra mi se činio izvrstnom prigodom za obnovu priče o Navi.

Novi nagli katamaranski entuzijazam u Atlantskoj, zamirisao mi je na novu obstrukciju.

Atlantska je državna tvrdka, kao i Jadrolinija, a kaže se kako vrana vrani oči ne kopa.

Osim toga i u ovomu slučaju Pero mi je nešto radio iza ledja. Izkreno, otvoreno i s entuzijazmom, sam mu puno puta pričao o cieloj zamisli. Možda je baš on o tomu razgovarao u svojim krugovima i tamo se došlo do zaključka kako bi ideju trebalo blokirati na lukav način. Možda i iz razloga, kako bi se spriečilo nešto što ja guram.

Pustio sam Božićevića i Poljanića neka pričaju i nisam se više uključivao u razgovor o toj temi. Odlučio sam dignuti ruke od toga.

Obćenito spominjanje nuždnosti unapredjenja i ubrzanja morskoga prometa u zaključku Izvršnoga vieća koji smo danas uputili hrvatskoj vladi, posljednje je što sam osobno potaknuo na tomu području. Neka to nadalje čini netko drugi.

Ako se zamisao ne realizira svi ćemo izgubiti. Pero, s obzirom na smještaj njegova Trstenika, više od mene.

Učinio sam sve što sam mogao učiniti. Daljnji napori nemaju smisla

Kamo sreće ako se izkazana namiera Atlantske ostvari. Možda ipak u Atlantskoj misle ozbiljno i uzkoro doista dovedu prvi katamaran. Možda će i ministar Božićević doista ubuduće pratiti razvoj situacije i realizirati jamstvo za Navu, ako Atlantska ne ostvari svoje planove.

Zasigurno svoju ulogu sam odigrao. Nema mi se smisla više s time baviti. Ako je zamisao pala na plodno tlo, katamarani će početi prevoziti putnike i bit ćemo bolje povezani. Ako zamisao ne bude realizirana, onda to znači kako je oporba prejaka. Možda bi u tomu slučaju bilo čak i dobro s moje strane neko vrieme ništa ne forsirati, kako bi se zaboravilo tko je bio glavni pobornik zamisli.

Sve u svemu nisam optimist. Sumnjam, kako će se u dogledno vrieme promieniti ova situacija u kojoj je Dubrovnik povezan s Riekom s brodskom linijom sporijom od one za vrieme Austro-Ugarske!

Situacija je na odredjeni način dosta čudna.

Veselio sam se sastanku s ministrom prometa, očekujući kako ću dobiti prigodu još snažnije pogurati realizaciju jedne dobre zamisli. Rekao sam ministru što sam imao reći, a on je sve prihvatio. U igri više nisu samo dva ambiciozna kapetana sa svojom papirnatom Navom, nego i jedna snažna i bogata pomorska tvrdka. Prvi katamaran bi trebao biti tu za dvadeset dana.

A u meni se baš sad učvrstio osjećaj, kako od svega toga ne će biti ništa!

Daj Bože ako me osjećaj vara.

Nastavak